Voyager-nova generacija
ponedjeljak, 07.05.2012.
Islam i Osmansko Carstvo na Balkanu
U hodu kroz povijest ovih naših prostora počeli smo spominjati nakon Bizanta i njegova pada Otomansko Crastvo. Zovemo ih i Osmanlijama. Osmansko Carstvo osnovalo je pleme Turaka Oghuza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala Osmanska dinastija. O povijesti Osmanlija prije XIII. stoljeća još je mnogo toga nepoznatog. Opće je prihvaćeno da je osnivač osmanske države, tj. kasnijeg Osmanskog Carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od turkmenskih vođa. Otac Erthogrul dobio je kao gazija od seldžučkog sultana Alaldina II feudalne posjede i zemlje zvane bejlik (beylik) ili emirat, sa sjedištem u gradu Sogutu, na bizantskoj granici unutar Male Azije. S pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena čuvao je granicu i, kao i druge gazije, vodio prepade na bizantski teritorij. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman.
Oni su prihvatili Islam novu monoteističku vjeru koja se širi od poslanika Muhameda, koji je prema vjerovanju muslimana zadnji Božji poslanik (arap. Resulullah) i muslimani ga pišu kao Muhamed a.s. (čitaj: alejhis-selam, arap. "mir Božji bio s njim") Islam inače, za sebe tvrdi da je prva i prava vjera ljudskog roda od samog stvaranja, dakle, od Adama (Adema) i Eve (Have).
Muhamed se je vjerojatno rodio 20. travnja 570. godine, u Meki u rodu Hashim plemena Quraysh,dva mjeseca poslije smrti svog oca Abdullaha (Abdallaha). Stoga je Muhamed ostao samo s majkom Aminom. Po običajima tog prostora i vremena, majka ga je kao dojenče predala dojilji- pomajki Halimi pa je Muhamed proveo djetinjstvo u Haliminoj obitelji u beduinskom plemenu Beni Saad, van grada u pustinji. Kada je imao šest godina , vraćen je majci, no majka mu je umrla kada je imao osam godina (po islamskoj terminologiji: preselila na Ahiret), a samo dvije godine kasnije umro mu je i sljedeći skrbnik, djed po ocu, Abd al Muttalib. Muhamed je tad počeo živjeti sa stricem Abu Talibom.
Po predaji, a i svjedočanstvu samog Muhameda, godine 610. Muhameda je u pećini na brdu Hira blizu Meke posjetio melek (anđeo) Džibril ili Džebrail (Gabrijel). Ta se noć slavi kao najveća noć u godini i pribraja se u islamske blagdane. On mu je tada izrecitirao prvih pet stihova (ajeta) poglavlja (sure) 'Alek.Tako je počela Objava Kur'ana Muhamedu koja je trajala pune 23 godine. Muhamed je počeo širiti islam u Meki, gdje su ga prvo prihvatili siromasi. Međutim, trgovci su se bojali da bi nova vjera štetila njihovom bogatstvu jer je islam propovijedao dijeljenje imovine sa siromašnima te odricanje od idolopoklonstva koje je u Arabiji bilo dio tradicije. Trgovci su se bogatili na račun vjernika idolopoklonika koji su dolazili na poklonstvo u Ka'abu, ili Ćabu da se mole svojim bogovima, idolima postavljenim ispred i oko Ka'abe (Ka'aba je crni meteorit kojeg je tu, po predaji, postavio još Abraham (Ibrahim) - po islamskoj tradiciji praotac Arapa i Židova). Unatoč neprijateljstvu trgovaca i vođa rodova u Meki, dok je stric Abu Talib štitio Muhameda, nitko mu nije smio prijetiti ili učiniti nasilje. Kad je Abu Talib umro 619. godine, stanje muslimana i Muhameda u Meki se značajno pogoršava jer vodstvo njegovog roda Beni Hashim dolazi u ruke Islamu nenaklonjenog strica Abu Lahaba. Tako 622. godine Muhamed a.s. seli iz Meke u Medinu zajedno s muslimanima. To je Hidžra, seoba Muhameda i njegovih pristalica, kojim počinje računanje muslimanskih godina tzv. hidžretski kalendar. Hidžra je trajala od 9. rujna do 4. listopada 622. godine.
Muhamed je još u Meki stekao ugled i dobar glas kao vođa karavana. Nosio je počasni naziv "El- Emin" (arap. "Pouzdani").
Kao 25-godišnjak upoznaje i ženi 40-godišnju udovicu Hatidžu (Khadijah), svoju prvu ženu, koja mu rađa šestero djece. Dva sina, Kasum i Abdallah, umiru kao djeca, a ostaju im četiri kćeri. Za Hatidžina života Muhamed nije imao drugih žena. Poslije Hatidžine smrti, Muhamed se ženio s još nekoliko žena,u trenutku svoje smrti imao je 11 žena. To je bila samo njegova privilegija. Islam je ostalim muslimanima ograničio sklapanje braka (s najviše 4 žene). Neke od njegovih žena bile su i udovice ili kćeri Muhamedovih neprijatelja poginulih u bitkama koje je Muhamed vodio za života u Arabiji, npr. kršćanska (koptska) robinja Mirjam, koja mu je rodila sina Ibrahima, koji je, međutim, umro u djetinjstvu. Njegova najdraža žena bila je Ajša (Aisha) koja je bila kći njegovog prijatelja Abu Bakra.
Jedna od najvećih pobjeda muslimana bila je bitka kod Badra. Muslimani, sa samo 320 vojnika od kojih 70 jahača, pobjeđuju potpuno opremljenu vojsku Meke koja je imala više od 1000 vojnika. Međutim, malo više od godinu kasnije, muslimani gube bitku kod Uhuda. Taj je poraz bio velik, međutim su muslimani i to pojmili kao pobjedu zbog uvjeravanja Muhameda da je Allah uz njih te da su svi poginuli vojnici osigurali sebi mjesto u raju (Džennetu) samom "borbom na Božjem putu"- džihadom. Muhamed osvaja Meku 630. godine, sporazumom. Ka'aba postaje glavno odredište hodočašća muslimana (hadždž) te mjesto kojem se okreću u svakoj od svojih pet dnevnih molitava (namaza).
Iz Meke Muhamed širi granice Islama i Islamske države. On inzistira da njegovi saveznici prihvate Islam, i tako je već pola Arabije dio Islamske države. U deset godina Muhamed je uspio ujediniti Arapski poluotok te uspostavio, danas po brojnosti, drugu monoteističku religiju svijeta.
Muhamed je umro (preselio na Ahiret) 8. lipnja 632. godine u svom domu u Medini. Brojni vjernici i danas posjećuju njegov grob (kabur) te mu tako odaju počast.
Za manje od sto godina nakon Muhamedove smrti, islam se proširio od Atlantskog oceana na zapadu do središnje Azije na istoku. Države Abasida, Mogula i Osmanlija pripadaju među najveća carstava u povijesti. Islamski zranstvenici, filozofi, kalifi i vojskovođe ostavili su velik utjecaj na povijest svijeta koji se osjeća i danas. Islamska povijest traje od godine 570. do modernog doba.
Islam se razvija u VII. stoljeću u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathustrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.
Islam, poput judaizma i kršćanstva, gaji strog monoteizam. Islam je nastao usavršavanjem prethodnih abrahamskih religija. Kako su se razvijali narodi i njihova svijest, tako su se mijenjali propisi. Muslimanima se smatraju ne samo sljedbenici Muhammeda, već i ljudi koji su kao Božje poslanike i Božje robove prihvatili Abrahama (Ibrahima a.s.), Mojsija (Musaa a.s.), Isusa (Isaa a.s.)i td.
Kabu su predislamski Arapi preuzeli od pravovjernih čistunaca tzv. hanifa, monoteista. Poligamija je kod predislamskih Arapa označavala moć i prestiž. U islamu je, pak, imala cilj da zbrine udovice palih boraca. Musliman ne smije oženiti drugu ženu bez pristanka prve, niti smije oženiti treću bez pristanka prve dvije, niti četvrtu bez pristanka prve tri. Svaku je ženu dužan darivati u istoj mjeri i nijednu ne smije preferirati. Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se oblikovati kao originalna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Četiri su izvora islamskog zakona:
kur'anska objava (Kuran)
Muhamedove upute i praktični primjeri (sunnet i hadis)
jednodušna suglasnost velikih islamskih zakono-znanaca ('idžma)
teološko razmišljanje, logičke prosudbe po analogiji (kijas)
Muslimani vjeruju u Isa-a (Isusa) ali vjerovanje da je on Bog smatraju najvećim grijehom (širk). U Kur'anu, jedina žena spomenuta imenom je Merjem (Marija), majka Isusova. Prema islamskom učenju, Merjem je začela bezgrešno i Božjom voljom, a njen je sin samo Božji poslanik i Božji rob, a ne Božji sin. Kada je Isa čuo da ga neki sljedbenici proglašavaju Bogom i sinom Božjim, pao je na koljena i molio Stvoritelja za oprost. Tako je nastala večernja molitva.
Đihad je islamski naziv za jednu od religijskih obaveza kod muslimana. U Kuranu se pojavljuje na 41 mjestu, najčešće u idiomatskom obliku „borba na putu Alaha” (arap. al-jihad fi sabil Allah). Osoba koja prakticira džihad zove se „mudžahid”, odnosno u množini „mudžahedini”. Džihad je jedna od važnijih muslimanskih obaveza: pojedini sunitski učenjaci nazivaju je i „šestim stupom islama” (iako nema takav službeni status), dok u šijitskom islamu dvanaestog imama predstavlja jedan od „deset stupova vjere”.
Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio čitavim Arabijskim poluotokom, bilo vojnim pobjedama, bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih kalifa (632-661) vojnim osvajanjem se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju, Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661-750) i abasidskih (749-1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu.
Arapi u Europu dolaze 711. godine preko tjesnaca Gibraltar. U tri godine uspjeli su zavladati skoro cijelom Španjolskom. Njihovo širenje dalje u Europu zastavlja Karlo Martel ( djed Karla Velikog ) 732. godine u bitki kod Poitiersa. Sljedeći val arapskih osvajanja dolazi u IX. stoljeću kada arapi pokušavaju zauzeti Siciliju te još neke strateški važne točke na talijanskoj i francuskoj obali. Ove napadače europljani su nazivali Saraceni. Njihove namjere su bile onemogućene, no pljačkanje arapskih gusara nanosilo je i dalje velike štete mediteranskim gradovima. U Španjolskoj Arapi se zadržavaju sve do 1492. godine kada kršćani zauzimaju njihovu zadnju utvrdu Granadu. Kršćani u Španjolskoj su Arape nazivali Maurima.
Na arapsku kulturu prepoznatljiv je snažan utjecaj bizantske i mezopotmske umjetnosti. Arapsko graditeljstvo pretežno obilježavaju vjerske građevine - džamije, prepoznatljive po svojoj kupoli koja simbolizira nebo i mineretu s kojega se vjernici pozivaju na molitvu. Pošto Islam zabranjuje slike, njihove džamije su ukrašene geometrijskim i biljnim motivima - arabeskama. Zahvaljujući Arapima, mnoga djela antičkih autora su spašena od propadanja i zaborava. Europa od arapa prihvaća sustav pisanja brojki s uporabom nule te niz drugih izuma kao npr. papir,barut i kompas.
Nejedinstvo kršćana i slaba vjera a pomama za materijalnim dobrima i tjelesnim užicima kršćanske vladare razdire pa Bizant potpuno slabi, a križarski ratovi dovode i do uništenja ono malo jedinstva kojega se moglo postići nakon oslobađanja Jeruzalema kada se nakon pljačke i velikog pokolja stanovništva proglašava jeruzalemsko carstvo. Ti pohodi iako iz plemenitih pobuda oslobađanja zemalja koje su osvojili muslimani koji su mačem nametnuli Islam nisu učinili ništa dobra jer u ovim pohodima se nije bilo ništa bolji od muslimanskih osvajača. U 4 križarskom pohodu Križarska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje, a velikim ju je dijelom instrumentalizirala mletačka politika za koju je osvojila Zadar (1202.) i poharala ga. Križarsko-mletačka vojska osvojila je i opljačkala Carigrad (1204.) i na većem dijelu Bizantskog Carstva uspostavila tzv. Latinsko Carstvo, čime je još više produbljen rascjep između pravoslavaca i katolika. Time su povrijeđena naša istočna braća jer su mnoge ikone opljačkane i odnesene na zapad.
Prema predanju, Osman I je 1299. proglasio nezavisnost svoje begovine, beyluka, postajući pročelnik Osmanlijskog carstva. Sve više je propadao kršćanski Bizant a sve više jačale Osmanlije. Uspon carstva je definirao državu i dao joj karakter i pečat. Osmanlije su definitivno zauzele svoje mjesto u povijesti zahvaljujući Mehmedu II Osvajaču.
Osvajanjem Konstantinopolja, jedna od prvih stvari koju su muslimanski Turci učinili je bila promjena imena grada, koji je od sada postao poznat kao "Istanbul" (postoje mnoga nagađanja i teze o tome što "Istanbul" znači: od "Islambol," što se na turskom može protumačiti kao "pun islama," do grčke intepretacije koja tvrdi da je to iskvareni oblik grčkih riječi "istan polos," tj. "na putu za grad"; osmanlijski zapisi iz tog perioda često koriste riječ "Konstantiniye").
Osman I se smatra osnivačem carstva, po kojem je ono i nazvano; Osman je bio prvi bey ("beg") koji je proglasio nezavisnost Osmanlijskog carstva. Dok su se drugi turski bejlici, tj. "begovine," međusobno borili, Osman je prošio granice carstva dalje prema Bizantu. Za vrijeme njegove vladavine, prijestolnica je prebačena u Bursu, grad u sjeverozapadnoj Anadoliji. Osman je inače iskovao prvi novčić sa svojim imenom na njemu, time pokazujući povjerenje koje je stekao.
Mehmed II Osvajač (na turskom, El Fatih), imao je samo 22 godine kada je postao sultan; on je bio poznat kao naobraženi ratnik. Svoju vojnu sposobnost je pokazao osvajanjem Carigrada. Mehmed je također uživao punu podršku carstva, što mu je pomoglo pri reorganizaciji državne strukture i vojske.
Jačanje osmanlijske sile može se podijeliti na dva glavna i karakteristična perioda. Prvi period označava stabilna osvajanja i uspon - od zauzimanja Konstantinopolja, 1453, do smrti Sulejmana Veličanstvenog, 1566. Bio je to period zapanjujućih postignuća Osmanlijskog carstva. Nakon osvajanja Konstantinopolja, Osmanlije su porazili Srbe u Kosovskoj bici, 1389, što je utrlo put daljnjem širenju u Europu. Sultan Selim I Mrgodni (1512-1520), proširio je istočne granice carstva, poražavanjem safavidske Perzije u Bici kod Čaldirana, 1514, i osnivanjem mornarice na Crnom moru. Selimov nasljednik Sulejman Veličanstveni će još dalje proširiti carstvo i njegovu moć. Nakon osvajanja Beograda, Sulejman osvaja Mađarsku u Bici kod Mohača, marširajući do pred zidine Beča, 1529. (Kao što će se kasnije pokazati, bio je ovo krajnji domet Osmanlijskog carstva, nakon kojeg više nije bilo moguće dalje napredovati.) Na Istoku, suni sultan i halifa Sulejman je od iranskih šiita oduzeo Bagdad, 1535, omogućavajući Osmanlijama kontrolu nad Bliskim Istokom.
Tokom ovog perioda, vješti arhitekt i inženjer bio je čuveni Mimar Sinan, tj. "Arhitekt Sinan," koji je bio član Selimove inženjerske ekipe. Kasnije je Sinan je unaprijeđen u glavnog arhitektu što mu je dalo privilegiju da dizajnira, razvije i nadogradi osvojene gradove, zasnivajući se na gradskom planu.
Svoje Zlatno doba Osmanlije su dostigle za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog.
Nakon turskih osvajačkih ratova u 15. i 16. stoljeću, većina hrvatskog pučanstva u Bosni, Lici, Slavoniji i Dalmaciji završila je pod turskom vlašću. Jedan dio katoličkog pučanstva iselio se još tijekom turskih osvajanja bježeći pred neprijateljem, a veliki se dio zbog turskog jarma i gospodarskih neprilika iselio tijekom turske vladavine. Osmanlijska vlast je u početku bila sasvim podnošljiva i tolerantna. Na taj su način Osmanlije željele izbjeći moguće nemire u trenutku dok su osvajanja još trajala i ujedno izvući što više prihoda. Međutim, prestankom osvajanja, a time i gubitkom prihoda, turske su vlasti kršćanskom pučanstvu nametale sve veće obveze zbog čega se njihov položaj sve više pogoršavao. Kršćani su smatrani nevjernicima i nazivani su rajom koja nije imala nikakvih prava. Oni su bili građani drugog reda, koji su se i izgledom morali razlikovati od Turaka, a prema turskim shvaćanjima, kao nevjernici, bili su nesposobni za vojnu službu te kao takvi nisu smjeli nositi oružje. Kršćani gotovo da i nisu imali nikakvih prava pred sudom kojim je predsjedao kadija. Kako kadija nije dobivao plaću, nego je živio od sudskih globa, najčešće je presuđivao u korist onoga tko je mogao više platiti. U skladu s time među kršćanskim je pučanstvom pod osmanlijskom vlašću nastala izreka kadija te tuži, kadija ti sudi.
Hrvati koji su ostali u Bosni nakon turskih osvajanja imali su dvije mogućnosti: ostati vjerni katoličkoj vjeri ili prijeći na islam. Dio crkava Turci su porušili, a dio pretvorili u džamije te su u početku zabranili obavljanje bogoslužja. Iako su kršćanske vjere, uz određene ograničenja, kasnije mogle djelovati, niz čimbenika pridonosio je islamizaciji domaćeg kršćanskog stanovništva., Porezna i carinska politika koju je provodila turska vlast brzo se pokazala kao jedan od bitnih razloga za prelazak domaćeg, kršćanskog stanovništva na islam. Porezne obveze muslimana bile su znatno manje od obveza kršćanske raje. Kršćani koji su se islamizirali izjednačavani su s muslimanskim stanovništvom, a njihove su se porezne obveze smanjile za polovicu. Tako carinska uredba iz Sarajeva 1530. svjedoči da su carine za kršćane bile šest puta veće negoli za muslimane. Ovakve poticajne mjere navele su velik broj kršćana na promjenu vjere. Drugi veliki razlog koji je pripomogao širenju islama bio je povlašteni pravni status muslimana. Naime, ne samo da iskazi kršćana protiv muslimana nisu bili pravovaljani, već kršćani protiv muslimana uopće nisu mogli podići tužbu. Islamizaciji Bosne su u znatnoj mjeri pridonijele velike migracije muslimanskog stanovništva s područja koje su Turci izgubili tijekom Velikog rata. Pretpostavlja se da je nakon 1699. u Bosnu stiglo oko 130 000 muslimanskih izbjeglica. To je bilo tim značajnije što je istovremeno došlo i do masovnog iseljavanja katoličkog stanovništva, koje se bojalo turske osvete.
Jedina katolička institucija koja je djelovala na području Bosne bili si franjevci, čijem je kustodu fra Anđelu Zvizdoviću sultan Mehmed II. 1463. izdao ahdnamu (uredbu) kojom je franjevcima priznata sloboda vjeroispovijesti. Oni su time odbili isključivo pravo propovijedanja katoličke vjere na području Bosne. Položaj katolika se poboljšao nakon 1517., kada je osnovana franjevačka provincija Bosna Srebrena. Njezino sjedište bilo je u samostanu u Kreševu, a osim bosne obuhvaćala je u 16. stoljeću područje Dalmacije, Mađarske, Srbije i Bugarske koje je bilo pod osmanskom vlašću. Iako si franjevci kao turski podanici uživali više povjerenja nego drugi svećenici i iako je Mehmed II. odobrio njihov rad, oni su od početka 15. stoljeća postali izloženi učestalim progonima, dok su njihovi samostani bili spaljivani. Tako je broj od oko četrdesetak srednjovjekovnih franjevačkih samostana na prostoru Bosne u 18. stoljeću sveden tek na tri: Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo. Početkom 18. stoljeća Bosna Srebrena je obuhvaćala samostane i župe na golemom prostoru od Budima i Pešte na sjeveru, sve do Jadranskog mora na jugu. Stoga su u ovoj provinciji djelovali ne samo bosanski, veći i dalmatinski, slavonski, srijemski i mađarski franjevci. Širenje provincije dogodilo se tijekom 16. i 17. stoljeća zbog širenja Osmanskog Carstva i migracija hrvatskog stanovništva u Slavoniju i Ugarsku. Franjevci su često bili predvodnici takvih migracija, pa se u novim krajevima osnivali nove župe ili obnavljali napuštene, što je ostalo ovjekovječeno uzrečicom iz tog vremena: Kud` Turčin s čordom, tud` fratar s torbom.
Najviše je spomenika islamske kulture, zbog pojačane islamizacije, ostalo u Bosni, a ona se u najvećoj mjeri očitovala na području graditeljstva. Kultura se jače razvila u gradovima u kojima je bila usredotočena vlast novih osvajača i u kojima su u većem broju bili prisutni nositelji vojno-upravnog aparat i novopridošli kolonisti kao širitelji nove kulture. Upravo u razdoblju od sredine 15. stoljeća do kraja 16. stoljeća sagrađene su najljepše bosanske džamije, poput Gazi Husrev-begove i Ali-pašine u Sarajevu, Ferhadije u Banja Luci i Aladže u Foči. Izgrađene su i mnoge svjetovne zgrade kao što su vjerske škole medrese od kojih je najpoznatija bila Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu. Kao posebna vrijednost islamske kulturne baštine na području Bosne ističu se mostovi, od kojih su najznamenitiji Stari most u Mostaru iz 1566. i Most Mehmed-paše Sokolovića iz 1571.. Glavno obilježje islamskog urbanizma predstavljaju dvije odijeljene gradske zone: čaršije, koja je bila sjedište obrta i trgovine i u kojoj su se nalazili svi javni objekti, i mahala, stambena zona.
Dubrovačka Republika je brojnim nitima bila tradicionalno vezana za Osmansko carstvo pa povjesničari s pravom dužnu pažnju posvećuje mjestu i ulozi Osmanskog carstva u održavanju Republike. Naime, od druge polovice XV. stoljeća pa sve do 1804. godine Dubrovačka Republika je Osmanskom carstvu plaćala godišnji, a od XVIII. stoljeća trogodišnji tribut. Za uzvrat, njeni trgovci su imali pravo slobodnog poslovanja na teritoriji cijele osmanske države i bili zaštićeni kao i svi drugi sultanovi podanici. Isto tako su u više navrata osmanski sultani pokazivali zainteresiranost za "svoje vjerne haračare" kada bi Dubrovačka Republika i njeni interesi bili ugroženi od drugih zemalja. Sve su to radili u zakonitim okvirima jer su Republiku sv. Vlaha gledali kao dio svoje imperije.
Najveći vezir u povijesti Osmanlijskog carstva Mehmed-paša Sokolović, porijeklom Srbin iz Bosne, koji se rodio u selu Sokolovići pored Višegrada, kao dijete pravoslavnih roditelja i kao danak u krvi odveden je Osmanlijama. Tamo je bio podvrgnut pod oštru vojničku disciplinu u osmanskoj vojnoj akademiji u Istambulu gdje je primio islam, što je bila uobičajena praksa u osmanskoj vojsci u to doba kad su stvarani janjičari. Od trenutka kad je bio imenovan za vrhovnog kapetana osmanlijske mornarice, velikog vezira prate pedantne diplomatske prepiske dubrovačkih i venecijanskih ambasadora na osmanskom dvoru koji su bilježili sve detalje vezane za ovog vezira, od čije milosti je zavisila i sudbina njihove trgovačke moći u Sredozemlju. Visoka Porta ga je postavila na tu službu računajući i na tu njegovu dvojnost, što je dokazala njegova nepotistička politika i popustljivost prema Srbima i Dubrovčanima, od kojih su ga ovi s mora držali za čovjeka svoje krvi i jezika.
U duboko poremećenoj hijerarhiji osmanske vlasti mito je imalo vrlo važnu ulogu. Primali su ga svi ministri, čak i sam sultan. Očekivali su ga i niže rangirani koji ne bi imali nikakvog utjecaja i ne bi predstavljali ništa da nisu bili miljenici visokih uglednika. Dubrovačka darivanja u takvim okolnostima nisu mogla biti svedena na uobičajene darove. Mito su bili prisiljeni dijeliti praktično na svakom koraku, u razmjerima od sitnih darova do više tisuća zlatnika.
Promišljajući čime podmititi određenu osobu Dubrovčani su često izabirali rijetkosti, kuriozitete, pomodne i priželjkivane predmete kakvih nije bilo na turskim tržištima. Dakle, takvi daroprimci dobivali su dubrovačke zahare (bombone od šećera koji su mogli biti začinjeni bademima, kavom, pinjolima, cimetom), voćne slatkiše, ušećereno voće, slatkiše koje su pripremale dubrovačke redovnice.
Uživali su i u najboljem dubrovačkom vinu malvasiji. Brojanice islamskih vjernika, tespisi, napravljeni u Dubrovniku od koralja, bili su omiljeni od Bosne do Istambula. Umjetno cvijeće ili mirišljava ulja iz Italije vjerojatno su značili puno svima onima koji su slijedili modne trendove. Naručivao se i čitav niz različitih tkanina, iz Španjolske, Milana, Venecije i Londona. Osmanlije su priželjkivali i skupocjene boce, bodeže ukrašene koraljima, ure, recimo francuske koje odbijaju sate a nose se na lancu oko vrata, lornjone, naočale čiju su jačinu određivali prema starosnoj dobi. Darivali su im i sokolove, papige i konje.
Jednom prilikom Dubrovčani su podmitili i sultana nadajući se da će ih zaštititi od nenaklonjenog velikog vezira. U potrazi za željama Mehmeda IV. pomogao im je njegov konjušar rekavši: Sultan je trenutačno opsjednut dalekozorima. Zato prevrnite zemlju i nađite najjači i najsavršeniji. Ništa drugo neće valjati. Sultan je takav. Ako se zanese najbezvrjednijom sitnicom, ona će mu značiti više od stotina milijuna dukata. Po svemu sudeći, Dubrovčani su mu darovali srebrni dalekozor, obložen kožom, učinjen u Rimu rukama najboljih majstora.
Dakako, prema nepisanom pravilu, mito se dijelilo diskretno, u tajnosti, dok se drukčiji postupak držao ravnim skandalu. Skandal te vrste zamalo se zbio 1679. godine kad su ga nesnalažljivi dubrovački poklisari htjeli javno predati velikom veziru. Zgranuti vezirov zamjenik oštro ih je ukorio:
'Koja su ovo čeljad, hoće ga u obraz udrit s dvadesti kesa i ukazat mu prid svijem svijetom da im ih grabi, i da im nepravo čini. Dje ste vidjeli, kada se što vezijeru obećava za imat njegovu milos, da se njemu prid oči donosi. Današnje čeljadi, ne znadu što im se hoće, ni što bi im se htjelo, sve biste vaše stvari ištetili. Sada najbrže odnesite i pridajte haznadaru vezijerovu bez kalabaluka i ako inako učinite, vi ćete znati. Vražje čeljadi...!'
To mito od 'dvadesti kesa' bilo je vrlo bogato. Drukčije rečeno, iznosilo je 10.000 srebrnjaka. Nije bilo rijedak slučaj, jer je i u mnogim drugim prigodama moralo biti vrlo skupocjeno i tada je jasno govorilo u dubrovačkom bogatstvu. Srećom, jedinim svjedokom tome bio je i ostajao daroprimac i najuži krug njegovih suradnika.
Prigodom predaje harača dubrovački poklisari darivali su više vezira i drugih uglednika na Porti. Najveći dar dobivao je veliki vezir, i to iz dva razloga. Od početka 16. stoljeća taj je visoki dostojanstvenik bio službeno zadužen za odnose Dubrovačke Republike i Porte. Osim toga, Dubrovčanima je izdavao dozvole za kupovinu i izvoz vrlo jeftinih osmanskih žitarica u Dubrovnik koji je tom vrstom prehrambenih namirnica uvijek oskudijevao. Zato se dar velikom veziru sastojao od oko 1100 zlatnika te veće količine skupocjenih tkanina i bio je barem peterostruko veći od uobičajenih darova drugima.
Sveukupno gledajući, poklisari su darivali gotovo sve članove Carskog vijeća i sve niže službenike Porte s kojima su dolazili u dodir. Davali su im gotov novac, tkanine i srebrne pladnjeve odmjerene prema njihovom utjecaju i važnosti. Pritom su se pokušavali prikazati štedljivima koliko god su više mogli. U sklopu taktike prikazivanja siromaštva čak su smanjivali vrijednost darova u nekoliko navrata.
Poznato je da su vrlo jak utjecaj na Porti imale žene, bilo one u rodu sa sultanom, bilo druge pripadnice harema. Sultanove sestre i tetke bespogovorno su upravljale životima vezira za koje su bile udane. Očit znak takve vrste nadmoći bila je kama, optočena draguljima koju su stalno nosile.
Vrlo je zanimljiv odnos Dubrovčana prema tim moćnim ženama. Poklisari su ih darivali upadljivo skromno dajući im tek nešto malo tkanina, svijeća i slatkiša. Štoviše, za razliku od njih, sultanovoj majci i suprugama, odnosno miljenicama, nisu darivali ništa. I dok su Dubrovčani prema gospodaricama harema postupali tako, mletački predstavnici organizirali su za njih posebne posjete. Prebogate darove prvo bi pokazali velikom veziru uz tvrdnju kako žele ugoditi svima koji uživaju sultanovu naklonost. Onda bi ih predali zapovjedniku crnih eunuha, haremskih čuvara.
