Voyager-nova generacija

utorak, 22.09.2015.

Aleksandar Karađorđević

Aleksandar Karađorđević je naslijedio svoga oca Petra I. Karađorđevića kao kralj kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Iako je on praktično od početka upravljao kraljevinom kao regent. Aleksandar je rođen 16. prosinca 1888. u tadašnjem crnogorskom glavnom gradu, Cetinju. Njegov otac bio je Petar I. Karađorđević, a majka, bivša crnogorska princeza Ljubica Petrović-Njegoš, kćer crnogorskog kralja Nikole I. Aleksandar se 8. lipnja 1922. oženio Marijom od Rumunjske. Imali su tri sina: Petra II., Tomislava i Andreja.

Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, a obrazovan je u Ženevi. Aleksandar je 1910. skoro umro od trbušnog tifusa, no preživio je, ali sa trajnim problemima u trbuhu. Svoje obrazovanje nastavio je u vojnoj akademiji u Petrogradu, no otišao je zbog zdravstvenih problema i nastavio u Beogradu. Aleksandar nije bio prvi na redu za prijestolje, nego je to bio njegov stariji brat princ Đorđe koji je smatran nesposobnim od većine srpskih političkih stranaka zbog dva veća skandala (od kojih je prvi bio 1909. kada je premlatio svoga slugu na smrt). Zbog toga Đorđe je bio prisiljen na odricanje od prijestolja.

U Prvom balkanskom ratu 1912., prijestolonasljednik Aleksandar je kao zapovjednik prve armije vodio vojsku u pobjedu u bici kod Kumanova i u bici kod Bitole, a 1913., u Drugom balkanskom ratu pobijedio je i u bici kod Bregalnice. Nakon Drugog balkanskog rata Aleksandar se opredijelio u kompleksnoj raspravi o tome kako bi Makedonija trebala biti uređena. U tome Aleksandar je imenovao Kap. Dragutina Dimitrijevića ili "Apisa" ( o kome sam pisao u postovima o prevratu na srpskom prijestolju i atentatu na Ferdinanda. Apis je glavni ostvaritelj ideje Velike Srbije, on je stvorio preduvjete za rat nakon kojeg je Srbija postala Velika Srbija), te u čast tomu, Aleksandorv otac, kralj Petar I., složio se predati svoje kraljevske dužnosti svome sinu. Aleksandar 24. lipnja 1914. postaje Regent Kraljevine Srbije.

Dana 1. prosinca 1918., Aleksandar, kao regent, prima Narodno vijeće Države SHS u Beogradu (cijeli Središnji odbor i Predsjedništvo). Naime, burna studenačka sjednica u kojoj su se primarno sukobila stajališta Stjepana Radića, koji je zagovarao federalizam i Svetozara Pribićevića, koji se zalagao za bezuvjetno ujedinjenje, kao konačnu ponudu donijela je Naputak. Njime se Narodno vijeće zalagalo se za uvjetno ujedinjenje Kraljevine Srbije i Države SHS na način da bi se države ujedinile, a nakon toga bi bili izbori za Ustavotvornu skupštinu, s tim da bi Narodno vijeće imalo ingerenciju na području Države SHS, a Vlada Kraljevine Srbije na području istoimene države dok Ustavotvorna skupština ne bi donijela odluku o državnom uređenju. No, članovi srpske delegacije su kralju Aleksandru predstavili Adresu, koju je pročitao Ante Pavelić, koja je bila novosastavljeni dokument koji je nudio beuzvjetno ujedinjenje sa Srbijom. Dana 1. prosinca 1918., regent Aleksandar potpisuje navedeni dokument, čime dolazi do osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

No, kriza u novonastaloj državi nije jenjavala, kao što se očekivalo od strane predstavnika Države SHS. Naime, kako Hrvatski sabor nije ratificirao spomenutu Adresu, hrvatski zastupnici taj su dokument smatrali falsifikatom bez vrijednosti te su se nastavljali boriti za prava i federalno uređenje. Novonastala država bila je država bez Ustava u kojoj je kralj, odnosno regent, imao apsolutnu kontrolu i moć, a osnovni dekreti i zakoni objavljivani su preko kraljevih obznana. Godine 1920., regent donosi Obznanu kojom je obilježen početak režimskog pritiska i postepenog smanjivanja damokratskih prava. Obznana je bila uperena prvenstveno protiv Komunističke partije Jugoslavije (Do lipnja 1920. nosila je ime Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista)) koja je u to doba, na valu revolucionarnog raspoloženja potaknutog patnjama tijekom rata (kada je nastao zeleni kadar), poslijeratnim izrabljivanjem, terorom i korupcijom u novostvorenoj državi, te nadama koje je pobudila Oktobarska revolucija, postigla velike uspjehe na općinskim izborima u proljeće 1920. i na izborima za Ustavotvornu skupštinu rujna te godine, kada sa 58 osvojenih mandata postaje treća stranka po snazi.
U Obznani vlada Kraljevine SHS obznanjuje svoju odluku »Da se do rešenja Ustava zabrani svaka komunistička i druga rastrojna propaganda, obustave njihove organizacije, zatvore njihova zborišta, zabrane njihove novine i svi drugi spisi koji bi mutili mir i spokojstvo Države, propovedali, pravdali ili hvalili diktaturu, revoluciju ili ma kakvo nasilje. Odmah se imadu uzaptiti svi pozivi na generalni štrajk i do mesec dana zatvoriti svi koji ih čine usmeno ili pismeno (…) Zabraniće se sve štampane stvari kojima se umanjuje značaj ovih mera naređenih za održavanje slobode, reda i svojine (…) Da se u svakom slučaju nereda sa razornim karakterom, prvo preduzimaju oštre mere protiv vođa i moralnih podbadača (…) Da se iz državne službe otpuste svi činovnici viši i niži, koji bi produžili propagandu boljševiznma u našoj zemlji (…)«

Komunistička je partija stavljena van zakona, njihovim je parlamentarnim zastupnicima onemogućen rad (kasnije su njihovi mandati poništeni), svaka komunistička propaganda biva zabranjena. Zaplijenjena je sva imovina partije i zatvoreni svi partijski i sindikalni domovi. Svako zalaganje za radnička prava kroz sindikate, štrajkove isl. moglo je biti proglašeno za "komunističku propagandu", a mjere policijskog terora široko su primjenjivane protiv protivnika režima, u interesu samog kralja i istaknutih pojedinaca. Svatko tko bi protiv državnog nasilja prosvjedovao mogao je i sam biti uhićen kao onaj koji ugrožava »mir i spokojstvo Države«. Ukupno je bilo uhićeno oko 10.000 ljudi.

Iste godine Radić mijenja ime svoje HPSS u Hrvatska republikanska seljačka stranka, a regent ubrzo saziva Ustavotvornu skupštinu koja je trebala donijeti novi ustav. No, dogodilo se da su se u sazivu Ustavotvorne skupštine našli isključivo srpski političari (pretežito iz Pašićeve Narodne radikalne stranke), dok je hrvatskima pristup zabranjen. Naime, KPJ je zabranjena u skladu s Obznanom, a HRSS-u je zabranjen dolazak zato jer je, prema objašnjenju Beograda, u svom nazivu (republikanska) prejudicirala državno uređenje prije same odluke Ustavotvorne skupštine. Jasno da ta objašnjenja nisu bila nimalo legitimna, ali činjenica je da je pod tom izlikom zabranjen dolazak hrvatskim predstavnicima. Ustavotvorna skupština tako je imala lagan posao i 28. lipnja 1921. donijela, na blagdan sv. Vida, ustav koji je nazvan Vidovdanski ustav. Država je tako uređena kao ustavna, nasljedna monarhija na čelu s kraljem koji je, unatoč postojanju Narodne skupštine, imao najveće ovlasti. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U kolovozu 1921., Aleksandar je, nakon očeve smrti, službeno postao kralj novoosnovane kraljevine.
Uz mnogobrojne ovlasti koje je imao kralj on je praktički postao neprikosnoveni autoritet, navest ću samo jedan članak ustava da pokažem o čemu se tu radi
Čl. 55.

...Kraljeva je ličnost neprikosnovena. Kralju se ne može ništa u odgovornost staviti, niti kralj može biti tužen ...


Ustav kao takav nije donio nikakve povlastice, a posebice je velik problem bilo centralističko uređenje kojim je forsirano integralno jugoslavenstvo. Kralj je nastavio s režimskim pritiskom, brojne osobe (među kojima i Stjepan Radić), završile su u zatvoru, a Vlade su se mijenjale, prosječno, svako nekoliko mjeseci. Naime, u periodu od 1921. do 1929. došlo je do 23 promjene Vlade, a od te 23 sam kralj inicirao je čak 21 (ostale dvije stigle su na zahtjev Narodne skupštine). Izbori su održavani svake dvije godine, a na njima je pobjeđivala uglavnom Radikalna stranke, što je još više pogodovalo kralju. No ipak, situacija u državi nikako se nije smirivala, a svemu tome doprinosilo je i jačanje HRSS-a. Iako je Radić završavao u zatvoru, iako je njegova stranka 1924. (nakon učlanjenja u Seljačku internacionalu) zabranjena po odredbama Obznane (kasnije će se ime promijeniti u HSS), a on sam redovito zatvaran, njegov utjecaj sve je više jačao i stranka je konstantno dobivala iznenađujuće visok broj zastupnika, zbog čega je Radić bio još glasniji u svojim ispadima protiv kralja i vlasti. Iako će u jednom trenutku prihvatiti monarhiju i odreći se republikanskih ideja (taj je proglas pročitao Pavle Radić), Stjepan Radić će i dalje biti najglasniji kraljev oponent, a ubrzo će, 1927. godine, kao saveznika dobiti i Svetozara Pribićevića. Naime, Pribićević, bivši Ministar unutarnjih poslova i policije, promijenio je neke svoje nazore i sa svojom novoosnovanom Samostalnom demokratskom strankom sklopio savez s Radićem kojim je 10. studenog 1927. nastala Seljačko-demokratska koalicija koja je, kao protest, odbijala sudjelovati u radu Narodne skupštine dok politika Beograda bude kakva je bila u tom trenutku.

Vrhunac političke krize zbio se na zasjedanju Narodne skupštine od 20. lipnja 1928. Naime, Stjepan Radić je, nakon vrijeđanja zastupnika Čede Radovića, već ranije dobio prijetnje smrću, a najopasnije su postale upravo pred samu sjednicu. Iako je upozoren da ne ide, Radić je sa kolegama zastupnicima otišao u Beograd. Sjednica je ispočetka tekla mirno, no problemi su se stvorili kada se zastupnik Puniša Račić, inače pripadnik organizacije Bela ruka, oštro osvrnuo na HSS. Zastupnik Ivan Pernar oštro je branio svoju stranku, no Račić je samo čekao priliku i ubrzo izvukao svoj revolver i počeo pucati po HSS-ovcima. Smrtno su stradali Đuro Basariček i Pavle Radić, dok su se Ivan Pernar, Ivan Granđa i Stjepan Radić izvukli s ozljedama, iako će Radić preminuti 8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja. Ubojstvo tada vodećeg hrvatskog političara uvelo je državu u dotad neviđenu političku krizu.

Dana 6. siječnja 1929., kao odgovor na spomenutu krizu, kralj Aleksandar poništio je Vidovdanski ustav, prekinuo rad Narodne skupštine i uveo osobnu diktaturu (tzv. Šestosiječanjska diktatura). Ubrzo je donio novi Zakon o nazivu i uređenju države kojim je 3. listopada 1929. ime države promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, a unutarnje uređenje svedeno je na 33 oblasti na 9 banovina i grad Beograd. Kralj se tako, nakon nekoliko godina stagnacije, ponovo vratio politici integralnog jugoslavenstva. Vlada je povjerena generalu Petru Živkoviću, dotadašnjem zapovjedniku Kraljevske garde, što je govorilo o strogim mjerama koje je diktatura donosila sa sobom.
Kralj u proglasu objavljenom 6. siječnja 1929. proklamira da su "ti žalosni razdori i događaji (...) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato između kralja i naroda "ne može i ne sme biti više posrednika". Ukida Vidovdanski ustav i osobno preuzima svu vlast. Za predsjednika vlade imenuje generala Petra Živkovića. Također su na neke druge civilne dužnosti, osobito u Hrvatskoj i Makedoniji, dovedene vojne osobe. Narodna skupština je raspuštena, zabranjen rad svih političkih stranaka s nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjem; uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politički zborovi, rad sindikata itd. Osnovana je Jugoslavenska nacionalna stranka koja je trebala proklamirati režimsku ideologiju.

Uspostavljeni režim ima mnogo dodirnih točaka s fašizmom, pa se često koristi naziv monarhofašistička diktatura (t.zv. balkanski fašizam), iako ideološka i institucionalna osnova režima nije u punom smislu riječi fašistička. Slične diktature uspostavljene su u to doba i u drugim zemljama istočne i jugoistočne Europe. Sve su to ekonomski i društveno zaostale agrarne zemlje, ali Jugoslavija se bitno razlikovala po višenacionalnosti. Režim je to pokušao poništiti promovirajući ideologiju "integralnog jugoslavenstva".

Ime države promijenjeno je 3. listopada 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlje je administrativno podijeljena u devet banovina koje ne slijede povijesne granice, sa izričitim ciljem da se povijesne pokrajine razbiju. Zabranjeni su svi nacionalni amblemi (zastave, grbovi, himne idr.) i rad svih "plemenskih" (nacionalnih) organizacija. (Zabranjena je i ORJUNA, zbog njene omraženosti, ali su preuzeti njena ideologija i metode.) Djelovale su jedino režimske organizacije, formalno jugoslavenske. Osnivaju se nova udruženja za promidžbu jugoslavenstva: Jugoslavenska akcija, Soko Kraljevine Jugoslavije idr., te potiče rad postojećih: Narodna obrana,Udruženje četnika za slobodu u čast Otadžbine i dr. Režimski ideolozi slijede cavourovsko načelo: "Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslovene!".

Kralj se u uvođenju diktature oslanjao na vojne vrhove i žandarmeriju (koja je dio vojske), poslušnu državnu upravu, grupu srpskih političara vezanih uz dvor i na predstavnike krupnog kapitala kojima je u interesu "mir i red" u zemlji. Podršku dobiva u Sloveniji od slovenskih liberala, kao i od Antuna Korošca, predsjednika Slovenske ljudske stranke (SLS), koji ulazi u vladu generala Živkovića. Kasnije međutim (1933.) Korošec i grupa vođa SLS bivaju internirani na Hvaru.

U vladu generala Živkovića ušla su i petorica Hrvata, predstavnici krupnog kapitala, politički protivnici HSS-a, od kojih trojica drže ključne gospodarske resore: Slavko Švrljuga, predsjednik Zagrebačke burze i potpredsjednik Udruženja hrvatskih industrijalaca, postaje ministar financija; dr. Želimir Mažuranić, pravni zastupnih velikih poduzeća, ministar je trgovine i industrije; prof. dr. Oto Frangeš, prije Prvog svjetskog rata član bosanske vlade, ministar je poljoprivrede.

Kralj se također mogao osloniti na podršku zemalja koje su u kraljevini imale uložen znatan kapital, osobito Francuske i Čehoslovačke. Francuskoj je također bila u interesu stabilnost kraljevine u sukobu sa Mussolinijevom Italijom (koja zato pruža pomoć ustašama).

Osnovan je posebni Sud za zaštitu države, koji prijekim postupkom sudi političkim protivnicima. Osobito se progone ilegalne radikalne grupe i organizacije kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti, te komunisti (protiv kojih je već 1920. bila donesena Obznana). Pojačan je policijski teror: premlaćivanja, mučenja, ubojstva. Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski povjesničar prof. dr. Milan Šufflay, što je dovelo do međunarodne peticije koju su potpisali i Albert Einstein i Heinrich Mann. (Različite metode političkog terora bile su međutim karakteristika Kraljevine SHS od njenog osnutka.)

Oko 400 članova KPJ i SKOJ-a ubijeno je 1929.-1932. Ovako velikim žrtvama pridonijela je direktiva vodstva KPJ za pripremu oružane pobune potaknuta procjenom Šestog kongresa Kominterne o približavanju opće krize kapitalizma. Nerealan je bio i ustaški pokušaj da se podigne Velebitski ustanak 1932., koji je međutim postigao snažan promidžbeni učinak. (Kasnije, po uspostavi NDH, prvi Pavelićev zakonski akt bila Zakonska odredba za obranu naroda i države, kojom su uspostavljeni prijeki sudovi. Komunisti su po dolasku na vlast 1945. sudovali na jednak način.)

Vladko Maček je u prosincu 1929. bio uhićen i dugo držan u zatvoru, pa zatim pušten bez optužbe. Potpredsjednik HSS-a Josip Predavac uhićen je zbog sloma Seljačke zadružne banke i osuđen na 2,5 godine zatvora. Maček u svojim Memoarima tvrdi da je propast banke zapravo izazvao režim, koji je preko Jugoslavenske narodne banke' kontrolirao banskarski sustav. Kasnije, u srpnju 1933., Predavec je ubijen.

Svetozar Pribićević, predsjednik Samostalne demokratske stranke, koja okuplja Srbe prečane i u koaliciji je sa HSS (Seljačko-demokratska koalicija), prvo je interniran u jedno selo u Srbiji, a zatim prognan; umro je u Čehoslovačkoj. U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, kao i radikalni nacionalisti Ante Pavelić (poslanik Narodne skupštine iz redova Hrvatskog bloka), Gustav Perčec, Branimir Jelić idr.

Većina oporbenih srbijanskih političara prima uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Na udar režima dolazi Dragoljub Jovanović, vođa lijevog krila Saveza semljoradnika, koji 1932. objavljuje brošuru Što nas košta svađa s Hrvatima; osuđen je na godinu dana zatvora.
Premda je kralj Aleksandar nastojao diktaturom smiriti uzavrelu situaciju u zemlji, u tome nije uspio. Njegove su mjere izazvale suprotne učinke od priželjkivanih. Zabranom političkog djelovanja protiv sebe je okrenuo gotovo sve političke stranke koje su djelovale u Kraljevini Jugoslaviji. Ne samo što je povećao broj političkih protivnika u zemlji, nego ni sile Antante nisu blagonaklono gledale na uvođenje diktature. Takva ga je situacija primorala na uvođenje novih političkih promjena, prije svega na proglašenje ustava. Kako skupština nije postojala, kralj Aleksandar je 3. rujna 1931. sam proglasio novi ustav, koji se zato naziva oktroiranim ili nametnutim ustavom.

Novim je ustavom Jugoslavija postala ustavna, ali ne i parlamentarna monarhija. Kralj je i dalje mogao potpuno nadzirati rad skupštine, a vlada je bila odgovorna isključivo njemu. Godine 1932. raspisani su novi izbori, no situacija nije ipak bila demokratska kakvom se naizgled činila. Naime, nakon uvođenja diktature došlo je do osnivanja Jugoslavenske nacionalne stranke, cjelodržavne stranke koja je bila pod kraljevom kontrolom i jedina je imala utjecaj nad cijelim teritorijem kraljevine. Za pristupanje izborima trebalo je prikupiti dovoljan broj potpisa iz svih 305 državnih kotara, što samo po sebi nije bio velik problem za oporbene stranke, ali kako je kralj raspisane izbore proglasio javnima (čime si je omogućio kontrolu i manipulaciju izbora), oporbene stranke odbile su sudjelovati na izborima, tako da se na izbornoj listi našla jedino JNS.

Najveća se promjena zbila u ideologiji. Do tada se smatralo da su Srbi, Hrvati i Slovenci narod s tri imena (onodobni humoristi, ali i ozbiljni kritičari režima predvođeni Miroslavom Krležom, dodali su i dva pisma, tri jezika, tri vjere itd.), a tada je zavladala unitaristička ideologija integralnog jugoslavenstva. Smatralo se da postoji samo jedan, jugoslavenski narod.

Progoni u zemlji su i pored obnove ustava nastavljeni. Kralj Aleksandar je očekivao da će oktroiranim ustavom barem donekle smiriti političke protivnike. Suprotno njegovim očekivanjima, ustav je uzrokovao val nezadovoljstava. U Hrvatskoj je brutalnost diktature i dalje bila postojana. HSS-pov prvak Josip Predavec ubijen je nedugo nakon izlaska iz zatvora 1933., pokušan je atentat na pravaša i budućeg ustašu Milu Budaka, a albanolog i pravaš Milan Šufflay ubijen je usred Zagreba početkom 1931. godine. Kralj je osobno nakon toga zabranio pisanje o atentatu na Šufflayja, tako da nikakva osmrtnica niti novinski članak nisu izašli. Apel protiv politike beogradske vlade koji je uslijedio kao reakcija na ubojstvo, potpisali su i Albert Einstein i Heinrich Mann.

Pošto su tri člana njegove obitelju umrli na utorak, Aleksandar je odbijao sve političke zadaće na taj dan. No, u utorak 3. listopada 1934., nije imao izbora, stigao je u Marseille na državnički posjet Trećoj Republici kako bi ojačao savez između dvaju država u Malu Antantu. Dok se vozio u automobilu sa francuskim ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom, atentator Vlado Černozemski iskočio je iz mase i usmrtio kralja i vozača. Atentator Vlado Černozemski, vozač vođe VMRO-a Ivana Mihailova i iskusni strijelac, život je završio ubodom mača francuskog policajca, a kasnije ga je dotukla masa.

Kasnije se otkrilo kako su u atentat, osim članova VMRO-a, bili upleteni u ustaše, a sam organizator bio je Eugen Dido Kvaternik. Iako su i Horthyjeva Mađarska i Mussolinijeva Italija uvelike podržavele i omogućavale djelovanje ustašama, ni one nisu mogle ignorirati očitu upletenost te organizacije u atentat na jugoslavenskog kralja. Ustaški vojni kamp u Mađarskoj instantno je zatvoren, a ustaše po Italiji su pozatvarane - dio je završio na otoku u Tirenskom moru, a Ante Pavelić i njegovi najbliži suradnici završili su u tamnici u Torinu (Pavelić je već ranije, u odsutnosti, osuđen na smrt od strane Suda za zaštitu države u Beogradu).

Aleksandar je pokopan u Memorijalnoj crkvi sv. Đorđa koju je dao sagraditi njegov otac. Pošto je u to doba njegov najstariji sin Petar II. još bio maloljetan, prijestolje je preuzeo njegov rođak Pavle Karađorđević koji je tako sjeo na čelo tročlanog Namjesništva.

Zanimljivost je da ovaj atentat prvi atentat snimljen na filmu. Pucnjava se dogodila točno ispred objektiva snimatelja, koji je u to vrijeme bio samo 1 stopu udaljen. Snimatelj nije snimio samo atentat, nego i kraću radnju nakon njega. Tijelo vozača (koji je bio na mjestu mrtav) zakočilo je automobil što je snimatelju omogućilo snimanje iz nevjerojatne blizine. Stajao je svega nekoliko centimetara od mrtvoga kralja i snimao događaje nekoliko minuta nakon atentata. Snimak Aleksandrova atentata je jedan od najvažnijih povijesnih snimaka u cijeloj povijesti filma, zajedno sa filmovima krunidbe Nikole II., pokopa kraljice Viktorije i nadvojvode Franje Ferdinanda i atentata na Johna F. Kennedya.
Ujedno je ovo i prvi video na mome blogu

22.09.2015. u 21:43 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr