Voyager-nova generacija
ponedjeljak, 15.08.2016.
Padre Petar Perica
Nakon nogometa sad ću malo i o ostalim segmentima koji čine život, a svi su oni u ovo burno vrijeme bili raspadnuti i pomaknuti. Ginulo se i ubijalo na sve strane. Danas slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije u Nebo. Častimo našu djevicu i našu kraljicu, žaštitnicu koja nam je u najtežim trenucima pomagala svojim zagovorom i koja nam stalno pomaže. Zato su njezina svetišta ispunjena puna hodočasnika, ona je naša majka, a svaka majka je nježna i suosjećajna ima lijepu riječ i utjehu, razumijevanje za sve naše pogreške, majka nas vodi na pravi put, slušajmo je. Njoj gradimo crkve, njoj pjevamo pjesme, naš je narod posebno časti, ima divnih pjesama, meni je posebno draga Zdravo Djevo, autora Petra Perice koji zaslužuje da ga spomenem na svome blogu. Rođen je 27. lipnja 1881. godine u Kotišini, kraj Makarske. Osnovnu školu pohađao je u Makarskoj. Poslije toga, školovanje je nastavio 1895. godine, u sjemeništu u Travniku.
Tijekom dugogodišnjeg isusovačkog školovanja, bio je aktivan u javnom radu. Nakon što je papa Lav XIII. zajedno sa svim biskupima svijeta 1899. godine, posvetio svijet Presvetom Srcu Isusovu, u Hrvatskoj je slijedeće 1900. godine bila pokrenuta inicijativa, da se hrvatska mladež još posebno posveti Srcu Isusovu. Povodom toga, bila je objavljena brošura u 30 tisuća primjeraka, u kojoj se našla pjesma Petra Perice "Do nebesa nek se ori" , koja je i danas jedna od najpopularnijih hrvatskih katoličkih pjesama. Početkom srpnja 1900. godine, održano je hodočašće velikog broja hrvatskih katolika u Rim. Pri tome su Petar Perica i Franjo Scholz uručili papi Lavu XIII., veliki umjetnički Album hrvatske omladine s preko 160 000 potpisa mladih.
Godine 1901., postao je isusovac. Novincijat je obavio u austrijskoj provinciji Velehradu pa se dalje školovao u Austriji i Bratislavi. Napisao je 1904. godine, pjesmu "Zdravo Djevo", koja je postala vrlo popularna katolička pjesma. Kao redovnik boravio je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku.
Tijekom rada u Splitu 1920.- ih godina duhovnik je udruga koje čine dio tadašnjeg hrvatskog katoličkog pokreta, među kojima i u Hrvatskom orlovskom savezu; u to se vrijeme živo dopisuje sa blaženim Ivanom Merzom (1896. - 1928.), tadašnjim predsjednikom Hrvatskog orlovskog saveza.
Od 1937. godine padre Petar Perica živi u Dubrovniku, gdje postaje superior tamošnje isusovačke zajednice. Na službi je u dubrovačkom biskupijskom sjemeništu.
Tada dolazi rat o kojemu pišem i u kojem sam rekao da se sve mijenja i gine se na sve strane. Reakcija veliku nepravdu prema radnicima početkom stoljeća pod utjecajem Marksa i Engelsa razvija se komunizam o čemu sam napisao poseban post. Nastanak boljševika i prve komunističke države SSSR koja niče iz revolucije i onda ima cilj revoluciju proširiti na cijeli svijet. Komunisti stvaraju raj na zemlji ukidaju Boga i sve ljude proglašavaju jednakima. Međutim one koji ne prihvaćaju takvo razmišljanje likvidiraju ili stavljaju u građane drugog reda. Tako su i u nas komunisti nakon što je Hitler raskinuo pakt sa Staljinom 22.06.1941 napadom na SSSR započeli boljševičku revoluciju po napucima SSSR. Naravno da je to u početku bilo vro slabo i neorganizirano ali bilo je i dosta iskreno jer mnogi su bježali od terora fašista i njihovih domaćih izdajnika, posebno potaknuti pričama o pravednom novom društvu. Kako je to bilo pisao sam u pretprošlom postu, partizani su bili jedna od vojski koja je ratovala, tu su bii i četnici , Talijani , Nijemci ustaše itd. U konačnici partizani dobijaju rat i tako k njima mnogi prelaze pogotovo četnici. Međutim KPJ koja vodi revoluciju po uputama druga Staljina mora provesti ideološku lustraciju, kako ne bi bilo grešaka u novom sustavu koji se priprema, sustavu u kojem narod vlada.
Sovjetski pisac Ilja Erenburg u vremenu Drugoga svjetskoga rata poručio je u duhu naredbe: »Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačke žene. Uzmite ih kao zakoniti plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu kojem se ne može oduprijeti.« Staljin je pak upozoravao da se neprijatelja ne može pobijediti dok ga se ne nauči mrziti. Njegove upute posebno je isticao Milovan Đilas: »Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jest danas dubina mržnje prema neprijatelju.« A neprijatelji su svi koji ne misle kao mi i koji nisu s nama.
Vojno-politički i geostrateški položaj Dubrovnika i dubrovačkoga područja, koje je pretežito ušlo u okvir NDH-a, ali su stvarnu vlast imali Talijani do pada Italije, rujna 1943., i Nijemci do listopada 1944. Nadalje, srbočetničke i partizanske interese nad tim područjem u želji da se grad i okolno područje uključi u Crnu Goru. Hrvatske nacionalne interese zastupala je gotovo isključivo Katolička Crkva, tako da su svećenici i vjernici bili glavna meta »osloboditelja«, ali do njihova osvajanja grada i talijanskih imperijalista. Tijek ratnih događaja Dubrovnik je odvojio od ostaloga dijela Hrvatske i kao takav stavio na pladanj organizatorima i provoditeljima masovnih zločina. Nemogućnost, ali i dvojbena želja za zaštitom hrvatskih prava u Dubrovniku od strane Velike Britanije i saveznika, o čemu svjedoči izvješće Evelyna Waugha, velikoga britanskoga književnika – katolika, o odnosu »osloboditelja« prema Katoličkoj Crkvi u Dubrovniku i Jugoslaviji.
Njemačke snage koje su bile stacionirane u Dubrovniku s malobrojnim ustašama napuštaju grad prije ulaska partizana. Partizanske jedinice bez ispaljenoga metka ulaze u grad 18. listopada 1944. godine. Riječ je o jedinicama 24. hercegovačke divizije koja je bila pod zapovjedništvom Vlade Šegrta i V. bataljunu Druge dalmatinske brigade, koja je bila pod zapovjedništvom Obrada Egića. 24. hercegovačka divizija bila je pretežito popunjena četnicima koji su na Titov poziv još 3. prosinca 1943. šajkače s četničkim oznakama zamijenili zvijezdama petokrakama. No to nije ništa neobično. U Zagreb su sljedeće godine ušle jedinice Koče Popovića, također s najbrojnijim presvučenim četnicima, dok su jedinice X. zagrebačkoga korpusa čamile izvan grada. Znamo kakav su krvavi pir te Kočine snage obavile u Zagrebu i okolici. Znalo se od Dubrovnika tko je na konju, a tko će se vući iza repa!
Vlado Šegrt postavlja Đuru Četnika za vojnoga komandanta Dubrovnika, a za zamjenika je postavljen Stevan Pečanac. Do 1943. oba u četničkim redovima! Bruno Vuletić, tada zamjenik komandanta II. dalmatinske brigade, nije smio ništa znati o vojnim akcijama prema Dubrovniku i događajima koji će slijediti. Ne znamo što bi se dogodilo da je Vuletić znao za detalje operacije, ali to je dobra ilustracija za status hrvatskih pripadnika u partizanskim vojnim jedinicama. Partizani ulaze u Dubrovnik s već pripremljenim popisima ljudi. Uostalom to će biti pravilo prilikom ulaska »osloboditelja« u bilo koje mjesto diljem Jugoslavije.
U Dubrovniku i širem dubrovačkom području evidentirano je 1096 žrtava. U likvidacijama je stradalo 745 osoba, od kojih su 672 bili Hrvati. Od njih 745 za čak 688 odgovornost izravno snose jugokomunisti staljinisti. Vojni sudovi donijeli su presude samo za 64 ili samo devet posto ubijenih osoba.
Prvo stratište koje su podigli »oslobodioci« bilo je ono na Orsuli, u noći 19./20. listopada 1944. samo dan nakon ulaska u Dubrovnik. Partizani su doveli 12 mladića, pretežno Konavljana, vezanih žicom, od kojih su jedanaest njih pogubili i bacili niz strmu stijenu u provaliju. Samo jedan od njih spasio se bijegom. Drugo stratište bilo je na otočiću Daksi gdje su na zvjerski način 25./26. listopada pogubljene 54 osobe, a među njima i pater Petar Perica. Dana 27. listopada na mjestima javnoga objavljivanja u Gradu osvanuo je plakat velikoga formata kojim je obznanjena tzv. presuda »u ime naroda Jugoslavije«. U obrazloženju je pisalo da se navedene osobe osuđuju na smrt. Presuda se temeljila na propisima Uredbe o vojnim sudovima NOV i PO Jugoslavije, od 24. svibnja 1944.! U potpisu je stavljen Vojni sud komande Južnodalmatinskoga područja, s nadnevkom 26. listopada 1944. Nikakvo ispitivanje ni suđenje nije održano, a vojni sud koji je potpisan uopće nije postojao. Jednostavno ljudi su uhićeni, prebačeni na stratište i pogubljeni. Fra Bonaventura Duda to je dobro uočio: »Strahote brojnih dubrovačkih građana, koji su pali kao žrtve partizanske vojske već šesti, sedmi, osmi dan nakon ulaska u Dubrovnik, osobito je uočljiva po samoj hitrini – uhićeni su već trećega dana nakon ulaska vojske u Dubrovnik – i po postupku, jer su likvidacije izvedene bez ikakva preslušavanja i ispitivanja; iz svojih domova u zatvor, iz zatvora na stratišta.« Tako je funkcionirala revolucionarna pravda.
Na okolnosti pokolja na Daksi baca svjetlo izvještaj tadašnjeg civilnog upravitelja "narodne vlasti" u Dubrovniku Ante Jurjevića Baje (1913. - 2001., 1953. god. odlikovan ordenom Narodnog heroja) od 25. listopada 1944. god.: riječ je o vrlo vrijednom arhivskom materijalu, koji baca svjetlo na okolnosti u kojima je moguće vršiti ovakve masovne ratne zločine nad civilnim stanovništvom.
Izvještaj ukazuje da su partizani osvojili glavni dio dubrovačkog područja bez borbi, izuzev što su jedinice partizanske XXVI. divizije presrele kolonu na povlačenju kod Stona, uz obostrane teške gubitke. Stanovništvo dubrovačkog područja nije bilo ni za ustaše, ni za partizane - ali se mnogo nadalo od Engleza, čijih je oko tisuću vojnika doista i bilo pristiglo u okolinu Dubrovnika. Izgleda da je prisutnost engleskih snaga donekle ograničila teror partizana nad lokalnim stanovništvom; izrijekom se u izvještaju kaže da će neprijatelje (misli se na civile koji su sumnjivi) nakon dolaska Engleza biti teže hvatati i ubijati: "...mnogi se kriju i ne može ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štititi".
U izvještaju se potvrđuje da nije bilo nikakvog suda nad ubijenim "narodnim neprijateljima", među kojima je bilo "8 popova, odnosno fratara": "...mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se kriju trebat će učinit sve da ih se uhvati" (interpunkcije u tekstu nema, jer je partizanski visoki rukovodilac Ante Jurjević bio polupismen).
Tako su partizani po oslobođenju koje se dogodilo 18.listopada u nedjelju 22. listopada iza 10 navečer uhitili Petra Pericu. Čuvši o partizanima koji su ga došli uhititi u kuću Družbe Isusove, pater Perica je kratko rekao: "Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!" Potom se brzo spremio, uzevši sa sobom svoj redovnički križ, sliku Srca Isusovog i Marijinog, te sv. Josipa. Spremajući se stalno preporučivo - kratkim zazivima Srcu Isusovom i Marijinom, te sv. Josipu. Nekoliko puta je ponovio da je rado spreman podnijeti žrtvu, zatražio oprost od u kući prisutne redovničke braće i od svih se oprostio.
U noći sa 23. na 24. listopada 1944. godine iz zatvora u samom Dubrovniku prevežen je sa većom grupom drugih uglednih građana Dubrovnika na obližnji otočić Daksu: njih pedesettrojica su ondje potom pobijeni u pokolju na Daksi, bez suđenja.
Zatočenici su na Daksi bili smješteni u staroj samostanskoj crkvi, odakle su ih tamničari jednog po jednog izvodili "u šetnju, dok ne dođe brod za Vis". Jedan od njih je svjedočio da su padru Perici skinuli haljine, za koje se on otimao ne želeći ostati gol. Nakon što su ga posve razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom su ga bacili u jamu i ubili zračnom puškom za podvodni ribolov.
Nakon ekshumacije tijela ubijenih, DNK analizom su identificirani posmrtni ostaci Petra Perice, pa je nakon gotovo 66 godina, 26. lipnja 2010. dostojno pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.
Osnovna škola oca Petra Perice u Makarskoj nosi ime njemu u čast. Sudbina mučenika Petra Perice vezana je uz sudbinu brojnih dubrovačkih svećenika, vjernika, intelektualaca, đaka, radnika, studenata... Svećenici su bili na zubu »oslobodiocima« stoga što su dubrovačku mladež odgajali u duhu vjere i domoljublja, što su se isticali bogatim pastoralnim, propovjedničkim i kulturnim radom, što su brojna katolička društva: »Domagoj«, »Napredak«, »Gundulić«, »Braća hrvatskoga zmaja« i druga igrala istaknutu ulogu u duhovnom životu grada, što su bili prepoznatljivi po humanitarnom i socijalnom djelovanju u teškim ratnim prilikama, dakako i zbog svjetonazora koji se nije slagao s nasilnim nametanjem ateizma i u političkom smislu već evidentnoga staljinizma.
U duhu njihove vjere i kršćanske ljubavi po zagovoru Blažene Djevice Marije čije Uznesenje na Nebo smo danas proslavili molimo svakodnevno za dar mira našim srcima i ljubavi prema svakome, da odbacimo svaki grijeh a pogotovo grijeh mržnje i isključivosti i slavimo Krista Kralja i Njegovu majku na Nebo Uznesenu Blaženu Djevicu Mariju uz pjesmu Padre Petra Perice.
LP i BB
