Voyager-nova generacija

petak, 10.04.2015.

Komunizam i oktobarska revolucija

Nakon postova o raspadu dva velika carstva Austro Ugarskom i Osmanskom, priču o prvom svjetskom ratu ili velikom ratu potrebno je zaokružiti i raspadom trećeg velikog carstva. To je Rusko carstvo koje se raspalo iako je rat započelo na strani Antante koja je pobijedila u ratu. Slično maloj Crnoj Gori koja je ušla u rat na strani Antante i pobijedila a na kraju izgubila državnost i bila okupirana od strane Srbije o čemu sam pisao, ruska dinastija i cijela kraljevska obitelj je na kraju rata pogubljena, a carska Rusija nestala jednom zauvijek.

Da ponovim riječi bivšeg ruskog ministra unutarnjih poslova Petr Nikolajevič Durnova koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905. godine koje sam spomenuo u postu na početku svjetskog rata. On u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, budući da sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Prema njegovim riječima te će posljedice biti sljedeće:

Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve imati Rusija.
Mora se uzeti u obzir da će u slučaju poraza sigurno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u Rusiji.

Na početku Prvog svjetskog rata je izostala brza njemačka pobjeda nad Francuskom na zapadnom frontu, a na istočnom frontu je njemačka vojska doduše zaustavila brzi prodor ruske vojske ali je rezultat prve faze rata na oba fronta bio zastoj u rovovskim bitkama. Vrhovništvo Njemačke razmišljalo je kako se riješiti ubitačnog rata na dva fronta. Ideja o izbacivanju Rusije iz rata uz pomoć izazivanja unutarnjih nemira poprimio je u vrhovnom zapovjedništvu njemačke vojske prve obrise ali bez konkretnih poteza za realizaciju takve zamisli sve dok njemački veleposlanik u Osmanskom Carstvu nije njemačkom ministarstvu vanjskih poslova 1915. skrenuo pažnju na jednu personu: Israela Aleksandra Helphanda, marksista židovskog podrijetla, rodom iz Minska u Bjelorusiji, koji je mrzio Carsku Rusiju zbog progona Židova koje je carski režim prakticirao. Helphand je živio početkom rata kao bogati veletrgovac u Istanbulu. Marksističku ideologiju upoznao je za vrijeme studija u Švicarskoj gdje je upoznao brojne druge pripadnike oporbe iz Carske Rusije. Godine 1891. je Helphand otišao u Njemačku i priključio se socijaldemokratskom pokretu kojemu su se socijalisti diljem svijeta divili zbog prvih uspjeha u politici. Brzo je Helphand izazvao pažnju javnosti svojim brojnim borbeno-marksističkim člancima koji su mu priskrbili glas da bi mogao postati novi Karl Marx.

Kad već spominjem marksizam i Karla Marksa potrebno je nešto napisati o filozofiji koju su zastupali i novim idejama u svijetu punom socijalne nepravde i izrabljivanja te potlačivanja radnika sve u interesu krupnog kapitala. Karl Heinrich Marx bio je utjecajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar, osnivač Međunarodnog saveza radnika ili Prve Internacionale. Iako je doktorirao filozofiju, puno se više bavio političkom aktivnošću i spisateljskom djelatnošću, a posebno ekonomijom. Težio je znanstvenoj analizi i kritici kapitalizma i smatra se jednim od najutjecajnijih teoretičara socijalizma i komunizma. Marx se redovito, uz Émilea Durkheima te Maxa Webera, navodi kao jedan od tri principijelnih arhitekata modernih društvenih znanosti. Marxa se ponekad opisuje kao jednu od najutjecajnijih ličnosti ljudske povijesti.
Glavno Marxovo djelo je "Kapital" u tri knjige, koje se bavi ekonomskom problematikom. Drugo njegovo djelo, važnije za filozofiju, su "Ekonomsko-filozofski rukopisi". Od djela koja je Marx napisao s Friedrichom Engelsom važnija su "Njemačka ideologija" i "Manifest Komunističke partije". Veći dio života Marx i Engels su blisko surađivali. Engels je uvijek priznavao Marxu vodeću ulogu u izgradnji teorije koju su obojica zastupali. Ipak, većinu filozofskih tekstova "marksizma" napisao je Engels, dok se Marx puno više bavio ekonomskom problematikom.
Marx prihvaća Hegelovu dijalektiku, kao metodu po kojoj se svijet i društvo razvijaju i po kojoj se jedino mogu shvatiti. Ali on odbacuje Hegelov idealizam. On kaže da kod Hegela dijalektika "dubi" na glavi i da ju je on okrenuo "na noge". (Hegelovci bi vjerojatno rekli obrnuto: da ju je Marx okrenuo "naglavačke"). Po Marxu ne određuje svijest materiju nego obrnuto, ono materijalno određuje svijest. Kod ljudi, pak, ono materijalno je proizvodnja sredstava za život. Čovjek je u prvom redu proizvođač, njegov položaj u procesu proizvodnje određuje sve ostalo. Strukturu svakog društva određuju njegovi proizvodni odnosi. Oni su materijalna baza koja određuje idejnu "nadgradnju" društva, a ta nadgradnja uključuje sve ostalo, od politike i prava do znanosti, umjetnosti, morala i religije.
U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, no najpoznatiji je po svojoj analizi povijesti u terminima borbe klasa, sažetoj u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunistički manifest: "Povijest svih do sada postojećih društava je povijest borbe klasa." Njegov cilj je bio stvaranje besklasnog društva.
Poslije sloma Pariške Komune Marx je prebjegao u London, gdje je i ostao sve do svoje smrti 1883.
Friedrich Engels je bio njemački politički filozof 19. stoljeća. On je razvio komunističku ideju uz Marxa.
Prvi put su se susreli osobno u rujnu 1844. Otkrili su da imaju slične poglede na filozofiju i kapitalizam te su odlučili da rade zajedno, napravivši određen broj radova među koje spada Die heilige Familie (Sveta obitelj). Nakon što je francuska vlada deportirala Marxa iz Francuske u siječnju 1845. Engels i Marx su odlučili da se presele u Belgiju koja je tada omogućavala veću slobodu izražavanja nego neke druge zemlje u Europi. Engels i Marx vratili su se u Bruxelles u siječnju 1846. gdje su zasnovali komunistički komitet za korespondenciju.
Neke od glavnih ideja njihove filozofije su:
· klasna svijest: Klasna svijest znači samosvijest klase i svojeg kapaciteta da čini u svome racionalnom interesu.
· ideologija: Bez da je dao opću definiciju za ideologiju Marx nekoliko puta je koristio termin da odredi proizvodnju prizora društvene stvarnosti. Prema Engelsu, «ideologija je proces postignut od tzv. mislioca svjesno, točno je, iako lažnom sviješću. Prave motivirajuće sile koje ga potiču ostaju mu nepoznati; drugačije to ne bi bio ideološki proces. Stoga zamišlja lažne ili na prvi pogled motivirajuće sile». Zbog toga što vladajuća klasa kontrolira sredstva proizvodnje, nadstruktura društva kao i njezina vladajuća pravila će biti određena prema tome što je u najboljem interesu vladajuće klase. Kao što je Marx rekao slavno u Njemačkoj ideologiji, «ideje vladajuće klase su u svakoj epohi vladajuće ideje tj. klasa koja vlada materijalnim silama u društvu istovremeno vlada njegovim intelektualnim silama». Stoga je ideologija društva od izrazite važnosti jer zbunjuje otuđene grupe i može stvoriti lažnu svijest kao fetišizam robe (gledajući na rad kao kapital ~ degradacija ljudskog života).
· politička ekonomija: Termin «politička ekonomija je originalno značio proučavanje uvjeta pod kojim je organizirana proizvodnja u država novostvorenih kapitalističkih sistema. Politička ekonomija stoga proučava mehanizam ljudske aktivnosti u organiziranju materijala i mehanizam raspodijele suficita i deficita koji su rezultat te aktivnosti. Politička ekonomija proučava kako sredstva proizvodnje ili određenije kapital se manifestira u ekonomskoj aktivnosti.
· eksploatacija: Marx spominje eksploataciju cijelog segmenta ili klase društva od drugoga. Vidi ju kao inherentno svojstvo i ključni element kapitalizma i slobodnog tržišta. Profit koji je dobio kapitalist je razlika između vrijednosti proizvoda učinjen od strane radnika i nadnice koju radnik dobiva; u drugim riječima, kapitalizam djeluje na temelju plaćanja radnika manje od pune vrijednosti njegovog rada tako da kapitalistička klasa može imati profit.

Marx i Engels su razvili korpus ideja pod nazivom znanstveni socijalizam za koji su tvrdili da ne samo objašnjava kako će doći do društva s potpunom jednakošću već i da će se takvo društvo neizbježno ostvariti.
Zajedno sa drugim kritičarima komunističkih ideja, vrh Katoličke Crkve je relativno brzo prepoznao negativne potencijale komunizma. Tako se u enciklici "Rerum novarum" koju je objavio papa Lav XIII.1891. godine ukratko navodi kako socijalisti "ovakvim prenošenjem privatnog vlasništva na zajednicu, da se jednako razdijele koristi i dobra među građane, vjeruju da će se zlo radikalno iskorijeniti. No ta teorija ne samo da ne može riješiti napetosti, nego će škoditi samim radnicima... nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek stariji od države... Previše je jasno da bi, osim nepravde, iz toga nastala zbrka i pomutnja u svim staležima građana. Bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva.Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir."
Israel Aleksandr Helphand je početkom 20. st. sreo Lenjina koji je poslije u Helphandovu stanu upoznao glasnogovornicu njemačke ekstremne ljevice Rozu Luxemburg, Helphandovu kolegicu sa studija. U Helphandovu stanu nalazio se i tiskarski stroj za partijsku novinu čiji je Lenjin bio izdavač.
Helphand je, međutim, poslije bio bliži s Leom (Lavom) Bronsteinom, borbenoga imena „Trocki“, s kojim je 1905. zajedno sudjelovao u prvoj ruskoj revoluciji koju je carski režim tada ugušio u krvi, a Helphand je zajedno s Trockijem završio u istoj zatvorskoj ćeliji (Trocki se stavio na čelo petrogradskog sovjeta, a Helphand je preuzeo tisak i agitacijsku propagandu). Odlični organizator Trocki naučio je od Helphanda kako osvajanje vlasti od strane proletarijata nije „astronomski krajnji cilj“ nego „jedna praktična zadaća našega vremena“. Helphand, kojega je carski režim protjerao u Sibir uspio je pobjeći iz progonstva, i 1906./1907. se pojavio u Njemačkoj.
U Socijaldemokratskoj stranci Njemačke (SPD) Helphand nikada nije imao puno prijatelja jer je drugovima smetao njegov radikalni pogled na svijet, zatim to što je bio ženskar, i što se pokazao bezobziran prema vlastitoj djeci kojoj je odbio plaćati alimentaciju. Kad ga je još književnik Maksim Gorki optužio da je otuđio tantijeme, Helphand je napustio Carsku Njemačku i skrasio se u Osmanskom Carstvu.
Na početku rata njemačkom veleposlaniku u Istanbulu predložio je svrhovito savezništvo: „Interesi njemačke vlade identični su sa interesom ruskih revolucionara“. Njemački diplomat isposlovao mu je primanje u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu. U planu na 23 stranice je Helphand predstavio Nijemcima poteze za rušenje ruskoga cara putem masovnih radničkih štrajkova, i to agitacijom među radnicima u industrijskim regijama Rusije, stvaranjem veze sa potencijalnim štrajkačkim komitetima, i huškanjem nacionalnih manjina protiv središnje vlasti u Svetom Petrogradu; uz to miniranje važnih mostova, zapaljivanje naftnih izvora u Azerbajdžanu na Kavkazu, oslobađanje političkih zatvorenika u Sibiru, tiskanje i dijeljenje propagandnih protucarskih letaka trebali su destabilizirati Rusiju. Na prvom mjestu spiska njegovih zahtjeva stajalo je „Financijska potpora socijaldemokratskoj ruskoj većinskoj frakciji /boljševika/ ... Vođe /boljševika/ treba potražiti u Švicarskoj“. Nijemci su odmah prihvatili njegov plan i uručili mu njemačku putovnicu, eksploziv, i milijun maraka, za početak.
Ministarstvo državne riznice (ministarstvo financija) Drugog Njemačkog Reicha je njemačkom ministarstvu vanjskih poslova stavilo za revolucionarizaciju Rusije na raspolaganje milijunske iznose. Novčani transfer išao je preko jednog ureda u Wilhelmstraße u Berlinu koji je predstavljao središnje mjesto za doušnike obavještajne službe ministarstva vanjskih poslova Carske Njemačke.
Sredinom svibnja 1915. se Helphand u glavnom gradu Švicarske, u Bernu, sastao s Lenjinom.
Nakon bernskoga sastanka je boljševička partija dobivala redovito financijske injekcije iz Njemačke. Šef njemačke obavještajne službe Walter Nicolai je naknadno zapisao da je Lenjin „mojoj obavještajnoj službi isporučio važne obavijesti o stanju u Carskoj Rusiji“.Dokaz u prilog tvrdnji da su Nijemci i boljševici surađivali predstavlja poslovna mreža koju je Helphand izgradio, a kojom su cirkulirale novčane i materijalne transakcije. Uz to je Helphand preko trgovačke tvrtke „Handels-AG Exportkompanie A/S“ prao novac njemačkog ministarstva vanjskih poslova uvozeći iz Rusije raznorazna dobra i strateške sirovine koje su se krijumčarile preko švedskoga mjesta Haparanda u polarnom krugu preko kojega je Lenjin slao i svoja tajna pisma u centralu svoje boljševičke partije u Rusiji. Suvlasnik navedene tvrtke bio je jedan plaćenik njemačke obavještajne službe. Povijesni događaji su dokazali da su se ostvarili mnogi naputci iz Helphandova plana koji je 1915. bio predočio Nijemcima na razmatranje i prihvaćanje. Na pr. točno je ostvaren njegov plan da u tvornicama Putilov u Petrogradu i Nikolajevu izbiju politički štrajkovi. Obavještajna služba Carske Rusije bile je o svemu odlično informirana, i sumnjala je da se iza radničkih štrajkova krije nevidljiva ruka njemačke tajne službe. Isplata novca radnicima za vrijeme štrajka, i to tjednima u vrijeme štrajka, također objašnjava gdje je završio novac koji je Helphand dobio isplaćen od njemačkog ministarstva vanjskih poslova koje je o ovakvim vrstama transakcija izdavalo potvrde. Uz njemački obavještajni rad je vojni uspjeh njemačke vojske na istočnom frontu ubrzao pad ruskoga cara Nikolaja II Romanova koji je bo bratić njemačkog cara Wilhelma Hohenzollerna. U jesen 1916. je njemačka vojska prodrla duboko na ruski teritorij. U boju je palo stotine tisuća ruskih vojnika. Pod neprestanim pritiskom rata rusko je gospodarstvo doživjelo slom. Krajem 1916. stala je proizvodnja u tvornicama Carske Rusije zato što nije bilo sirovina i goriva. Na selu su seljaci ostali bez konja koji su rekvirirani za potrebe vojske odnosno rata. U Svetom Petrogradu i Moskvi došlo je do nestašice brašna. Uslijed navedenih poteškoća prvo su počeli masovno prosvjedovati radnici, i to na međunarodni Dan žena, 8. ožujka 1917. godine, kojima se pridružilo na tisuće žena koje su čekale u redu pred prehrambenim trgovinama. To je bio, kako je naveo povjesničar Heiko Haumann, „proboj ka revoluciji“. Brzinom požara se pobuna proširila diljem zemlje. U trenutku kada je poslušnost otkazao garnizon vojske u Petrogradu, car je odstupio s vlasti, i odrekao se krune i u ime svoga maloljetnoga sina, naglasivši u svojim zabilješkama da je “do prevrata došlo zbog izdaje i kukavičluka u vojsci”
Nakon što je nestala službena vlast, formirala se nova podijeljena vlast između Izvršnog komiteta Dume kojeg čini liberalna buržoazija (ima više utjecaja u vladanju pa premijer postaje knez Lvov, a ministar vanjskih poslova Miljukov) te Sovjeta radnika i vojnika - socijalisti.
Oni se razilaze u stajalištima. Sovjet traži trenutnu abdikaciju cara, a odbor Dume traži nametanje caru nove vlade po vlastitom izboru no ne i abdikaciju.
Zajedničko rješenje pronađeno je podijelom ministarstva između dviju strana, a odbor Dume pristao je tražiti abdikaciju cara u korist nekog drugog člana carske obitelji.
Dana 16. ožujka Nikola II. odriče se prijestolja u korist svoga brata, kneza Mihaila. No on sljedeći dan u Dumi ne dobiva podršku cijele vlasti, već samo buržujskih liberala. Mihajlo shvaća da carstvo nema budućnost te sam potpisuje abdikaciju.
Rusija 17. ožujka postaje republika.
Tako je poslije 4 stoljeća završeno carsko razdoblje u povijesti Rusije. Privremena vlada imala je vlast, s Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim kao najutjecajnijim članom, ali je stanje sve više išlo na ruku radikalnim boljševicima.
Privremena vlada nije uspela riješiti ekonomsku krizu u Rusiji. Boljševici su svoju priliku vidjeli u zahtjevu da Rusija odmah istupi iz rata. Ulice Petrograda 2. i 3. svibnja ponovo su bile poprište nemira, koji su zahvatili i Moskvu.
Provizorna vlada koja je raspolagala državnim aparatom, a s druge strane formirao se Petrogradski sovjet radničkih i vojničkih deputata. U Petrogradskom sovjetu su boljševici na početku igrali samo sporednu ulogu. Nijemci nisu, međutim, bili zadovoljni s novim odnosom snaga u Rusiji jer je Provizorna vlada Rusije nastavila rat protiv Njemačke, što je u krajnoj liniji dovelo do sloma Provizorne vlade koju su u Oktobarskoj revoluciji srušili boljševici jer je vlada premijera Kerenskog pokrenula u ljeto 1917. jednu veliku vojnu ofenzivu koju je njemačka vojska odbacila. Vojni neuspjeh doveo je do masovnog dezertiranja ruskih vojnika koji su završili u redovima Crvene armije koju su formirali boljševici.
Na svom četvrtom kongresu boljševici donose odluku o oružanom sukobu. Rujna 1917. god. njihov vođa,Vladimir Iljič Uljanov Lenjin razrađuje plan ustanka i metode osvajanja vlasti. »Crveni komesari« danonoćno urgiraju za prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Veći dio vojske bio je pod boljševičkom vlašću. Najaktivniji revolucionar bio je Lav Trocki. Ipak, dio vođa Boljševika (Kamenjev i Zinojev) nije bio za ustanak, ali je konačnu odluku ipak donio Lenjin.
Još početkom 1917. je 46 godina star vođa boljševika izjavio kako njegova generacija najvjerojatnije više neće doživjeti revoluciju. Nakon careva pada se Lenjin nalazi u Švicarskoj, “stiješnjen kao u konzervi“ (po Helphandu). Lenjinov povratak preko zemalja saveznika Antante (Entente) nije dolazio u obzir jer su zapadne vlasti signalizirale kako odbijaju takvu mogućnost jer je Lenjiniv politički program bio izlazak Rusije iz rata što apsolutno nije odgovaralo ni Francuskoj ni Velikoj Britaniji. Stoga se Lenjin vratio vlakom preko Njemačke, ali uz odobrenje njemačkih vlasti.
Putem su njemačke vlasti opskrbljivale Lenjina i njegovu poveću pratnju od 31 osobe s prehrambenim namirnicama. Prije polaska je Lenjin uputio njemačkom veleposlaniku u Bernu, i to preko švicarskoga socijalista Plattena, uvjet da „s njemačkim organima kontaktirati će iskljućivo Platten, a bez njegova odobrenja niti jedna osoba ne smije stupiti u vagon“. Nadalje, „Vagonu se daje eksteritorijalni status“. Nijemci su udovoljili Lenjinovom zahtjevu. Prilikom polaska vlaka s Lenjinom sa glavnog kolodvora u Zürichu je njemački vojni ataše primijetio da je nekoliko stotina Rusa, okupljenih na stanici, optuživalo putnike da su „njemački špijuni, provokatori i židovski agitatori.“ Prilikom polaska su Lenjinovi partijski drugovi zapjevali „Internationalu“.

Nakon što je vlak s Lenjinom napustio njemački teritorij svog je vođu dočekao Fürstenberg koji je s Lenjinom i pratnjom nastavio put preko Švedske i Finske do Rusije odnosno do Svetog Petrograda. Na dočeku su se vijorile crvene zastave, glazbeni sastavi i špalir radnika i vojnika na okićenom glavnom kolodvoru. Uprkos svim strahovima je Provizorna vlada dopustila Lenjinu ulazak u zemlju, očito podcjenjujući snagu boljševičke partije (u to je vrijeme snažnija bila politička stranka Socijalni revolucionari, zvani Eseri).

Depeše njemačkog ministarstva vanjskih poslova u to vrijeme bilježe primjere anarhije: zaklani veleposjednici, i grozni primjeri linčova. Njemački diplomati bilježe u Stockholmu nezavidnu gospodarsku situaciji u ruskom glavnom gradu, „lošu opskrbu trgovina s prehrambenim namirnicama, i velike redove pred trgovinama za kruh i mlijeko“. Stanovnik Petrograda je dnevno dobivao obrok od 200 grama kruha; istovremeno je stala industrijska proizvodnja, a umorni od ubijanja, i gladni kruha, s fronta je dezertiralo na stotine tisuća ruskih vojnika. Vlada u Berlinu je zadovoljno registirala da Lenjinovi zahtjevi za mirom i podjelom seoskog poljoprivrednog zemljišta nailazi na veliki interes među ruskim stanovništvom. „Lenjinova propaganda je takve vrste koja se kod velike mase pokazuje najuspješnijom“, stoji u jednom njemačkom izvješću o trenutnom stanju od 5. srpnja 1917. godine.

Nekoliko dana poslije je njemački veleposlanik u Švedskoj zabilježio slijedeće: „Nije daleko vrijeme kada će Lenjinova grupa preuzeti palicu, a time će stići i primirje“.

Njemački kancelar Bethmann Hollweg i maršal Hindenburg podupirali su revolucionarni proces na način da su još stotine revolucionara pustili da vlakovima putuju do Rusije preko Njemačke iz švicarskog egzila. Lenjinov suradnik Fürstenberg postao je u međuvremenu boljševički zastupnik vanjskih poslova u Švedskoj, a u zastupstvu vanjskih poslova boljševika radio je i Karl Radek. Njemački ministar vanjskih poslova Kühlmann pohvalio se pred carem Wilhelmom i maršalom Hindenburgom da „bez stalne i široke potpore“ /Ministarstva vanjskih poslova/ boljševički pokret „nikada ne bi dobio na utjecaju koji danas posjeduje“.

Provizorna vlada predvođena Aleksandrom Kerenskim (koji je bo pravnik po struci, kao i Lenjin), je sredinom srpnja 1917. izvršio protubolješvički udar nakon što su partijski aktivisti boljševika pokušali izvesti državni udar. Uhićeni su vodeći boljševici, zabranjene su boljševičke novine, i mnogobrojne osobe su odvedene na saslušanje u krim-policiju i pred istražne suce. Prilikom istrage je trag vodio do njemačkog novca za boljševike. Po podatcima petrogradske policije su Lenjinovi boljševici njemačkim novcem plaćali čak i (gladne) prolaznike kako bi ovi dolazili na demonstracije, dobijajući u ruke unaprijed napisane transparente s parolama kojima se zahtijevao pad Provizorne vlade. Inače, nakon propalog prvog pokušaja državnog udara se Lenjin bio sklonio na sigurno u Finsku; prije bijega mu je Staljin u svome stanu obrijao bradu kako bi promijenio izgled identiteta radi fotografije za putovnicu na kojoj je prikazan kao finski seljak.
Provizorna vlada, iako je preživjela prvi boljševički udar u kojemu je poginulo preko 300 osoba, kompromitirala se u očima ruske javnosti jer je odugovlačila s raspisivanjem prvih višestranakčkih izbora za ustavotvornu skupštinu koja je trebala riješiti velika pitanja zemlje. Uz to je propala velika ofenziva ruske vojske koja je pokrenuta na nagovor francuskih saveznika. Boljševici su u svim tim poteškoćama i u cijelom tom kaosu stajali po strani i agitirali protiv Provizorne prodemokratske vlade, tako da im je utjecaj unutar sovjeta (vijeća) radničkih i vojničkih deputata bio u porastu. Krajem rujna 1917. je Lenjin drugove tjerao na oružani ustanak. Jedan berlinski stručnjak za revoluciju naglo je prekinuo svoje službeno putovanje „radi predstojeće boljševičke revolucije“, kako je naglasio u svome osobnom dnevniku. Garnizon ruske vojske u Sv. Petrogradu stavio se Lenjinu na raspolaganje, možda i uz pomoć Nijemaca. U noći 7. studenog 1917. godine, a po ruskom pravoslavnom kalendaru 25. listopada (oktobra) su pukovi petrogradskog garnizona zajedno sa Crvenom gardom (pretećom Crvene armije), sveukupno 20 tisuća naoružanih vojnika i crvenih dobrovoljaca, zauzeli najvažnije točke u glavnom gradu. Iako je Provizorna vlada oko Zimskoga dvorca u Svetom Petrogradu, gdje je stalno zasjedala, okupljala vojne snage, otpor je bio nedovoljan. S uhićenjem članova-ministara Provizorne vlade završila je Oktobarska revolucija. Lenjin je došao na čelo „Vijeća narodnih komesara“.
Kerenski je uzalud pokušavao prijeći u protunapad jer jedinice nisu izvršavale njegova naređenja. Krstarica »Aurora« odbija isploviti i usmjerava topove prema Zimskom dvorcu. Odlično pripremljeni ustanak donio je brzu pobjedu, praktično bez jednog pucnja. Tako je počela povijest komunizma u svjetskoj civilizaciji.
8. studenog 1917. god. Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom «Sovjet narodnih komesara» (Sovnarkom), koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Predsjednik je bio Lenjin, komesar vanjskih poslova Trocki, a unutrašnjih Aleksej Ivanovič Rikov. Stvoren je i poseban odbor za pitanje nacionalnosti čiji je predsjednik bio Staljin, budući crveni imperator. Program ove vlade bio je utemeljen na Dekretima o miru i zemlji.
12. prosinca boljševici su poraženi na izborima, ali nisu ni pomišljali na predaju vlasti.
15. prosinca zaključeno je primirje s centralnim silama.
18. siječnja 1918. god. sastala se Ustavotvorna skupština u Tavričeskom dvorcu. Boljševčko rukovodstvo ubrzo je odlučilo da zabrani rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o raspuštanju Ustavotvorne skupštine kojim se Sovjeti, kao klasne ustanove, proglašuju za one koji jedino mogu da pobjede otpor imućnih klasa i da postave temelje socijalističkom društvu.
Tako je boljševička vlast stala na noge, ali je uslijedio krvavi građanski rat. Veći broj viših carskih oficira ustao je protiv boljševika, a prvi su se počeli okupljati Kozaci u bazenu Dona. Sile Antante također su bile neprijateljski raspoložene prema novoj vlasti i razmišljalo se čak i o formiranju jednog korpusa koji bi otišao za Rusiju i služio kao jezgra okupljanja »bijelih«. To je podržao i Japan, ali predsjednik SADa Woodrow Wilson, u skladu sa svojim liberalnim načelima, nije dao svoju suglasnost pa se bez američke pomoći nije moglo ništa ozbiljnije poduzeti.
Siječnja 1918. god. stvorena je Crvena armija. Komandu nad vojskom preuzima Lav Trocki i do jeseni okuplja čitavih 800.000 vojnika s krajnjim ciljem od 3 milijuna.
3. ožujka 1918. god. nakon dugih pregovora pod teškim uvjetima zaključen je i mir u tvrđavi u Brest-Litovsku, čime je Lenjin vratio svoj dug prema Njemačkoj.
Boljševici su cara Nikolu i njegovu obitelj strijeljali u sprnju 1918. u Jekaterinburgu.
U travnju 1919. god. počelo je povlačenje francuskih i britanskih trupa iz Rusije. Do kraja srpnja svi gradovi zapadno od Urala pali su u ruke boljševika. General «bijelih» Denjikin kreće prema Moskvi u odlučujuću bitku i dolazi na 200 km od grada. 14. listopada Crvena armija kreće u protuudar. Poraze doživljavaju i Judenič i Kolčak, a Vrangel emigrira u Beograd. Zimi 1919.-1920. Crvena armija zauzima sve gradove u Sibiru. U ljeto 1920. god. ratuje se u Besarabiji i Ukrajini. Crvena armija nadire kroz Poljsku i dolazi do Varšave, ali je ne uspijeva osvojiti. Tijekom 1921. god. vođeni su povremeni sukobi. Lipnja 1922. Japanci se povlače s ruskog Dalekog istoka. Tako je težak i nemilosrdan građanski rat došao kraju, a oko 2 milijuna ljudi emigriralo je iz Rusije.
Tako pobjedom crvenih postaje prva boljševička država radnog naroda i proleterijata. Boljševizam je u izvornom značenju Lenjinovo učenje u pitanjima teorije, organizacije, strategije i taktike partije radničke klase. Boljševici su bili Lenjinovi pristaše, članovi tadašnje Ruske Socijaldemokratske radničke partije, koji su kasnije postali temelj ruskoj Komunističkoj partiji. Boljševizam je i čest naziv za društveni poredak u Sovjetskom savezu uspostavljen 1917. Ime boljševici potječe od ruske riječi za većinu bol'šinstvo, jer je većina ondašnjih članova poduprla upravo Lenjina. Drugu frakciju sačinjavali su menjševici. Ime dolazi od ruske riječi men'shinstvo, što znači manjina.
Kao struja političke misli i kao politička stranka boljševizam postoji od 1903., kada je na II kongresu Ruske socijaldemokratske radničke partije (RSDRP) u Londonu nastao rascjep na dva krila: na revolucionarnu većinu i oportunističku manjinu. Menjševici su bili umjerena frakcija Ruske socijaldemokratske radničke partije, nakon rascjepa na II. kongresu (1903.) oko pitanja organizacijskih načela i taktike stranke. Glavni predstavnici su Georgi Valentinovich Plekhanov i Julius Martov.
Osnovni zadatak tog kongresa bilo je ujedinjenje marksističkih kružoka i samostalnih socijaldemokratskih grupa u Rusiji u čvrstu stranačku organizaciju, na programatskim i taktičkim principima koje je, u općim linijama, formulirao list Iskra (1900.—03.) u borbi protiv legalnih marksista, ekonomista, bernštajnovaca i drugih oportunističkih grupa i struja, a potanko izložio Lenjin u svojoj knjizi Što treba uraditi? U toku kongresa došlo je do razmimoilaženja između iskrovske većine na čelu s Lenjinom i iskrovske manjine na čelu s Martovom. Lenjin i Plehanov zahtijevali su da stranka bude centralistički organizirana, sa strogom disciplinom, i da svaki član bude odgovoran svojoj organizaciji, da idejno ujedinjenje partije na principima marksizma bude učvršćeno materijalnim jedinstvom organizacije.
Boljševizam je prošao niz etapa u svojoj povijesti (pripremanje revolucije 1903.—05., godine revolucije 1905.—07., godine reakcije 1907.—10., godine poleta 1910.—14., razdoblje I svj. rata, veljačaske i Listopadske revolucije 1917.). Boljševizam je rastao u borbi protiv sitnoburžujske revolucionarnosti, protiv partije socijalista-revolucionara (esera), koji su odstupali od dosljedne proleterske klasne borbe, i u borbi protiv lijevog doktrinarstva i sektaštva u vlastitoj partiji. Boljševizam je razvio bogate i raznovrsne oblike borbe: primjenom parlamentarne i izvanparlamentarne taktike, taktike bojkota parlamenta s taktikom sudjelovanja u parlamentu, kombinacijom legalnih i ilegalnih metoda borbe i drugo. U doba revolucije boljševizam je primjenjivao taktiku pravilnog nastupanja, kao što je u godinama reakcije izgradio taktiku pravilnog odstupanja. Nosioci lijevog skretanja nisu dopuštali nikakvih kompromisa, dok je Lenjin (naročito na primjeru Brestlitovskog mira) pokazao da ima kompromisa koji su dopušteni i kompromisa koji znače izdaju.
Poslije Listopadske revolucije i stvaranja Komunističke internacionale vršio se u mnogim zemljama proces boljševizacije komunističkih partija, kome je raznolikost političkih prilika u pojedinim zemljama utiskivala svoj pečat. Boljševizam je od ruskog postao međunarodni pojam za revolucionarne socijaliste.
Radikalni boljševici, pod vodstvom Vladimira Lenjina, zalagali su se za socijalističku revoluciju u sovjetima i na ulicama. Oni su preuzeli vlast od Privremene vlade u studenom 1917. u tzv.Listopadskoj revoluciji. Tek poslije dugog i krvavog ruskoga građanskog rata (1918. - 1922.), koji se sastojao i u borbi vladinih snaga i stranih trupa u raznim dijelovima Rusije, osiguran je novi komunistički režim. Mirom u Rigi, početkom 1921., podijeljen je i sporni teritorij u Bjelorusiji i Ukrajini između Poljske i Sovjetske Rusije.
Novu državu su nazvali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika kao savez Ruske, Ukrajinske, Bjeloruske i Zakavkaske Sovjetske Socijalističke Republike, na čijem čelu su bile boljševičke stranke. Od svojih prvih godina, vlada Sovjetskog Saveza bila je utemeljena na jednostranačkoj vlasti komunista, kako su boljševici sebe nazivali od ožujka 1928.
Na početku Sovjetski Savez nije bio diplomatski priznat od strane većine zemalja i bio je bojkotiran.

10.04.2015. u 00:13 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr