Voyager-nova generacija

srijeda, 27.06.2012.

Hrvatska u Uniji na putu prema ostatku ostataka

Hrvatsku mi moju rasprodaše, Hrvatska je ušla u personalnu uniju sa Ugarskom kao što je već pisano na ovome blogu, pa sam se usredotočio na jedinu slobodnu hrvatsku državu, Dubrovačku republiku. Za to vrijeme u Uniji slabi značaj starih hrvatskih plemena koja su birala hrvatskog kralja, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.

Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne, dok su Babonići vladali Slavonije. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć, pokorivši Babonjiće i Šubiće u drugom desetljeću 14. stoljeća. Poslije pada Šubića, lokalno plemstvo vladalo je Hrvatskom sve dok ih Ludovik I. Anžuvinac nije pokorio, a isti vladar povratio je Dalmaciju mirom u Zadru 1358. U kasnijim dinastičkim ratovima, Anžuvinci su prodali dio Dalmacije Mlecima 1409. godine.

Tijekom vladavine mađarskih vladara iz dinastije Arpadovića (1102. – 1301.), mnogo stvari se dogodilo na štetu Hrvatske, jer su mađarski vladari najviše vodili računa o svojim interesima, dok im interesi Hrvatske i nisu bili tako važni. Iako je prvi kralj iz dinastije Arpadovića, Koloman (1102. - 1116.) dodijelio neke povlastice hrvatskim velikašima, naseljavanje njemačkog i mađarskog vlastelinstva vodi ka jednom novom feudalnom ustrojstvu temeljenom na sustavu donacija. Naime, tijekom tog vremena razvitak političkih i drugih prilika u Europi zahtijevao je jaku vojsku koja se mogla uzdržavati samo teritorijalno, pa je Koloman sve zemljišne posjede, koji već nisu bili u posjedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamjenu za vojnu obvezu. Hrvatsko plemstvo se također feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Mađarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali udruženom ugarsko-hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući donacijama, toliko osilile i na taj način uvažavale i jak politički utjecaj (krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, cetinjski Nelipići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići)

Slabljenjem kraljevske vlasti za posljednjih Arpadovića, krajem 13. i početkom 14. st., najviše su se okoristili bribirski knezovi Šubići. Knez Pavao Šubić uspio je iskoristivši razmirice među pretendentima za prijestolje Ugarske i Hrvatske da si osigura nasljednu bansku čast u Hrvatskoj i Dalmaciji, sebi i članovima svoje obitelji položaj knezova u dalmatinskim gradovima, a uspio je zavladati i Bosnom.
Šubići su toliko moćni da imaju glavnu ulogu u dovođenju na prijestolje Ugarske i Hrvatske nove dinastije Anžuvinaca.
Novi vladar Karlo Robert (1301. – 1342.) obnavlja kraljevsku vlast u Ugarskoj i Slavoniji oslanjajući se na građanstvo i sitno plemstvo i uvodi promjene u vojnom ustroju (banderijalni sustav).
Poslije smrti kneza Pavla njegovu moć je naslijedio njegov sin Mladen II. Nezadovoljni njegovim vladanjem protiv njega su se urotili ostali hrvatski velikaši, dalmatinski gradovi i kralj. Mladen II je 1322. pobijeđen ali u južnoj Hrvatskoj se nastavila vlada samovoljnih hrvatskih velikaša koje vladar uzalud pokušava pokoriti.
Jačanje kraljevske vlasti nastavilo se pod sinom Karla Roberta Ludovikom I (1342. – 1382.). Ludoviku uspijeva poraziti moćne velikaše na jugu Hrvatske i zauzeti ključne utvrde na putu prema dalmatinskoj obali. Potom je, poslije žestoke borbe, uspio poraziti Mlečane. 1356. mirom u Zadru Mlečani su morali Ludoviku prepustiti svu obalu od današnje sjeverne Albanije do Kvarnera. Time je Hrvatska ( Unija) dobila ponovo široki izlaz na more što je imalo blagotvorni utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Ludovik je vlado ogromnim područjem od Baltičkog mora do Jadrana i sjeverne Bugarske.
U Hrvatskoj se Ludovik oslanjao na građanstvo i sitno plemstvo. Posebnu je pozornost posvetio organizaciji sitnog plemstva što je imalo važnu ulogu za hrvatsku nacionalnu povijest jer je upravo sitno i srednje plemstvo imalo glavnu ulogu u čuvanju predmodernih hrvatskih nacionalnih tradicija. Zanimljivo tijekom cijele svoje vladavine, bansku čast nije ponudio ni jednom hrvatskom velikašu, već isključivo nižim plemićima iz Slavonije mađarskog podrijetla. Krajem 13. stoljeća, Sabor je postao stalnim forumom feudalne političke organizacije, s pravom sudjelovanja svakog plemića, a ponekad i predstavnika slobodnih gradova.
Poslije Ludovikove smrti ponovo je zavladalo bezvlašće vezano uz probleme oko nasljeđivanja prijestolja. U tim sukobima važnu ulogu imaju hrvatski velikaši, odnosno velikaši koji su imali velike posjede u Hrvatskoj. Starija historiografija u postupcima hrvatskih velikaša je vidjela neku vrstu „nacionalnog“ otpora ali se prvenstveno radilo o obrani vlastitih povlastica i borbi za moć i utjecaj.

Hrvatska je bila ponovno obuhvaćena feudalnom anarhijom, jer se vlastela pokušavala otrgnuti centralne vlast. Ludovika je naslijedila malodobna kći Marija, koja je vladala pod nadzorom majke, Jelisavete Kotromanić. Nezadovoljni ženskom vladavinom, velikaši iz Mađarske i Hrvatske su 1385. doveli iz Napulja Ludvikovog rođaka, ranijeg hrvatskog hercega, Karla II. Dračkog na vlast, koji je odmah po krunisanju bio ubijen od strane pobornika potisnutih kraljica. Ubojstvo je dovelo do ustanka većine hrvatskog i slavonskog plemstva, svrsishodno potpomognut od strane bosanskog kralja Tvrtka i srpskog kneza Lazara. Zasjedom kod Gorjana 1386. godine ustanici su predvođeni mačvanskim banom Ivanišem Horvatom zarobili kraljice.

Tada su mađarski velikaši na prijestol doveli Marijina muža Žigmunda Luksemburškog (1387. – 1437.) čime je i označen svršetak vladavine dinastije Anžuvinaca.

Poslije žestokih borbi na ugarsko-hrvatskom području učvrstio se kao kralj Žigmund Luksemburški (1387. – 1437.). Usprkos tome i činjenici da je Žigmund bio car Svetog Rimskog carstva njemačke narodnosti dugotrajni sukobi oko prijestolja toliko su oslabili kraljevsku vlast da joj privremeno smirivanje situacije nije moglo puno pomoći..

Prodaja Dalmacije


Čim je došao na vlast, Žigmund Luksemburški je potpomognut mletačkim snagama oslobodio ženu Mariju iz zatočeništva iz Novigrada i onda nastavio voditi borbu protiv nezadovoljnih velikaša, koji su za kralja Hrvatske i Dalmacije izabrali Karlovog sina, Ladislava Napuljskog (1386. – 1409.). U međuvremenu je bosanski kralj Tvrtko proširio svoju vlast na Hrvatsku. Zauzeo je područja južno od Velebita i Dalmaciju (osim Zadra) i 1390. godine se proglasio kraljem Dalmacije i Hrvatske. Nakon smrti Tvrtka, bosanski kralj Dobaš je vratio ove krajeve kralju Žigmundu i omogućio mu da pokori braću Horvat, koji su bili čelnici u skidanju kraljice Marije s prijestola. Uhićenje Horvata je nanijelo veliku štetu strani Ladislava Napuljskog.


Poraz pristaša Ladislava Napuljskog u Bosni od strane Žigmunda Luksemburškog je snažno demoralizirao kralja Ladislava. Posljedica je bila da je isti koncem prosinca 1408., preko sudca Panella, ponudio Mlečanima svoj dio Dalmacije za 300.000 dukata.

12. prosinca je Ladislav dobio mletački odgovor, kojim mu ovi izjavljuju da je rečeno ozemlje opustilo od rata, da dugo neće davati prihoda, a radi njega će morati u skupo ratovanje, pa iskazuju spremnost ponuditi samo 100.000 dukata, u četiri obroka, od kojih prvi bi dospio na naplatu odmah, a ostali kroz tri godine.

30. siječnja 1409. je započelo sramno cjenkanje: Ladislav je tada zatražio 200.000 dukata od Mlečana.

4. veljače je kralj Ladislav spustio cijenu, ponudivši Dalmaciju za 150.000 dukata.

Mlečani su tada spustili cijenu na 60.000, možebitno 70.000 dukata, i to u tri obroka. Pretpostavka je da je to bilo zbog imenovanja za bana Karla Kurjakovića, što je povećalo nesigurnost posjeda Dalmacije (danas bi se to reklo da domaće stanovništvo širi duh nesigurnosti među stranim investitorima koji će ulagati u turizam i da bježi od integracija sa zapadom,).

Ladislav Napuljski je bio također toga svjestan, pa je preselio tijeko travnja 1409. svoju plovu u sigurniji dio Dalmacije, odnosno u onaj dio koji je bio još pod njegovom vlašću, za ga braniti.

Konačno, 9. srpnja, u Mletcima, u crkvi sv. Silvestra se sklopilo ugovor. Dužd Mihovil Steno i Mletci su za 100.000 dukata od ugarskoga kralja Ladislava kupili sav njegov posjed kojeg je imao u Dalmaciji, točnije grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vranu i otok Pag, sa svim pravima ne samo ovo područje, nego i na čitavu Dalmaciju.

Već 29. srpnja na zadarskom gradskom zidu je zavihoren mletački barjak. Ironija je u tome što je prije šest godina, u istom gradu, na ustrajanje hrvatske strane, baš u Zadru okrunjen Ladislav Napuljski za hrvatskog kralja, a pritom je još i dao riječ da će "braniti cjelokupnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije".

Nakon toga je malo pomalo Venecija ojačala, potpuno istjerala Mađare iz Dalmacije i ovladala njome. Oslabljena kraljevska vlast privremeno je ponovo ojačala za Matije Korvina (1458. – 1483.). On uspješno lomi moć velikaša oslanjajući se na građanstvo, sitno i srednje plemstvo i crkvu. To se odnosilo i na one u Hrvatskoj, u prvom redu Frankopane. Od svoje države nastoji stvoriti najveću i najjaču državu u srednjoj Europi pa stalno i pretežno uspješno, ratuje s vladarima okolnih zemalja.
U doba Matije Korvina turska opasnost postaje neposredna. Tome je razlog pad Bosne pod tursku vlast 1463. Matije Korvin uspijeva povratiti velike dijelove Bosne ali Turke nije uspio posve izbaciti iz nje. Od zauzetih dijelova Bosne oblikovao je Jajačku i Srebreničku banovinu koje su trebale zapriječiti daljnji prodor Turaka i predstavljati osnovu za njihovo potiskivanje. Za obranu Hrvatske od Turaka oblikovao je Senjsku kapetaniju. Glavnu ulogu u obrani ovih banovina imaju hrvatski velikaši i Hrvatska kao i Jajačka i Srebrenička banovina sve se češće predstavljaju jednu upravnu cjelinu. Time se postepeno stvara ideja o pripadnosti Bosne Hrvatskoj.
Poslije smrti Matije Korvina kraljevska vlast nepovratno propada i svu vlast u državi preuzimaju moćni velikaši. Turski upadi postaju sve opasniji i razorniji uništavajući ljudsku i gospodarsku osnovu hrvatskog srednjovjekovnog društva.

Krbavska bitka

Još od pobjede nad srpsko-bosanskom vojskom na Kosovom polju 1389. Osmanlije su započeli pljačkaške pohode u bosanske i hrvatske zemlje. Najprije su na meti bili južni i središnji bosanski teritorij, a u vrijeme pada Bosne 1463., turska je plaćenička vojska provaljivala i u primorske dijelove Hrvatske, Krbavu i Slavoniju, a kasnije i u slovensko područje sve do Koruške i Štajerske. Do vremena Krbavske bitke, u tih stotinjak godina svake je godine bilo od dva do deset pohoda u kojima bi Turci opustošili napadnute krajeve: spalili naselja, poubijali stare i nemoćne, porobili sve što je moglo hodati, te ponijelo sva dobra koja su se mogla ponijeti. Ovakva strategija imala je višestruku svrhu - izviđanje i prikupljanje informacija o novim krajevima, plaćanje pogranične vojske, te unošenje nemira i straha na susjedna područja. Tako bi se na efikasan način pripremao teren za nadolazeću invaziju redovne vojske. 1490. godine nakon smrti Matije Korvina na prijestolje dolazi Vladislav II. Jagelović, a pravo na krunu Ugarske i Hrvatske polagali su još i njegov mlađi brat Ivan Albert i njemački car Maksimilijan Habsburški.

U to vrijeme i hrvatski su velikaši vodili međusobne borbe oko pojedinih posjeda. Bernardin Frankopan pokušao je vratiti grad Senj, koji je kralj Matija Korvin uzeo obitelji Frankopan, pa su hrvatski banovi Emerik Derenčin i Ivan Bot protiv njega podigli svoje čete.

I dok su Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo slabili unutrašnji sukobi, Turci su u kasno ljeto 1493. godine pod vodstvom Jakub-paše opljačkali i opustošili Štajersku, Kranjsku i Hrvatsko zagorje. Upravo je taj turski pljačkaški pohod uspio pomiriti hrvatske velikaše i ujediniti ih u nastojanju da umorne, brojčano inferiornije osmanlijske čete dočekaju kod Udbine na njihovom povratku u Bosnu, te pokušaju barem na neko vrijeme spriječiti približavanja i prodore Turaka prema granicama Ugarske, a posebno Hrvatske, što su oni u to vrijeme na dugačkom frontu vrlo često činili.

Hrvatsku vojsku tada je vodio ban Emerik Derenčin, čija je loša taktika doprinijela, a na kraju i presudila konačnom ishodu bitke. Većina velikaša nije bila suglasna s njegovom odlukom da se s Turcima sukobe na otvorenom polju, ali hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban u njoj je ustrajao do kraja.

Sukob je započeo ujutro 9. rujna 1493. godine i već za nekoliko sati hrvatske su snage potpuno poražene. Za ilustraciju je dovoljno reći kako su Turci doslovno predvidjeli svaki potez Emerika Derenčina i njegove vojske te su ih nekoliko puta uspjeli namamiti u zasjede, izvlačeći ih na ravnicu. Opkolivši ih sa svih strana Turci su hrvatskim snagama nanijeli teške gubitke i ubrzo okončali borbu u svoju korist.

Po pisanju ondašnjih suvremenika, ali i samih sudionika bitke, na Krbavskom polju izginuo je “cvijet hrvatskog plemstva”, između deset i trinaest tisuća ljudi. Od poznatijih velikaša život su izgubili Ivan Frankopan Cetinski, Mihajlo Pethkey, Juraj Vlatković, Petar Zrinski, te sin bana Derenčina. Rijetki su se uspjeli spasiti, a većina preživjelih odvedena je u zarobljeništvo. Među njima je bio i Emerik Derenčin, koji je odveden sultanu Bajazidu u Carigrad i na nepoznatom je mjestu umro samo nekoliko mjeseci nakon bitke.

Posljedice poraza na Krbavskom polju bile su dalekosežne i to ne samo u vojnom smislu. Došlo je do promjene demografske strukture stanovništva, a ni zemljopisno Hrvatska više nije bila ista. Svela se na “ostatke ostataka” i njezina se samostalnost gotovo potpuno urušila.

Od 1513. – 1524. godine, Turci su osvojili Dalmatinsku Hrvatsku, od Cetine do Zrmanje, osim gradova Klisa i Obrovca. Pri turskim prodorima najviše su stradali Lika, Krbava i sjeverna Dalmacija, a nakon pada Beograda i Šapca 1521. godine, Turci su osvojili i Srijem.

Mohačka bitka

Nakon pada Beograda 1521. pod tursku vlast, jugoistočne granice Ugarske ostale su nezaštićene. Kako bi ojačao svoj položaj nasuprot Turcima Ludovik II. Jagelović, hrvatsko-ugarski kralj i kralj Češke, oženio se 1522. Marijom Austrijskom iz loze Habsburgovaca, nadajući se da će tako pridobiti pomoć habsburške Austrije. S druge strane, Turci su to protumačili kao opasnost za svoje interese na Balkanu te su nastojali raskinuti taj savez.

Visoka Porta stoga je Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu nudila mirovne ponude, no Ludovik ih je odbio. Moguće je da je pritom na njega utjecalo zapadnougarsko plemstvo koje se, u slučaju sklapanja mira s Turcima, pribojavalo austrijskog napada. Budući da nije došlo do sporazuma, osmanske su snage u lipnju 1526. prešle Dunav.

Hrvatsko-ugarska vojska bila je podijeljena u tri glavna dijela: transilvansku vojsku koja je trebala spriječiti Turcima prolaz kroz južne Karpate, a brojala je između 8.000 i 13.000 boraca kojima je zapovijedao Ivan Zapolja; glavninu vojske predvodio je sam Ludovik; još jedan, manji dio od oko 5.000 ljudi knez Krsto Frankopan Ozaljski.

Budući da se, zbog dugačke granice, nije moglo znati u kojem će smjeru Turci krenuti, kada su oni prešli Dunav, bili su bliže Budimu nego transilvanske snage, koje su tako ostale izvan bitke. Ugarska vojska za bojište je izabrala otvoreno, ali ne sasvim ravno polje na močvarnom području u blizini Mohača, od kojega se spuštalo prema Dunavu. Osmanska je vojska prešla Savu i Dravu te se u dijelu Baranje, koja danas pripada Mađarskoj, našla nasuprot Ludovikovoj vojsci. Turaka je bilo između 70.000 i 100.000, a hrvatsko-ugarske vojske između 26.000 i 40.000 vojnika. Ipak, Ludovikovi su vojskovođe računali na prednost koju su pridobili izabravši povišeni teren u odnosu na Turke te su odlučili da neće čekati pomoć iz Hrvatske.

Pričuvnim hrvatskim postrojbama zapovijedao je senjski kapetan Grgur iz hrvatske plemićke obitelji Orlovića.

Kao što nije točno utvrđen broj sudionika bitke u pojedinim vojskama, tako se ne može sa sigurnošću reći ni koliko je bitka trajala. Obično se drži da je počela oko jedan ili dva poslijepodne, no ne zna se kad je završila. Dok jedna skupina povjesničara govori o kratkotrajnoj bitci, od dva do tri sata, drugi zastupaju mnogo duže trajanje bitke. Naime, turska je vojska, nakon pobjede, prenoćila na bojištu i nije se vratila do svoga tabora što znači da je bila bez zaliha i bez vode. Isto tako, budući da više osmanskih povjesničara tvrdi da je toga dana padala kiša, vojska bi se u slučaju rane pobjede vjerojatno povukla u tabor. U prilog dužem trajanju bitke idu i izvori koji tvrde da je Ludovik pobjegao s bojišta u sumrak, a 29. kolovoza to nije moglo biti prije 6,30. Vjerojatnije je stoga da je bitka trajala duže od dva-tri sata, a možda je trajala i 4-5 sati.

Bitku je s turske strane započela rumelijska vojska, a napale su je s desnog krila ugarske jedinice koje je predvodio nadbiskup Kaloče Pavao Tomori te unijele priličnu pometnju u turske redove. Tomori je uspio toliko napredovati da je čak doveo u opasnost i samoga Sulejmana, koji se našao na dometu ugarskih streličara te je pogođen i njegov prsni oklop.

Čini se da je bitku ipak odlučila brojna nadmoć Turaka te dugotrajna obuka što su je primali janjičari, koji su napadali na ugarskom lijevom krilu. Mađari više nisu mogli održati svoje položaje, a oni koji nisu pobjegli uhvaćeni su i pobijeni. Sâm je kralj Ludovik pobjegao iz bitke, ali je zbačen s konja te se utopio u rijeci Csele. Oko 1.000 ugarskih plemića i velikaša pobijeno je, kao i po više od 10.000 vojnika s obje strane.

Sultan je naložio da se ne zadržavaju zarobljenici, već da se pobiju, tako da je nakon dva dana napisao u svoj dnevnik: »Sultan prima počasti svojih vezira i begova; pobijeno je 2.000 zarobljenika; kiša pada u potocima.«

Unatoč pobjedi Turci nisu uspjeli pokoriti čitavu Ugarsku. Premda su provalili u Budim, ubrzo su se morali povući i nisu ga ponovno osvojili sve do 1541. Ipak, ova je bitka označila kraj moći Ugarskoga kraljevstva. Češka je pripala Ferdinandu I. Habsburškom, Ludovikovu šogoru. U Hrvatskoj i Ugarskoj rasplamsale su se dinastičke borbe između pristalica Habsburgovaca i pristalica Ivana Zapolje. Konačno je Hrvatski sabor u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca Ferdinanda I. za hrvatskog kralja. Borba za nasljedstvo nastavila se u trećini Ugarske koja nije pala pod tursku vlast te u Slavoniji, gdje su bili najžešći pristalice Zapolje, koji je u svojoj borbi imao i pomoć Turaka.

Borbe će se nastaviti kroz dva sljedeća stoljeća što će znatno osiromašiti Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, potaknuti selidbe stanovništva prema zapadu te kasnije dovesti do znatnog miješanja stanovništva u opustošenim krajevima.
Turska osvajanja su dovela do promjena u stanovništvu Hrvatske i Slavonije. Bježeći pred turskim pohodima i graničnim područjima se naseljavaju Vlasi, koje je kasnije SPC proglašavala Srbima i polako asimilirala. Kada poslije dužih pregovora 1. 1. 1527. hrvatski sabor izabire Habsburgovce za hrvatske vladare na sastanku u Cetingradu, to je bio očekivan potez. Habsburgovci se, posebnim ugovorom, obvezuju izdržavati vojsku za obranu Hrvatske i poštivati povlastice hrvatskog plemstva.
Time se Hrvati usko povezuju sa zajednicom srednjoeuropskih naroda kojima vladaju Habsburgovci kao što su Nijemci, Česi, Slovaci, Slovenci, Poljaci, Ukrajinci, Talijani itd. Povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državnosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. U zamjenu za priznanje nadvojvoda Ferdinand obećao je, da će pomoći Hrvatskoj u obrani pred osmanskim osvajačima i da će poštovati prava, sloboštine, zakone i običaje njezinih stanovnika.

27.06.2012. u 18:47 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2012 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr