Voyager-nova generacija
nedjelja, 10.07.2016.
Nogomet u nas za vrijeme 2 svjetskog rata
Danas se igra finale europskog nogometnog prvenstva. Točno mjesec dana je trajala nogometna euforija, a uz nogomet čovjek ima i neke obveze pa onda su tu i ljetne radosti pa se odužilo od moga zadnjeg posta. S obzirom da je on bio malo duži i teži nadam se da ste uspjeli pročitati ( barem vi koji ne pratite nogomet), pa možemo nastaviti sa čitanjem bloga. Većina koja bude čitala već će znati tko je novi europski nogometni vladar. Sastaju se dvije reprezentacije država koje su u ovih mjesec dana uspjele izbjeći mnoge zamke i pokazale najviše izdržljivosti , upornosti, hrabrosti i kvalitete, stoga večeras očekujemo veliku svečanost u gradu svjetlosti i posljedni čin na ovogodišnje veliko natjecanje na radost ljepšeg spola.
Stoga ću i ja malo za kraj pisati o toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a opet u skladu sa temama o kojim pišem. Nogomet ima tu čarobnu nit koja povezuje i koja se ukorjenjuje u ljude. U ljudskoj prirodi je želja za igrom, natjecanjem, dokazivanjem u odnosu na druge, brže više jače. To je inače odlika sporta ali jedino je nogomet univerzalni jer on se jednako voli i u Africi i Aziji Europi i Americi. Ta igra za razliku od ostalih je vrlo jednostavna a opet ima sve osobine koje ima i život, može biti brza spora ružna, novac je može iskvariti, može biti lijepa bez duše, može biti pragmatična, izvlači iz čovjeka ono najljepše ali može i ono najružnije, može se istaknuti pojedinac ali bez zajedništva nema ništa. Mali uvijek mogu dobiti velike, mogu biti prelijepe bajke, ali zna biti okrutna poput života. Ali kao što se u životu sve vrati tako i u nogometu, sve se vrati.
Nogomet je igra koja je od svog nastanka okupljala mase. Izmislili su je Englezi, pa proširili svijetom. Počela je kao radnička igra engleskih radnika u industriji 19 stoljeća. To je narodna igra kasnije se razdvojila u ragbi i nogomet. Zbog svoje društvenosti i jednostavnosti, a opet umjetnosti i kreativnosti, igra je privlačna širokim društvenim masama, ali i elitama. Tako je nogomet postao najvažnija sporedna stvar na svijetu, neki kažu nastavak rata drugim sredstvima. Igraju je najsiromašnija djeca dovoljno je uzeti 2 kamena za stative i neku krpenjaču loptu za naganjati, a obožavaju je prinčevi i kraljevi, ima nešto čarobno u toj igri koja pobuđuje strast, izvlači iz ljudi emocije.
Englezima je to nacionalni sport i oni su je usavršili i počeli krajem 19 stoljeća svoja natjecanja koja i danas traju pa su tako igrale i britanske reprezentacije: Engleska. Škotska, Wales, sjeverna Irska. Oni su učili druge kako se igra. Ostatak svijeta tek poslije početkom 20 stoljeća organizira neka natjecanja i zaljubljuje se u tu igru. Englezi koji su izmislili nogomet su bili svijet za sebe i u njemu su najviše napredovali, ali od ostatka svijeta nogomet se razvio u Europi i južnoj Americi. U Europi je u početku najbolja škola nogometa bila Češka, pa se tu onda prislanjala srednja Europa, nogomet je bio izraz napretka, tako je i u Jugoslaviju nakon prvog svjetskog rata došao preko Zagreba koji je bio srednjoeuropski grad, i u Zagrebu je osnovan nogometni savez koji je preimenovan u JNS i sjedište mu je preseljeno u Beograd zbog čega su hrvatski reprezentativci odbili nastupiti na 1 svjetskom prvenstvu koje je 1930 organizirano u Urugvaju, a gdje je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije ispala u polufinalu.
Hrvatski igrači su bili glavni igrači reprezentacije i ujedno zagrebački klubovi su bili lokomotiva jugoslavenskog nogometa između 2 rata. Samo da napomenem Englezi nisu sudjelovali u tim natjecanjima jer su oni bili puno jači kao NBA u košarci. Tek iza drugog svjetskog rata se Englezi počinju natjecati i njihov poraz 1950 od SAD na SP kad su ih skroz podcijenili je najveće nogometno iznenađenje u povijesti. Od ostatka svijeta su u Europi najači bili Češka, kasnije Austrija i poslije Mađarska. Urugvaj je bio olimpijski pobjednik 1928 pa je stoga njemu dodijeljeno domaćinstvo prvog svjetskog prvenstva.
Građanski je bio jedan od najboljih nogometnih klubova u Kraljevini Jugoslaviji Osvojio je najviše jugoslavenskih nogometnih prvenstava, njih pet, te je uz BSK bio najuspješnija momčad u državi. BSK je beogradski sportski klub. Iz Zagreba su bili još Concordia i HAŠK, a iz Beograda još Jugoslavija. Još je prvenstvo dvaput osvojio i splitski Hajduk 1927 i 1929 godine. Osnivanjem banovine Hrvatske organiziralo se prvi put i prvenstvo Hrvatske. Prvak banovine Hrvatske 1941 je bio Hajduk ispred Građanskog. Tada se trebalo nastaviti natjecati za prvaka Jugoslavije ali počeo je rat.
Također je osnivanjem banovine počela igrati reprezentacija Hrvatske. Nogometna reprezentacija Hrvatske počela je nastupati već 1940. kao izabrana vrsta Banovine Hrvatske te je odigrala 4 utakmice. Prvu utakmicu reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je u Zagrebu 02.04.1940. protiv Švicarske i trijumfirala uvjerljivo, 4-0. Više od deset tisuća pristalica gledalo je tu utakmicu na stadionu Građanskog u Koturaškoj gdje se danas nalazi zgrada HEP-a. Prvi gol je postigao Florijan Matekalo, rodom iz Jajca. On je igrao utakmice za Hrvatsku samo 1940. godine, a nakon rata završio je u beogradskom Partizanu. Jedan gol je dao još Lešnik, dva Cimermančić. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Svi igrači iz prve postave bili su članovi Građanskog. Izbornik je bio Jozo Jakopić koji je bio i trener Građanskog, a kapetan je bio Irko Kokotović za kojeg se isticalo da je pravoslavac. Te 1940. godine Banovina Hrvatska odigrala je još tri utakmice – u Bernu izgubila od Švicarske 0-1, u Budimpešti od Mađara izgubila istim rezultatom i u Zagrebu s Mađarima odigrala 1-1.
6. travnja 1941 godine napadom njemačkih i talijanskih postrojbi započeo je rat u kojem je njemačkim blitzkregom uništena i poražena Jugoslavija. Sile osovine osvojile su Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, čiju je okosnicu činio srpski oficirski kadar, cvijet srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, potpisala je kapitulaciju 17. travnja 1941. u Beču (kapitulacija je objavljena 18. travnja) i 345 tisuća vojnika vojske Kraljevine Jugoslavije palo je u ratno zarobljeništvo (elitne srpske jedinice, 'junaci s Kajmakčalana', podlegle su spremnosti Wehrmachta 1941. godine i odličnom Kruppovu čeliku njemačkih Panzera)
Na osnovi njemačke direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamčio opstanak, i zaželio Hrvatskoj dobrodošlicu u međunarodnoj zajednici.
Nedugo nakon uspostave NDH, HNS je 17. srpnja 1941. godine dobio pismenu obavijest o primanju u članstvo FIFA -e. U razdoblju od 1941. do 1944. godine, hrvatska nogometna reprezentacija je odigrala 15 međunarodnih utakmica od kojih četrnaest kao službena članica FIFA-e. Prvu utakmicu je odigrala 15. lipnja 1941. protiv Njemačke u Beču gdje je tada prvi put prije susreta svirana državna himna "Lijepa naša ". Od četiri odigranih prvenstava u Hrvatskom državnom razredu, samo su dva dovršena. U sezoni 1941./1942. je odigran samo jesenski dio prvenstva, a 1942. godine se prešlo na proljetno-jesenski sustav. Tadašnji izbornici hrvatske nogometne momčadi su bili Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj. Oni koji pomno prate događaje iz tog vremena vole istaknuti podatak da niti jedna država za vrijeme Drugog svjetskog rata nije odigrala 15 utakmica kao što je to učinila reprezentacija NDH. Čak šest puta igralo se protiv Slovačke, a triput protiv Njemačke. Zapravo, prvu utakmicu reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. lipnja 1941. godine. Tog lipanjskog dana 1941. godine sraz Hrvata i Nijemaca pratilo je čak 40 tisuća ljudi, a Nijemci su unatoč hrvatskom vodstvu pobijedili s 5-1. Vodeći i jedini hrvatski gol postigao je Wolfl.
Hrvatska je taj dvoboj odigrala u sastavu – Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Djanić (Lechner), Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše, a trener je bio Hitrec. U njemačkoj postavi isticao se velikan njemačkog nogometa – Fritz Walter, strijelac dva gola.
Povjesničari su našli podatak da je hrvatski reprezentativac Svetozar Lala Djanić odmah po dolasku u Zagreb iz Beča uhapšen zbog optužbe da je pomagao neprijateljima i u roku tri dana bio je ubijen.
Druga utakmica protiv Njemačke odigrana je u Zagrebu na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici, na današnjem stadionu Zagreba. Po teškim, snježnim uvjetima pred desetak tisuća gledatelja. Bilo je 2-0 za Njemačku. Treća utakmica protiv Njemačke odigrana je 1. studenog u Stuttgartu. I u toj drugoj utakmici protiv Njemačke, pred više od pedeset tisuća ljudi, reprezentacija NDH je doživjela isti poraz kao godinu i nešto dana prije u Beču – 1-5. Izbornik je bio Bogdan Cuvaj koji je prethodno zamijenio na klupi Jozu Jakopića koji se nešto bio opasno zamjerio vlastima, pa je jednostavno otišao u Švicarsku. Jakopić je sveukupno u četiri utakmice bio izbornik, Cuvaj čak 13 puta, a Rudi Hitrec i Bernard Hugl po jednom. Najčešće je kapetan bio Milan Antolković, sedam puta, Mirko Kokotović jednom manje, a kapetansku vrpcu nosili su i Ernest Dubac, Miroslav Brozović, Franjo Glaser i Ivica Belošević.
Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u travnju 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3.
Evo popisa svih utakmica reprezentacije NDH
1941
15.lipnja – prijateljska Njemačka – Hrvatska 5:1
8. rujna – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:1
28. rujna – prijateljska Hrvatska – Slovačka 5:2
1942. godina
18. siječnja – prijateljska Hrvatska – Njemačka 0:2
5. travnja – prijateljska Italija – Hrvatska 4:0
12. travnja – prijateljska Hrvatska – Bugarska 6:0
7. lipnja – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:2
14. lipnja – prijateljska Mađarska – Hrvatska 1:1
6. rujna – prijateljska Hrvatska – Slovačka 6:1
11. listopada – prijateljska Rumunjska – Hrvatska 2:2
1. studenog – prijateljska Njemačka – Hrvatska 5:1
1943. godina
4. travnja – prijateljska Švicarska – Hrvatska 1:0
10. travnja – prijateljska Hrvatska – Slovačka 1:0
6. lipnja – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:3
1944. godina
9. travnja – prijateljska Hrvatska – Slovačka 7:3
Za II. svj. rata igrana su 4 prvenstva NDH, ali su samo dva dovršena. U sezoni 1941–42. odigran je samo jesenski dio prvenstva (vodio je zagrebački Građanski), a 1942. prešlo se na sustav proljeće–jesen. God. 1942. prvak je bila zagrebačka Concordia, a 1943. Građanski. Prvenstvo 1944. nije završeno. Uz prvake, u ligaškome natjecanju za NDH sudjelovali su još HAŠK, Željezničar, Ličanin, Ferraria – iz Zagreba, Hajduk, Građanski i Radnik – iz Osijeka, Građanski, Zemun i Viktorija – iz Zemuna, SAŠK i Gjergelez – iz Sarajeva, HBŠK i Hrvoje – iz Banje Luke, Bata iz Borova, Zrinski iz Mostara i Zagorac iz Varaždina.
Splitski Hajduk se ovdje ne spominje jer je jednostavno Split pripao Italiji. Talijanska fašistička vlast je ponudila igračima i upravi da promijene ime u AC Spalato i da igraju Serie A. Igrači i Uprava su rekli odlučno NE, stoga je odlukom fašističkih vlasti klub rasformiran ukinut i zabranjen mu rad. Život pod okupacijom i tuđinskom vlasti je izazivao otpor kod naroda, koji nije prihvaćao zločinački režim.
Tako su igrači drugog splitskog kluba Splita svi otišli na ljeto u partizane. Pred večer 11. kolovoza 1941. iz Splita kreće naoružana jedinica, kasnije poznata kao Prvi partizanski odred. Velik broj ih je poginuo ili zarobljen nekoliko dana kasnije, 14. kolovoza u borbama kod sela Košute blizu Sinja. U Sinju su potom, odlukom prijekog suda osuđeni na smrt i strijeljani 26. kolovoza na predjelu Ruduša kod Sinja. Trinaest Splitovaca je izgubilo živote u redovima Prvog splitskog odreda.
U sjećanje na pale Splićane, podignut je na tom mjestu spomenik.
1943 Italija kapitulira i Split dolazi pod vlast NDH, koja se do tad već razvila u zločinački režim, kvinslišku tvorevinu nacističke Njemačke. Pokrenuta je inicijativa za uključenje Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, međutim kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), te samim karakterom zločinačkog režima rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.
Hajduk je tajno obnovio rad na Visu na blagdan svetog Duje zaštitnika grada Splita 7. svibnja 1944. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar Antun Petrić, da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk.
Mjesecima poslije Hajduk je bio HŠK, a tek nakon utakmice 13. kolovoza 1944. u Gravini, koji su igrali protiv Britanskog garnizona Ortanuova, igra pod novim imenom HŠK Hajduk - NOVJ. Poslije utakmice protiv Britanskog garnizona u Traniju 10. rujna 1944., Hajduk nastupa samo pod imenom Hajduk – NOVJ, odnosno s izbačenim atributom hrvatskog, HŠK. Djelujući pod tim nazivima, zajedno s igračima RNK Splita, ASK-a, šibenskog Osvita i naravno Hajduka igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja i pronosio slavu Hrvatske. NOVJ je znak da je klub narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, i njegove utakmice i pobjede su jako dizale moral borcima protiv okupatora, ne samo partizanima u Jugoslaviji već i pokretima otpora u porobljenoj Europi. Budući da su Hajdukove pobjede dovele u pitanje ugled britanskog nogometa, britansko je vrhovništvo odlučilo sastaviti reprezentaciju svoje vojske od svojih najboljih igrača. Reprezentacija britanske vojske (British Army XI) i Hajduk su se sastali 23. rujna 1944. na najposjećenijoj utakmici tijekom drugog svjetskog rata u Bariju pred oko 50 tisuća ljudi. Hajduk je izgubio 7:2. U uzvratu koji je bio u Splitu, 26. prosinca 1944. godine, Hajduk je pobijedio vojničku reprezentaciju Velike Britanije što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bio veliki uspjeh. Pobijedili su rezultatom 1:0. Sudionici te legendarne utakmice u Bariju i Splitu bili su:
· Hajduk – NOVJ (Jugoslav National Liberation Army XI.): Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza Jozo Matošić (kapetan), Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane matošić i Ivo Radovniković
· Vojna reprezentacija Velike Britanije (British Services XI.): Renny (St. Mirren), Andy Beatty (Preston), Malpass (Fulham), Collier (Aberdeen), Stan Cullis (Wolverhampton), James Merphy (West Bromwich) Tom Finney (Preston), Bryn Jones (Arsenal), Georg Wilkins (Bredford), Jimmy Rudd (Manchester City) i Willi Strauss (Aberdeen)
Tijekom 1945 Hajduk kreće na turneju po Egiptu Palestini, Libanonu, Siriji i Malti. U svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, general Humbolt je u ime Charlesa De Gauella odlikovao Hajduk titulom počasnog kluba Slobodne Francuske.
Bijeli su se tako upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.
Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad - kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha - nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali ponosni Hajduk iz Splita.
Po završetku Drugog svjetskog rata Hajdukova uprava odbija poziv da postanu vojni klub i presele u Beograd. Formiranjem nove vlasti novoga poretka vlast je htjela iskoristiti veliku popularnost Hajduka među antifašistima diljem Europe, pa da nastavi biti vojni klub po uzoru na CDK u sovjetskom savezu, kad su odbili to Hajduk ostaje narodni klub, a vojni vrh osniva vojni klub. Po uzoru na CDK vojni klub Crvene Armije ( danas je CDK CSKA Moskva). Klub se zove Partizan. On je osnovan pri 32 diviziji koja je pripadala zagrebačkom korpusu narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije. Kako je sve centralizirano tako je taj vojni klub prebačen u Beograd po direktivi. Igrači su dovedeni na način da su mobilizirani koji nisu bili u partizanima i svi počeli igrati za vojni klub. Tako je pola reprezentacije NDH zaigralo za Partizan. Komunisti su kad su osvojili vlast jednostavno ukidali i zabranjivali rad klubovima koji su se natjecali u NDH ili u ostalim djelovima Jugoslavije igrali sa okupatorima. Nekima su mijenjali ime ( kao npr BSK su promijenili u OFK Beograd) neke su ukidali, ( npr Jgoslaviju u Beogradu, Građanski u Zagrebu).
Građanski, čuveni klub koji je davao većinu igrača za reprezentaciju NDH je rasformiran, arhive kluba su spaljene, a najbitniji igrači, i oni koji su igrali za NDH, transferirani su u Beograd, u Partizan. Meho Brozović, član dotad Građanskog i igrač NDH vrste morao je u Beograd. Sjećao se…
“Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo (strijelac prvog gola za Banovinu Hrvatsku, op. p.) i ja smo igrali za tim JA. Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije s 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Tko je smio reći – neću. Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.”
U reprezentaciju NDH je bio pozivan i Stjepan Bobek, kao član Građanskog koji je odmah nakon svibnja 1945. godine morao otići u beogradski Partizan, klub jugoslavenske vojske. U razgovorima za novine Bobek, koji je umro u Beogradu, govorio je
Sređeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Građanski koji je tada bio jaka, prava momčad, a Bukovy bio prototip modernog trenera. Igrali smo prave utakmice, bio sam pozvan i u reprezentaciju, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile“.
Zanimljiva priča išla je i dalje. NDH se raspala, mnogi igrači su opet završili po logorima, čak i Stjepanov brat Otto, a samog Štefa odmah su kao pravog igrača priključili momčadima JNA.
„Ja sam pripao momčadi KNOJ-a koja je nastupila na jednom beogradskom turniru. Na turniru šest republika i vojske ja sam igrao jako dobro, pa su me počeli nagovarati da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kad si u vojsci uvijek biraš gdje će ti biti bolje, kao u životu. Mogao sam ići negdje u pustinju ili biti u Domu JNA i igrati nogomet. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao nogomet. Da, to je bio moj početak u Partizanu“, sjećao se Bobek.
Kako su komunisti počinjali novu eru, novi poredak tako su i osnivali klubove po cijeloj zemlji po uzoru na sovjetski savez, imena klubova su bila budućnost, sloboda, udarnik, dinamo, iskra, mladost ili geografski po gradovima.
U Zagrebu su osnovali Dinamo, u Beogradu je osnovana Crvena Zvezda, Tokom 1945 godine omladinci, članovi Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Srbije, počeli su pripreme za osnivačku skupštinu jednog omladinskog fiskulturnog društva, sa ciljem da bude sastavljeno od raznih sportskih sekcija. U duhu tog vremena nosilo je naziv Omladinsko – fiskulturno društvo (OFD) koje će 4.3. prerasti u Crvenu zvezdu. To je većinom srpski klub, jer većina četnika je 1945 godine samo se prebacila u partizane.
Prvi prvak nove Jugoslavije je bio naravno Partizan 1947 godine, a u novoj ligi je pomalo formirana velika četvorka koja je vladala jugoslavenskim nogometom u sljedećim godinama, Partizan, Dinamo Crvena Zvezda, Hajduk.
LP i BB
