Voyager-nova generacija

ponedjeljak, 17.02.2014.

Istočno pitanje, Berlinski kongres, aneksija BIH

Od nekadašnjeg straha i trepeta, Osmansko Carstvo se je u 19. stoljeću pretvorilo u «bolesnika na Bosporu», kako su ga u Europi nazivali. Za mnoge narode koji su stoljeća proveli pod turskom vlašću ovo je bila prilika da stvore samostalne države . Ogroman teritorij Osmanskog carstva bio je mamac europskim silama, posebno Habsburškoj Monarhiji i Ruskom carstvu, koje su se nadale raspadom Osmanskog carstva dobiti što više teritorija i utjecaja.
Habsburška Monarhija, nastala je u 16. stoljeću upravo s ciljem da se zaustavi prodor Osmanlija u Europu. Krajem 17. i u 18. stoljeću Austrija protiv oslabljene Turske vodi ratove i priključuje si velike dijelove Mađarske i Hrvatske koje su Turci osvojili u 16. stoljeću. U 19. stoljeću se Austrija najprije posvećuje njemačkim zemljama, a kad je utjecaj u njima izgubila , posve se okreće «prodoru na Istok».
Rusija se više okreće Balkanu i Turskoj u 19. stoljeću. Dva su glavna ruska cilja:
- steći presudan utjecaj u balkanskim pravoslavnim zemljama,
- steći tjesnace Bospor i Dardanele i time slobodan izlaz iz Crnog mora na Sredozemlje.
Ostale europske zemlje bile su protiv jačanja Austrije i Rusije, pa su se zalagale za opstanak Turske. To su Engleska, Francuska i Italija. Problem da li se Turska treba raspasti, smanjiti ili ostati u postojećim granicama zove se istočno pitanje.

Prvi rat koji europske sile vode zbog istočnog pitanja bio je Krimski rat (1853.-1856.). Nazvan je tako prema ruskom poluotoku Krimu u Crnom moru gdje se vodila većina ratnih operacija.
Rat je napadom na Tursku započela Rusija. Turskoj su odmah u pomoć priskočile Engleska i Francuska, a nešto kasnije i Pijemont. Nakon teških borbi Rusija je poražena. Sklopljen je mir u Parizu prema kome se Rusija morala privremeno odreći težnje da zauzme Bospor i Dardanele.
Krimski je rat poznat po velikoj epidemiji kolere koja je usmrtila mnoge vojnike na obje strane. U njezi i liječenju vojnika iskazala se «majka medicinskih sestara» Florence Nightingale

Nakon Krimskog rata Rusija je dvadesetak godina mirovala da bi za novi rat protiv Turske iskoristila veliku istočnu krizu (1875. – 1878.).
Bosna i Hercegovina su u 19. stoljeću bile najnemirnije pokrajine Osmanskog carstva. U njima su često izbijale pobune i ustanci. Godine 1875. izbio je ustanak hrvatskih seljaka u Hercegovini. Ubrzo se pobunilo i srpsko pučanstvo istočne Hercegovine, a potom se ustanak proširio diljem Bosne.
Bosanski su franjevci vodili samostanske ljetopise u kojima su bilježili najvažnije događaje iz prošlosti, ali i svoga doba. Ovo je ulomak iz «Godišnjaka fra Jake Baltića» u kome se govori o bosansko-hercegovačkoj buni:

«Uzrok bune nije drugi nego veliki danjak turski, kog nije moguće izdati ni živiti, osobito seljaku. I najpošteniji ljudi tužili su se ovako: 'Sto nam puta dojde miso u glavu da skočimo u vodu. Sve radimo i potrsimo se radeći, a opet nejmamo ništa, sve nam Turćin oduze...'Zato narod prihvati se sikire i vile, volide od puške i jatagana turskog gnuti, negoli od glada. Narod bosanski od naravi miran i za jedno čudo strpljiv, skrajno siromaštvo trpi, progonstva i nepravde, ali kad se zidu pritira, najedanput bukne.»

Ustanak je privukao pažnju susjednih država i velikih sila. Stoga događaje i ratove u svezi bosansko-hercegovačkog ustanka nazivamo velikom istočnom krizom. Bečki je dvor već otprije imao plan da pomogne oslobođenje Bosne i Hercegovine, a potom ih podvrgne pod svoju vlast. Srbija i Crna Gora – još uvijek pod vrhovnom osmanskom vlašću – smatrale su da je došao čas da se potpuno oslobode sultanove vlasti, a uz to i prošire. Srbija je namjeravala pripojiti cijelu Bosnu, dok je Crnoj Gori bio cilj Hercegovina. Godine 1876. Srbija i Crna Gora objavile su rat Turskoj. U taj rat se je ubrzo uključila Rusija. Nakon što su Rusi pobijedili Turke, prisilili su ih na potpisivanje mira u San Stefanu u Bugarskoj 1878. Uvjeti mira bili su porazni za Tursku, a Rusiji su osiguravali potpun utjecaj na Balkanu. Stvorena je nova država – Velika Bugarska, koja je trebala biti satelit Rusije.
Ona je uključila najveći dio današnje Makedonije, te dijelove Srbije do Niša, Albanije i grčku Makedoniju osim Halkidike i Soluna. Bosna i Hercegovina, premda pod turskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj.

Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje Berlinskog kongresa.

Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.
Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj. Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.

Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.

Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.
O rezultatima Berlinskog kongresa predsjednik američkog udruženja povjesničara Carlton J.H. Hayes je izjavio:

"Prije 1878 imalo smo Istočno pitanje o jednom bolesniku (Turska), a nakon 1878 imamo nekoliko manijaka pošto je Berlinski kongres odveo Balkance u ludilo"

Italija je bila nezadovoljna ishodom Kongresa, a ostala su i mnoga nerješena pitanja između Turske i Grčke, sve dok Turska nije 17. travnja 1897. navijestila rat Grčkoj. Nakon mjesec dana neprijateljstva su prekinuta nastojanjem Rusije.

Moć Turske u Europi i Aziji ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Usto, ovo je novo uređenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata, te armenskog genocida u Turskoj.

U lipnju 1878. na Berlinskom kongresu velike europske sile su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu pod izgovorom uspostave reda i mira. Austro-ugarska vojska je na čelu s generalom Josipom Filipovićem potkraj srpnja iste godine prešla granicu. U Beču su 1878. očekivali da će ući u Bosnu i Hercegovinu uz vojničku glazbu. Skupili su nekoliko desetaka tisuća vojnika, uglavnom susjednih Hrvata, Slovenaca i drugih slavenskih naroda kako bi se pokazali srodnom i bliskom državom. Austro-ugarskim postrojbama, jačine 82.000 ljudi, suprotstavila se slabo organizirana muslimanska milicija od 40.000 vojnika, koju je vodio sarajevski agitator Hadži Lojo, uz određen broj pridruženih pravoslavnih harambaša. Glavne austro-ugarske snage od 9.400 vojnika pod zapovjedništvom Hrvata baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni, u kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih muslimana, Filipovićeve postrojbe zauzele su Sarajevo, u kojemu je pružen žestok otpor domaćeg muslimanskog stanovništva, te napredovanjem kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Nakon tri mjeseca borbi, Austro-Ugarske je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući i Sandžak. Zbog dogovora na Berlinskom kongresu o zadržavanju vrhovne sultanove vlasti, ali i zbog dualističkog ustroja Monarhije, Bosna i Hercegovina nije pripojena ni austrijskom ni ugarskom dijelu, nego je nad njom uspostavljena zajednička vlast, kondominij. Nova vlast je pretvorila Bosnu i Hercegovinu u protektorat. U Sarajevo, Tuzlu, Banja Luku i Mostar poslani su stručnjaci uglavnom iz Hrvatske, Česke, Poljske, Slovenije i drugih slavenskih zemalja, koji su znali jezik. Na čelu svega bio je hrvatski general u austrijskoj vojsci Josip Filipović, ali je uskoro smijenjen po nalogu iz Budimpešte, a Bosna i Hercegovina je podijeljena između Austrije i Ugarske kao kondominij.

Od 1878. do 1918. godine traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bili su: ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe (od 1878. BiH i njeni narodi su dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima) i konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. Bosanskohercegovački Muslimani, koji su teško primili odvajanje od Osmanskog Carstva, i prvi puta se našli pod vlašću stranog, kršćanskog i zapadnog imperija, reagirali su dvojako: jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u Tursku, a drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva), bilo modernizacijom u zapadnom stilu.

Kroz stoljeća Osmanske vlasti franjevci su bili jedini koji su održavali vjeru katoličku i bili uz narod. Kršćani su bili proganjani jedinu je dozvolu dobila Srpska pravoslavna Crkva (SPC) Naime nakon što su Osmanlije pokorile Srbiju raseljeni su kao i drugi narodi po Balkanu. Vlasi na zapad u zemlje Hrvatskog Kraljevstva, u Bosnu i Hercegovinu te Srbi daleko na sjever preko Dunava u zemlje Ugarske. Osobito u vrijeme stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata Srbi su kao i drugi pokoreni narodi Balkana zajedno s Vlasima slobodno naseljavali osvojene zemlje Hrvatskoga Kraljevstva. Stanovništvo srednjovjekovne Srbije je kao i drugi pokoreni narodi Osmanskog carstva sudjelovalo je 1459. - 1690. u svim agresivnim turskim ratovima. Uz uvjet plaćanja poreza (koji su bili za kršćane veći nego za muslimana) to je bio bitan uvjet zaštite da bih mogli slobodno živjeti po svojim običajima. Osmanski vojskovođa srpskog podrijetla Mehmed-paša Sokolović je u vojnim krugovima i kod sultana imao poseban ugled i utjecao na obnovu Pećke patrijaršije. Tim je Srpska pravoslavna crkva nakon stotinu godina omogućen povratak prema samostalnosti pod okriljem i zaštitom institucija Osmanskog Carstva. Nova područja osvojenih zemalja popunjavana su naseljavanjem Vlaha i Srba. Kada je Osmansko Carstvo koncem 16. i početkom 17. stoljeća tonulo u sve veću krizu koje je značilo i smanjivana prodora, pljački i odvođenja roblja iz Hrvatske (za koje bi se tražila otkupnina) Vlasi počeli u sve većim broju prelaziti na austrijsku stranu , tj. u Vojnu krajinu u Hrvatskoj, spremni služiti novom gospodaru. Nove seobe poticala je Austrija. Vladar je 1630. g donio poznate Statuta Valachorum. SPC je tijekom vremena asimilirala i integrirala sve pravoslavce na tim područjima, Vlahe i Morlake u srpsku etničku i nacionalnu zajednicu.
Ako si htio ostati kršćanin mogao si zaštitu pronaći u SPC a njih je SPC kasnije sve proglasila Srbima. U krugovima svećenstva Srpske pravoslavne crkve javljaju se tjekom 17. stoljeća istaknuti pojedinci koji naseljene djelove Hrvatskoga Kraljevstva počinju prvi put nazivati "srpskim zemljama". Putujući u carsku Rusiju da bi dobili novčanu pomoć, srpski su episkopi i svećenici na ruskim graničnim postajama ili u Moskvi pri ispitivanju o tome od kuda dolaze redovito izjavljivali da se njihovi manastiri i crkve nalaze "u srpskoj zemlji" iako su znali da su dolazili iz područja Hrvatskoga Kraljevstva. Građa ruskih arhiva dopušta zaključak da su osvajačke pretenzije starije od prvih pisanih velikosrpskih projekata 19. stoljeća. Primjerice svećenici iz Lepavine i iz Požege kazali su da dolaze iz "srpskog grada". Monah manastira u Bešenovu (Srijem) izjavio je u Moskvi 1712. i 1739. da dolazi "iz srpske zemlje pod vlašću rimskog cara". Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika SPC tijekom 17. i 18. stoljeća i to je postalo tlo iz kojega su 19. i 20 stoljeća nastale različite velikosrpske megalomanije. U konačnici je dovela do etničkih istrjebljenja, da bi se istrjebljenjem nesrba stvorila velika homogena Srbija.
Samouki filolog Vuk Karadžić izradio je prvi velikosrpski projekt "Srbi svi i svuda": Nastao je izvan bitnoga dosega SPC. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona predstavlja najpoznatiji spis srpske nacionalne ideologije 19. stoljeća. Izbjegavanjem riječi "Hrvat" i "hrvatski narod" Karadžićev spis briše postojanje Hrvata i njihove kulturne tradicije u srednjoj Europi. Uspjelo posrbljavanje i nestajanje vlaške zajednice projektom "Srbi svi i svuda" ohrabrilo je i potaklo kod velikosrba namjenjivanje iste sudbine Hrvatima i muslimanima u BiH i u Sandžaku. Problem hrvatske politike onog doba je bila upravna podijeljenost zemlje u tri dijela: na Kraljevinu Dalmaciju, Vojnu Krajinu i Bansku Hrvatsku.

Načertanije Ilije Garašanina imalo je za cilj obnoviti Srpsko Carstvo. Makedonija je prema tim tumačenju bila isključivo srpska zemlja, a Bugari su prikazani kao najveći protivnici pripajanju Makedonije Kraljevini Srbiji. Garašanin je prednost dao Bugarskoj, a Karadžić Hrvatskoj.

Brz i potpun poraz Srbije u Srpsko-bugarskom ratu 1885. bila je i prekretnica u nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji koja od tada napušta Garašaninove planove iz "Načertanija" nad bugarskim etničkom području.

Od sredine 19. stoljeća u Beogradu izlazi velik broj knjiga "za narod i školu" koje su uvjeravale čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske "srpske zemlje". Jedna od istaknutih autora onoga doba bio je primjerice Petar M. Niketić s knjigom "Srpski svet u reči i slici". Navodi da u srpskim zemljama živi oko 11. milijuna stanovnika. Pored Srba navodi da tamo žive "Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani". Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić i tvrdi da "svi govore čistim srpskim jezikom".

Dakle u takvoj BIH dolaskom Habsurgovaca jačaju pretenzije i sa zapada i sa istoka. Znajući koliki utjecaj na narod u Bosni i Hercegovini ima Crkva, austro-ugarske su vlasti već nakon prvih godina svoje vladavine nastojale pod svoju kontrolu staviti sve vjerske i crkvene zajednice u BiH. Godine 1881. Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s Vatikanom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Njime su franjevci, koje austrijske vlasti nisu držale pouzdanim političkim elementom, izgubili pozicije u Bosni i Hercegovini koje su godinama držali, te su se morali podvrgnuti novoj svjetnovnoj hijerarhiji. Nova je austro-ugarska vlast koristila sva sredstva kako bi učvrstila svoju vladavinu u Bosni i Hercegovini, pa je tako računala i na značajan utjecaj katoličkog svećenstva među hrvatskim pučanstvom. Stoga je, 2. veljače 1882. godine iz Carske kancelarije u Beču upućeno pismo zahvale biskupu fra Paškalu Buconjiću u kojem se ističe održavanje katoličkog stanovništva u Hercegovini i obećaje dalja carska naklonost prema tom stanovništvu.

U Bosni i Hercegovini je 1881. godine uspostavljena redovna crkvena organizacija. Za nadbiskupa vrhbosanskog postavljen je Josip Stadler. Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja, umjesto kojih su uspostavljene tri biskupije: Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te Banjalučka i Mostarska biskupija. Stadlerovim dolaskom za nadbiskupa pokrenute su novine "Vrhbosna" i "Hrvatski dnevnik". Nadbiskup je podupirao rad brojnih dobrotvornih institucija, među kojima i sirotišta, te izgradio biskupijski dvor i katedralu u Sarajevu.

Nositelji modernizacijskih procesa u društvu Bosne i Hercegovine su bili franjevci koji su u mnogim krajevima osnivali bolnice, škole, tiskare i prva glasila. Među najpoznatijim se isticao fra Grgo Martić, rođen u Rastovači pokraj Posušja, koji je svojim radom obilježio kulturni i politički život Bosne i Hercegovine tijekom druge polovice 19. stoljeća. Kao književnik ostao je najviše upamćen po djelu Osvetnicima, ciklusu epskih pjesama koje su skupljene i prvi put zajedno objavljene 1893..

Potkraj devedesetih godina 19. stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini osnivaju narodne čitaonice i kulturna i pjevačka društva, dok se početkom 20. stoljeća javlja sloj hrvatske inteligencije koji će odigrati značajnu ulogu u političkome i kulturnom životu Hrvata.

Na kulturno-prosvjetnom polju, valja posebno istaknuti značenje prvih hrvatskih novina na tlu Bosne i Hercegovine što ih je pokrenuo i uređivao Franjo Milićević sa svojim suradnicima, a to su: Hercegovački bosiljak (1883.), Novi hercegovački bosiljak (1884.), Glas Hercegovca (1885.). Krajem devedesetih godina 19. stoljeća franjevci su u Mostaru pokrenuli novi list - Osvit, u kojem su zastupljene političke ideje pravaša Josipa Franka. Kao temeljnu odrednicu svoga programa, list je uzeo prirodno, povijesno i narodno pravo Hrvata u Bosni i Hercegovini na sjedinjenje sa Banskom Hrvatskom i ostalim hrvatskim zemljama.

Godine 1911., fra Didak Buntić pokrenuo je u Hercegovini široku akciju borbe protiv anafalbetizma. Tijekom nekoliko godina zahvaljujući toj akciji više od 10 000 osoba naučilo je čitati i pisati. Uz katoličke svećenika stasale su i prve generacija svjetovnih intelektualaca, uglavnom odvjetnika i liječnika, koji su postupno preuzimali na sebe vodstvo društvenog života. Važnu ulogu u društvenom životu imala su u to vrijeme pjevačka društva. Godine 1888. u Mostaru je osnovano Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo Hrvoje, nakon čega 1889. slijedi osnivanje pjevačkog društva Vlašić u Travniku, a 1894. počelo je s djelovanjem i pjevačko društvo Trebević u Sarajevu. Osim u pjevačkim društvima , Hrvati se okupljaju i u podružnicama Hrvatskog sokola, čija je prva organizacija osnovana u Sarajevu 1900., kao i u brojnim katoličkim organizacijama.

Godine 1902. u Mostaru je osnovano Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake i naučenike, a nekoliko mjeseci poslije u Sarajevu je osnovano Hrvatsko društvo za namještanje djece na zanate i trgovinu. Sarajevsko je društvo 1904. svojem imenu dodalo naziv Napredak, a godine 1907. s njime se ujedinilo i mostarsko društvo. Tako je započeo život Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje je i danas najznačajnije kulturno-prosvjetno društvo Hrvata u Bosne i Hercegovine. Hrvatska društva nisu bila vjerski isključiva, pa su okupljala i mnoge muslimane koji su prihvatili hrvatski nacionalni identitet.

Tomu je znatno pridonijelo širenje pravaškog pokreta koji je svoju politiku gradio na ideji državnopravne tradicije i etničkog zajedništva Hrvata i muslimana. Osim toga. brojni su muslimanski mladići počeli odlaziti na školovanje u Bansku Hrvatsku, posebice u Zagreb, gdje su završavali gimnazije i studirali na Sveučilištu. Među takvima je bio i Safvet-beg Bašagić koji je u Zagrebu polazio gimnaziju. Bašagić je 1894. sudjelovao u polaganju temeljnog kamena za Starčevićev dom, zbog čega mu je zabranjeno polaganje mature. Poslije je postao ugledni bosanskohercegovački intelektualac i autor većeg broja knjiga, među kojima se ističe Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini iz 1931. u izdanju Matice hrvatske.

Srpanj 1908. je donio Mladotursku revoluciju. Intelektualci i časnici iz pobunjeničkih redova natjerali su sultana da opet uspostavi Ustav iz 1876. te sazove Parlament. Sazivanje je značilo i biranje i pozivanje zastupnika iz svih krajeva, što je uključivalo i BiH, jer je ona formalno bila dio turskog teritorija.

Čim su vlasti u Beču doznale da su muslimani i pravoslavci iz BiH stvarno odlučili birati zastupnike koje bi poslali u Carigrad, čime bi ugrozile pripadnost BiH Austro-Ugarskoj i potvrdile njenu pripadnost Turskoj, hitno su donijele dekret kojim su pripojile Bosnu i Hercegovinu. Dekret su objavile 6. listopada 1908..

Kao dio svih ovih događaja se može promatrati i bugarsko proglašenje neovisnosti dan prije 5. listopada, kada se proglasila kraljevinom.

Aneksija je ozbiljno ugrozila interese carske Rusije, koja je imala interese na Balkanu. Engleskoj je ugrožavalo interese, jer je u tome vidjela njemačko osiguravanje trase strateške željezničke prometnice Berlin-Bagdad. Kraljevini Srbiji je ugrozilo njene tajne želje za širenjem na zapad.

Slijedili su prosvjedi Srba i Muslimana. Srpski političari su prema velikosrpskoj ideologiji tvrdili kako su ne samo pravoslavci nego svi katolici i muslimani koji govore štokavskim narječjom zapravo Srbi.

U Srbiji je osnovana Narodna obrana sa ciljem da prikupi dragovoljce za moguće borbe.

S druge su strane hrvatski pravaši pokrenuli pripreme za osnivanje Hrvatske narodne legije koja se je trebala suprotstaviti upadima vojnih i paravojnih postrojba iz Srbije: srbijanske vojske, četničkih i komitskih odreda.

Uz podršku Rusije i saveznika Crne Gore, Bugarske i Grčke ušla 1912. u Prvi balkanski rat u kojem je potisnuta Turska. U Drugom balkanskom ratu (1913.) Srbija je zajedno sa saveznicima porazila Bugarsku i proširila svoj teritorij na jug.

U Srbiji je ova kriza izazvala jačanje nacionalizma i nacionalne solidarnosti. Ova kriza je na neko vrijeme poremetila odnose između Austro-Ugarske i carske Rusije.

17.02.2014. u 21:04 • 18 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr