Voyager-nova generacija

subota, 22.06.2013.

Hrvatski politički život sredinom 19 stoljeća i pojava stranke prava

Barun Aleksandar von Bach je austrijski političar. U vladi Austrije služio je kao ministar pravosuđa u razdoblju od 1848. - 1849. i kasnije kao ministar unutrašnjih poslova od 1849. do 1859. Franjo Josip I nakon što je osigurao krunu zahvaljujući Jelačiću, učvršćava svoju vlast i austrijsku hegemoniju zahvaljujući Bachu. Bachov je najveći politički doprinos uvođenje institucije centralizirane političke kontrole na početku i za vrijeme vladavine Franje Josipa I. Poznat kao liberalni odvjetnik, prvo je dobio nadimak ministar barikada, ali je postupno usvojio konzervativne nazore. Poslije smrti Felixa od Schwarzenberga 1852. godine, on je praktično sam diktirao politiku Austro-Ugarske. Bach je centralizirao administrativnu politiku Austrijskog carstva, ali je smanjio slobodu tiska i ukinuo javne sudove. Po njemu se taj dio hrvatske povijesti često naziva Bachovim apsolutizmom kojega karakterizira centralizacija i germanizacija (u Hrvatskoj je ukinut Sabor, samouprava županija, a uveden je njemački kao službeni jezik).

Kada je 1859. ujedinjenje Italije započelo, Franjo Josip I. je doživio dva teška poraza kod Magente i Solferina i tako morao predati Lombardiju Italiji. Ti porazi su oslabili Franja Josipa i on je morao ukinuti apsolutizam, vratiti ustavno stanje, a unutar Monarhije sve se više raspravljalo o centralizmu ili federalizmu. Godine 1861. sazvan je Hrvatski sabor koji je zahtijevao sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, tj. čitave Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sabor je odbio ulazak u bečko Carevinsko vijeće, a time i moguću nagodbu s Austrijom i opet se približio Ugarskoj, ali pod uvjetom da priznaju teritorijalnu cjelokupnost i ravnopravnost Hrvatske. Tada se prvi put pojavljuju moderne političke stranke, prvi put je iznesena ideja o nezavisnoj hrvatskoj državi (Ante Starčević, Eugen Kvaternik). Isto tako su prvi put istupili i Srbi zahtijevajući podjelu državnog suvereniteta s Hrvatima, te svoje ime za jezik, svoje pismo, ćirilicu kao službeno i drugo.

Poslije ukidanja Bachova apsolutizma i povratka ustavnosti 1860. godine, u stranačko-političkom životu Hrvatske i Slavonije vladalo je kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj dolazi u dvjema glavnim strankama, u Narodnoj (Strossmayerovoj) i u Unionističkoj (mađaronskoj), do trajnog previranja i unutarstranačkih rascjepa. One potječu još iz vremena 1841. Tada je i osnovana Horvatsko-vugerska stranka, čiji će pristaše u narodu biti poznati kao mađaroni. Kako bi na to odgovorili, ilirci pod vodstvom Ljudevita Gaja i Janka Draškovića utemeljuju Ilirsku narodnu stranku (izvorno: Narodna ilirska partaja), a njezina programska načela očituju se u krilatici: „Da Bog živi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!“
Jedan od ciljeva Narodne stranke bilo je uvođenje hrvatskoga jezika u službenu uporabu, a najznačajniji korak u tom smislu bio je govor što ga je 2. svibnja 1843. u Hrvatskom saboru izrekao Ivan Kukuljević Sakcinski. To je ponovno rasplamsalo sukobe s mađaronima, a do svoga vrhunca oni su došli u srpnju 1845. kad je obnovljena Zagrebačka županija. Tada su mađaroni na svoju stranu u skupštini pridobili seljake-plemiće iz Turopolja, te su narodnjaci ostali u manjini. Izbili su neredi na Markovu trgu u Zagrebu, a u sukobu s vojskom poginulo je 13 ljudi i ranjeno 27, većinom narodnjaka.
Nakon što Ivan Kukuljević Sakcinski 1850. utemeljuje Društvo za povjesnicu jugoslavensku, u Narodnoj stranci sve više jača jugoslavenska ideja. Nju snažno podržava istaknuti narodnjak, biskup Josip Juraj Strossmayer, koji već 1849. piše da je njegov cilje „jugoslavjana sdružiti se, složiti i ujediniti.“
I u Saboru koji se sastao 15. travnja 1860. radi ustoličenja bana Josipa Šokčevića (1860.-1867.) također je bila većina narodnjaka, a među njima su osobitu ulogu imali, Strossmayer, Franjo Rački, Matija Mrazović, Ivan Vončina, Kukuljević Sakcinski i drugi. U tom su razdoblju, koje je prethodilo Austro-ugarskoj i Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, narodnjaci su zagovarali povezivanje s Ugarskom pod uvjetom da bude poštovana politička i kulturna autonomija Hrvatske. S druge strane bila je znatno slabija Stranka unionista (mađaroni), koja je tražila bezuvjetni savez s Ugarskom. Tu su stranku predvodili Mirko Bogović i grof Julije Janković.
Ivan Mažuranić koji je tada uvidio opasnost od približavanja Mađarima, osniva 1862. Samostalnu narodnu stranku (poznatu i kao Narodno-liberalna stranka) koja će se zalagati za tješnje veze s Austrijom, čime dolazi do raskola među narodnjacima, a Mažuraniću se pridružuju Kukuljević Sakcinski, Ambroz Vraniczany, uz podršku nadbiskupa Haulika. Na izborima 1865. ova je stranka teško poražena od udruženih narodnjaka i unionista (mađarona). To je pak znatno oslabilo položaj hrvatske u doba preustroja Monarhije. Vidimo iz svega naš poznati hrvatski mentalitet, sluganski mentalitet, da se udruživamo sa nekim kao i danas, nakon zajednice sa jednim idemo u zajednicu sa drugim uvijek sa onim podcjenjivačkim odnosom prema vlastitim snagama i vlastitom narodu, tražeći nove vladare, koji su nam bolji, Mađari ili Austrijanci, danas kažu da nam je EU bolja od Jugoslavije.

U takvom se ozračju 1861. pojavljuje Stranka prava. Osnovno načelo nove stranke bilo je: "Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!" Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. 19. stoljeće često se dijeli na razdoblja ranoga i zreloga hrvatskog nacionalizma. Za prvo, rano razdoblje vezuje se ilirsko-narodnjačka ideologija, dok je drugo razdoblje zreloga hrvatskog nacionalizma, vezano uz ideju pravaštva. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase, koja se je oblikovala u društvu nakon ukidanja feudalnih odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva, koje je počelo postupno gubiti ranija obilježja duboko polarizirana društva. Njihova ideologija imala je zadaću ubrzanja procesa stvaranja hrvatske nacije, koji je prema njihovu shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj državi. Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću i Kvaterniku apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njihovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Oni su bili uvjereni da se duh naroda, tj. njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovali su da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju su doživljavali kao osobu s biografijom. Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali da su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.
Starčević, koji je svoju misao počeo formirati još u ranim 50-im godinama 19. stoljeća, bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprječavanja slobodna razvoja ostavile traga na naravi ljudij koju on karakterizira kao „deformiranu“. Prema tome stvaranje homogena naroda – osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etičkim vrjednotama. U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tada kad shvati pravaški nauk, tj. kad nadvlada deformaciju "svoga ja" i počne se osjećati Hrvatom s misijom stvaranja samostalne države. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecalo neslaganje sa Šafařikom i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena Slavena. Šafařik je također dokazivao slavenstvo starih Ilira, od čega je kasnije odustao Uza Šafařika, Starčević se uvelike protivio Vuku Karadžiću i njegovu članku Srbi svi i svuda, iz 1836., u kojem svrstava sve štokavce među Srbe, kajkavce u Slovence, a čakavce smatra ostatcima Hrvata, o kojima je pisao još Konstantin VII. Porfirogenet.Usto je Starčević vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih povijesnih osoba i događaja te je s vremenom počeo upotrebljavati izraz „pravi Hervat“, koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata koji je, prema njemu, posjedovao svijest o svom narodu –osobi.

Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli. Njegova ideja napretka proizašla je prije svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su, prema Kvaterniku, postigli svoje povijesno pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom“ za svojih seoba u 6. i 7. stoljeću, tj. silom oružja i narodnim junaštvom. Kvaternikove ideje i stavovi bili su uvelike prožeti idealima Francuske revolucije te želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Time se i razlikovao od Starčevića, koji je rekao: „Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja.“

Na temelju izbornog reda iz 1848. godine, 15. travnja 1861. sastao se je Hrvatski sabor. Narodni zastupnici bili su najugledniji članovi inteligencije, svećenstva, aristokracije i predstavnici Vojne krajine. Sabornica je postupno postala mjesto sukoba različitih mišljenja o položaju Hrvatske u Austrijskoj Carevini. Uglavnom je dolazilo do podjele na dvije strane: na konzervativno plemstvo i liberalno građanstvo. Ta je atmosfera predstavljala podlogu za prvi službeni nastup pravaške ideologije. Na temelju naloga Franje Josipa, Hrvatski sabor počeo je raspravljati pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske.

Po tom pitanju dolazi do formiranja triju struja, koje će ostati ključne u hrvatskoj politici do kraja Monarhije. Prva struja, Narodna stranka, nastojala je postići što širu autonomiju, prilagođavanjem konkretnim političkim prilikama, koje su se stalno mijenjale; druga struja, Unionistička stranka, čvrsto se držala što uže veze s Ugarskom, pomišljajući na određenu autonomiju Hrvatske samo u okviru jedinstvene Ugarske; treća struja, Stranka prava, izjašnjavala se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Austrijske Monarhije (jedina veza s ostalim zemljama imao je biti zajednički vladar, ali je Kvaternik u političkoj praksi stajao pred problemom manjeg ili većeg odstupanja od proklamiranog „potpunog suvereniteta“ hrvatskog naroda).

Tada većinom glasova Sabor prihvaća poznati članak 42, što su ga predložili Strossmayer i njegovi sljedbenici, a sastavio ga je Ivan Mažuranić. Ta je saborska odluka kasnije dobila kraljevo odobrenje. Zaključeno je da je događajima iz 1848. prestala svaka državnopravna veza između Ugarske i Trojedne Kraljevine, koja uključuje uz Hrvatsku i Slavoniju još i Dalmaciju, Rijeku, Vojnu krajinu te Međimurje. Jedini izuzetak bila je kraljeva osoba, koja je krunidbom za ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne Kraljevine i Ugarske i izražava spremnost Trojednice da stupi u „još užju državno-pravnu svezu,“ ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu samostalnost i njezin naznačeni teritorijalni opseg. Prije usvojenja ovog članka odbijen je Kvaternikov prijedlog koji je želio dati načelno rješavanje odnosa između Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj.

Kvaternik je najveći trag ostavio govorom od 18. lipnja, kojim je iznio svoje i pravaške stavove. On je tu preporučivao taktiku „muževnog čekanja“, koja je više bila obilježje Starčevićeva političkog profila, a manje je odgovarala njegovoj želji za brzom političkom ili diplomatskom akcijom. Kvaternikove ideje nadopunio je i prihvatio Starčević. On je na Saboru ponovio i još više zaoštrio svoje stavove iznesene još u Riječkim predstavkama. Njegovim govorom dominira uvjerenje da su svi narodi Monarhije sužnji. Tada je prvi put istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo hrvatskog naroda na slobodu, tj. da nad sobom priznaje samo Boga:
„Narod hervatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žrtvovao, lepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!“

22.06.2013. u 16:07 • 16 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2013 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr