Voyager-nova generacija
nedjelja, 22.02.2015.
Armenski genocid i nestanak Osmanskog carstva
U prošlom postu sam pisao kako je nastala velika Srbija od Vardara do Triglava. Time sam uglavnom završio postove o raspadu Austro Ugarske, prije sam pisao o nastanku Mađarske i Austrije, kasnije ću pisati o Velikoj Srbiji i njezinom funkcioniranju, ali da zaokružimo cjelinu. Na ovim našim područjima je definitivno nestala još jedna velika povijesna carevina, Otomansko Carstvo, Ono se skroz raspalo.
Tijekom 18. stoljeća, Osmansko Carstvo pretrpjelo je velike teritorijalne gubitke. Dio naroda na tom prostoru započeo je borbu za samostalnost, među njima i Armenci. Nakon rusko-turskih ratova Rusija je stekla kontrolu nad velikim dijelom uglavnom istočne Armenije, te je podupirala borbu Armenaca unutar Otomanskoga Carstva. Istočna Armenija ustupljena je Ruskom Carstvu. Zapadna Armenija ostala je pod osmanskom vlašću sve do pada Osmanskog Carstva tijekom Prvoga svjetskoga rata. Turci su nad Armencima izvršili genocid, kojeg negiraju kao genocid.
Genocid nad Armencima je skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca, čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik.
U isto vrijeme, na istom geografskom području, sa jednakim metodama odvijao se i genocid nad Asircima. Oba genocida imali su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija sa područja Kavkaza iziđe na obale Mediterana, preko područja današnje istočne Turske koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci.
1890. je u Osmanskom Carstvu živjelo 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke Crkve odnosno Armenske apostolske Crkve. Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Osmansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, sultan Abdul Hamid II. je odlučio zadržati vlast nad tim područjem.
Otomanska je vlada potakla protuarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmansku banku u Istanbulu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca.
Već sam pisao kako su Osmanlije izgubili BIH i veći dio balkanskog područja. Reakcionarne snage su za te velike teritorijalne gubitke optužile vodstvo Mladoturaka i pokušale 1909. izvesti državni udar. Njegov neuspjeh doveo je do smjene Abdul Hamida njegovim bratom Mehmedom. Od sad Sultan ima još samo reprezentacijsku ulogu, dok vladu formira Veliki vezir. Istovremeno, na njegovo imenovanje imaju Mladoturci bitan utjecaj. Izmijenjenim ustavom etablira se parlamentarni sistem.
Mladoturci su slijedili reformski kurs, ali su bili sputavani napetom vanjskopolitičkom situacijom. Osim toga, njihov je nacionalizam imao vrlo ozbiljne posljedice. Tako su u arapskim provincijama kao službeni jezik uveli turski, što je dovelo do toga da su u ratovima koji su slijedili, izgubili podršku stanovništva u neturskim područjima.
Desetljeće vladavine Mladoturaka su obilježili teški ratovi. Prvo su 1911. izgubili Tripoli, uzeli su ga Talijani. Zatim su se u Prvom balkanskom ratu 1912. udružili Albanija,Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora u Balkanski savez protiv Osmanskog carstva koje je time izgubilo gotovo sva europska područja, uključujući i grad Edirne. Međutim, Bugari su već sljedeće godine napali svoje ranije saveznike koji su dobili podršku Osmanlija. Nakon bugarskog poraza, postavljena je granica koja je između Bugarske i Turske ostala neizmijenjena do danas.
Početkom Prvog svjetskog rata su prvo pokušali zadržati neutralnost. Mnogima je bilo jasno, da se moraju prilkoniti jednoj strani kako bi uopće vojno opstali. Tradicionalno su surađivali s njemačkim carstvom, ali su i s nekim silama Antante imali dobre odnose i živu trgovinu. Na poticaj Enver-paše dolazi na kraju do ratnog saveza sa Njemačkom i Austro-Ugarskom, ali kabinet nije u tom odabiru bio jedinstven.
Kako bi ugušili armenski oružani ustanak, osmanska vlada je 24. travnja 1915. počela s uhićenjima, deportiranjem i ubijanjem armenskih civila koji su živjeli u Istanbulu i to je bio uvod u ubijanje najmanje 600.000 Armenaca (neki izvori tvrde da je ubijeno do 1,5 milijuna Armenaca). Na taj način ubijene su dvije trećine kršćanskog naroda koji je tisućljećima živio na području Osmanskog Carstva.
Rusija i Turska su ušle u I. svjetski rat kao neprijatelji. Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U veljači 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. travnja su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni i pobijeni armenski intelektualci.
Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju.
Te rane nisu posve zacijelile i još utječu na odnose između između Armenije i Turske. Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo genocidom. Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu dana kasnije i Europski parlament. S druge strane,Turska i dalje tvrdi da to nije bio genocid i da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko".
Genocid nad Armencima je u javnosti malo spominjan, posebice na Zapadu. Njega se tretira kao nejasan događaj koji se dogodio zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti u Osmanskom carstvu. To je pomalo naivno, jer se dobro zna da je sve zločine počinila izravno ili neizravno osmanska vojska u kojoj su mahom prevladavali Turci.
Jedni od rijetkih turskih javnih osoba koje su proučavale genocid nad Armencima su Orhan Pamuk i Elif Şafak.
Orhan Pamuk je proučavao genocid nad Armencima, zbog čega se turska vlada uznemirila i dala ga je uhititi. Po tome se najbolje vidi da je Turska još uvijek vojna država s nasilnim vojnim aparatom koji cenzurira sve oblike medija i javnog mišljenja. On je bio sproveden na državni sud, te je bio prislijen reći da se više neće time baviti. Zagonetno je i to zašto se odmah nakon suđenja, 2007.g. preselio u Pariz. U Turskoj se o Genocidu nikada ne govori.
No Osmansko Carstvo je bilo pred raspadom. Posljedice rata su bile katastrofalne. U Arabiji se nisu imali čime suprotstaviti britanskim snagama. Već 1916. se Husein Ibn Ali Emir Meke otresao osmanske vlasti i proglasio se kraljem Arabije. Na kraju je priznat kraljem Hedža, dok je preostali dio carstva podijeljen u interesne sfere prema sporazumu Sykes-Picot. Godine 1917. je Balfourovom deklaracijom dio Palestine obećan Židovima kao "nacionalna domovina". Zbog Oktobarske revolucije i mirovnim ugovorom iz Brest-Litovska je doduše Rusija izašla iz rata, ali pobjedničke snage su u studenom 1918. zauzele veliki dio nekadašnjeg Osmanskog carstva. Mladoturski "triumvirat" od Kemal Paše, Talat Paše i Enver Paše se raspao, i pobjegao. Nakon što je iste godine umro Mehmed V., naslijedio ga je njegov brat Mehmed VI.. On je bio politički sasvim ovisan o pobjedničkim silama, pa je nakon ukidanja Sultanata u studenom 1922. napustio Istanbul.
Došlo je do otpora okupacijskom režimu. Pri tome je istaknutu ulogu imao Mustafa Kemal Paša (kasnije mu je turski parlament dodijelio dodatak imenu Atatürk ("otac Turaka"). Uskoro se na nezaposjednutim područjima pod vodstvom Kemalovog pokreta formirala "protuvlada". Na izborima provedenim 1919. pokret osvaja dvotrećinsku većinu i sjedište seli u Angoru (danas Ankara) sjedište svoje "protuvlade". U travnju 1920. se tu konstituira "Velika turska Nacionalna skupština". Nova je vlada njegovala dobre odnose sa, u međuvremenu, boljševičkom Rusijom a Francuska, koja je imala mandat nad južnim dijelom centralne Anatolije, ju je praktično priznala.
1920. je Porta ratificirala od Sultana ranije potpisan ugovor iz Sevresa kojim je turskoj državi oduzet suverenitet, ali ga Ankara nije priznala. Došlo je do nacionalnog oslobodilačkog rata. Pri tome su prvo protjerane grčke trupe, a zatim je u tzv. Maloazijskoj katastrofi prije svega u Smirni (od tada turski Izmir) svo većinsko grčko kršćansko civilno stanovništvo koje je tu živjelo tisućljećima pobijeno ili protjerano. Nakon pobjede Turaka, 24. srpnja 1923. sporazumom iz Lausanne promijenjen je prijašnji sporazum iz Sčvresa. Ovim ugovorom uspostavljene su današnje granice Turske. U isto vrijeme izvršena je i izmjena stanovništva s Grčkom.
Uspjesi Kemalovih pristalica doveli su do gorkog gubitka ugleda vlade Sultana Mehmeda VI. U pregovorima o ugovoru u Lozani sudjelovali su i Kemalovci, što je bilo ravno međunarodnom priznanju. 23.listopada 1923. je Ankara proglašena glavnim gradom, a 29. listopada je i službeno proglašena Republika. Kemal Paša je postao predsjednik države, a Ismet Paša predsjednik vlade novoosnovane Republike. Zadnji Sultan Mehmed VI. i svi članovi Osmanske dinastije morali su zauvijek napustiti zemlju.
Turska je demokratska, sekularna, unitarna, ustavna republika čiji je politički sustav 1923. utemeljio Mustafa Kemal Atatürk, Od tada se politika države počela okretati zapadu.
Za vrijeme svoga mandata Mustafa Kemal je pokrenuo niz političkih i društvenih reformi diljem zemlje, koje su pretvorili Tursku u modernu, sekularnu i europski orijentiranu državu. Smjernice njegove politike danas se nazivaju kemalizmom. Između ostalog 1922. ukinut je sultanat, a 3. ožujka 1924. i kalifat. Iste godine ukinut je šerijatski zakon, a 1925. provedena je odjevna reforma kojom je zabranjen fes (tradicionalno tursko muško pokrivalo za glavu), te veo za žene, a uvedeno je skupno obrazovanje za oba spola. Godine 1926. islamski kalendar zamijenjen je gregorijanskim, a uveden je i metrički sustav.
Idućih godina cijeli pravosudni sustav promijenjen je po uzoru na europske zemlje. Uvedena je monogamija, a 1928. provodi se sekularizacija i reforma pisma u kojoj je arapsko pismo zamijenjeno latinicom. Ovim reformama je 1930. uvedeno pravo glasa ženama, a od 1934. daje im se i pravo sudjelovanja na izborima. Provedena je i reforma imena građana u kojoj su svima dodijeljena prezimena. Turski parlament je Mustafi Kemalu dodijelio prezime „Atatürk“ (otac Turaka) koje je proglašeno posebnim prezimenom kojeg je nosio samo on. Manji broj Atatürkovih reformi je nakon njegove smrti ukinut, kao npr. reforma kojom je u džamijama umjesto na arapskom molitva uvedena na turskom.
