Voyager-nova generacija

subota, 20.06.2015.

Život u Kraljevini SHS i atentat na Stjepana Radića

Datum pisanja ovog posta je 20.06, a to je datum koji obilježava atentat u srbijanskoj skupštini tj skupštini nove države Velike Srbije a formalno nazvane Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Nova je država nastala uz privolu sila pobjednica u I. svjetskom ratu. Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je izbila žestoka oružana pobuna

Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar unutarnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS). Narodna skupština nije se sastajala, a službeni je Beograd sve dekrete i zakone donosio preko obznana, odnosno kraljevih samodonešenih odluka.
Veliki izljev nezadovoljstva dogodio se 5. prosinca 1918. Na trgu u Zagrebu su se, tijekom prijepodneva, okupili pristaše kraljevstva na skupu u čast novoj državi na kojemu su se, između ostalog, mogle čuti i brojne protuhrvatske parole. Hrvatski je narod, nezadovoljan policijskom tolerancijom takvog ponašanja, poslijepodne održao sličan skup na kojemu je kritizirao Kraljevstvo. No, reakcija policije bila je drugačija. Naime, za razliku od prijepodneva, policija je napala okupljene građane, ranila, uhitila i odnijela nekoliko života, čime je, po prvi puta, demonstrirana sila beogradskog dvora nad političkim oponentima. Taj je događaj znan kao Prosinačke žrtve. Srpska hegemonija ogledala se i u gospodarsko smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera s dinarom (1:1), a cijeli zapadni dio zemlje koristio je upravo krune, službeni je Beograd ubrzo izdao zakon kojim je omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara. Naime, svi oni koji su željeli mijenjati krune za dinare, a morali su jer je Beograd ukinuo krune kao valutu, morali su dati 4 krune za 1 dinar, što je bilo i više nego nerealno. Slično je bilo i sa agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla je u korist srpskim seljacima, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im država ne bi naplaćivala velike poreze na posjedovanje stoke.

Godine 1919., talijanski iredentistički pjesnik i rani ideolog fašizma, Gabriele d'Annunzio okuplja ardite, vojne veterane iz Prvog svjetskog rata, i u čamcima vesla do Rijeke, koju 12. rujna 1919. okupira i uspostavlja talijansku upravu. Bila je to prva otvorena fašistička invazija na neku zemlju u međuratnom razdoblju, a rezultirala je velikim negodovanjem vlasti Kraljevstva SHS. Apeli međunarodnoj zajednici rezultirali su sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. godine kojim je Kraljevstvo dobilo upravo nad okolicom grada, a Rijeka je postala slobodna država. "Jadransko pitanje" koje je tada nastalo bit će razriješeno tek 1924. godine sklapanjem Rimskog ugovora 1924., kojim je Rijeka pripala Italiji, a okolica grada Kraljevini SHS.

Jednakost hrvatskoga, srpskog i slovenskog naroda bila je načelno proklamirana, ali je u stvarnosti provođena velikosrpska hegemonija. Od oko 12 milijuna stanovnika (1918.), Srbi su sačinjavali 38,8%, Hrvati 23,7%, Slovenci 8,5%. Ostali narodi (bosanski Muslimani – 6%, Makedonci – 4,8%, Nijemci – 4,2%, Mađari – 3,9%, Albanci – 3,6%, Crnogorci su mahom upisivani kao Srbi) nisu imali niti formalno priznata nacionalna prava. Vladajući krugovi, predvođeni nacionalističkom Radikalnom strankom Nikole Pašića, Kraljevinu SHS nisu smatrali novom državom nego proširenjem Srbije na krajeve bivše Austro-Ugarske, na osnovi ratnih dobitaka, te su nastojali da se ustanove srbijanske države (vladar, vojska, uprava) prošire na "novooslobođene teritorije". Država je ustrojena kao unitarna, a njom se upravljalo isključivo iz Beograda, uz naglašenu ulogu kralja, političke pritiske i policijski teror. Srpski je politički koncept postao prevladavajući, kako u temeljnim pitanjima unutarnjeg uređenja, tako i kreiranja državne politike, zakonodavstva, sudstva, financija, vojske, policije i poreza. Istodobno su Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka (od 1920. Hrvatska republikanska seljačka stranka) ustrajavali na stajalištu republikanizma i poštovanja hrvatske državne i nacionalne posebnosti, postajući središnja hrvatska stranka i glavna snaga otpora velikosrpskoj politici dinastije Karađorđevića.

Stjepan Radić je rođen 11 lipnja 1871 godine. Poslije privatno položene gimnazijske mature u Karlovcu, 1891. upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu s kojega je isključen 1893. i zatvoren zbog političkog istupa protiv bana Khuen-Héderváryja. Godine 1895. ponovno je zatvoren zbog javnog spaljivanja mađarske zastave. Potom studira u Pragu i Pešti, ali je isključen s obaju sveučilišta te mu je zabranjeno daljnje studiranje na sveučilištima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon boravka u Rusiji 1899. završava Višu političku školu u Parizu. Godine 1904. s bratom Antunom utemeljuje Hrvatsku pučku seljačku stranku. Na sjednici Narodnog vijeća Države SHS suprotstavio se hegemonističkom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. U prosincu 1918. bojkotirao je rad Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu tražeći samoopredjeljenje hrvatskoga naroda, zbog čega je uhićen.
Prvi put u novoj državi Stjepan Radić bio je uhićen 25. ožujka 1919. godine i to po izravnom nalogu iz Beograda (a Marija Radić i njihova kći Mira također bile su, tijekom rujna, uhićene i zadržane u zatvoru petnaestak dana kako bi se vršio pritisak na Radića). Tada su uhićeni i prvaci Hrvatske stranke prava dr. Josip Pazman i dr. Vladimir Prebeg te bivši narodni zastupnik Dragutin Hrvoj a uz obrazloženje tih uhićenja navedeno je: "Uhapšenje je uslijedilo radi njihova djelovanja u inozemstvu, kojim se silno otešćava položaj kraljevstva SHS na mirovnoj konferenciji i teško ugrožava interes države". Bio je to jedan od prvih poteza karađorđevićevskih vlasti u svrhu onemogućivaja oporbe u novoj državi. Radić je bio uhićen iako je kao narodni zastupnik imao imunitet nepovrjedivosti. Stjepan Radić u zatvoru je bio isprva, oko dva mjeseca, u samici te je trpio često razna maltretiranja.
Povod je bilo što se on u veljači 1919. godine obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom.
A u Memorandumu Mirovnoj konferenciji stoji: »Mi svi potpisani i potkrižani hrvatski državljani i državljanke iznad 18 godina izjavljujemo na temelju međunarodno priznatoga prava samoodređenja naroda, da smo po svojoj duši i pameti za neutralnu hrvatsku seljačku republiku, te za hrvatski tisućljetni državni narod. Zahtijevamo saziv posebne hrvatske konstituante, i to bezuvjetno prije nego što mirovni kongres u Parizu stvori konačnu odluku o sudbini hrvatskoga naroda. Ovlašćujemo glavni odbor Hrvatske pučke seljačke stranke i predsjednika HPSS g. Stjepana Radića, da ovaj naš zahtjev iznese pred mirovni kongres u Parizu.«
Prva veća politička kriza nove države nastaje kao posljedica ne imanja ustava. Naime, u tri godine postojanja, situacija se nije načelno promijenila - Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke opozicije. Uz HRSS i HSP (koje su se 1921. godine ujedinile u Hrvatski blok), kao nova, značajna opozicija hegemoniji beogradskog dvora javlja se i novoosnovana Komunistička partija Jugoslavije. Osnovana u Vukovaru 1919., stranka je bila jedna od rijetkih svejugoslavenskih stranaka (dakle, uključivala je članove iz cijele zemlje), a njezin program bazirao se na kombinaciji boljševizma, lenjinizma i uspostavi sovjetske republike po uzoru na Rusku SFSR. Kao stranka koja je postajala iznimno popularna, počela je predstavljati veliku prijetnju režimu (u jednom je trenutku bila treća stranka po jačini, iza DS-a i radikala), tako da je ubrzo, već 1920., pala pod Obznanu.
Potrebno je znati da udruživanjem stranaka kombinovanjem nekoliko članova srpske opozicija sa strankama iz bivše Austro-Ugarske je došlo do stvaranja nove Demokratske stranke, koja je dominirala Privremenim predstavništvom i vladom.
Međutim radikalna stranka sa Pašičem je u ime kralja vladala državom. To je bilo Privremeno predstavništvo. Jedan od nekoliko zakona koje je usvojilo Privremeno predstavništvo je bio izborni zakon za Ustavotvornu skupštinu.

Izbori su održani 28. studenog 1920. Kada su glasovi prebrojani, Demokratska stranka je osvojila najviše poslanika, više od radikala, ali tek nekoliko više. Za stranku koja je bila dominantna u Privremenom predstavništvu to je značilo poraz. Dalje, oni su prošli još gore u svim bivšim austro-ugarskim krajevima. To je poljuljalo njihovo vjerovanje da njihova centralistička politika predstavlja volju Jugoslovena kao cjeline. Ni radikali nisu bolje prošli u tim krajevima, ali je to njima predstavljao mnogo manji problem jer su otvoreno istupali kao srpska stranka. Dramatičniji uspeh su postigle dvije anti-sistemske stranke. Vodstvo Hrvatske republikanske seljačke stranke je bilo pušteno iz zatvora tek kada je izborna kampanja već počela. Stjepan Radić amnestiran je 27. studenoga 1920. a pušten, sutradan, 28. studenoga, na sam dan izbora za Konstituantu. HRSS na izborima dobiva 230.590 glasova odnosno 50 zastupničkih mjesta i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. godine Radić putuje u London, Beč te zatim u Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku internacionalu.
Drugi dobitnici su bili komunisti, koji su bila treća stranka po jačini u skupštini i koji su prošli izuzetno dobro u Makedoniji. Za razliku od ostalih stranaka u kraljevini, KPJ je bila revolucionarna, i podržavala je mnoge štrajkove, demonstracije, pa čak i terorističke činove. Prekretnica je bio štrajk rudara u Husinu pored Tuzle, kada su ubijen jedan policajac i četiri rudara. Zato je vlada, na prijedlog ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića, 30. prosinca 1920. izdala Obznanu, kojom je privremeno zabranjena KPJ. Jedina legalna komunistička aktivnost je bilo angažiranje u Ustavotvornoj skupštini. Ostatak mjesta u skupštini su zauzele manje stranke koje su, u najboljem slučaju, bile skeptične prema centralističkoj platformi Demokratske stranke.

Rezultati izbora su stavili Nikolu Pašića u izuzetno povoljan položaj, pošto Demokratska stranka nije imala izbora, osim da udruži sa radikalima, ukoliko je željela da njihov koncept centralističke države prođe. Sa druge strane, Pašić je uvijek bio oprezan da drži otvorenom opciju u odnosima sa hrvatskom opozicijom. Demokrati i radikali zajedno nisu bili dovoljno jaki da sami donesu ustav, pa su napravili koaliciju sa Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom. Ova stranka je tražila i dobila ustupke oko očuvanja Bosne u njenim granicama i oko toga kako će agrarna reforma utjecati na muslimanske zemljoposednike u Bosni.

Pošto je HRSS odbila da se zakune na odanost kralju, pošto je ovo značilo da će država ostati monarhija (nešto za šta su se oni borili da samo birači mogu da odluče), oni nisu mogli da zauzmu svoja mjesta u skupšitini. Iako je većina opozicije zauzela svoja mjesta u parlamentu, oni su vremenom objavljivali bojkot, tako da je vremenom bilo samo nekoliko glasova protiv. Međutim, ustav je tražio 50% plus jedan glas da bude usvojen bez obzira koliko će biti glasova protiv. Samo je ustupak Džemetu - koji su bila grupa muslimana sa Makedonije i Kosova - omogućio da ustav bude usvojen.

Ustav je usvojen na Vidovdan 28. lipnja 1921, koji je uspostavio unitarnu monarhiju. Ovo nije odgovaralo komunistima, pa su organizirali neuspješan atentat na kralja Aleksandra I Karađorđevića. Zbog toga se pojačala kampanja protiv komunističke ideje, koja je bilo vrlo prihvaćena kod radnika i studenata, kao i kod seljaka. Komunisti su željeli da se osvete Draškoviću za Obznanu, pa su ga ubili 21. srpnja 1921. Kao rezultat ovoga usvojen je Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, koji je zabranio Komunističku partiju i svaku komunističku aktivnost. Vidovdanskim ustavom su napušteni tradicionalni regioni prije Prvog svjetskog rata, a zamjenjeni su sa 33 novih administrativnih oblasti, kojima se upravljalo iz centra oko kog su uspostavljene.
Vidovdanski ustav bio je iznimno centralistički nastrojen, a svu je vlast davao kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne. Naime, zanimljiv je podatak kako je u periodu od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene vlade, a od svih tih, samo su 2 zahtjeva došla od Narodne skupštine, a ostalu 21 promjenu inicirao je sam kralj (naravno, neki premijeri su ostali i nakon promjena vlade). Izbori u novoj kraljevini održavali su se svake 2 godine (1923., 1925. i 1927.), a glavna konkurencija dominantnoj Narodnoj radikalnoj stranci (koja je po broju zastupnika prestigla i DS), bio je Radićev HRSS. Radić se 1923. godine ujedinio sa Slovenskom ljudskom strankom Antona Korošeca i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe kako bi sklopio parlamentarnu koaliciju koja bi mogla parirati Pašićevim radikalima. Kako bi razbio koaliciju, a istovremeno dobio povjerenje Narodne skupštine, Pašić šalje delegata na pregovore s trojicom stranačkih čelnika. Kada im je ovaj obećao privilegije za njih i njihove stranačke kolege (što su čak dobili i napismeno), Radić, Korošec i Spaho daju povjerenje Pašiću, ali se pozivaju na obećanja zajamčena dokumentom - jasno, Nikola Pašić obećanja nije ispunio. Stjepan Radić tada odlazi u Europu gdje apelira kod stranih vlasti za pomoć, a 1924. godine uključuje HSS u Seljačku internacionalu. Po njegovom povratku, biva zatvoren, a stranka zabranjena zbog afilijacije s komunistima (naime, nisu svi članovi HSS-a odobravali Radićev potez). Politika ometanja koju je provodio HSS morala je pasti, tako da je 27. ožujka 1925. godine, pred samim kraljem, Pavle Radić pročitao proglas kojim HSS priznaje ustav i državno uređenje, a ujedno i odustaje od republikanskog uređenja - HSS (dakle, promijenjeno je i ime) od tada zastupa politiku federalizma. Ubrzo nakon, Radić biva puštan iz zatvora, a HSS ulazi u koaliciju s radikalima (tzv. "R-R vlada - Radić-radikali vlada") u kojoj Radić obnaša funkciju Ministra prosvjete, a manji broj članova HSS-a ulazi u vladu kao Ministri bez portfelja.

U veljači 1927. godine Radić je ponovno u oporbi i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) koju je vodio Svetozar Pribićević a 10. studenoga 1927. godine nastaje Seljačko-demokratska koalicija (SDK). Glavni ciljevi koalicije bili su: reorganizacija jugoslavenskoga političkog života, okončanje neparlamentarnih postupaka i borba protiv velikosrpske hegemonije. Na čelu SDK bila su dva predsjednika, Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Godinu dana kasnije u veljači 1928. godine otvorena je kriza vlade nakon ostavke Velje Vukičevića ali mu je kralj povjerio mandat i za sastav nove vlade. Vukičević je potom ponudio Radiću ulazak predstavnika HSS-a u vladu ali bez Pribićevićevih samostalnih demokrata što je Radić odbio a onda je Vukičević vratio mandat. Poslije Vukičevićeva neuspijeha u formiranju vlade kralj je mandat povjerio Radiću sa zadatkom formiranja šire koncentracijske vlade nakon čega se Radić odmah prihvatio konzultacija sa šefovima pojedinih parlamentarnih grupa. Radić se obratio i radikalskome zastupničkom klubu koji je objavio priopćenje kako su oni spremni ući u vladu samo pod uvjetom da predsjednik vlade bude radikal s obzirom na činjenicu da Radikalna stranka ima najviše zastupnjika u skupštini. Radić je potom poslao odgovor u kojemu dovodi u pitanje punovažnost odluka radikalskoga kluba, jer da je sjednici prisustvovalo samo 37 zastupnika te je zahtijevao od Vukičevića sazivanje kluba u punome sastavu, no, Vukičević je to odbio te je Radić na to, zbog držanja radikala, vratio mandat.

Tijekom 1928. godine Radiću se sve više počinje prijetiti smrću a prijeti se i njegovim suradnicima te čelniku Samostalne demokratske stranke Svetozaru Pribićeviću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države. Pojedini radikalski zastupnici u to su vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa da bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera. Dne 20. lipnja 1928. godine, revolverskim hicima, dvorski agent, zastupnik Radikalne stranke i četnički vođa Puniša Račić ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu, smrtno ranjava Stjepana Radića te na mjestu usmrćuje Đuru Basarička i Pavla Radića, zastupnike HSS-a. Dr. Ivan Pernar je pogođen s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku a drugi nepuni centimetar ispod srca, tri milimetra ispod žile kucavice nakon kojeg pada pod klupu i tako je izbjegao treći mu namjenjen metak. Taj drugi revolverski metak Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, sjedio je u zastupničkoj klupi pored Stjepana Radića i ranjen je u lijevu ruku kada je, u trenutku atentata, svojim tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od neposredne smrti. Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini u Hrvatskoj je doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedile prosvjedne demonstracije diljem Hrvatske, na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 demonstranata, a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 demonstranata.

Radić je nakon atentata prebačen u beogradsku bolnicu i tu je hitno operiran. Vlada Velje Vukičevića uzdrmana je atentatom na prvake HSS-a i on podnosi ostavku svoje vlade, 4. srpnja 1928. godine, nakon čega je kralj Aleksandar I. povjerio mandat za sastavljanje vlade Aci Stanojeviću koji odmah traži sastanak s ranjenim Radićem ali ga je Radić odbio primiti, uputivši mu vrlo oštar odgovor i optuživši ga što je kao prvak Radikalne stranke pružio podršku Velji Vukičeviću i skupštinskoj većini odakle je potekao ubojica i njegovo organizirano društvo.Nakon toga Stanojević vratio je mandat za sastav vlade a kralj Aleksandar I. je, posredstvom Svetozara Pribićevića, ponudio mandat Stjepanu Radiću koji ga odbija predloživši mu raspuštanje skupštine i nove izbore koje bi provela oporba ili neutralna vlada.Po Radiću bi se u toj budućoj skupštini razmatrale ustavne promjene "prema stečenom iskustvu i narodnim i državnim potrebama". Radić je u beogradskoj bolnici ostao do 8. srpnja 1928. godine i odakle je, nakon laganoga poboljšanja zdravstvenog stanja, prebačen u Zagreb gdje je nastavio s liječenjem. Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije napustili su Beograd i nisu sudjelovali u radu Narodne skupštine koja se sastala 1. kolovoza 1928. godine već su se okupili u Zagrebu, u zgradi Hrvatskoga sabora, na plenarnoj sjednici kojom je predsjedao Vladko Maček a otvorio ju je Svetozar Pribićević. Tada je prihvaćena rezolucija gdje se utvrđuje cilj Seljačko-demokratske koalicije neka se legalnom borbom u parlamentu izvojuju promjene sistema u državi kako bi se ostvarila jednakost i ravnopravnost Hrvatske i svih prečanskih zemalja sa Srbijom naglašavajući kako se sustav hegemonije poslužio organiziranim zločinom u sprječavanju uspjeha zakonite borbe Seljačko-demokratske koalicije i budući u skupštini nema zastupnika Seljačko-demokratske koalicije, koji predstavljaju narod u prečanskim krajevima, u zaključcima se istaklo nepriznavanje rada skupštine i njenih odluka za prečanske zemlje te će se svi zaključci koje ta krnja Narodna skupština donese smatrati nametnutima i neobvezatnima za narode u prečanskim krajevima a osobito za hrvatski narod.

Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. godine, od posljedica ranjavanja a njegovo tijelo položeno je na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, gdje je bio četiri dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast.

Pokopan je 12. kolovoza 1928. godine, u Zagrebu, na Mirogoju, a prilikom sprovoda bilo je nazočno oko 100.000 ljudi.

20.06.2015. u 14:57 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr