Voyager-nova generacija

četvrtak, 17.01.2013.

Legenda o lokrumskom prokletstvu

Nakon jednog dugog posta i sadržajno obuhvatnog koji nam ukazuje na povijesne činjenice koje su dovele do Francuske revolucije koja je učinila novu ideološku revoluciju u dotadašnjem svijetu i izmijenila sliku svijeta a kao posljedicu imala i nestanak tisuućljetne republike slobode, grada republike Dubrovnika, sada objavljujem malo lakši sadržaj sa jednom legendom. Ovdje ima malo i mitologije, malo poklapanja činjenica i narodne predaje pa tako dolazimo do Lokrumske legende.
U svijetu su danas poznate legende o dva prokletstva: "prokletstvo faraona Tutankamona" i "prokletstvo čuvenog dijamanta Houp"
U sjenci ova dva u svijetu općepoznata prokletstva, danas na Jadranu živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima i zemljama Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka, Lokrum, koji se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Lokrum je oko 1 morsku milju udaljen od Dubrovnika ( na najbližem dijelu manje od 700 m), površine od 72 ha, obalne crte 4,8 km s najvećom točkom na 91 m na kojoj je izgrađen obrambena i izviđačka tvrđava 'Fort rojal'.

Negdje oko 1023 godine u Dubrovniku je izbio veliki požar pa su se Dubrovčani tada zavjetovali sv.Benediktu da će mu sagraditi samostan i crkvu ako im spasi grad. Požar se istog trena ugasio pa su zahvalni Dubrovčani sagradili na Lokrumu benediktinski samostan i crkvu koju su posvetili Blaženoj Djevici Mariji. Činjenica je da je benediktinski samostan doista osnovan 1023. i o tome postoji prijepis originalne isprave iz 13 stoljeća(povijesni arhiv, to je najstarija sačuvana isprava o Dubrovniku i u njoj nema spomena o Veneciji već o Bizantu, što je dokaz da se u to vrijeme Dubrovnik otrgnuo iz mletačke vlasti). Odluku o osnivanju samostana i darovnici zemljišta na Lokrumu donio je nadbiskup 'vital' i plemstvo grada. Isto tako stoji i činjenica da je 1023., i to točno na dan sv. Benedikta, u iznenadnom noćnom požaru izgorio veći dio tada još uglavnom drevnog Dubrovnika.

U olujnoj noći, u listopadu 1192. godine, engleski kralj Richard Lavljeg Srca s trećom križarskom vojnom, na povratku iz Palestine, doživio je brodolom. Zarekao se da će na mjestu na kojem prvi put nogom kroči na čvrsto tlo sagraditi crkvu posvećenu Bogorodici za iznos od 100.000 dukata. Prvo mjesto na koje se iskrcao bio je - Lokrum. Dubrovačka vlada sugerirala mu je da crkvu sagradi unutar grada Dubrovnika, a on je na to pristao samo pod uvjetom da se crkva Blažene Djevice Marije sagradi kao katedrala, te da u njoj lokrumski redovnici svake godine, kao u vlastitoj crkvi pri pojedinim blagdanima Očišćenja Blažene Djevice Marije, moraju pontifikalno slaviti prve vespere (večernje molitve) i misu. Također je uvjetovao da kasnije dubrovačka vlada zauzvrat izgradi manju crkvu na Lokrumu.

Prema pisanju Jorja Tadića, povjesničara i kroničara, Richard Lavljeg Srca je uistinu bio u Dubrovniku kao i mnogi drugi vladari prije i nakon njega. isto tako je vjerojatno da je obilatim darom podupro namjeru dubrovčana o gradnji crkve, dar, koji je ostao u sjećanju, ušao u legendu i o njemu se priča i do današnjih dana. Međutim iznos od 100 tisuća zlatnih dukata je bio golem novac onda i mnogo stoljeća nakon toga i teško je povjerovati u toliku kraljevu izdašnost.
Dubrovčani su katedralu počeli graditi u 12., ali i tijekom 13. st., a za njezin završetak je bio nametnut (1272.) poseban namet, a osobito na njezino unutrašnje uređenje, tako da ni u prvim desetljećima 14. st. ona nije bila potpuno opremljena. Potresom 1667. je razrušena.
No da je legenda uistinu živjela u i s Dubrovnikom, prvenstveno zahvaljujući benediktincima (smatra se da su oni i začetnici legende), potvrđuje i stečeno pravo opata lokrumskog benediktinskog samostana da drži pontifikalnu misu u katedrali u nazočnosti kneza i vlade, na svijećnicu (kandeloru, to je dan uoči proslave sv. Vlaha), pozivajući se na zavjetno obećanje engleskog kralja. Dubrovački nadbiskup im je to pravo dokinuo 1597., ali im je veliko vijeće republike vratilo već 1598., pa je i papa poništio nadbiskupovu odluku.

Tako dolazimo do kraja republike i dolaska Napolenove Francuske u Dubrovnik. Legenda o lokrumskom prokletstvu ima svoj početak u odluci generala francuske vojske da zatvori samostan na Lokrumu i potjera iz njega benediktince. Za izvršenje odluke imenovani su dubrovački patriciji Gozze, Pozze i Sorgo (Gučetić, Pucić i Sorgojević).
Zaprepašteni takvom odlukom francuskog generala, redovnici su činili sve što su mogli da ostanu tu gdje je njihov red stoljećima živio, a kad nije ništa pomoglo, jedne noći su pošli u Crkvu sv. Marije, odslužili posljednju službu Božju na otoku, obukli redovničke kabanice s kukuljicama na glavi i jedan iza drugoga, pogrebnim korakom pošli u ophodnju otokom. Upaljene voštanice, kao znak prokletstva, okrenuli su prema zemlji tako da ih je plamen lizao odozdo i vosak kapao putem kojim su hodali. Tri puta su tako obišli čitav otok i cijelo vrijeme glasno i svečano su izgovarali strahovite, teške riječi prokletstva: „ Nek je proklet svaki koji pribavi Lokrum za svoje osobno uživanje!“ U zoru, napustili su otok i nikad više na njega nisu stupili.
Protjerani benediktinci su posljednji put šetali stazama Lokruma 4. siječnja 1799. godine s upaljenim svijećama okrenutim prema dolje, izgovarajući riječi prokletstva svima koji su predložili prodaju otoka, kao i budućim vlasnicima.

Benediktinsko prokletstvo se je na Lokrumu, prema legendi vrlo brzo počelo ostvarivati:
jedan od trojice patricija bacio se kroz prozor, drugi se je utopio u moru prema Lokrumu, dok je trećeg ubio vlastiti sluga.
Nakon pada republike 1808. vlasnikom otoka postao je Tomašević vrlo imućan kapetan. Malo nakon kupnje materijalno je propao i morao je prodati Lokrum. Sljedeći kupac bijaše Maksimilijan Habsburški, mlađi brat austrijskog cara Franja Josipa 1.
Od polovice 19. stoljeća pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok bio je u sastavu Austro-Ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Habsburgovaca. Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romanci, ali i njihovih tragedija.

Sama kupnja otoka od strane Maksimilijana Habsburškog se dogodila slučajno. Naime, nakon eksplozije, pod Lokrumom je potonuo brod Triton . Maksimilijan je u svojstvu zapovjednika mornarice došao 1859. odati počast poginulim mornarima i tad je ugledavši ga (otok), a kasnije i razgledavši ga (s ostacima njegove drevne prošlosti) odlučio otkupiti kako bi ga preuredio za svoje ljetovalište. tako je i učinio. mnogo se bavio njegovim uređenjem. izvršio je mnoge preinake starog samostana, dozidao belvedere, trasirao stazice cijelim otokom sve do tvrđave Fort royala , koju je dao podignuti Marmont još 1806., čim su mu trupe ušle u Dubrovnik.
Maksimilijan je dugo vremena proveo na Lokrumu sa svojom ženom belgijskom princezom Charlote u idiličnom miru, tišini i zelenilu mediteranskog i tropskog bilja.
No lokrumska idila nije potrajala. Dužnost da je odvela u Meksiko. Izabran je za cara 1864., pa biva od boraca za slobodu Meksika uhapšen, zlostavljan, osuđen na smrt i strijeljan. Strijeljan je 1667. 8 godina nakon kupnje otoka. Charlota će se još jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo doživjeti brodolom i jedva ostati živa. Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomraćena uma u Maksimilijanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta.

Nakon toga, otok je bio ponuđen Dubrovniku da ga otkupi za minimalni iznos od 20.000 forinta, kaže legenda, ali je ponuda bila odbijena.

Sljedeći kupac Dujmović iz Poljica (nosio je venecijanski naslov 'conte de polica') je ubrzo nakon kupnje doživio potpuni financijski krah.

Ukleti otok od njega otkupljuje odvjetnik dr. Jakopović iz Budimpešte, kojemu je car Franjo Josip 1. povjeravao neke poslove.
Zbog čuvene prošlosti Lokruma ubrzo je na svijetlo dana isplivala istina da Jakopović nije odvjetnik (da je bio prevarant koji je bespravno nakon 1848. koristio naslov i ime nekog poginulog vojnika), već brijač.
Njegovim nasljednikom postao je njegov nećak mladi husarski časnik, koji se je utopio i prije nego je nogom zakoračio na otok. Između Dubrovnika i Lokruma jaki šijun (pijavica) prevrnula mu je čamac.
Tada su se kao vlasnici ponovno pojavili Habsburgovci. Lokrum se dopao prijestolonasljedniku Rudolfu, jedincu sinu cara Franje Josipa I. i carice Elizabete Bavarske. Na Lokrumu je boravio neko vrijeme sa svojom ženom, dopunjujući otočni park egzotičnim biljem. On je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom.

Stari dubrovački kroničari kažu da se „zemlja zatresla, a more uznemirilo“ kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije.I zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih emisija, romana, tv-serijala i filmova.
Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski prijestolonasljednik će na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Maruju von Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život.

Tada carica Elizabeta donosi odluku da se kraljevska obitelj mora riješiti tog otoka, nudi benediktincima otok, ne bi li tako prokletstvo bilo poništeno, ali oni, vjerni zakletvi svoje braće prethodnika da se više nikad neće vratiti na taj otok, odbijaju ponudu carskog dvora. Carska obitelj, opsjednuta strahom da ne izgubi još kojeg člana obitelji, daje svoj novac dubrovačkim dominikancima da prividno kupe otok i upišu se kao njegovi vlasnici, uz uvjet da ga, ako to zaželi netko od Habsburgovaca, može opet kupiti.
Otok je bio na javnoj dražbi. Čak je i biskup Strossmayer kao kupac za njega davao iznos od 30.000 forinti, ali je prodaja obustavljena tako da je Lokrum i nadalje ostao u rukama Habzburgovaca.
Unuka cara Franje Josipa I., Kneginja Elizabeta, bila je očarana otokom i bez obzira na prokletstvo, odlučila je kupit otok. Nedugo nakon toga, njezinu baku, po povratku s Krfa u Ženevi, ubija talijanski anarhist, i to zabunom.
I... kraj Habsburgovaca je poznat. Njastraiji sin nadvojvode Franje Ferdinanda ubijenog u Sarajevu 1914. završio je kao agronom, kneginja Elizabeta je u nekom noćnom lokalu u Pragu pucala u neku pjevačicu,ljubavnicu njezina muža pa je se carska obitelj odrekla, i konačno, Habsburgovci su 1918, nakon točno 700 godina, izgubili i krunu.
Legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa žena Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom na čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala – tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko. Bilo kako bilo, legenda o „prokletstvu otoka Lokrum“ još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske scenariste, koje će od prastarih kronika i narodnih kazivanja načiniti priču za sva vremena…
Prokletstvo prestaje 1919. godine kada posljednja vlasnica Lokruma, Windischgratz iz loze Habsburgovaca, prodaje otok jugoslavenskoj vladi. Otok je prodan za 11.000.000 kruna, pod uvjetom da se koristi isključivo u humanitarne svrhe, odnosno kao dječje odmaralište. Godina 1960. otok je proglašen prirodnim rezervatom.
Kroz povijest, na njemu su se nalazile i posebne institucije, kao što su Laboratorij za morsku biologiju i botaniku Biološkog instituta JAZU; Botanički vrt; Memorijalni muzej Ruđera Boškovića i prirodoslovni muzej.
Posebnim rezervatom proglašen je 1976. godine. Pretežno je obrastao gustim raslinjem, a na relativno malom prostoru nalaze se brojni tipovi mediteranske vegetacije, tropskog i suptropskog bilja, tako da postoji oko 400 različitih vrsta, zahvaljujući podneblju suhih vrućih ljeta, blagih kišnih zima s prosječnom godisnjom temperaturom od oko 16°C.

Današnji izgled vrta, koji se proteže na površini od 2 ha iznad lučice portoč, potječe tek od nedavno, točnije iz 1993. Naime, tijekom 1991 i 1992 vrt je bio izravno pogođen s pedesetak projektila i gotovo u potpunosti uništen. U pratećim objektima uz vrt koji su bili zapaljeni izgorjela je bogata knjižnica i vrtna dokumentacija, samo je Bog spasio lokrum od požara. Na Lokrumu je danas biološki institut HAZU, prirodoslovni muzej i memorijalni muzej Ruđera Boškovića.
Benediktinsku opatiju i samostan sv. Marije Lokrumske, spomenik iz 11. st., sagrađen 1023. , je 07.11.1991. u jednom od sustavnih, namjernih i najjačih napada na Dubrovnik (napad trajao bez prekida četiri dana) pripadnici srbocrnogorsko četničke armade jako oštetili granatama u nastojanju da ga poruše i zapale otok.

Crkvica uz samostan je obnovljena za posjetitelje i turiste na Lokrumu i u njoj se održava nedjeljna služba božja.

Lokrum danas predstavlja arheološki i povijesno kulturološki objekt vrijedan za Hrvatsku , a uz rezervat prirode i bogatim botaničkim vrtom je ekološki važan parkovni objekt, od 1994. je na listi svjetske kulturne baštine. Zbog ratnih razaranja također je i na listi ugrožene svjetske kulturne baštine.

Otok je omiljeno izletište Dubrovčana i mnogih turista, udaljeno samo 10-15 minuta vožnje barkom. Otočić je vječno zelen, s bogatom suptropskom vegetacijom, šumom crnike i alpskog bora. zaštićeni je park prirode. Tvrđava nazvana fort royal , koju su sagradili francuzi, danas je vidikovac, pruža nezaboravni pogled na Lokrum i Dubrovnik.
Posebna atrakcija Lokruma je mrtvo more, slankasto jezero na jugo-istoku u kojem se slana voda izmjenjuje podvodno, a izlazi i ulazi u nj kroz veliku liticu i morski procijep na južnoj strani otoka, gdje neprekidno šumi i klokoče kao neka vrulja.
Fantazija je isplela mnoštvo misterioznih priča i oko lokrumskih pećina u kojima za vrijeme oluja bjesni more, a njegova se jeka čuje kao teški udarac zemlje o poklopac mrtvačkog sanduka.

Danas je Lokrum pitomo turističko izletište, a sve te legende možda su pridonijele odlučnosti građana drevne Republike da se održe svoji, poznati i slobodni.




17.01.2013. u 17:58 • 28 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr