Voyager-nova generacija

četvrtak, 26.05.2016.

Ante Pavelić i građanski rat u NDH 1941-1945

Za vrijeme 2 svjetskog rata u Hrvatskoj se vodio građanski rat. U prošlom postu sam pisao o NDH-Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je praktički bila Hitlerova marioneta, stvorena u prilogu stvaranja novog svjetskog poretka na čelu sa 3 reichom i Hitlerom kao vođom. Malo sam zastao jer je kompleksna građa i mnoštvo detalja sudbina i tragedija koje su promijenile mnoge živote i uticale na budućnost, a mnogi su i danas zarobljeni u vremenu 1941-1945 godina, Odlučio sam još nešto napisati o toj državi, građanskome ratu i zlu koje je haralo ovim prostorima sa nadom da se nikad više ništa slično ne ponovi. U prošlom postu sam pisao o zločinima koje je provodila ta država sa ciljem istrebljenja Srba Židova i Cigana. Spomenuo sam zločine koje su počinili Srbi koji nisu mogli zamisliti ništa hrvatsko, a i pojedini komentatori su napisali detaljnije o četničkim zločinima. Mogli bi pisati i o drugim državama, npr Nedićevoj Srbiji u kojoj je Beograd postao prvi veliki europski grad očišćen od Židova, ali se više u svojim postovima koncetriram na hrvatsku povijest. Hitler je kao što sam rekao iskoristio potlačenost i poniženost hrvatskog naroda u tvorevini Velike Srbije nazvanoj Kraljevina Jugoslavija i darovao nam državu. To je hrvatski narod sa neskrivenim oduševljenjem prihvatio. Na čelo te države je kao što sam napisao postavljen Ante Pavelić nakon što je to odbio Vladko Maček.

Ante Pavelić rođen je u malom hercegovačkom selu Bradina kod Konjica na Ivan Planini, tada dijelu Austrougarske Monarhije. Njegov otac Mile, pružni radnik, i majka Marija doselili su se iz ličkog sela Krivi Put. U potrazi za poslom, njegova obitelj se prvo seli u Jezero kod Jajca, gdje Pavelić pohađa osnovnu školu, muslimanski mekteb. Tu je Pavelić slušao o muslimanskim običajima i lekcije koje su kasnije utjecale na njegov stav prema Bosni i prema bosanskim muslimanima. Nakon toga Pavelić pohađa isusovačku školu u Travniku, odrastajući u gradu gdje je većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Kultura bosanskih muslimana odigrala je važnu ulogu u njegovoj kasnijoj političkoj karijeri. U Zagrebu Pavelić pohađa srednju školu. U ranim srednjoškolskim danima pridružio se Čistoj stranci prava i studentskoj organizaciji Frankovci, koju je osnovao Josip Frank, punac Slavka Kvaternika, austrougarskog pukovnika i budućeg ministra Domobranstva. Još je išao u školu u Senju i Karlovcu. Imao je često zdrastvenih problema, pa bi prekidao i nastavljao da bi maturirao 1910 u Zagrebu. Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kad je završio pravo, pozvan je na odsluženje vojnog roka u austro-ugarsku ratnu mornaricu. Vojno liječničko povjerenstvo u Puli nije bilo sigurno je li bio sposoban za služenje vojnog roka, pa je poslan na rad u Šibenik, gdje je od kolovoza 1914. do ožujka 1915. radio kao zidar pri gradnji zgrade mornarice. Za to je vrijeme stanovao kod jedne židovske obitelji. Ponovno je krajem ožujka 1915. pozvan u Pulu, gdje je liječničko povjerenstvo zaključilo je da ipak nije sposoban za vojnu službu, pa je otpušten. U isto vrijeme postaje odvjetnički pripravnik Aleksandra Horvata, tadašnjeg predsjednika Stranke prava, gdje također dobiva i doktorat u srpnju 1915.

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Pavelić je sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke prava. Kao zaposlenik i prijatelj Horvata, često je sudjelovao na važnim stranačkim sastancima, kasnije preuzima Horvatove dužnosti dok je on u odsutnosti. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu kod Horvata i postao je samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom SHS 1. prosinca 1918., Čista stranka prava održava javni prosvjed. Hrvatski narod je bio protiv srpskog kralja, za kojeg nisu bili pitani, niti su najviše državne ovlasti pristale na ujedinjenje. Nadalje Čista stranka prava izražava želju Hrvata za republikom. Jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik nove Hrvatske stranke prava. Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost.

U to vrijeme, Pavelić je uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Zastupao je sebe i svoje kolege, da bi na kraju bili pušteni. Dana 12. kolovoza 1922. u crkvi sv. Marka u Zagrebu, Pavelić je oženio Mariju Lovrenčević koja je, s majčine strane, bila Židovka. Marija je bila kćer Martina Lovrenčevića, također člana Stranke prava i poznatog novinara. U braku su dobili troje djece, sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju.

Kasnije je Pavelić postao potpredsjednik Hrvatske odvjetničke komore.

Nakon što je izabran za člana Skupštine u Beogradu, Pavelić postaje pripadnik Hrvatskog bloka, nakon izbora održanih 1927. Pavelić također postaje osoba za kontakt Stranke prava s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem.Pavelić je obnašao dužnosti stranačkog tajnika do 1929., kada kralj zabranjuje djelovanje svim političkim strankama. U govorima u Skupštini isticao je hrvatsku nezavisnost i protivio se srpskom nacionalizmu. Pavelić je bio očevidac atentata na Stjepana Radića u skupštini 20. lipnja 1928. godine. Preko svojih bečkih kontakta, Pavelić uspostavlja vezu s talijanskom vladom. Bio je manje uspješan u povezivanju s mađarskom vladom jer su se vlasti u Budimpešti plašile pogoršavanja odnosa s drugim europskim državama.
Pavelić je osnovao oružanu skupinu Hrvatski domobran, djelo kojim je otvoreno pozvao Hrvate na oružanu pobunu. Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je kralj Alekandar proglasio Šestosiječanjsku diktaturu 1929., Pavelić odlazi u Italiju, da bi se kasnije preselio u Beč. Okolnosti su ga prislile da se ponovno vrati politici, iako je to pokušao izbjeći. Uspostavio je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je suradnja ustaša i pripadnika VMRO-a postala službena. Pavelić je izjavio da naziv "ustaše" potječe od bosanskih muslimanskih pobunjenika koji su se protivili austrougarskoj okupaciji, a da je ustaška himna Ustaška koračnica zapravo pjesma bosanskih pobunjenika iz 1878.. Ta Sofijska deklaracija bila je od velike važnosti Paveliću i UHRO-i. Jugoslavija je protestirala Bugarskoj, a Paveliću je suđeno u odsutnosti i 17. srpnja 1929. osuđen je na smrt zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perčecom. Srpski nacionalizam u Jugoslaviji olakšao je Paveliću uspostavljanje ustaša – Hrvatske revolucionarne organizacije.

Kada su mu austrijske vlasti zabranile privremeni boravak u Austriji, Pavelić se seli u Italiju gdje s obitelji živi do travnja 1941. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu htjele priznati podršku ustašama ili Paveliću da bi zaštitile ugled, ali Pavelić je svejedno primao podršku od talijanskog fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ih je vidio kao sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Mussolini je dopustio Paveliću da živi u Rimu i obučava ustaške paravojne jedinice koje su se spremale za rat s Jugoslavijom. Kasnije se velik broj Hrvata pridružuje ustašama zbog razočaranja srpskom politikom vođenom u Jugoslaviji. Rani pripadnici UHRO-a postali su visoki dužnosnici ustaškog režima nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, Vjekoslav Luburić (zvani Maks), Jure Francetić (zvani Laszlo) i Rafael Boban.
Na sastanku u Spittalu u Austriji 1932., Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy odlučili su se na izvođenje malog ustanka. Ustanak je počeo u ponoć 6. rujna 1932. i poznat je pod nazivom Velebitski ili Lički ustanak. Vođa ustanka bio je Andrija Artuković, a ustanak je izvelo 20 ustaša s talijanskom opremom. Ustaše su napali žandarmerijsku postaju i povukle se na Velebit bez žrtava. Ovaj ustanak imao je cilj zastrašivanja jugoslavenskih vlasti od ustaške emigracije, to je Pavelić i obznanio 12. travnja 1941. Iako je ustanak bio malen, jugoslavenske vlasti nisu znale kolika je stvarna moć ustaške emigracije. Kao rezultat toga, povećana je opreznost.
Ustaše su kasnije izveli dva pokušaja ubojstva kralja Aleksandra. Jugoslavenski monarh je imao mlitavo osiguranje i nedostatak oružane zaštite, a Paveliću su njegove organizacijske sposobnosti pomogle da podmiti visoke dužnosnike u francuskom osiguranju za kralja. Uspješan atentat izveo je pripadnik VMRO-a Vlado Černozemski. Čelnik marsejske policije, Jouhannaud, nakon atentata, razriješen je dužnosti. Po drugi put, Pavelić je u odsutnosti osuđen na smrt, ovaj put od strane francuskog suda. Pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila je Pavelića i još nekoliko ustaša 17. listopada 1934. Pavelić je pritvoren u Turinu i oslobođen u ožujku 1936.U zatvoru je Pavelić napisao roman Lijepa plavojka. Kao što sam već prije pisao tu se više radi o pavelićevom hvalisanju, a manje o njegovim orgnizacijskim sposobnostima u izvršenju atentata. Naime razočaran talijanskim odnosom prema ustašama, Pavelić se približava nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, koja je obećala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog sporazuma. Smrtonosni atentat u francuskom lučkom sredozemnom gradu Marseilleu na srpskog kralja Aleksandra I Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua idejno je osmislila njemačka nacistička tajna služba Sicherheitsdienst (SD) i vanjskopolitička služba nacističke stranke NSDAP tako da su odgovorni za javno smaknuće dvojice protunjemačkih državnika bili šef Sicherheitsdiensta (sigurnosne službe Njemačke tajne policije GESTAPO), Reinhard Heydrich (zločinac zadužen od Hitlera, Himmlera i Göringa za program "Endlösung" ili 'Konačno rješenje židovskog pitanja'), i nacistički ideolog i saveznik guvernera Engleske narodne banke, Mr. Montagu Normana, Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg (glavni urednik nacističkog režimskog glasila 'Völkischer Beobachter'), uz glavnog odgovornog Adolfa Hitlera i njegova zamjenika Heinricha Himmlera.

Sicherheitsdienst je za nalog likvidacije francuskog ministra vanjskih poslova angažirao svog tajnog agenta Eugena Didu Kvaternika, njegova šefa Antu Pavelića, i makedonskog revolucionara Vladimira Georgijeva Černozemskog, zvan 'Vlado šofer' koji je bio tjelohranitelj od vođe makedonske revolucionarne protujugoslavenske organizacije VMRO, Vanča Mihajlova, za koju je njemačka vojna kontra-obavještajana služba Abwehr ocijenila da je najbolje organizirana urotničko-diverzantska organizacija toga vremena koja je na Zapadu imala biljeg 'terorističke' organizacije. Vladimir Georgiev je u Marseilleu ubio srpskog kralja i francuskog ministra, i na licu mjesta bio je likvidiran od strane tjelohranitelja francuskog državnika.
Izvršitelje atentata je u Marseilleu navodila njemačka agentica Melitte Wiedemann koja se tamo nalazila sa Georgijevim Černozemskim dok je Eugen D. Kvaternik, šef akcije s hrvatske strane, organizirao atentatorima, među kojima su bili hrvatski revolucionari iz ustaškog logora za vojničko-diverzantsku obuku u Mađarskoj i Italiji. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić čak je u svojemu romanu 'Liepa plavka' aludirao na to da je marsejski atentat navodno isključivo djelo hrvatske protujugoslavenske organizacije ustaškog pokreta, tako da autor sugerira kako je plavuša u romanu navodno jedna Hrvatica, međutim, u stvarnosti je 'liepa plavka' njemačka agentica Sicherheitsdiensta, nacistikinja Melitte Wiedemann, a njen suradnik u organizaciji atentata je austrijski nacist Otilo Globočnik kojega je poglavnik NDH odlikovao na godišnjicu marsejskoga atentata 1944. visokim hrvatskim državnim odličjem što nije bilo po volji Reichsführera SS, Himmlera, koji je, kao i cijeli njemački nacistički vrh, nastojao zataškati ulogu Njemačke i Hitlerove vlade u likvidaciji francuskog 'arhitekta' geopolitike opkoljavanja Njemačke.

Na kraju listopada 1936. Pavelić je završio svoju studiju Hrvatsko pitanje (njemački: Die kroatische Frage) za njemačku diplomaciju. No, kako je u to vrijeme njemačka diplomacija trebala ujedinjenu Jugoslaviju, Pavelićeva studija ostavila je slab dojam na njih. Dan nakon što je izdana njegova druga knjiga Strahote zabluda (talijanski: Errori e orrori), zaplijenjena je, a ustaška djelatnost je zabranjena. Nakon sporazuma Ciano-Stojadinović, sklopljenog 1. travnja 1937., koji je normalizirao talijansko-jugoslavenske odnose, Pavelić je bio prisiljen izdati naredbu kojom raspušta ustaške jedinice i logore na talijanskom području. Nakon toga Pavelić živi u Sieni. Nakon što je Stojadinovićeva vlada pala 1939., pojačala je ustaška aktivnost. Njemačka je i dalje vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, Talijani su dvojili, a Pavelić je bio čvrst u tome da se stvori hrvatska nezavisna država.

Dana 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio je invaziju na Jugoslaviju. Nijemci su mislili da će slom Jugoslavije olakšati, ako stupe u vezu s Hrvatima i drugim neprijateljima kraljevskog režima. Kako je većina Hrvata podržavala Seljačku stranku, Nijemci su htjeli dati vodstvo nezavisne Hrvatske predsjedniku Seljačke stranke, Vladku Mačeku, što im se činilo bolje nego podržati ustaše, međutim Maček je to odbio i postavljen je Pavelić i njegov ustaški pokret. Dana 10. travnja 1941., doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića. Dana 13. travnja 1941. Pavelić je stigao u Hrvatsku, a noć na 15. travnja 1941. provodi sa svojom ustaškom emigrantskom pratnjom u Zagrebu. Počeo je obnašati svoje dužnosti čelnika države i proglasio vladu. Nedugo zatim i njegova obitelj stiže u Zagreb.
Da bi dobila podršku svojih saveznika, NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Sve političke stranke su raspuštene. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u početku bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru, takva je situacija bila u NDH sve do završetka rata. Kako je Pavelić bio poglavnik i Ustaškog pokreta i Hrvatske, imao je apsolutnu moć. Kao dio kulta osobnosti kojeg je stvorio, Pavelić je predstavljan kao druga najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti, istican je zajedno uz Antu Starčevića kao osloboditelj hrvatskog naroda. Razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, najpoznatije su skulptura Antuna Augustinčića i portret koji je naslikao Ante Kaštelančić.

Iako je Pavelić proglasio svoju vladu 16. travnja 1941. sve važnije odluke donosio je sam. Sazvao je Sabor u veljači 1942., koji nije ostavio većeg utjecaja, a zadnji put sabor je sazvan u prosincu 1942. Odnosi s Njemačkom i Italijom bili su jedan od ključnih faktora u NDH, kako je i državni sustav napravljen po uzoru na te dvije države. Talijanski zahtjevi za Hrvatskom obalom narušavali su talijansko-hrvatske odnose. Zaoštravanje doživljava vrhunac Rimskim ugovorima kad je Hrvatska prisiljena odreći se dijela Dalmacije, Krka, Raba, Korčule, Biograda, Šibenika, Splita, Čiova, Šolte, Mljeta i dijelova Konavala i Boke Kotorske u korist Italije. Hrvatski prijedlog da Split i Korčula imaju zajedničku hrvatsku i talijansku administraciju Talijani su ignorirali. Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja i Židova, koji su bili prihvaćeni u hrvatskom društvu. Njemački utjecaj na Hrvatsku vodio je do donošenja zakona o zatvaranju Židova što je u narodu dočekano s nevjericom obzirom da su veliki broj visokopozicioniranih časnika Domobranstva činili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru. Među ustaškom logorima najpoznatiji je Sabirni logor Jasenovac, gdje je, prema pretpostavkama, stradalo od 70 000 - 80 000 ljudi. U početku je Ustaški pokret bio isključivo antisrpski, da bi se kasnije, pod utjecajem njemačke politike, pretvorio i u antisemitski.
Na sastanku u Berchtesgadenu, Bavarska u ranome lipnju 1941., Hitler je ohrabrivao Pavelića da prihvati slovenske useljenike i deportira Srbe u Nedićevu Srbiju. Njemački Führer također je izjavio da previše tolerancije može biti štetno i predložio Paveliću da vodi "pedeset godina nacionalno netolerantne politike" U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala oko 120 000 Srba.
Moramo znati da je tada u raspadu Jugoslavije dok se još uspostavljala NDH bilo mnoštvo naoružanih pripadnika seljačke garde ( Hrvata iz HSS) i četnika ( Srba koji ne priznaju raspad Velike Srbije) svi manje više naoružani, nabrušeni jedni na druge i s metkom u cijevi. Raspad postojećeg sistema bio je samo okidač da to eksplodira i da dođe do epidemije nasilja na lokalnoj razini. Evo stoga da ovdje navedem neke detalje o tim počecima. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara. Četnici u savezništvu sa talijanima rade na rušenju NDH. U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima polučio 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan iza, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu. Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak «bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija». Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčila Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila.
Episkop Dionisije na jednom mjestu navodi kako se pokolji nad Srbima događaji već po ulasku Nijemaca u Hrvatsku, oko 12-15.4, ali bez ikakvih konkretnih objašnjanja i podataka, da bi na drugom mjestu istaknuo da su se ubojstva Srba počela događati 25.6., nakon Pavelićeva uvođenja odredbe o kažnjavanju svih koji su počinili zločin protiv hrvatskih građana.
Beogradski episkop Valerijan piše u kolovozu 1941. zapovjedniku njem. vojske Denkelmanu (u Srbiji )memorandum u kojem mu se tuži kako su se zločini nad Srbima počeli događati već od 27. 6. 1941.
Francuski veleposlanik u ZG u svojim izvješćima iz travnja i svibnja nigdje ne spominje ikakve pokolje, spominje opsežna hapšenja običnih ljudi i srpskih uglednika, kako kaže "da bi spriječili ekscese četnika". Tek 4.6. izvješćuje vladu kako je čuo da se priča o mnogim pogubljenjima.
Kasche 3.5 navodi kako se osjeti da je mržnja na Srbe izuzetno velika
Pretpostavlja se da politička vrhuška NDH nije iz početka (kako to tvrde raniji interpretatori, vjerojatno navođeni tvrdnjama episkopata SPC-odmah u travnju) latila likvidacija vjerujući da će "srpski problem" riješiti drugim metodama- preseljenjem, i da se zapravo kraj lipnja i početak srpnja (početak organiziranja logora) mogu ispravno smatrati početkom pogroma Srba (pojedinačnih ekscesa u kaotičnoj zemlji bilo je od početka ali to ne možemo smatrati organiziranim i smišljenim pogromom od strane vlasti)

Prvi organizirani ustanak (ne računajući kaotično djelovanje raznih grupica ranije, što nije "ustanak") dogodio se u istočnoj Hercegovini u lipnju. Bježeći da spasu goli život, Srbi su se masovno našli u zbjegovima u šumama. Naravno, spontano se stvara organizacija - narodni odbori i oružane čete i odredi. Sredinom srpnja dolazi do masovnog ustanka, pri čemu se osvetnički bijes masa sručuje i na mnoge posve nevine Hrvate u područjima sa srpskom većinom. Slijedećih mjeseci među ustanicima dolazi do diferencijacije, s jedne strane na četnike koji isključive neprijatelje vide u ustašama i Hrvatima općenito (plus muslimanima) i koji počinju vlastite operacije genocida, s druge na komuniste, koji inzistiraju na borbi protiv svih okupatora i njihovih suradnika, te suradnji Hrvata, Srba i Muslimana u toj borbi. Iako su velika većina partizanskih boraca Srbi, vitalnu ulogu da je ova druga struja postigla prevlast imaju Hrvati-komunisti, koji dolaze uglavnom iz gradova. Komunisti su se počeli aktivirati nakon prekida savezništva sa nacistima 22. lipnja 1941 godine i napada Hitlera na SSSR operacijom Barbarossa o čemu sam pisao na ovome blogu. Oni na poziv Komiterne pokreću boljševičku revoluciju po uzoru na 1918 o čemu sam također pisao poseban post. Tu prihvačaju mnoge koji se protive zločinima ustaša i nacista i fašista. U prošlom postu sam pisao o blaženom Alojzu Stepincu i njegovoj nedvosmislenoj osudi zločinačkog režima NDH. Pisao sam o propovijedima zbog kojih su razmišljali da izvrše atentat na njega. Sada bih spomenuo i neke druge svećenike koji su sudjelovali u borbi protiv fašizma.
Fra Tomislav Rittig¸župnik crkve sv.Marka u Zagrebu (ne neke seoske crkve¸nego jedne od stožernih) bio čak član ZAVNOH-a¸htio osnovati u partizanskom pokretu "Ured čovječnosti" koji bi se bavio postupanjem prema ratnim zarobljenicima.Normalno da mu nije dozvoljeno.
Fra Alojzije Mišić mostarski biskup više puta Paveliću prosvjedovao zbog terora nad pravoslavcima
Fra Viktor Šakić župnik u Bihaću kod Artukovića prosvjedovao zbog terora nad pravoslavnima ¸te je smijenjen Ljubo Kvaternik kao vinovnik zločina
Fra Bosiljko Ljevar također župnik iz Bihaća 1972 mu je dodijelje Orden bratstva i jedinstva
Sa svim njihovim djelovanjem je bio upoznat banjalučki Jozo Garić koji ih je i savjetovao
fra Marijan Jakovčević istu stvar radio u Cazinu

biskup Smiljan Čekada dobio židovsko priznanje Pravednik među narodima zbog njihovog spašavanja u dr. sv. ratu
don Kuzma Šimunović na Dan žena 1944 na Braču ¸selo Gornji Humac nije htio napustiti svoj narod te je strijeljan od strane Nijemaca...
svećenik iz Ščitarjeva vlč Dragutin Jesih kojemu je Stepinac slao židove¸ubijen zbog spašavanja židova te je isto proglašen kao pravednik među narodima
zagrebački kanonik dr Pavao Lončar je Pavelića u svom predavanju nazvao pogrdnim imenima¸ osuđen na smrt¸pa mu kazna preinačena...
Sve to nije spriječilo oslobodioce da u svom nastupu ubiju 663 svećenik i 31 časnu sestru.To je daleko najveći broj u svim postkomunističkim zemljama¸ ali o tome u nekom sljedećem postu. Ovdje bih mogao još spomenuti dvojicu franjevaca koji su pristupili ustaškom pokretu te su iz franjevačkog reda izbačeni a to su fra Miroslav Majstorović i fra Ivo Guberina.

Na prostoru NDH se vodio krvavi građanski rat, mnoštvo vojski i interesa, Talijani žele Dalmaciju i destabilizaciju NDH, komunisti provode boljševičku revoluciju želeći stvoriti sovjetsku republiku, četnici čine pokolje nad Hrvatima i muslimanima, želeći obnoviti Veliku Srbiju, malo koaliraju sa partizanima, malo sa britancima pa malo sa Talijanima. Nijemcima je potreban mir zbog rata na istoku. Svaki vojnik im je bio potreban, a za NDH ih nije bilo puno ni briga dok Churchill nije izašao sa svojim "mekim trbuhom" i saveznici upali na jug Apenina sredinom 1943. Kad su vidjeli da je vrag odnio šalu, da Englezi čačkaju po Jadranu, da se priča o invaziji i da Pavelić nema snage obračunati se s pobunjenicima počeli su se jače angažirati oko situacije u NDH, potpuno podvrgnuli OS NDH svojoj komandi, uveli vojnu upravu, policijsku upravu itd. Nakon kapitualcije Italije problem nastaje Nijemcima zbog mogućih invazivnih djelovanja UK na Balkanu (u Istri, Dalmaciji i Peloponezu), i ne nužno vezano uz partizane jer su i one "lojalne" četnike smatrali igračima druge strane koji samo čekaju Engleze,naravno, partizani rade veće probleme pa su onda prvi na udaru.
Talijani su druga priča oni daju podršku četnicima, čak naoružavaju ustanike u Lici i Zap.Bosni 1941. Istovremeno otežavaju opremanje domobranstva o čemu lijepo svjedoči Kvaternik (odugovlačili sa plaćenim isporukama pušaka) i priječeći pristup protupartizanskim snagama u "čišćenju terena". Njima je destabilizacija NDH odgovarala, točnije ono što danas nazivamo održavanjem kontrolirane krize- nužnošću vojne intervencije opravdati zaposjedanje teritorija i uvođenje vojne uprave (što su pokušali sa okupacijskom zonom)
bio je to način ublažavanja neostvarenih želja iz Rimskih ugovora kada su se zadovoljili tek sa djelom dalmatinskog kopna a bacili su oko i na bosansku rudaču, pa kad nisu zbog Švaba mogli politički ovladati unutrašnjošću pokušali su nešto užicati preko vojske - pojednostavljeno rečeno, ponudili su se kao garant stabilizacije i pacifikacije a na kraju su na tom istom području njemačkim i NDH vlastima postali i veća smetnja od otvorenog neprijatelja. Nijemci su vodili politiku diplomatske i vojne korektnosti s Talijanima u NDH (na čemu je inzistirao Hitler zbog dobrih odnosa sa Mussolinijem). Tako su Nijemci za svaku akciju tražili/pitali Talijane za dozvolu što je često dovodilo Nijemce do ludila jer su Talijani počesto ignorirali ili otezali stvar.
Glaise von Horstenau je često upućivao žalbu u Berlin zbog ponašanja Talijana, a iz Rima su ga često optuživali da minira i omalovažava talijansku vlast u Hrvatskoj, za to ga je ponajviše optuživao talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano. Optužbe su išle do te mjere da su ga optuživali da općenito radi kontra Italije. Time su Talijani često Horstenau vezali ruke jer je Berlin išao na kartu dobrih odnosa.
Tražili su Nijemci (njemačka služba u Zagrebu) itekako da se Talijani priberu i počnu voditi savezničku politiku (česti su njemački prigovori zbog talijanske pasivnosti prema akcijama partizana i naoružavanju Srba). No sve je to bilo pomalo neuspješno zbog viših ciljeva Njemačke i Italije kao saveznika. Tek kasnije slomom Italije Hitler priznaje krivu politiku prema Hrvatskoj na korist Talijana (u razgovoru sa Horstenauom).
Jedan od većih događaja u povijesti Nezavisne Države Hrvatske bila je urota Lorković-Vokić. Ministar Mladen Lorković i vojni časnik Ante Vokić predložili su Paveliću da Hrvatska prijeđe na stranu anglo-američkih saveznika uz njegovo napuštanje vlasti, kako su Britanci zahtjevali. U početku Pavelić podržava njihovu ideju, no mijenja mišljenje nakon što ga je posjetio za područje hrvatske zadužen časnik Gestapa koji mu je rekao da će Njemačka s razvojem novih oružja ipak dobiti rat. Pavelić nakon toga odlučuje uhititi Lorkovića i Vokića, neke članove Seljačke stranke i časnike Domobranstva. Lorković i Vokić smaknuti su krajem travnja 1945. u zatvoru u Lepoglavi.
Kvaternik u svojim memoarima piše kako mu je u jesen 1944. došao na savjetovanje doglavnik Pavičić (u svom drugom posjetu imao je propusnicu za Hauptquartier i pozdravno pismo od Košutića), u vezi puča. Navodno, rekao mu je da rješenje vidi u odstupanju Pavelića, instaliranju HSSa i odstupanju svih koji su problematični, ponajprije rasova. Kaže, rekao je isto ono što je Paveliću sasuo u lice kad je išao iz NDH, da je glavni odgovorni za stanje u državi. Navodno je zbog tih poruka, nakon što je puč razbijen, ostao bez mirovine (blokirana mu hrana i novac iz ZG), a stan mu je oduzet i dan gen.Lohru što je ovaj odbio.
Već od ranije je u vezi s ljudima iz HSS, koji su u kontaktu s Lorkovićem. I to preko nekog Maričića. Maričić mu je iznio planove o dolasku HSSovaca na vlast, i da glavni problem nije u samom Paveliću koliko u Kacheu koji ga drži protiv vojnih vlasti Wehrmachta na čelu NDH. I da čak i njemački časnici krive Kachea za nered.
Maričić mu iznosi svoje opservacije kako se sam uvjerio u SZ Hrvatskoj kako Pavelić nema podršku seljaštva, i kaže kako je kontaktirao i bijele i crvene partizane. Bijeli napadaju transport s ciljem da onemoguće Pavelićevu vlast, imaju vezu s crvenim partizanima (Titovi) ali ne operiraju zajednički u vojnim pothvatima.
Kad ga Kvaternik pita da mu odgovori što misli ako prvaci HSSa dođu na vlast, hoće li se izbjeglice vratiti kućama, on odgovara da je siguran za sve bijele partizane s Kalnika i iz okolice Čazme da bi došli kući, kao i dobar dio crvenih iz okolice Pakraca.
Razgovor je opširno prenesen, uglavnom, Kvaternik mu daje podršku i podupire akciju HSSa, ali odgovara da u tom ne želi aktivno sudjelovati jer se osvjedočio kakvi su Nijemci i doživio velika razočaranja od njih (boji se rekacije Kachea jer zna da ovaj ima utjecaja u Berlinu i da mu Hitler vjeruje više nego ostalima u NDH, i da se sigurno ne bi odrekao blagodati koju mu Pavelić nudi, a kojima bi s novom seljačkom vladom morao doći kraj, te kaže kako ima dovoljno dokaza da pred Hitlerom može dokazati korumpiranost Kachea). Dakle, on se nudi kao nekakav savjetnik, "vanjski suradnik", ali ne želi nikakvu aktivnu ulogu pregovarača ili slično. Uputio je dotičnog Maričića na starog austrijskog kolegu, generala Lahousena, koji je imao jake veze za Balkan i preko kojega je mogao lako maknuti Kachea iz Zagreba. A taj se nalazio u glavnom štabu. Ovaj HSS-ovac, brbljava seljačka duša, Maričić mu je po povratku ispričao nevjerojatno iskustvo koje je proživio jer je putovao avionom, ali nije našao ciljanog generala pa je pismo od Košutića i Kvaternika ostavio "nekom malom mršavom" ( taj ubogi mršavac bio je adm.Canaris ) švabo mu je rekao da plan mora ostati tajna, a gdje je pismo završilo ne zna, navodno je vidio da ga uzimaju neka dva diplomata. Vratio se u Zagreb, sav sretan zbog obavljenog posla (kako piše Kvaternik), za par dana je čuo da je uhapšen. I tu završavaju svi Kvaternikovi kontakti s pučistima.
Kapitulacijom Italije su jako ojačali partizani. Tako možemo pogledati izvještaj komesara kada partijskom čelništvu govori o političkom stanju u Dalmaciji krajem 1943., pa kaže kako su partizanske jedinice brojčano narasle, kako je mobilizacija pučanstva u tijeku, da su se Dalmatinci zadovoljavajuće odazivali pozivu, među ostalim kaže, jer misle da je rat završio i da će napokon odahnuti i krenuti u mirnodopsku obnovu zemlje. Ljudi jedva da su imali i percepciju onoga što se stvarno događa u zemlji, kamoli u svijetu. ne svi, ali ovo nerazumjevanje okolnosti ipak upućuje da su postojali i neki manje poznati razlozi masovnog rasta partizanskih jedinica u Dalmaciji.

Postoje i poprilično česti slučajevi dezertiranja dalmatinskih partizana koji zabrinjavaju divizijske komesare i zapovjednike, kao i oblasne odbore, jer ljudi nisu htjeli u Bosnu, Bosna je naime izazivala popriličnu neizvjesnost i strah kod ljudi, nitko nije htio u klaonicu, i nisu htjeli ginuti dalje od svojih krajeva. Nakon pada Italije i oslobođenja Splita od njegovih građana u rujnu 1943 u gradu je zavladala euforija.Masu neiskusnih ljudi¸bez ikakve obuke se priključilo partizanima koji su tada ušli u grad i na prilazima Splita danima sprječavalo ulaz njemačkih jedinica u grad. Predsjednik splitskog vatrogasnog društva nakon završetka borbi izašao pred nastupajuće Nijemce u samom gradu.Čovjek je znao njemački ¸te im rekao da nije potrebito daljnje razaranje grada jer u njemu nema više partizanskih postrojbi. Poslije rata su ga partizani strijeljali zbog suradnje sa okupatorom,
1943 je na više mjesta izbio doslovno narodni ustanak, Istra, Slovensko primorje... u Istri je bilo preko 12000 ustanika koji naravno nisu imali nikakve šanse kad je na njih krenuo 2. SS oklopni korpus u operaciji Istrien koja je možda jedina uspješna njemačka operacija završena prije previđenog roka

Slična euforija je zavladala 1944 po Vojvodini i sjeveru Srbije, gdje nije bilo toliko borbi pa je bilo puno raje koja je naivno jurišala na rovove "poraženih" švaba.

Evo i detalja iz "situacijskog" izvještaja komesara VIII korpusa Šiljegovića poslanog komesaru glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, ožujak 1944

Stanje na ostvrima također se povoljnije razvija. Skoro bezobzirne, krvave i oštre represalije koje su Niejmci primjenili na stanovništvo ostrva, stvorile su objektivno povoljniju situaciju da se razbije izvjestan oportunizam kod naroda u odnosu na Nijemce i oportunizam čak i kod nekih jedinica i odreda da se ne vodi borba, bojeći se represalija na stanovništvo i imovinu. Baš po pitanju ovakve oportunističke politike i po pitanju mobilizacije moglo se je konstatovati da ima nekih odgovornih drugova, pre svega na terenu, pa i u vojsci, koji svojim nereagiranjem na ovakve pojave pokazuju takve osobine koje ne mogu biti svojstvene pripadnicima revolucionarne i borbene organizacije tj. komunističke partije. Ovaj oportunizam kod tih drugova ne izražava politički neznanje već više nezdravost - nezdravo vaspitanje.

Četnici negdje "lutaju" između Osovine i Saveznika, i funkcioniraju više kao jedan nefunkcionalni "savez" grupacija sa dosta velikom autonomijom djelovanja. Nit je Draža imao efikasan nadzor i kontrolu nad četničkim "teritorijalcima"(u najboljem slučaju održavao je nekakve radio-veze s udaljenim zapovjednicima na terenu, i to ne stalne, no u realnosti oni su djelovali po svome i bili apsolutni gospodari na terenu kao Đujić npr.), nit svi oni otvoreno i srdačno surađuju s lokalnim vlastima NDH (to je nužno zlo za obje strane,vidi se to npr iz slučaja u zap.Bosni u ljeto 1942; a četnici to tumače kao prilagodbu okolnostima dok se pokret ne oznaži-kao u slučaju kada ustaške vojne vlasti 1944. od njih traže uklanjanje srpskih obilježja sa uniformi,grbova i trobojnica na što ovi pristaju,pravdajući to pred svojim ljudima i govoreći vojnicima da se strpe i prilagode, jer da će uskoro "doći vrijeme i za to"-misle na rušenje NDH i dolazak saveznika), nit su svi suradnici Nijemaca (uostalom Nijemci ratuju protiv dijela četnika), nit Nijemci vjeruju u lojalnost onih koji su ugovorno vezani uz njih.
Komplicirana je to tematika oko koje ne valja generalizirati. Sklapanju ugovora između NDH i četnika 1942. nije toliko presudan faktor nadmoći partizanskog ustanka (jer to NOVJ još nije, osim na prostorima gdje su oružane formacije NDH bile stvarno malobrojne zbog nekog trećeg faktora, kao npr. u tal.okupacijskoj zoni) već činjenica da su se vlasti NDH uvjerile da puno više koristi imaju od pragmatičnog nalaženja kompromisa s Srbima jer su uvidjeli da se baš ne mogu olako obračunati sa "nacionalnim srpstvom" u svojoj državnoj tovrevini. Zapravo dobrim djelom 1942. još u redovima ustaškog vodstva ni ne postoji toliko jasna podjela pobunjenika na crvene i kraljevske (kažem to na osnovu Kvaternikovih memoara).

Kako Nijemci gube rat sve više ima prebjega u partizane i tako jača partizanski pokret. Početkom rujna 1944. stanje u Dubrovniku i širem području krajnje je zamršeno. Grad drže Nijemci sa 369. pješačkim pukom iz 369. legionarske divizije. Tu su i postrojbe vojske NDH. Za razliku od svih hrvatskih gradova (osim Knina), tu je i četnička vojska Draže Mihailovića, koja tu legalno boravi kao u svom garnizonu i surađuje prvo s Talijanima, a potom i s Nijemcima i vojskom i vlašću NDH.

Pakleni četnički plan
U gradu je znalo biti čak do 1000 naoružanih četnika, tu dolaze, borave i sastanke održavaju brojni četnički vojvode i drugi časnici. Oko Dubrovnika je prvo Dubrovačka četnička četa, a onda i Dubrovački četnički korpus. Za kapitulacije Italije u rujnu 1943., izbjeglička vlada u Londonu imala je nakanu Dubrovnik predati četnicima Draže Mihailovića, ali Nijemci su ih preduhitrili i nakon Talijana okupirali grad i okolicu.
Sve to dobro zna Zagreb, vlada i vojni stožer NDH, ali nitko se tome ne protivi niti tjera četnike iz hrvatskog Dubrovnika. Zašto? Evo nekih brzojava koje su UNS-i u Zagreb slali špijuni agenti iz Dubrovnika. Agent šifre Bić 1101 31. prosinca 1942. javlja: Četnici po Dubrovniku slobodno šeću, nalaze se u hotelu "Pošta" gdje je i njihovo zapovjedništvo. Nalaze se i u Gružu kod Iličkovića. Na Srđu su postavili četničku zastavu koju su Talijani skinuli. Četnici po gradu pjevaju: "Od Topole do jadranske plaže, sve su straže đenerala Draže..."
Drugi ustaški agent, šifra Bić-1290, 27. listopada 1943. javlja Zagrebu: Dne 19. listopada 1943. poginuo je u borbi s partizanima četnik Đorđe Milojević iz Dubrovnika. Na sprovodu učestvovali svi Srbi iz Dubrovnika... U siječnju 1944. isti agent javlja: Sinoć, 8. siječnja 1944. četnici su nastavili pjevanje izazovnih i pogrdnih pjesama po gradu... Nešto iza toga isti javlja Zagrebu: Dubrovnik je prepušten na milost i nemilost četnika, koji uglavnom diktiraju Dubrovnikom... Narod želi da dođe bilo koja vojska pa bilo to i partizanska samo da se oslobodi od četničkog terora u Dubrovniku..

Uzaludna upozorenja
U jednoj depeši ustaški agent javlja Zagrebu da se u Dubrovniku nalazi oko 600 do 800 četnika što u vojničkoj odori, što u civilu... I na kraju evo još jedne depeše od 11. travnja 1944. u kojoj i ovo stoji: Koncem ožujka u Trebinju je obavljen sprovod jednog četnika koji je poginuo u borbama s partizanima. Mrtvački lijes bio je pokriven srpskom zastavom, a počast mu je odao vod Vražje divizije (misli se na 369. hrvatsku legionarsku diviziju, prim. N.A.).

Tito početkom listopada 1944., doznaje da Dubrovnik još nije oslobođen, i po povratku iz Craiove na Vis odmah šalje brzojavku članovima Vrhovnog štaba Aleksandru Rankoviću i generalu Arsi Jovanoviću, načelniku Vrhovnog štaba, da se najhitnije angažiraju 26. dalmatinska i 29. hercegovačka divizija i oslobode Dubrovnik. Na temelju toga štab 29. divizije izdao je zapovijed za oslobođenje Dubrovnika.
Po toj zapovijedi snage 29. divizije imaju napasti Dubrovnik preko Ivanjice. Od Konavla je poslana 2. dalmatinska brigada, ali su dva njemačka bataljuna bila kod Orahovog dola, zapadno od Dubrovnika. Tu je i Dubrovački odred, a u Konavlima Konavski partizanski odred. Izrazito teška, ali i uspješna borba za Dubrovnik vodi se od 16. do 18. listopada. Najveći uspjeh postiže 2. dalmatinska koja oslobađa Konavle pa Cavtat i 18. listopada od istoka prodire u Dubrovnik.
Dubrovnik je oslobođen 18. listopada 1944. Prvih dana slobode u Gradu nije sve teklo u najboljem redu. Prvo, čiji će biti Grad: hrvatski ili crnogorsko-srpski? Jer u vojnom pogledu sve istočnije od rijeke Neretve još od 1942. u nadležnosti je Hercegovačke operativne zone, a onda 2. crnogorskog korpusa.
Prekretnica nastupa kad Tito naređuje da se Dubrovnik stavi pod stožer 8. dalmatinskog korpusa. Za novog zapovjednika mjesta dolazi major Bogdan Pecotić s Korčule.
Pelješac Nijemci jako brane. Koncentriraju se najprije kod Trpnja, a onda kod Stona. Tri puta su jedinice 11. dalmatinske i 3. prekomorske pokušali osloboditi Trpanj. Pred Janjinom i Dračom pojavio se svježi njemački 370. puk iz 369. legionarske divizije. Olakšanje nastupa 16. rujna kada dvije čete legionara, pod utjecajem rukovodstva NOP-a, dezertiraju iz 2. bataljuna 370. puka i stupaju u 26. dalmatinsku diviziju i s njom idu do Soče.
Janjina je slobodna 18. rujna, a napad na Ston zaustavljen. Tu se javlja nova njemačka postrojba tzv. 19. bataljun iz regimente 999 koji dolaze iz Grčke, koju čine kriminalci i kažnjenici.
U ofenzivi 8. dalmatinskog korpusa za oslobođenje Dalmacije bitka za Vukov klanac, na putu između Stona i Metkovića, povela se u drugoj polovici listopada 1944. i jedna je od prvih većih bitaka na dalmatinskom području. Sukobila se glavnina njemačke 369. legionarske divizije i dvije dalmatinske brigade, 1. proleterska i 11. biokovska. Do bitke dolazi po Titovoj zapovjedi da se padom srednjodalmatinskih gradova krene na Dubrovnik, a prije da se presječe prometnica koja od Dubrovnika i Stona vodi prema Metkoviću i onda prema Mostaru ili Makarskoj i Splitu.

Bitka za Vukov klanac
Akcija počinje djelovanjem s Pelješca 1. dalmatinske brigade, koja se iskrcala kod Neuma i Kleka u Malostonskom zaljevu tijekom noći između 15. i 16. listopada. Desant je uspio i brigada se probila prema cesti Ston, Oštrikovac, Metković, jedinoj prometnici kojom se imala izvlačiti od Dubrovnika grupacija od skoro 5000 njemačkih vojnika i legionara. Neum je oslobođen, a onda i Duži, gdje su Nijemci pripremili cestu za rušenje kad se izvuku od Dubrovnika. Dalmatinski borci koriste to i ruše oko 2 km ceste. Odbijen je i napad njemačkih postrojbi od Metkovića i Opuzena, a bitka se povela za Oštrikovac, kao i za Ston.
Ston je uz velike gubitke oslobodila 11. brigada. Skupa sa 1. brigadom kod Oštrikovca se sudara s Nijemcima koji od Dubrovnika bježe prema Metkoviću. U krvavom srazu Nijemci se uspijevaju probiti do Vukova klanca, ali ne mogu dalje tenkovima i drugom tehnikom. Napadnuti odasvud 22. i 23. listopada 1944. daju se u bijeg, a dio stradava u Vukovu klancu. Iz Metkovića im nije mogla stići pomoć jer su napadnuti na teškom zemljištu. Glavnina njemačke 369. legionarske divizije tu nalazi smrt, izvuklo se tek malo vojnika i nešto ranjenika.
Poginulo je više od 2400 njemačkih vojnika a zarobljeno ih je više od 2000, uništeno je 12 njemačkih tenkova i zaplijenjeno 211 motornih vozila i 60 raznih topova. Prva i 11. dalmatinska brigada imaju 56 mrtvih i oko 260 ranjenih. Zapovjednik Grupe armije F, general pukovnik Löhr priznaje poraz i tvrdi da je 369. divizija potučena. Vukov klanac postaje sinonimom pobjede Dalmatinaca.

Nova vlast provodi boljševizaciju po uzoru na SSSR likvidirajući inteligenciju i time pokazujući kako će biti u novoj državi, ali o tome u sljedećim postovima. Pavelić vidi da Njemačka gubi rat i da Hrvatske oružane snage nisu u stanju odupirati se komunistima, Pavelić naređuje povlačenje prema Austriji. Tamo se trebao predati Britancima za koje je vjerovao da će, za razliku od partizana, prema hrvatskoj vojsci postupati po Ženevskoj konvenciji. Dana 6. svibnja 1945. Pavelić napušta Hrvatsku, a na granicu s Austrijom stiže 8. svibnja. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg. Hrvatski vojnici i civili nastavljaju povlačenje prema Austriji. U povlačenju je sudjelovalo više od 100 000 Hrvata, a desetke tisuća je ubijeno tijekom komunističke ubilačke kampanje koju je povijest nazvala Pokolj u Bleiburgu i nakon toga Križni put. Svjestan činjenice da se slična sudbina mogla dogoditi i njemu, Pavelić je još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja. Pavelić se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici Katoličke crkve, kako navode američki tajni dokumenti. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi. Tito i njegov komunistički režim optuživali su katoličku crkvu zbog pomaganja Paveliću i "anglo-američke imperijaliste" zbog pokušaja oživljavanja nacionalsocijalizma i rušenja komunističke Istočne Europe. Komunističke optužbe nisu bile neutemeljene, jer je Američka obavještajna služba koristila bivše fašiste i nacionalsocijaliste, pa tako i Pavelića, u borbi protiv komunizma.
Pavelić je u poratnom neredu preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iako su američke i britanske okupacijske snage u Austriji znale sve o kretanju Pavelića, a njegov trag nije bilo teško pratiti, ništa nije učinjeno. Zapovijed pomoćnika zapovjednika glavnog stožera američkih snaga na mediteranskom ratištu za hvatanje Pavelića u Vatikanu glasila je na kraju Hands off (Ruke sebi), čime su Amerikanci dopustili daljnji bijeg Paveliću. Zahvaljujući Branku Benzonu, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova. No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Na njega su pripadnici UDBE izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.

26.05.2016. u 15:21 • 33 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2016 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr