Voyager-nova generacija

utorak, 12.01.2016.

Pakt Hitler Staljin

U prošlom postu sam pisao o nestanku kraljevine Jugoslavije točnije velike Srbije, sa povijesne pozornice, i dotakao se geopolitičke situacije, a to je kao što pišem već u nekoliko postova sve posljedica nedovršenog svjetskog rata. I prvi svjetski rat je započeo jer je britanski imperij bio na izdisaju, a prijetila je opasnost da zahuktala Njemačka sa svojim gospodarstvom preuzme ulogu glavne svjetske sile od britanaca. Rat su isfinancirali bankari sa Wall Streeta, Rotschild Morgan i Rockelfeler se mijenjaju u međusobnom ratu za prevlast i povremenim dogovorima. Stvorena je velika kriza 1929-1933 godine . O posljedicama rata sam pisao, Njemačka je ponižena, ali Britanija nije vratila staru slavu, rat ih je istrošio, polako SAD preuzima ulogu glavnog igrača ali to će postati tek nakon završetka drugog svjetskog rata, točnije uz SSSR da bi od pada Berlinskog zida ostali sami, a danas smo opet svjedoci preslagivanja međunarodnih odnosa, danas SAD je umirući, kao što je Britanija bila 1914 i 1918. Međutim uz poniženu Njemačku i ostale poražene zemlje i SSSR je bio izvan svjetske politike jer su oni uveli novu ideologiju, i oni su zagovarali svjetsku komunističku revoluciju. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata s najviše šansi da naslijedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga, Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga pedesetog rođendana1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinova nasljednika. Staljin je jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Pobio je milijune svojih građana da bi učvrtsio svoju vlast i boljševizam, staljinizam i komunizam. Budući da Sovjetski Savez nije imao financijskih sredstava za gradnju industrije, Staljin naređuje oduzimanje ljetine od seljaka nakon čega bi se ona prodavala na svjetskom tržištu da bi se skupio novac za kupnju tvorničkih strojeva. Tijekom tih događaja koji počinju 1928., ali se događaju prije svega u razdoblju 1931. -1934. procjenjuje se da je umrlo prije svega od gladi deset milijuna ljudi, jer toliki ih broj nedostaje na popisu stanovništva iz 1937. Ukrajinci su to crno razdoblje, kad ih je umrlo od gladi 3.5 milijuna, nazvali Gladomor. Da je situacija u južnom SSSR-u postala očajna, vlada u Moskvi znala je još1933. godine kada izdaje naređenje da se spriječi odlazak ljudi iz toga područja u druge dijelove zemlje zbog širenja "proturevolucionarnih" laži. Staljin je tada izjavio "Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna - statistika".
Staljinov razlog za ciljane čistke u tridesetim godinama možemo naći u partijskom kongresu koji se dogodio tijekom siječnja 1934. godine. Tijekom tadašnjeg glasovanja o kandidatima za Centralni komitet, Staljin je dobio najviše negativnih glasova od svih kandidata. Osoba koja na ovom zasjedanju dobiva najmanje kritike u tajnom glasovanju jest Sergej Kirov koji na ovaj način postaje konkurent za vlast. Smrt popularnog Kirova u atentatu 1. prosinca 1934. godine dovodi do početaka čistki "proturevolucionarnih" elemenata. Proći će više od godine dana prije nego što ove početne čistke stignu do razine masovnih uhićenja i likvidacija koje se događaju između 1936. - 1939. Prvobitna oštrica ovih akcija bila je usmjerena na članove partijskog kongresa iz 1934. godine (pogubljeno njih 90 posto) i bivše, sada već umirovljene političke protivnike (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), ali ona je tamo ostala. Najveći je broj žrtvi na kraju izazvala tajna služba NKVD uredbama da se u svakoj općini mora naći i uhititi točno određeni broj "narodnih izdajnika". Većina tako privedenih ljudi bila je potpuno nevina za zločine zbog kojih su osuđeni. Procjenjuje se da je ukupan broj žrtava u ove kratke 3 godine bio 2 milijuna.

Naravno da je takav SSSR bio oslabljen za bilo kakav rat, ali Sovjetski Savez uvećao je industrijsku proizvodnju za nekoliko tisuća posto. Država koja je 1922. godine posjedovala samo 13 posto industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije, 1941. druga je svjetska industrijska sila.

S druge strane u poniženoj Njemačkoj su do izražaja došli rigidni desničari, na čelu sa Hitlerom. Njegova ideja je bila nacizam. Nacizam je u mnogim aspektima bio sličan talijanskom fašizmu. No, korijeni nacizma bili su Njemački, osnovani, recimo, na Pruskoj vojnoj tradiciji autoritarizma i povećanja i na njemačkoj romantičnoj tradiciji ugostiteljstva pa sve do racionalizma, liberalizma i demokracije. Također se temeljio i na mnogim rasnim doktrinama prema kojima su nordijskiljudi, takozvani arijevci, bili ne samo fizički superiorni drugim rasama, nego su bili i nositelji višeg morala i kulture. U nekim filozofskim tradicijama, to je idealiziralo državu ili uzvisilo superiornog individualca i oslobodilo takvu osobu od tradicionalnih restrikcija.
Nacisti su zastupali stajalište da se čovječanstvo dijeli na više i niže rase, Nijemce su proglašavali višom, arijskom rasom. Pripisivali su im izvanredne sposobnosti i zato pozvane da vode svijet. Za Židove su imali stajalište da su sposobni samo za izrabljivanje drugih i za razaranje, pa ih treba uništiti (antisemitizam). Slavene su smatrali kao nesposobne za bilo kakvo stvaralaštvo i koristili ih kao radnu snagu. Za parlamentarnu demokraciju su tvrdili da je loš sustav jer omogućava djelovanje onih koji razaraju društvo i državu. Nacisti su u državi htjeli uspostaviti čvrstu vlast koju će predvoditi i o svemu odlučivati vođa (njem.Führer). Svoj nacistički program Hitler je iznio u knjizi Mein Kampf (Moja borba). Tvrdio je da Njemačkoj treba osigurati veći "životni prostor", a njega će steći na europskom istoku. Odbacivao je Versailleski mirovni ugovor i najavljivao da će Njemačka zavladati Europom, a zatim i cijelim svijetom. Nacisti su za teško stanje u državi okrivili Židove i ljevičare, komuniste i socijaliste.

Kao posljedica velike ekonomske krize 29-33 Hitlerova stranka NSDAP podiže svoju popularnost u narodu. regrutirajući tisuće civilnih službenika, propalih trgovaca i manjih biznismena, farmera, radnika zavaranih od stranesocijalističkih i komunistčkih stranki, te šakom mladih ljudi iz svih klasa, odgojenih u međuratnom razdoblju sa nadom za određenu ekonomsku sigurnost. Na izborima za Reichstag 1930. nacisti su dobili skoro 6,5 milijuna glasova (više od 18% od ukupnog broja glasova), u usporedi sa nešto više od 800,000 glasova (oko 2,5%) koje su dobili 1928. Njihovih 107 dobivenih mjesta u Reichstagu učinilo ih je drugom najjačkom strankom u Reichstagu, odmah izaSPD-a koji je imao 143 mjesta. Komunisti, koji su dobili oko 4,6 milijuna glasova, dobili su 77 mjesta u Reichstagu.
NSDAP je uzeo sve moguće prednosti Velike depresije od 1929. do 1932. Očajnički pokušaji kancelara Brüninga da sačuva demokratsku državu hitnim dekretima nisu uspjeli smanjiti veliki val nezaposlenosti. Njegova neefikasna vlada samo je pojačala nevjeru njemačkog naroda u parlamentarnu demokraciju.
Kao posljedica toga, Adolf Hitler je na predsjedničkim izborima 1932. dobio mnogo glasova, no unatoč svim glasovima pobijedio ga je bivši general Paul von Hindenburg.
Na izborima za Reichstag u srpnju 1932., nacisti su sakupili nevjerojatnih 13,7 milijuna glasova i dobili su 230 od ukupnih 670 mjesta u Reichstagu. Kao tada najjačoj stranci, iako još bez većine, predsjednik Hindenburg ponudio je nacistima mjesto u koalicijskoj vladi. Hitler je odbio tražeći samo potpunu vlast. Reichstag je raspušten, i na izborima za njegova nasljednika u studenom, stranka je pala i dobila oko 11,7 milijuna glasova što joj je donijelo samo, u usporedbi sa prošlim glasovanjem, 196 mjesta u parlamentu. Kombinirani zbroj glasova komunista i socijaldemokrata bio je preko 13 milijuna, te su te dvije stranke skupa dobile 221 mjesto u parlamentu. No, kako su te dvije stranke bili ljuti neprijatelji, nacisti su još uvijek zadržali mjesto najjače stranke u Reichstagu. Hitler je ponovo odbio koalicijsku vladu i Reichstag je ponovo raspušten. Na savjet bivšeg kancelaraFranza von Papena, predsjednik Hindenburg je 30. siječnja 1933. imenovao Hitlera kancelarom, te je stranka započela stvaranje nacističke države.
Pri kraju veljače, tik do početka nove izborne kampanje za Reichstag, zgrada Reichstaga uništena je u vatri nepoznatog porijekla. Nacisti su okrivili komuniste i iskoristili taj događaj i to okrivljavanje kako bi na nasilan način suzbili komunističku partiju Njemačke. Kasnije je i SPD suzbijen na nasilan način. Nijedna stranka nije pružila organiziran otpor. Sve ostale stranke su naknadno zakonom zabranjene, pokušaj stvaranja nove stranke smatran je zločinom i NSDAP je postala jedina legalna stranka u Njemačkoj. U Aktu od 23. ožujka 1933., zakonodavne moći Reichstaga prebaćene su na stranku. Akt je Hitleru dao diktatorske moći i označio kraj Weimarske Republike. Po zakonu od 1. prosinca 1933., NSDAP je "nepovratno stopljen s državom".
Od tada je stranka bila načelni instrument za provođenje totalitarističke kontrole države i njemačkog društva, provodeći ju kroz stranačku vojsku. Članovi stranke koji su bili "čiste" krvi, a napunili su 18 godina, morali su iskazati vjernost Führeru i prema državnom zakonu to su mogli napraviti samo na posebnim stranačkim sudovima. Načelno je članstvo u stranci bili po izboru: milijuni ljudi su se učlanili dobrovoljno, ali i mnogi ljudi su prisiljeni na članstvo protiv njihove volje. Mnogi civilni službenici su bili primorani na članstvo. Na svom vrhuncu, stranka je imala oko 7 milijuna članova.
Hitler je započeo organizcaiju nacističke države tako što je eliminirao svu radničku i liberalno demokratsku oporbu. Suđenje za paljbu Reichstaga služilo je kao uvod za ne samo uništavanje svih komunističkih i socijaldemokratskih stranaka, nego i za ukidanje svih konstitucionalnih i civilnih prava i osnivanje koncentracijskih logora za žrtve nacizma. Od 1933. do 1935. demokratska struktura Njemačke zamijenjena je sa potpuno centraliziranom državom. Autonomija prije testirana u mnogo navrata od strane provizionalne vlade je eliminirana, i te regionalne vlade pretvorene su u striktno kontrolirane organe središnje vlade. Reichstag je zadržao samo ceremonijalnu, a ne i zakonodavnu funkciju. Pomoću procesa privatizacije (Gleichschaltung), sve tvrtke za rad, biznis i agrikulturu, kao i za edukaciju i kulturu, stavljene su pod kontrolu i vodstvo stranke. Čak je iprotestantska crkva prodrta od strane nacističkih doktrina. Posebni zakon je donesen koji je Židove isključio iz zaštite njemačkog zakona.

Ekonomija se oporavljala jer je obnovljena industrija, čime je prekršen Versalleski ugovor. "novi poredak" je ekonomski dominiran od strane četiriju banaka i relativno malim brojem konglomerata, uključujući i carstvo obitelji Krup i ozloglašeneInteressengemeinschaft Farbenindustrie, znane i kao I.G.. I.G., koja je proizvodila sredstva za bojenje, sinetičku gumu, ulja i ostale proizvode, sudjelovala je u ili dominirala sa oko 400 poduzeća. Neka od tih poduzeća su iskoristile milijune ratnih zarobljenika ili mještana teritorija koje je Reich osvojio kao prisilu radnu snagu u njemačkoj industriji. Kartele su također bile i opskrba za sistematično i znanstveno ispebljenje milijuna Židova, Poljaka, Rusa i drugih koje je počinila Hitlerova vlada.
Zato je Hitleru trebao rat da se širi, bio mu je potreban prostor. Njegovga ratna industrija je izvukla Njemačku iz krize. Njemačka se 1933. povukla iz Lige naroda zbog odbijanja međunarodnog plana za razoružavanje. Dok su se njemački generali pripremali za rat najvažnije im je bilo da ne upadnu u grešku kao u prvom svjetskom ratu kad su vodili rat na dvije fronte, na ruskoj na istoku i francuskoj i engleskoj na zapadu.
Usprkos ideološkoj netrepeljivosti između komunizma i nacionalsocijalizma Staljin nikad nije izgubio iz vida mogućnost suradnje s Njemačkom. Tako su 1937. uspostavljeni tajni kontakti Sovjeta s Göringovom 4-godišnjom planskom organizacijom s ciljem oživljavanja sovjetsko-njemačke trgovine. Pregovori su posrnuli zbog Hitlerova odbijanja da se uspostave i politički razgovori. Kako bi sakrio tragove neuspjele misije Staljin je dao svoje pregovarače pohapsiti, likvidirati ili zatočiti. U Berlinu su čvrsto zatvorili vrata Moskvi. Dvije strane nisu razgovarale sve do proljeća 1939.
U siječnju 1935. uslijedio je Saarski plebiscit koji je povratio Saarsku oblast Njemačkoj. U ožujku 1936. Wehrmacht je militarizirao Rajnsku oblast. To je bila najkritičnija situacija u kojoj je moglo doći do intervencije zapadnih sila, no one su prakticirale politiku popuštanja. Takav potez Londona i Pariza dodatno je motivirao Hitlera i njegove suradnike kako bi nastavili ekspanzionistčku politiku. Englezi i Francuzi nisu bili spremni za novi rat, pa su pokušavali udobrovoljiti Hitlera, čija je moć rasla jačanjem industrijalizacije i vojne industrije. Pisao sam kako su Britanci i Francuzi na drugi način preko drugih država utjecali da se Njemačka ne može razviti. Ključ je svega nafta koja je pogonsko gorivo. Britanci su držali bliski istok i kontrolirali su Rumunjsku koja je imala izvore nafte.

Iako formalno veliki ideološki rivali i ljuti protivnici Hitler i Staljin jedan su drugoga podržavali u njihovom diktatorskom načinu upravljanja državom i razbijanju stvarnih ili izmišljenih neprijatelja.
U ljeto 1938. na test je došla sovjetska vanjska politika. Radilo se o sudbini Čehoslovačke. U jesen prethodne godine vođa Njemačkog Reicha Adolf Hitler je naveo svojim vodećim vojnim i političkim suradnicima svoje vanjsko-političke planove: aneksija Austrije i razbijanje Čehoslovačke gdje je tri milijuna Nijemaca živjelo u Sudetima pod češkom vlašću.

U ožujku 1938. Austriju zaposjedaju njemačke trupe i pripajaju je Njemačkoj. Istog mjeseca Hitler naređuje svojim generalima pripremu planova za brzi i učinkoviti napad na Čehoslovačku. Nacistički diktator, kao i mnogi neutralni promatrači, nije očekivao opći sukob. Svejedno, sukob se nije mogao izbjeći jer je Čehoslovačka imala ugovore s Francuskom i SSSR-om koji su joj jamčili da će štititi njenu suverenost i neovisnost ako bude napadnute od neke strane države.
Ljeto 1938. u Europi je bilo ispunjeno trajnom napetošću i uznemirenošću. Kriza se pojačavala. Bilo je slično poput 1914. Britanci i Francuzi nisu željeli zbog dijelova Čehoslovačke s većinskim njemačkim stanovništvom riskirati još jedan rat pa su vršili pritisak na Čehe da popuste Nijemcima.

U rujnu kriza je dosegla vrhunac. Tog je mjeseca britanski premijer Neville Chamberlain dva puta dolazio u Njemačku kako bi pregovarao s Hitlerom i pokušao ga uvjeriti da popusti. Na drugom njihovom sastanku 22. rujna Hitler povisuje ulog tražeći da njemačke trupe odmah zauzmu Sudete. Iako nisu željele rat Velika Britanija i Francuska krenule su u pomahnitalu mobilizaciju.
Sovjeti su bili na potezu. 17. ožujka, prije nego je bilo jasno što Hitler želi sa Čehoslovačkom, Molotov je javno izjavio spremnost njegove zemlje kolektivnoj akciji kako bi suzbila agresiju prema Čehoslovačkoj, iako nije obećao vojnu intervenciju. Ubrzo nakon toga, češki predsjednik Edvard Beneš je u Moskvi dobio obećanje da će SSSR ispuniti svoje obveze prema njegovoj zemlji sve dok Francuska bude također sudjelovala. To je ostalo sovjetsko stajalište do sve do ljetnog usijanja.

20. rujna Beneš je dobio još jednom čvrstu sovjetsku potporu.
22. rujna kijevskom i bijeloruskom vojnom okrugu uz poljsku granicu, dat je znak za uzbunu i oružane formacije su premještene zapadnije prema granici. 28. rujna, na dan kad je Hitler pristao na prijedlog Benita Mussolinija o konferenciji u Minhenu, svim vojnim okruzima zapadno od Urala je naređeno da prestanu puštati ljude na odmor. Sljedećeg dana 330 tisuća rezervista je pozvano u službu u zapadnim dijelovima SSSR-a. Češkoj vladi je ponuđeno 700 zrakoplova-lovaca da slete na češke aerodrome.

Najznačajnija činjenica je to da je Rumunjska pristala pod pritiskom propustiti 100 tisuća vojnika Crvene armije kroz svoj teritorij (jedini način da pomoć iz SSSR-a dođe u Čehoslovačku kad se uzme u obzir poljsko neprijateljsko držanje prema Sovjetima) kako bi ušli u Čehoslovačku, sve dok prođu brzo. Litvinov je 24. rujna privatno u Ženevi izjavio: 'Ako se Česi budu borili, mi ćemo se boriti uz njih.' Takvo držanje ima više interpretacija. Neki tvrde da je Staljin htio zaplašiti Poljake. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se pokušaju mijenjanja granica odupre oružanim putem, računajući na svoj status vjerne francuske saveznice. Međutim, britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cjedilu, čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok su dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu. e su se nade vrlo brzo izjalovile, kada su mađarska i poljska vlada iskoristile Hitlerov presedan kako bi i one tražile i na kraju dobile čehoslovački teritorij. Do proljeća 1939. autoritet vlade u Pragu je bio tako uzdrman da se u Slovačkoj, na njemački poticaj, razvio separatistički pokret. Koristeći to kao izgovor, njemačke snage su u proljeće 1939. okupirale Češku i uspostavile protektorat u sastavu Reicha, dok je Slovačka uspostavljena kao satelitska država.
Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je šok i poniženje za zapadne sile koje su na gaženje sporazuma reagirale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske iRumunjske - država za koje se držalo da će predstavljati slijedeće mete njemačkog, odnosno mađarskog širenja i raskidanjem ugovora. U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primjer, Mussolinijeva Italija izvršila invaziju i bez borbe uspostavila vlast u Albaniji.
Tako je Hitler postavljao vlade sebi odane, pisao sam o Jugoslaviji, sa Jugoslavijom, Rumunjskom Bugarskom, Mađarskom zaokružio je Balkan, osigurao energiju iz Rumunjske otvorio put za Bliski istok.
3. svibnja 1939. Staljin uklanja Litvinova s pozicije ministra vanjskih poslova. Litvinov je bio Židov i poznat je po svojoj prozapadnoj i antifašističkoj orijentaciji. Na njegovo mjesto postavlja Molotova, domaćeg boljševika. On je kao 'arijevac' bio mnogo pogodniji za eventualne pregovore s nacistima.
U travnju 1939. Hitler naređuje izradbu planova za pokoravanje Poljske. Rat na dva fronta bio je velika prijetnja za Njemačku. Zato Hitler i nacisti od travnja nadalje počinju u medijima utišavati napade na Sovjetski savez i pokušavaju postići diplomatski ugovor kako bi bili sigurni da SSSR neće intervenirati kad počne njemačko-poljski rat. 5. svibnja Nijemci puštaju probni balon.

Sovjetskom otpravniku poslova u Berlinu, Georgiju Astahovu rečeno je tog dana da bi Njemačka cijenila trgovačku razmjenu njemačkih tvornica u osvojenoj Bohemiji sa SSSR-om. 20. svibnja njemački veleposlanik u Moskvi Friedrich Schulenburg zamolio je Molotova da razmisli o otvaranju trgovinskih razgovora. Molotov to odbija. 30. svibnja njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop naređuje Schulenburgu započinjanje političkih pregovora s Moskvom.

To je bio sizifov posao sve do potkraj srpnja. 26. srpnja njemački trgovački pregovarač Schnurre rekao je Astahovu da su Nijemci spremni razgovarati o političkoj nagodbi u istočnoj Europi. Tri dana kasnije Molotov je rekao Astahovu da još jednom provjeri tvrdnje. Sovjeti su postali zainteresirani.

2. kolovoza Ribbentrop je ponudio nagodbu koja bi obuhvaćala cijelo područje od Baltika do Mediterana. Sovjetima je to zvučalo primamljivo, ali nisu ništa konkretno poduzeli sve dok im 12. kolovoza nisu propali razgovori sa zapadnim demokracijama. 17. kolovoza Molotov konačno pristaje na razgovore. Sovjetska vrhuška se bojala mogućnosti da počne rat, a da oni ostanu bez dogovora s bilo kojom od zaraćenih strana. Predao je njemačkom veleposlaniku pristanak na Pakt o nenapadanju i na tajni protokol o istočnoj Europi što su Nijemci bili predložili. 19. kolovoza Staljin pristaje da Ribbentrop dođe potpisati paktove u Moskvi ali ne prije 26. u mjesecu. Sljedeći dan potpisan je trgovinski sporazum između dvije države.
Isti dan uznemireni Hitler, kojemu se žurilo da što prije potpiše sporazume sa Sovjetima zbog izglednog rata s Poljskom, šalje Staljinu pismo sljedećeg sadržaja:
'Ministar vanjskih poslova ima puna i neograničena ovlaštenja da pregovara i potpiše oba dokumenta: Pakt o nenapadanju i protokol. S obzirom na međunarodnu situaciju, ministar vanjskih poslova ne može ostati u Moskvi dulje od jednog ili najviše dva dana. Bio bih zadovoljan da dobijem Vaš brzi odgovor.' Adolf Hitler

Hitler je tražio od Staljina da primi Ribbentropa 22. kolovoza, ali ne kasnije od 23. Hitleru se jako žurilo zbog Poljske.

21. kolovoza Schulenburg je primio Staljinov dogovor te ga proslijedio u Berlin:
'Kancelaru Njemačke gospodinu Adolfu Hitleru.
Hvala Vam na Vašem pismu.
Nadam se kako njemačko-sovjetski Pakt o nenapadanju će biti odlučujuća točka preokreta u poboljšanju političkih odnosa između naših zemalja.
Narodi naših zemalja trebaju mirovne odnose jednih prema drugima. Pristanak njemačke vlade da sklopi Pakt o nenapadanju stvara osnove za uklanjanje političkih tenzija i uspostavljanje mira i drugarstva između naše dvije zemlje.
Sovjetska vlada ovlastila me da Vas informiram da pristaje na dolazak gospodina Ribbentropa u Moskvu 23. kolovoza.' J.Staljin

Postavljeni su uvjeti za diplomatsko čudo. Navečer, 22. kolovoza Ribbentrop se ukrcao na Hitlerov privatni zrakoplov Focke-Wulf Condor s osobljem koje je brojilo 30-ak ljudi. Njegov zrakoplov je letio prema Konigsbergu u istočnoj Pruskoj kako bi izbjegao poljski zračni prostor. Tamo je proveo noć u napetom iščekivanju. U 13 sati 23. kolovoza zrakoplov je sletio u Moskvu. Aerodrom je bio ukrašen sa zastavama svastike koje su bile donese sa snimanja anti-nacističkih ruskih filmova. U 15 sati Ribbentrop i Schulenburg su se dovezli do Kremlja. Na njihovo zaprepaštenje nije ih dočekao samo Molotov nego i Staljin. Sovjetski diktator je pozdravio Ribbentropa riječima.'Bila je to utakmica lijepog naguravanja, zar ne'? Svi su odmah prionuli na posao.

Bio je to bizaran prizor. Vodeći političari dva zakleta ideološka neprijatelja na tajnom sastanku dijele istočnu Europu u duhu real-politike.

Pakt o nenapadanju su brzo dogovorili. Trebalo je duže vremena da usuglase stavove oko tajnog protokola. Njemačka je dala sve što je prije obećala, osim dijela Latvije kojeg je Hitler želio germanizirati. Sovjeti su željeli da latvijske luke Liepaja i Vindava budu u njihovoj sferi utjecaja. Nakon tri sata povijesnog sastanka oko 18:30 sati uslijedio je prekid zbog Latvije. Ribbentrop je poslao telegram Hitleru tražeći od njega da popusti oko Latvije. Hitler je pristao.

Oko 22 sata Ribbentrop se vratio u Kremlj i javio Staljinu sretnu vijest. Staljinove ruke su nenamjerno zadrhtale prije nego što se rukovao s Ribbentropom. Dok su se formalizirali finalni nacrti ugovora Staljin je pozvao Ribbentropa na zdravicu. Svaka strana je dala izjave dobre volje drugoj. Staljin je nazdravio Hitlerovom zdravlju, Ribbentrop Staljinovom. Oko 2 sata ujutro 24. kolovoza dokumenti su bili dovršeni. Molotov je potpisao u ime SSSR-a, Ribbentrop u ime Njemačkog Reicha. Koktel tulum je trajao do zore. Dva sata kasnije Hitler je obaviješten o novostima u Berchtesgadenu. Naručen je pjenušac, a Hitler koji inače nije pio popio je malo. Njemačko ushićenje bilo je nemoguće prikriti. 'Sad je Europa moja!'- rekao je Hitler koji je prema pričama zaplakao kad je čuo vijest. Ribbentrop se vratio doma kao junak i spasitelj mira.

Pakt Molotov-Ribbentrop je sadržavao sedam članaka koji su objavljeni u Pravdi sljedeći dan. Obje strane su se obvezale da će se suzdržati od agresivnih poteza jedne prema drugoj ili prema susjednim državama. Ako bilo bilo koja strana bude napadnuta od neke treće strane, druga strana joj se neće pridružiti. Obje vlade će konzultirati jedna drugu na pitanjima od zajedničkog interesa. Nijedna neće sudjelovati u savezništvu protiv druge strane. U slučaju neslaganja ili konflikta između dvije države, problemi će se riješiti isključivo na miran način ili putem arbitraže. Pakt će biti na snazi deset godina, i ako ga nijedna strana ne poništi godinu dana prije isteka automatski produžit će se na još pet godina. Stupa na snagu odmah.

Dodatni Tajni protokol odredio je razgraničenje sfera utjecaja između Njemačke i SSSR-a tako da je demarkacijska crta na sjeveru se nalazila na sjevernoj granici Litve. Sfere interesa su nadalje uspostavljene na rijekama Narvi, Visli i Sanu. To je značilo da će nakon njemačke invazije na Poljsku, Sovjetski Savez dobiti istočni dio Poljske poznatiji kao zapadna Ukrajina i zapadna Bjelorusija.
Konačno na jugu Sovjeti su dobili pod svoju sferu interesa Besarabiju (današnja Moldavija). Dakle, Sovjetski Savez je pod svoju sferu interesa dobio Finsku. Estoniju, Latviju, istočnu Poljsku i Besarabiju. Sve zapadno od toga spadalo je pod njemačku sferu interesa: Litva, zapadna Poljska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija.

Formalno je Balkan bio ničija zemlja, ali SSSR nije bio previše zainteresiran za sudbinu tih zemalja koje je prepustio njemačkoj dominaciji. Dodatnim protokolom o njemačko-sovjetskom prijateljstvu i granicama od 28. rujna izmijenjen je status Litve koja je sada pridodana sovjetskoj sferi. Sada je Sovjetski Savez imao pod svojim utjecajem sve tri Baltičke zemlje.

Službeni početak 2 svjetskog rata

1. rujna Njemačka vrši agresiju na Poljsku sa sjevera, zapada i juga s oko dva milijuna vojnika što će kasnije biti poznato kao početak Drugoga svjetskog rata. 3. rujna rat Njemačkoj objavljuju Velika Britanija i Francuska. No osim same objave rata nije bilo aktivnog rata na zapadu. Vladalo je sedmomjesečno zatišje na zapadnom frontu poznato kao Phoney war/ Drôle de guerre/ Sitzkrieg.
Na dan početka agresije na Poljsku Hitler je izdao proklamaciju:
'Wehrmachtu!
Poljska država je odbila mirno sređivanje susjedskih odnosa kojem sam težio i privukla se oružju. Nijemci u Poljskoj su progonjeni krvavim terorom i bivaju protjerivani s njihovih ognjišta. Serija povreda granica, netolerantne prirode za veliku silu, dokazuje kako Poljaci više ne poštuju granice Njemačkoga Reicha. Kako bi se zaustavilo ovo ludilo, meni ne preostaje ništa drugo nego silom odgovoriti na silu'.

Kad je započela invazija vrhovni zapovjednik njemačke vojske, Walter von Brauchitsch izjavio je kako civili nisu njihov neprijatelj te da će se ponašati sukladno međunarodnom pravu jednako kao i u Prvom svjetskom ratu. To je bilo protivno Hitlerovim planovima fizičkog uništenja poljskog naroda, tj. uništenja koje bi pogodilo poljsku intelektualnu, društvenu i političku elitu. Kako nije vjerovao Wehrmachtu, Fűhrer se okrenuo SS-u da odradi taj zadatak. Nacistička politika genocida je dala rezultate te je u Poljskoj za vrijeme invazije likvidirano oko 50 tisuća Poljaka i 7 tisuća Židova.

Napadnuta s tri strane, Poljska je bila u bezizlaznom položaju. Nijemci su imali dvostruko više vojnika te tri puta više zrakoplova i tenkova. A na istočnoj granici Poljske je bilo oko 800 tisuća sovjetskih vojnika spremnih na intervenciju. Poljaci su se hrabro borili, ali su bili prisiljeni malo pomalo posustajati pogotovo jer zapadne sile nisu aktivno intervenirale.

Poljska kapitulira kroz par tjedana, a nešto prije njenog poraza SSSR vrši invaziju na istočne dijelove Poljske 17. rujna sukladno Paktu. Molotovljevo priopćenje za javnost glasilo je da je sovjetska invazija uslijedila zbog unutarnjeg bankrota poljske države i opasnosti koje je to donijelo ruskoj braći po krvi, Ukrajincima i Bjelorusima koji bi bez sovjetske invazije bili prepušteni svojoj sudbini.

Nakon što se Wehrmacht ušetao u Poljsku sredinom rujna to je učinila i Crvena armija kako bi uzela svoj dio teritorija. Sovjetske i njemačke trupe su se susrele većinom mirno uzduž demarkacijske crte. U Brest- Litovsku (simbolu njemačke pobjede iz 1918.) čak su održali zajedničku vojnu paradu prije nego što su se Nijemci povukli.

Staljin je bio u potpunom komforu dok je Hitler imao 'goluba na grani' jer je bio u ratu s Francuskom i Velikom Britanijom. Staljin je Nijemcima ponudio dodatni teritorij u istočnoj Poljskoj oko Lublina u zamjenu za Litvu koja bi potpadala pod sovjetsku sferu utjecaja. Ta se ideja svidjela Nijemcima jer su tu uvidjeli mogućnost stvaranje rezervata za Židove u istočnoj Poljskoj.

Ušavši 17. rujna u Poljsku, Crvena armija nije naišla na jak otpor jer su Poljaci već do tada bili prilično demoralizirani ratom s Njemačkom. Crvena armija je u borbi izgubila samo oko tisuću vojnika i to samo oko Grodna, gdje je bio jedini ozbiljan poljski otpor. Zbog toga su na tome području Crvenoarmejci pobili veliki broj poljskih ratnih zarobljenika. U usporedbi sa sovjetskima, njemački ratni gubici su bili mnogo veći. 20 puta veći. Nacisti su likvidirali oko 60 tisuća poljskih i židovskih intelektualaca, ali ni Sovjeti nisu ostali dužni. Staljin je dijelio Hitlerovu želju da slomi poljski nacionalizam te je bio nepopustljiv što se tiče sudbine Poljske – Poljska je morala nestati s političke karte.

Oba diktatora su željela vratiti se tradicionalnom rusko-njemačkom principu po pitanju Poljske. No metode koje su usvojili bile su sve samo ne tradicionalne. Uskoro je Poljska postala tamni laboratorijski slučaj na kojemu se mogu uspoređivati dva totalitarizma. U pamćenju Poljaka ovaj slučaj je mogao biti tek posljednje poglavlje u mnogo dužoj priči prisilnih premještanja stanovništva, masakara i strane okupacije.

Smrtonosna kulminacija je stigla u trenutku kad su SS-ovske i NKVD-ovske grupe divljale Poljskom u proljeće 1940. Generalni guverner okrnjene Poljske, Hans Frank, je za vrijeme nacističke invazije na Poljsku, svibanj 1940., naredio val uhićenja kako bi spriječio nacionalističke pobune. Bilo je prikupljeno i zatvoreno 30 tisuća pripadnika poljske elite, a više od tri tisuće je upucano. Tzv. AB akcija (Specijalna operacija pacificiranja) je nastojala "dokrajčiti pobunjenički otpor političara i drugih politički sumnjivih osoba u našim rukama" – rekao je Frank. U tim istim trenucima NKVD je likvidirao više od 15 tisuća poljskih časnika. Od čega je najpoznatiji primjer Katinske šume. A više od 7 tisuća Poljaka NKVD je pritvorio. Iako za sad nema čvrstih dokaza, moguće je da su nacistički i sovjetski zločini bili povezani i koordinirani.

Obje strane su organizirale deportacije širokih razmjera. Njemačka strana je dala prioritet organiziranju premještanja Nijemaca u novo anektirana područja. Prema procjenama Adolfa Eichmanna, do kraja ožujka 1941., 408 tisuća Poljaka i Židova je protjerano u Generalni Guvernerat dok je jednak broj ili čak viši poslan u sam Reich kao prisilna radna snaga.

Sovjetske vlasti su također deportirale stotine tisuća civila u seriji četiri velike brutalne operacije iako nije bilo imigracija.

U veljači 1940., 140 tisuća članova obitelji poljskih časnika kojima je bilo dano zemljište u istočnim provincijama međuratne Poljske je poslano u logore u sibirskim šumama. U travnju, u operaciji izvedenoj uzduž ukrajinske granice, 66 tisuća ljudi (većinom žena i djece) je poslano u Kazahstan.

U lipnju izvršeno je okupljanje s ciljem pronalaska "kontrarevolucionara" i "špijuna" koji su ušli u sovjetsku zonu bježeći od Nijemaca. Nije bilo iznenađenja. 76 400 osoba su bili Židovi. I konačno u predvečerje nacističke invazije na Sovjetski Savez, u lipnju 1941., dodatnih 88 tisuća osoba je deportirano iz Poljske i Baltičkih država. Ukupan broj prema unutarnjim sovjetskim podacima otkriva kako je oko 380-390 tisuća Poljaka poslano na istok kao "specijalno deportirani". Druge procjene govore o 1.25 milijuna.

28. rujna Pakt o nenapadanju bio je zamijenjen Paktom o prijateljstvu. U njemu se proklamiralo kao isključivo njemačko-sovjetski zadatak uspostavljanje reda i mira u Poljskoj i omogućavanje tamošnjem stanovništvu da živi mirnim životom. Zapadne sile nemaju nikakvo pravo odricati Njemačkoj i SSSR-u stečena prava.

Posebnim tajnim protokolom dvije su se sile obvezale da će zajedno raditi na suzbijanju poljske propagande koje ide za uspostavljenjem nezavisnosti Poljske. Taj protokol se nije odnosio samo na suzbijanje poljske propagande nego i na sve one osobe koje su dvije države tražile iz nekog razloga. Do ljeta 1941. sovjetske sigurnosne službe su deportirale oko 4 000 ljudi u Njemačku uključujući njemačke komuniste i njihove obitelji koji su spas od nacista našli u SSSR-u. Vrhunac svega je bila zajednička izjava u kojoj se zahtijevalo da se smjesta sklopi mir i u kojoj je odgovornost za nastavljanje rata prebačena na Veliku Britaniju i Francusku.

U rujnu i listopadu Crvena armija je ušla u baltičke zemlje i počela uspostavljati tamo svoje vojne baze. Te države su još uvijek zadržale svoje dotadašnje režime i tako je bilo do ljeta 1940. kad je SSSR potpuno okupirao i anektirao te zemlje. Finska nije pristala na izgradnju sovjetskih vojnih baza, pomorskih i zračnih, i ustupanje dijelova teritorija koji su bili potrebni Sovjetima kako bi zaštitili Lenjingrad (Karelijski tjesnac).

Zimski rat je izbio 30. studenog 1939. Finci su se izvrsno branili i u početku postigli velike uspjehe protiv Crvene armije koja je bila desetkovana staljinističkim čistkama.

U zapadnoj Europi Finci su uživali ogromne simpatije, a Sovjetski Savez je 14. prosinca izbačen iz Lige naroda zbog svoje agresorske politike prema Finskoj. Zimski rat je završen mirovnim sporazumom u ožujku. Finska je morala predati vojne baze i teritorij koji su sovjeti zahtijevali, a zauzvrat je Finska ostala neovisna država. Finska avantura je koštala Crvenu armiju 126 875 mrtvih vojnika za samo četiri mjeseca rata.

U svibnju 1940 godine, osam mjeseci nakon osvajanja Poljske, njemačke oklopne divizije pomele su Nizozemsku i Belgiju, a nova riječ – Blitzkrieg- ušla u sve svjetske rječnike. Njemačke oklopne divizije prešle su rijeku Meuse kod Sedana i zauzele Ardene. Genijalni njemački munjeviti napadi prisilili su generala Mauricea Gamelina da izjavi kako više ne može braniti Pariž jer je izgubio Ardene. Nakon šest tjedana Francuska je bila pod njemačkom kontrolom, a maršal Philippe Petain imenovan je predsjednikom pronjemačke Višijevske Francuske. Britanske i francuske snage bile su potisnute do mora do Dunkrika gdje je hitler u jednom od čudnijih događaja u ratu, odbio dopustiti njihovo uništenje te tako omogućio Churchillu da brodovima organizira evkuaciju kojom je spašeno oko 338 000 britanskih i francuskih vojnika. Bilo je to pravo «čudo u Dunkriku». Hitler je mislio da se može dogovoriti sa Englezima. Međutim Churchill odbija mir koji mu nudi Hitler, nakon čega slijedi bitka za Britaniju višemjesečno bombardiranje engleskih gradova.
Pobjede Wehrmachta nad Francuskom i ostalim zemljama zapadne i sjeverne Europe u proljeće 1940. dovele su do panike u Moskvi. Sovjeti su bili šokirani razmjerom njemačkih uspjeha na zapadu i sjeveru. SSSR je vršio snažan pritisak na Rumunjsku da mu prepusti Besarabiju i sjevernu Bukovinu (prema Paktu nije pripadala sovjetskoj sferi) teritorij koji je bio dio carske Rusije na što je Rumunjska pristala jer nije imala potporu Njemačke ili bilo koje druge sile. Zbog straha od daljnjih sovjetskih zahtjeva Rumunjska se više približila Reichu.
U jesen 1940. njemačka vojska ulazi u Rumunjsku i Finsku. 27. rujna potpisan je Trojni pakt između Njemačke, Italije i Japana koji je podijelio sfere interesa tih zemalja u Europi i Aziji. Ti potezi kvare odnose Berlina s Moskvom. Staljin je bio iznerviran Hitlerovim garancijama teritorijalnog integriteta Rumunjskoj te ulaskom Wehrmachta u istu. Potpisivanje Trojnog pakta samo je pridonijelo povećanju nepovjerenja između dva diktatora. U tim trenucima Reich je još uvijek bio ovisan o sovjetskim isporukama pšenice i drugih materijala

Na Ribbentropov poziv Molotov u studenom 1940. dolazi u Berlin kako bi se raščistile stvari između dvije supersile. To je jedan od najvažnijih sastanaka cijelog rata. Navečer 9. studenog specijalni vlak napušta Bjelorusku postaju na kolodvoru u Moskvi. Posebni vagoni zapadno-europskog tipa (iako se kreću na ruskim širokim kolosijecima koji će Nijemcima zadati mnogo muka sljedeće godine) vozili su Molotova i njegovo osoblje u Berlin. Sovjetska delegacija je stigla u Berlin 12. studenoga nešto prije podne. Ribbentrop je dočekao Sovjete na željezničkoj stanici koja je bila ukrašena nacističkim i sovjetskim zastavama te cvijećem. Rusima su odsvirali Internacionalu koja je u Reichu inače bila zabranjena. 12. i 13. studenog dvije su strane održale razgovore i pregovore u Schloss Bellevue Hotelu, Kancelariji Reicha i u bunkeru zbog britanskog zračnog napada.

Na sastanku Nijemci nude Sovjetima da se pridruže Trojnom paktu i da dijele svijet zajedno.
Prilikom njemačko-sovjetskih pregovora u studenom Hitler je osobno iznio prijedlog o stvaranju Pakta četiriju sila. Po njemu ulazak SSSR-a u taj Pakt natjerao bi Britance na kapitulaciju. Rusija bi bila nagrađena velikim komadom britanskog carstva u Aziji. Interesi četiri sile zahtijevaju širenje isključivo prema jugu. Hitler i Ribbentrop željeli su dočarati šutljivom sovjetskom diplomatu da nema problema u uključenju ruskih ambicija u nadolazeći svjetski poredak. Njemačka i Italija stvorili bi svoja kolonijalna carstva u Africi, Japan u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, a Rusija u Indiji. Pakt bi stupio na snagu odmah nakon potpisivanja a važio bi deset godina.
Molotov je bio neimpresioniran i uzvratio je na sebi svojstven način. "Što znači izraz Novi poredak?". Nijemci nisu osvojili Indiju pa kako je mogu onda nuditi? Pošto nije mogao dobiti konkretan odgovor od svojih domaćina krenuo je identificirati teritorijalne težnje koje su dobile na središtu ruske vanjske politike od davnih vremena. Točnije, Molotov je želio da se priča o Finskoj, Crnom moru, Balkanu: Turskoj i Bugarskoj i susjednim zemljama, ali Nijemci su to odbijali. Pitao je bi li se Nijemci bunili ako Rusija pruži vojne garancije Bugarskoj poput onih koje su oni dali Rumunjima? Na pitanja ruskog diplomata nije bilo lako odgovoriti. Iako su nakon sastanka Nijemci bili uvjereni kako neće doći do trenutnog urušavanja odnosa, razlike su bile vidljive.

Nakon sastanka, Hitler je kazao Molotovu kako on smatra Staljina povijesnom osobom. "Ja također laskam sebi mišlju da ću i ja također ostati zapisan u povijesti. Zato je prirodno da se dvojica političkih vođa poput nas sastanu. Molim Vas, gospodine Molotove, prenesite Staljinu moje pozdrave i moj prijedlog da održimo sastanak u ne tako dalekoj budućnosti." – to su bile Hitlerove riječi. Tu je poruku Molotov prenio Staljinu i možda je ona utjecala na Staljinovo uvjerenje da ga njegov kolega diktator iz Berlina neće napasti. Molotov se vratio u Moskvu neobavljena posla.

On je 25. studenog predao Schulenburgu u Moskvi zahtjeve koje Reich treba ispuniti da bi se SSSR pridružio Trojnom paktu: povlačenje njemačkih trupa iz Finske, slobodne ruke Sovjetima u Iranu i Perzijskom zaljevu i sovjetske vojne baze u Bugarskoj i Turskoj. Hitler je naredio Ribbentropu da ne odgovara. Nacistički diktator je imao na umu vojnim putem likvidirati svog zakletog ideološkog neprijatelja.

18. prosinca Hitler je potpisao Direktivu broj. 21 naređujući pripremu rata sa Sovjetskim Savezom.

22 mjeseca suradnje Berlina i Moskve bila su veoma plodonosna na mnogim poljima pogotovo gospodarskom i vojnom. "Njemačka se ne mora bojati blokade jer će Rusija isporučivati pšenicu, stoku, ugljen, olovo i cink"- rekao je nacistički vođa 22. kolovoza 1939.

Kroz Sovjetski Savez Njemačka je mogla trgovati s Iranom, Afganistanom, i zemljama Dalekog istoka. Sovjetski Savez se obvezao da će opskrbljivati Njemačku s najvažnijim sirovinskim materijalima za vojne svrhe: naftnim proizvodima, pamukom i manganom. U zamjenu za isporuke nafte i strateških metala, Sovjetski Savez je kupio brod-kruzer Lutzov.

Sve skupa za vrijeme 22 mjeseca savezništva Moskve i Berlina, Njemačka je bila opskrbljena s oko jednim i pol milijunom tona pšenice, 865 000 tona nafte, 648 000 tona drva, 50 000 tona mangana, 14 000 tona bakra, 23 500 tona pamuka, 67 000 tona fosfata i 900 kg platine. Uključujući 15 400 tona gume koja je došla iz Japana. Njemačkoj mornarici je dana baza blizu Murmanska za nadolijevanje goriva. Sovjetski razbijači leda su bili ponuđeni da probiju put kroz Arktičke vode njemačkim brodovima koji su napadali saveznički promet na moru. Sovjetski meteorološki brodovi slali su meteorološka izvješća Luftwaffeu tijekom bitke za Britaniju.

Prvi mjeseci 1941. bili su mjeseci velikog njemačkog napredovanja i daljnjeg teritorijalnog proširenja. U siječnju njemačka vojska je ušla u Bugarsku na što su Rusi reagirali neslaganjem kojeg su ponovili u ožujku.

SSSR je sklopio Pakt o prijateljstvu s Jugoslavijom 4. travnja. Sovjeti su Jugoslavenima rekli da ne očekuju da će ih Nijemci napasti. Nisu bili u pravu jer već za dva dana počela je osovinska invazija na Jugoslaviju i Grčku. Pošto su Nijemci i njihovi saveznici uspjeli pobijediti i okupirati te dvije države nastao je veliki disbalans u moći između Hitlera i Staljina.

13. travnja SSSR i Japan su u Moskvi potpisali Pakt o neutralnosti. Na taj način Staljin je želio udovoljiti Hitleru, a Japanci, iako su znali za budući napad Reicha na SSSR su željeli izbjeći rat sa Sovjetima kako bi ratovali sa SAD-om. Staljin je želio i dalje pregovarati s Hitlerom kako bi SSSR ostao izvan rata, a Sovjeti ušli u Trojni pakt te dijelili svijet s nacistima.

6. svibnja Staljin je postao premijer Sovjetskog Saveza. Preuzeo je tu funkciju kako bi i dalje pregovarao s Hitlerom u ključnim ratnim trenucima. Staljin je do kraja vjerovao da ga nacistička Njemačka neće napasti iako su posljednje tjedne savezništva dvojice diktatora obilježile uzajamne optužbe o povredama granice. Svojim potezima na čelu predsjednika sovjetske vlade, Staljin je išao u prilog Hitleru. Zanijekao je sve glasine o jakim koncentracijama vojske na granici prema Reichu, obnovio je diplomatske odnose s pronjemačkom vladom u Iraku, a ono što je izazvalo najviše zaprepaštenja bio je zahtjev belgijskom, norveškom i jugoslavenskom veleposlaniku da zatvore svoja veleposlanstva u Moskvi jer njihove države više ne postoje. Svi ti potezi, a pogotovo formulacija veleposlanicima da njihove države više ne postoje, išli su za tim da razvesele i udobrovolje Hitlera te da ga odvrate od moguće invazije na SSSR.

No, Hitlera nije moglo ništa odvratiti od napada na SSSR. Operacija Barbarossa bi bila pokrenuta već u svibnju 1941. da nije bilo potrebno provesti napade na Grčku i Jugoslaviju. Posljednji Staljinov pokušaj da udobrovolji Hitlera izveden je 14. lipnja, točno tjedan dana prije početka same invazije. Tada je sovjetska novinska agencija objavila izjavu u kojoj je žestoko napadnut britanski veleposlanik u Moskvi pod optužbom da širi glasine o tome da predstoji sovjetsko-njemački rat. Tu izjavu je osobno sročio Staljin. U njoj se demantiralo da je Njemačka postavila bilo kakve ekonomske ili teritorijalne zahtjeve Rusiji.

Staljin je odao priznanje Njemačkoj da izvršava do posljednjeg slova svoje sporazume i dogovore sa SSSR-om. Naveo je kao lažne, besmislene i izazivačke tvrdnje da bilo ruske ili njemačke postrojbe su koncentrirane na granici kako bi započele rat. Tim činom Staljin je samo tjedan dana uoči invazije pred cijelim svijetom pohvalio Hitlera, čovjeka čiji će napad na Rusiju koštati napadnute sovjetske narode 27 milijuna života.


12.01.2016. u 23:46 • 66 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr