Voyager-nova generacija

nedjelja, 21.02.2016.

Operacija Barbarossa

Hitler je 31. srpnja 1940. upoznao najuži zapovjedni vrh Wehrmachta sa svojom namjerom da napadne Sovjetski Savez te je zadužio Glavni stožer vojske da izradi prijedlog operativnog plana. Izrada navedene studije povjerena je general-bojniku Erichu Marcksu (načelniku stožera 18. vojske).
Iako je u svojoj knjizi Mein Kampf Hitler jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora tijekom prvog razdoblja Drugog svjetskog rata između ovih država je postojao potpuni sklad. Bez obzira na tu činjenicu nedugo nakon sloma Francuske 1940 godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija Velike Britanije neće bit uspješna Adolf Hitler tijekom jeseni te godine donosi odluku o invaziji Sovjetskog Saveza. Kratkoročni strateški (dugoročni je osvajanje životnog prostora) cilj ovog rata je bio osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk pošto su ona bogata plodnom zemljom (Ukrajina), ugljenom (Ukrajina), naftom (Kavkaz) i drugim raznim sirovinama. Također u slučaju uspjeha Njemačka bi došla do granica Britanske Indije pošto Irak i Iran u to doba imaju profašističke vlade.
Studija je predočena Hitleru 4. kolovoza 1940. te je na temelju nje izrađena Uputa br. 21 kao opći plan operacije „Barbarossa" koju je Hitler potpisao 18. prosinca 1940. godine. Opći plan operacije „Barbarossa" predviđao je uništenje sovjetskih snaga u početnoj fazi operacije nizom smjelih prodora oklopnih postrojbi. Povlačenje snaga Crvene armije trebalo je spriječiti pod svaku cijenu uništenjem snaga u okruženju. U sljedećoj fazi operacije predviđeno je gonjenje razbijenih snaga Crvene armije do crte Volga-Arhangelsk. Nadalje, uputom je predviđeno da se paralelno s uništenjem kopnenih snaga Crvene armije isto mora učiniti sa zrakoplovstvom i Baltičkom flotom.
Sve pripreme za operaciju trebalo je završiti do 15. svibnja 1941. godine. Na temelju općih zadaća iz Upute 21 Glavni stožer vojske izvršio je raščlambu glavnih ciljeva operacije u svom provedbenom planu borbenih djelovanja. Plan je polazio od toga da se glavni udar izvrši sjeverno od Pripjatskih močvara gdje je trebalo angažirati dvije vojne skupine. Srednja vojna skupina, ojačana oklopnim i motoriziranim snagama, trebala je napredovati iz područja Vargave prema Bjelorusiji. Time će se stvoriti mogućnost da srednja vojna skupina skrene svoje snage u smjeru sjevera kako bi u zajedničkom djelovanju sa sjevernom vojnom skupinom (koja napreduje iz smjera Istočne Pruske prema Lenjingradu) uništila snage Crvene armije na Baltiku.

Poslije toga trebalo je zauzeti Lenjingrad, a zatim nastaviti napredovanje prema Moskvi. Istovremeni udar na oba cilja (Lenjingrad i Moskvu), stoji u planu Glavnog stožera, može doći u obzir samo u slučaju neočekivano brzog popuštanja obrane Crvene armije. Južna vojna skupina ima zadaću stvaranja dvostrukog obuhvata i da grupiranjem svojih snaga na krilima obuhvati sovjetske snage u Ukrajini (zapadno od Dnjepra) s glavnim smjerom napredovanja od Lublina prema Kijevu, a pomoćnim s rumunjske granice prema donjem toku rijeke Pruta. Po uspješnom okončanju operacija sjeverno i južno od Pripjatskih močvara na sjeveru treba započeti napredovanje prema Moskvi, a na jugu prema području Donjeca. Navedeni provedbeni plan prihvatio je Hitler 3. veljače.

Tijekom ožujka i travnja 1941. došlo je do manjih preinaka originalnog plana i to u odnosu na angažman vojne skupine. Tako je ideja dvojnog obuhvata napuštena, a okruženje sovjetskih snaga trebalo je izvršiti u Ukrajini samo obuhvatom sa sjevera dok je zadaća njemačko-rumunjskih snaga na rumunjsko-sovjetskoj granici bila vezivanje sovjetskih snaga i sprečavanje njihova mogućeg prodora u Rumunjsku. Samo u slučaju općeg povlačenja sovjetskih snaga na jug iste bi poduzele gonjenje. Temeljna ideja operativnog plana Glavnog stožera vojske išla je za uništenjem sovjetskih postrojbi sjeverno od Pripjatskih močvara te stvaranjem slobodnog puta prema glavnom strateškom cilju – zauzimanju Moskve.

Kako bi se izbjegao debakl Napoleona čega se Hitler podsvjesno užasavao, njemački vrhovni stožer (OKW - Oberkommando der Wehrmacht) je po njegovom naređenju izradio plan za Operaciju Barbarossa koji se sastojao od tri grupe njemačkih armije koje napreduju prema svojim potpuno odvojenim strateškim ciljevima (Napoleon je napao samo u smjeru Moskve). Ta koncepcija sama po sebi je bila protivna teoriji Blitzkriega koja se sastojala u napadu dvije ili više vojnih kolona koje bi se spojile u pozadini protivnika opkoljavajući i uništavajući ga. Namjesto da se te "vojne kolone" tijekom napada na Sovjetski Savez spoje vremenom bi se prema planu Barbarossa one trebala odvojiti u zasebne dijelove ove ogromne države. Grupa armija "Sjever" je tako dobila naređenje da osvoji Lenjingrad, Grupa armija "Centar" Moskvu, a Grupa armija "Jug" je trebala izbiti na Volgu. Bez obzira na to očito odstupanje od dotadašnje njemačke taktike OKW je bio samouvjeren u konačnu pobjedu na istoku kako bi se potom mogao obračunati s Velikom Britanijom. Možda i završno najvažniji problem ovog planiranja se sastojao u potrebi "neutralizacije" Grčke i Jugoslavije zbog čega će plan napada biti pomaknut s polovice svibnja na 22. lipnja 1941. što dovodi do ranog zaglavljivanja njemačke vojske u jesenjem ruskom blatu.

Za ovaj napad Njemačka je zajedno s svojim saveznicima pripremila sveukupno 4 306 800 vojnika, 4171 tenk i 4846 zrakoplova tako da je početkom ratnih operacija imala više vojnika, ali drastično manje tenkova i zrakoplova. Iako je ovaj odnos snaga davao prednost SSSR-u, on je krio i dva iznenađenja. Prvo će doživjeti sovjetsko rukovodstvo kada tijekom ratnih operacija otkrije da su jedno brojevi na papiru, a drugo bojna spremnost snaga (većina tenkova je bila tehnički neispravna, a zrakoplovi su bili zastarjeli) . Njemačko iznenađenje će biti veličina Crvene armije pošto su sve procjene govorile o značajno manjim snagama.

Staljin kako što vidimo iz prošloga posta nije vjerovao u tako brzi napad njegova saveznika, iako je dobijao obavještajne podatke iz kojih se dalo zaključiti da se nešto veliko sprema. Staljin se lagano uspaničio početkom 1941 godine kada su mu obavještajci počeli javljati o pokretima njemačkih trupa prema granici s SSSR-om. Njemačka objašnjenja su se sastojala od nužnosti pomicanja trupa izvan dometa britanskih aviona i pokretanja operacija Harpun i Haifisch kojima su se trebale simulirati vojne pripreme za invaziju Velike Britanije. Bez obzira na sve to Staljin je naredio ograničenu mobilizaciju iako je i dalje odbijao vjerovati izvještajima svojih obavještajaca koje je optuživao da vjeruju namještaljkama Londona koji nakon Jugoslavije sada i njih želi uvući u rat. Kako je 21. lipnja 1941. Sovjetski vrhovni vojni stožer dobio vjerodostojne podatke da se njemačka vojska u borbenom redoslijedu približava granici, nakon noćne sjednice 22. lipnja 1941. godine u 00:30 sati šalje upozorenje o neminovnom njemačkom napadu svojim isturenim postrojbama. Međutim to je bilo kasno i više neupotrebljiva informacija nespremnim vojnicima na granici 2 sata prije početka napada.

U 3 sata i 15 minuta 22. lipnja 1941. na ratištu od Baltičkog do Crnoga mora pokrenuta je najveća kopnena operacija u povijesti ratovanja. Topništvo je otvorilo vatru na sovjetske pogranične utvrde, a Luftwaffe je pokrenula bombardiranje sovjetskih zračnih luka, prometnica te mjesta okupljanja sovjetskih postrojbi. U 6 sati ujutro pokrenut je kopneni napad. Već prijepodne prvoga dana njemački oklopni klinovi prodrli su 15 do 20 km u sovjetski teritorij. Iako su snage toga sudbonosnog dana bile podjednake potpuno iznenađenje i dotadašnje vojno iskustvo njemačkih vojnika će odnijeti potpunu pobjedu tijekom ove prve faze borbi. Šok i konfuzna naređenja iz Moskve o nužnosti kontranapada će s druge strane potkopati Crvenu armiju.

Njemačka Grupa armija sjever će potpomognuta ustankom u Litvi i Estoniji početi ubrzano napredovati prema Lenjingradu tako da je samo tijekom prvog dana ostvaren prodor u dubinu od 80 kilometara. Sovjetski odgovor na to se sastojao u naređenom protunapadu koji je trebao do 26. lipnja uništiti neprijatelja. Većina jedinica koje sudjeluje u ovom napadu bez zračne potpore će biti ubrzo uništena, a neprijateljske oklopne trupe će nastaviti napredovati prema svome cilju sve do naređenja Hitlera kojim se one zaustavljaju kako bi ih pješaštvo sustiglo. Do 25. lipnja navečer 4. oklopna skupina prodrla je 125 km, 3. oklopna skupina 230 km, a 2. oklopna skupina 200 km u dubinu protivničkog teritorija. Sljedećeg dana 4. oklopna skupina izbija na Zapadnu Dvinu, a 18. vojska 1. srpnja ulazi u Rigu te 9. srpnja u Pskov. Oklopna snage Vojne skupine Sredina (2. i 3. oklopna skupina) 28. lipnja spajaju se kod Minska i time zatvaraju ogromno okruženje oko sovjetskih snaga. Međutim, dio sovjetskih snaga uspio se probiti kroz okruženje budući da njemačke pješačke postrojbe jednostavno nisu mogle pratiti tempo oklopnih i motoriziranih divizija. Do 8. srpnja sovjetske snage u okruženju su uništene, a Nijemci su zarobili 290.000 vojnika, 1.500 topova i 2.500 tenkova. Vojna skupina Jug je prodirala smjerom Luck- Žitomir - Kijev i iz sjeverne Besarabije prema Mogiljov-Podoljskom s ciljem da okruži sovjetske snage na izbočini Lvov – Cernovici. Prva oklopna skupina u svom nezaustavljivom napredovanju prvo je 8. srpnja ugla u Berditev, a potom sljedećeg dana u Žitomir i produžila napredovanje prema Kijevu. Do 10. srpnja Vojna skupina Sjever napredovala je u sovjetski teritorij 450 km, Vojna skupina Sredina prema Moskvi 550 km i Vojna skupina Jug prema Kijevu 300 km. Od 10. srpnja 1941. njemačke snage na Istočnom ratištu krenule su u novi napad. Oklopne snage Vojne skupine Sredina u tijeku svoga napredovanja kod Mogiljova razbijaju i okružuju jednu sovjetsku vojsku te da bi 16. srpnja izbile u Jarcevo istočno od Smolenska, a zatim i u sama predgrađa istoga. Presijecanjem prometnice Smolensk – Moskva snage triju sovjetskih vojski našle su se u okruženju. Nijemcima će trebati do 10. rujna 1941. da u potpunosti unište okružene snage i u zarobljeništvo odvedu još 300.000 sovjetskih vojnika.
Tijekom borbi oko Smolenska došlo je do prvog razmimoilaženja između Hitlera i generala oko strategije nastavka operacije. Dok je vojni vrh (Von Brauchitsch i Halder) uz podršku najeminentnijih zapovjednika s bojišta (Bock, Hoth, Guderian...) tražio što brži nastavak napredovanja prema Moskvi, dotle je Hitler obrazlagao da Moskva za njega nema strateškog značenja nego da su njemu važniji gospodarski ciljevi (zauzimanje Ukrajine i Donjeckog industrijskog bazena) i da zbog toga treba prenijeti operacije na krilne vojne skupine. Zatim je, pozivajući se na navedene razloge, zapovjedio 15. kolovoza 1941. da se iz sastava Vojne skupine Sredina 2. oklopna skupina i 2. vojska podrede Vojnoj skupini Jug radi bržeg prodora prema Kijevu i Umanu.
Zatim je 20. kolovoza ponovio svoju zapovijed s tim da je Vojna skupina Sredina trebala zaustaviti svoje napredovanje i prijeći u obranu dok je Vojna skupina Sjever trebala nastaviti prodor prema Lenjingradu (i spojiti se s finskim snagama), a Vojna skupina Jug nastaviti prodor prema Doneckom bazenu s glavnim ciljem zaposjedanjem Krima čime bi se otklonila opasnost za izvore nafte u Rumunjskoj. U međuvremenu je Vojna skupina Sjever s lijevo krilnom 18. vojskom do kraja srpnja prodrla između Riškog zaljeva i Cudskog jezera na Finski zaljev. Ostatak snaga Vojne skupine Sjever nastavio je napredovanje južno od Cudskog jezera u smjeru sjevera i istoka da bi do 7. kolovoza izbile na crtu rijeka Lug — jugozapadno od Lenjingrada duž rijeke Lovat do Velikije Luki te je time „poravnato" bojište Vojnih skupina Sjever i Sredina. Vojna skupina Jug usmjerila je glavne snage u smjeru Kijeva te je 1. oklopna skupina izbila na 20-ak km od istoga. Međutim, tu je zaustavljena snažnom obranom, ali Nijemci odmah prebacuju težište napada na jug, što dovodi do okruženja sovjetskih snaga kod Umana (zarobljeno 103.000 sovjetskih vojnika). Nakon okončanja bitke kod Umana 1. oklopna skupina nastavila daljnji prodor u smjeru sjevera i ostvaruje kontakt sa 2. oklopnom skupinom kod Kijeva, što dovodi do formiranja najvećeg okruženja u vojnoj povijesti.
Okružena je čitava sovjetska vojna skupina (Jugozapadno bojište s pet vojski). Borbe za eliminaciju okruženja trajat će od 23. kolovoza do 26. rujna 1941., a završit će predajom nevjerojatne brojke od 665.000 vojnika (u trenutku okruženja Jugozapadno bojište imalo je 850.000 vojnika, 3.923 topa, 114 tenkova i 167 zrakoplova, samo 15.000 vojnika uspjelo se probiti iz okruženja, a 170.000 je poginulo ili nestalo tijekom borbi u okruženju).
Kada su oklopna pojačanja od Grupe armija centar stigla sjevernoj ona je uspjela probiti 8. kolovoza prvu liniju obrane Crvene armije kod Lenjingrada tako da je prije početka rujna došla na samo 50 kilometara udaljenosti od svog cilja. Tijekom ostatka mjeseca oni će uspjeti doći do samo 11 kilometara od Lenjingrada kada Hitler gubi strpljenje sporošću napredovanja pa povlači oklopne jedinice kako bi pojačao opći napad na Moskvu tijekom jeseni.

Hitler je 6. rujna 1941. izdao prve zapovijedi za pripremu napada na Moskvu što je označilo novu fazu u ratu na Istoku.
Vojni plan Wehrmachta za jesen 1941 godine se prije svega sastojao u završnom napadu na Moskvu. Oslabljene jedinice Grupa armija sjever i jug su također dobile svoja naređenja o napredovanju, ali njihove akcije u ovoj fazi ratu gube na važnosti.

Također znajući za nužnost općeg protivničkog napada na glavni grad Crvena armija je većinu svojih snaga pripremila za njegovu obranu. U skladu s tamošnjim obrambenim planom počela je izgradnja dvije obrambene linije o koje se trebao razbiti napad.

Osnovni dio operacije Tajfun (plan za osvajanje Moskve) se sastojao u trostrukom okruženju koje je trebalo dovesti do potpunog uništenja protivnika. Prva faza ove operacije počinje napadom njemačke oklopne armije na grad Orel. Po svim sovjetskim vojnim projekcijama ovaj napad armije koja je prije sudjelovala u osvajanju Kijeva je bio potpuno neočekivan tako da postiže potpuni uspjeh osvajanjem grada 3. listopada. Koristeći to iznenađenje druga njemačka grupacija je napala prema gradu Brjansku da bi se spojila s osvajačima Orela i zatvorila okruženje oko sovjetskih armija na južnom području obrane Moskve. Na sjevernom dijelu fronte koja je branila glavni grad, Wehrmacht postiže gotovo identičan uspjeh zatvarajući okruženje oko tamošnjih sovjetskih snaga 10. listopada. Bez obzira na potpuno beznadnu situaciju vojnika Crvene armije, oni se nastavili pružati otpor sve do 23. listopada onemogućavajući tako daljnje njemačko napredovanje.

Ovaj slom prve linije obrane je odmah izazvao potres u Moskvi. Istog dana kada je stvoren obruč oko sovjetskih snaga kod Vjazme (10. listopad) Georgij Žukov je postavljen za zapovjednika obrane Moskve. Ubrzo potom (13. listopada) Staljin izdaje zapovjed da vlada i najviši organi komunističke partije napuste glavni grad i presele se u Samaru. U danima kada se vršila ova evakuacija Staljin izdaje proglas kojim daje na znanje svim stanovnicima SSSR da on neće biti evakuiran nego da ostaje u Moskvi.

Kako se do 10. listopada 500 000 protivničkih vojnika nalazilo u obruču, Wehrmacht je donio odluku o nastavku napada na Moskvu. Kako je zbog nužnosti likvidacije snaga u obruču bio smanjen broj vojnika raspoloživih za napad, pokušaj osvajanje grada Tule pada u vodu. Neuspjeh u osvajanju ovog grada donekle rezultira neuspjehom cijelog plana osvajanja Moskve pošto je on bio određen kao baza iz koje će biti pokrenuto opkoljavanje ovog grada. Od 1. studenog do 15. tako postoji varljiva ravnoteža na bojištu u očekivanju da druga strana napravi prvi potez.

Završna odluka je tako pala njemačkim napadom 15. studenog 1941. U prvoj fazi ovog napada cilj Wehrmachta je bio osvajanje grada Klin što se nalazi sjeverno od Moskve i mostova preko kanala Moskva-Volga. Ovi ciljevi su dostignuti 28. studenog kada su se njemački vojnici nalazili 35 kilometara od centra Moskve. Tada dolazi do protunapada Crvene armije koja protivnika odbacuje na drugu stranu ovog kanala. Druga faza ovog napada je bio ponovni pokušaj osvajanja Tule koji otpočinje 18. studenog. On će također u sovjetskom protunapadu biti potučen tako da plan o osvajanju sjevernog i južnog gradića kako bi se prešlo na opkoljavanje Moskve propada. Tada početkom prosinca temperatura pada na -25°C i sve se pripremilo za posljednju fazu operacije Barbarossa.

Protunapadi kojima je potučen zadnji njemački napad na Moskvu su samo ukazivali na ono što predstoji. Kako Wehrmacht nije imao podataka da su sibirske trupe pozvane na područje Moskve, opći protunapad Crvene armije od 5. prosinca postaje potpuno iznenađenje. Odnos snaga početkom ovog napada je bio 1:1 ali u stvarnosti tu se borilo milijun promrzlih od 6 mjeseci borbi umornih njemačkih vojnika protiv milijun odmornih sovjetskih (sibirskih) vojnika koji su se našli u svom elementu. Kada je pobjednički protunapad okončan njemačke trupu su završili na minimalno 100 kilometara od Moskve čime propada Operacija Barbarossa i počinje klasični frontovski rat.

Uzroke neuspjeha savršenog njemačkog plana, mnogi vide u ruskoj zimi, ali mogli bi ipak ukazati na dvije pogreške koje su dovele do situacije da ruska zima pobijedi i započne klasični frontovski rat. Prvotno je plan bio napad 15 svibnja, međutim Hitler se zapleo na Balkanu i izgubio dragocjeno vrijeme, Musolinijeva nesposobnost u Grčkoj te vojni udar koji su izveli britanci u Jugoslaviji, naveli su Hitlera da osvoji te dvije države kako bi sačuvao rumunjske naftne izvore. Zbog ovog kratkog rata datum napada na SSSR je morao biti pomaknut s 15. svibnja na 22. lipnja. Ako uzmemo u obzir da je u trenutku proboja sovjetske linije obrane između Smolenska i Moskve (3. listopada) počela tipična ruska jesenska kiša koja je uništila blatnjave prometnice i značajno usporila njemačko napredovanje. Po lijepom vremenu Wehrmacht je napredovao po 20 - 40 kilometara u danu, sada po kišnom vremenu on napreduje maksimalno 10 kilometara, zbog čega se značaj kašnjenja napada na SSSR od gotovo 40 dana ne može nikako podcijeniti. U stvarnosti zbog vremenskih uvjeta napad nije mogao početi prije 1. lipnja, ali to bi i dalje predstavljalo dobitak od 21 dana.

Drugi razlog za propast napada je Hitlerov strah kako će on postati drugi Napoleon. Kada u srpnju Wehrmacht osvaja Smolensk, ali ne uspijeva osvojiti Lenjingrad ili Kijev on zabranjuje napad na Moskvu zbog straha da će osvojiti sovjetski glavni grad, ali da će bočni protunapadi Crvene armije iz smjera Ukrajine i Baltika uništiti njegovu vojsku kao što su uništili i onu francuskog cara. Ta Hitlerova naredba kojoj su se žestoko suprostavili svi njemački vojni zapovjednici je na kraju ipak bila izvršena. Ishod toga je bilo nepomično stajanje Wehrmachta kod Smolenska više od 60 dana. Kada je napokon naređen napad početkom jeseni došla je ruska kiša koja usporava oklopne jedinica i daruje novo vrijeme SSSR-u da dovuče pojačanja iz Sibira koja će obraniti Moskvu.


21.02.2016. u 01:16 • 35 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr