Voyager-nova generacija

srijeda, 26.03.2014.

Razvoj velikosrpske ideologije i Crna ruka

Smaknuće srbijanskog kraljevskog para Obrenović 1903. od strane ubojice za pisaćim stolom kneza Petra I. Karađorđevića i njegovih crnorukaških oficira na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem-Apisom izazvalo je ogorčenje u doslovno cjelokupnoj europskoj javnosti: europski tisak osudio je ovaj srpski barbarski čin, a zemlje i vlade zapadnih demokracija na čelu sa Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije uvele su političko-diplomatski bojkot kontakta s vladom u Beogradu i novim, urotničkim, kraljem Petrom Karađorđevićem i njegovom klikom ubojica koji su jedno određeno vrijeme došli u izolaciju.

S.M. Štedimlija u svome djelu obrađuje razdoblje koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi gdje su događaji utjecali na svjetska zbivanja toga doba. „Stupanje na prijestolje u Beogradu njegova ubojice za pisaćim stolom, Petra Karađorđevića odmah je u inozemstvu iskorišteno u velikosrpske propagandne svrhe...“, piše Štedimlija i nastavlja kako je ta propaganda služila umanjivanju gnjeva europske javnosti prema Srbiji koja je tolerirala ubojstvo svoga državnoga poglavara. Kako je propaganda djelovala, najbolje ilustrira francuski publicist L. Dimir, koji se je potrudio opravdati nedjelo urotnika:

„Gotovo tri tjedna savjest Europe opirala se je tom događaju (ubojstvu kraljevskog para). Sve novine na svim jezicima i svih mogućih usmjerenja, francuske, engleske, ruske, njemačke, rumunjske, turske, latinske i novine na esperanto jeziku, službene, poluslužbene, konzervativne, liberalne, radikalne čak i revolucionarne novine izrazile su jednoglasno negodovanje, čak i neskriveno čuđenje nad činjenicom da su se sada prvi put našle jednoglasne u ocjeni jednoga suvremenog događaja.“

„Jedini inozemni novinari koji su se trudili opravdati ubojstvo kraljevskog para bili su Dimir i Andre Bar. Njemačka književnica Berta Suttner odgovorila je na Barov način pisanja oštrim tonom, osuđujući pobjedničku srpsku soldatesku koja se dovela do apsolutne vlasti i koja se drsko usuđuje izabrati kralja nakon što je drugog ubila pa sada ognjem i mačem uvodi sebi podoban režim...“, nastavlja Štedimlija u svojoj analizi nastanka prvih klica velikosrpske beogradske terorističke super-tajne organizacije „Crne ruke“.

S vremenom se britanski protusrpski vanjsko-politički kurs pretvorio u prosrpski kurs, iako je stanje u Srbiji godine 1914. bilo isto kao 1903. godine kada je smaknut prozapadni kralj Obrenović, naime, u trenutku kada je Velika Britanija otvoreno počela podržavati Srbiju još u Prvom balkanskom ratu (1912.) je na vlasti u Beogradu bio Petar Karađorđević, onaj isti vladar kojega su u Londonu prezirali 1903. godine, nazivali ga despotom, ubojicom i balkanskim divljakom, da bi ga poslije držali svojim saveznikom i velikim prijateljem. Iako u Srbiji nije bilo nikakve demokracije, građanskih prava i slobode tiska, od trenutka kada je britanska vlada prešla preko svih nepodopština srpskog režima u Beogradu, Srbija je u zapadnom tisku veličana uoči Prvog svjetskog rata kao uzor demokracije, kao jedna mala zemlja s velikim demokratskim idealima i slobodarskim narodom. Razlog takvog licemjernog stava Zapada je bio isti nazivnik koji je imao sa Srbijom: potiskivanje njemačkog utjecaja u Europi.

Određeni svjetski čimbenici su zainteresirani za Jugoistočnu Europu gdje zapadni Balkan (područje zapadno od Bugarske, Grče i Rumunjske) igra ključnu ulogu. Štedimlija otvara cijeli niz zabrinjavajućih pitanja na koja svjetske sile nisu do danas dale odgovor, ne zato što ne znaju nego ne žele dati odgovor jer bi inače područje Jugoistočne Europe postalo oaza mira i prosperiteta (balkanska Skandinavija), a to nije u interesu moćnika ovoga svijeta jer u tom slučaju gube geopolitičku kontrolu nad nama.

Njemačka i njezini europski saveznici postali su Velikoj Britaniji glavni takmac u gospodarstvu i svjetskoj trgovini, u industrijskom razvoju, i u političkoj ekspanziji u Europi i svijetu. Kao karika u lancu koja može i te kako destabilizirati Kaiserov Reich, koji je početkom 20. st. postao praktički vodeća svjetska gospodarska sila, pretekavši u industrijskom razvoju Veliku Britaniju, bila je Srbija jer je preko njenog teritorija prolazila njemačka Bagdadska željeznica (Berlin – Istanbul – Bagdad) preko koje su Nijemci mislili prevoziti naftu iz sjeverne Mezopotamije i time zaobići Suezki kanal koji se nalazio pod britanskom kontrolom. (Njemačka bi na taj način postala gospodarski neovisna od Engleske.) Britanski scenarij je destabilizacija Njemačke preko Srbije, i osiguranje naftnih putova iz Mezopotamije i s Kavkaza kao i samih naftnih bogatstava u navedenim područjima.

Pošto se karađorđevićevska Srbija sukobljavala s Austro-Ugarskom Monarhijom zbog Bosne, a Austro-Uagrska bila saveznik Njemačke, Srbija je došla u fokus živog interesa britanske politike.

„Dok je europska javnost oštro osuđivala novi režim /u Srbiji/, beogradski su urotnici uspjeli oživjeti djelatnost srpskih agenata izvan granica svoje države, kojim su promjenu režima u Beogradu objasnili kao početak velikoga oslobodilačkog pokreta. Urotnici su se trudili svoje nedjelo prikazati kao djelo učinjeno poradi viših državnih interesa, zbog čega su svoj cilj označili kao „oslobođenje i ujedinjenje cjelokupnog Srpstva“, pri čemu su pod pojomom „Srpstvo“ razumijevali sve Makedonce, Hrvate i Slovence, koje su, po Garašaninovim uputama smatrali naprosto Srbima druge vjere....“ (Radi se o nacrtu odnosno tajnom planu „Načertanije“ o stvaranju „Velike“ Srbije koji je 1844. osmislio ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, Ilija Garašanin.)

Francuski publicist Bar u svoj je dnevnik unio zabilješku o tome da su srpski listovi u inozemstvu, novosadska „Zastava“, organ Radikalne stranke u Ugarskoj, i zagrebački „Srbobran“, organ Radikalne stranke u Hrvatskoj /Srpske samostalne stranke/, u vezi s promjenama u Beogradu postavili na dnevni redi „srpsko pitanje“ i Srbiju veličali kao „oslobodilačku državu“. Među ostalim naveo je od riječi do riječi:

„Srpskom se pitanju danas među svim istočnim pitanjima treba pridati najveću važnost; u njemu se skriva najveća opasnost. Onoga dana kad se Srbi ujedine kako bi u zajedničkom ustanku vodili borbu protiv stranaca, pod čijim su jarmom tolike godine stenjali, mora izbiti požar koji susjedne velesile s velikom opreznošću sprječavaju.“ Nadalje, u toj zabilješci stoji da je Srbija nakon preokreta postala pomlađena, rusofilska i nacionalna, i da korača u rastućem trendu prema vodećoj oslobodilačkoj ulozi...“

U Srbiji su se početkom 20. st. počeli održavati veliki mitinzi (tako zvane narodne skupštine) na kojima se od vlasti u Beogradu zahtijevalo pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji. Tako je na pr. „... potkraj kolovoza 1909. u Beogradu održan veliki prosvjed na koji je došlo nekoliko tisuća ljudi. Nakon govora jednog Srbina iz Kosova, i jednog crnogorskog emigranta, okupljeni su izglasovali jednu rezoluciju u kojoj su zahtijevali pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji....“ U biti, tih godina se u Srbiji samo zborovalo, održavani su brojni mitinzi na kojima su govornici svojim šovinističkim porukama isticali velikosrpske ciljeve (ne jednom se zahtijevalo upućivanje srpske vojske u susjedne zemlje, te su se sastavljale evidencije o dobrovoljcima i četničkim odredima), dok se istodobno gotovo ništa u Srbiji nije proizvodilo, gotovo nitko nije ništa radio. Jedina preokupacija srpskog društva u beogradskom pašaluku tih godina bila je stvaranje „Velike“ Srbije, a nakon toga već će se Srbi namiriti gospodarskim bogatstvima susjednih zemalja. Bar je u vezi s tim primijetio: „Srbija se nalazi u stanju u kojemu se vraća politici održavanja dobrih odnosa s Rusijom, i to radi podizanja jake brane protiv germanskog prodiranja prema jugoistoku“.
Štedimlija naglašava kako su „Svi koji su nakon toga počeli biti na usluzi namjerama srpske politike trudili su se dokazati kako je Srbija 1903. postala magnet privlačenja svih naroda slavenskog jezika na europskom jugoistoku, pri čemu su isticali demokratski duh Srbije, a i njezine političke slobode nasuprot političkim neslobodama u Srbiji susjednim zemljama“.

Srpski urotnici iz 1903. godine nisu se nakon smrtonosnog atentata i obračunu sa prozapadnim čimbenicima u Srbiji povukli iz javnog života Srbije. Djelovali su kroz vojsku, ali i kroz raznorazne organizacije kulturnoga karaktera koje su imale tajne ciljeve, kao na pr. teroristička organizacija „Slovenski Jug“ /Slavenski Jug/ koja je sudjelovala u raznoraznim zavjerama i atentatima u susjednim zemljama, kao na pr. prilikom atentata na crnogorskoga kneza i vladu Crne Gore (Kolašinska afera). Cilj atentata je bio destabilizirati neovisnu crnogorsku državu, i putem državnog udara preuzeti vlast i pripojiti Crnu Goru Srbiji. Velikosrpski atentatori i agenti Beograda su razotkriveni, priređen im je sudski proces, a neki urotnici su na vojnom sudu osuđeni na smrt i strijeljanji od strane crnogorske vojske.

Tajni karakter javne udruge „Slovenski Jug“ razotkriven je na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu 1909. kada je dokazana urota 53 Srbina iz Hrvatske na čelu s braćom Pribićević (iz Srpske samostalne stranke odnosno srpskih članova vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije) koji su namjeravali terorističkom djelatnošću destabilizirati Zagreb sa ciljem pripajanja hrvatskih zemalja Srbiji (u tom smislu je Dragutin Dimitrijević-Apis organizirao i atentat na komesara Cuvaja u Zagrebu koji je izvršio Hrvat Luka Jukić i književnik August Cesarec koji će poslije postati komunist; atentat nije uspio i urotnicima i teroristima se sudilo odnosno osuđeni su). Tajne ciljeve srpske organizacije „Slovenski Jug“ je na sudu u Zagrebu otkrio Srbin Đorđe Nastić koj je bio član te formalno kulturne organizacije iz Beograda, i koji je sudskom vijeću predočio originalni tajni statut te revolucionarne organizacije kao corpus delicti u prilog optužbe da se ta organizacija bavi terorističkom djelatnošću na području Austro-Ugarske, tako i hrvatskih zemalja.

U međuvremenu su se u Makedoniji već počeli boriti srpski dragovoljački odredi, ali ne, kako bi netko pomislio, u svrhu oslobađanja makedonske pravoslavne braće od turskoga jarma, nego radi uništenja makedonskog oružanog revolucionarno-oslobodilačkog pokreta, dok je službeni Beograd podupirao savezništvo s Osmanskim Carstvom protiv Austro-Ugarske koja je bila u napetim odnosima s Turskom jer je 1908. jednostrano pripojila Bosnu nad kojom je vrhovništvo do tada ima po odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine sultan. ( o tome sam pisao u postu o aneksiji BIH, tada je Srbija izvršila mobilizaciju vojske i namjeravala je zbog aneksije napasti Austro-Ugarsku, ali je ruski car odgovorio Petra Karađorđevića od zamišljene avanture, izgovarajući se da Rusija još nije spremna za rat s Njemačkom. )

Major vojske Kraljevine Srbije, Dragutin Dimitrijević-Apis, je nakon razbijene organizacije „Slovenski Jug“ postao 1911. godine vođa nove tajne organizacije za provođenje revolucionarne djelatnosti izvan Srbije, na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije (hrvatske zemlje i Bosna) i Osmanskog Cartva (Makedonije, Sandžaka i Kosova). Okupio je vođu sveučilišne mladeži iz „Slovenskog Juga“, Ljubu Jovanovića, zapovjednika srpskih četnika u Makedoniji i konzularnog službenika Bogdana Radenkovića, te satnika Voju Tankosića, kao i topničkog satnika Velimira Vemića, uz bojnika Iliju Radovojevića. Dogovor o osnivanju nove tajne zavjereničke revolucionarno-terorističke organizacije pao je 3. ožujka 1911. godine u stanu Velimira Vemića, a deset dana poslije sedmorica osnivača podastrijela su njen statut. Organizacija je dobila ime „Ujedinjenje ili smrt“ (poznata još i kao „Crna ruka“), čime se htjelo reći kako se članovi obavezuju ujediniti srpski narod ili propasti. „Pri tome nisu mislili samo na srpski narod nego i na sve narode u susjedstvu koji su se nekoć nalazili u Dušanovu carstvu, a koji su pripadali slavenskoj govornoj skupini i živjeli u Jugositočnoj Europi... Po jedan izaslanik organizacije poslan je u prvom redu u Bosnu i Hercegovinu, u Crnu Goru, na Kosovo (Stara Srbija), Makedoniju, i u Hrvatsku. Po statutu nije postojao institut istupa iz članstva organizacije, a svaki se takav pokušaj kažnjavao smrću. Tom se odredbom željelo spriječiti izdaju, kojom bi u opasnost mogli doći članovi u inozemstvu. Pojedinosti primanja u članstvo organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ sličile su ceremoniji primanja u slobodnozidarske lože.

Kao što je vidljivo, novi su se članovi zaklinjali na bezuvjetnu poslušnost vodstvu organizacije, a da uopće nisu bili upoznati s njezinim stvarnim ciljevima... Istodobno s osnivanjem organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ u glavnom stožeru srbijanske vojske izrađen je plan po kojemu će se u pogranična područja prema Austro-Ugarskoj i Turskoj poslati obavještajne časnike sa zadaćom prikupljanja informacija vojne naravi. Ti časnici trebaju imati sjedišta u većim naseljenim mjestima prema Austro-Ugarskoj, osim na granici prema sjevernom Srijemu, Banatu i Turskoj. Nacrt te obavještajne djelatnosti izradio je potpukovnik Milan Gr. Milovanović prije nego je pristupio Crnoj ruki. Njegov glavni suradnik u izradbi tog nacrta bio je bojnik Dragutin Dimitrijević-Apis, šef Crne ruke. Pogranični obavještajci obavljali su dvostruku zadaću: s jedne strane ispunjavali su zapovijedi glavnog stožera vojske Kraljevine Srbije, a s druge strane zapovijedi koje su dolazile iz beogradske tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ (Crne ruke).“

Na prijedlog pukovnika Popovića je Crna ruka u Bosni osnovala tajnu organizaciju „Narodna Odbrana“ kako bi se u cijelosti sakrilo postojanje Crne ruke.

Sve zapovijedi je vodstvo srpske „Narodne Odbrane“ u Bosni dobivalo iz Beograda od vodstva Crne ruke. Samo je vodstvo „Narodne Odbrane“ znalo za postojanje Crne ruke dok obično članstvo, agitatori, atentatori i teroristi nisu znali da u stvarnosti rade za beogradsku Crnu ruku. Na pr. na sudskom procesu atentatorima na Franju Ferdinanda optuženici na čelu sa Gavrilom Principom nisu znali da rade za Crnu ruku nego su bili uvjereni da je atentat organizirala srpska „Narodna Odbrana“ iz Bosne, a izvela srpska organizacija „Mlada Bosna“, također iz Bosne. Tako u istrazi i na samom sudskom procesu srpski atentatori nisu ni mogli odati Crnu ruku jer za njeno postojanje nisu ni znali. Tek kad je austro-ugarska vojska koncem 1915. okupirala Srbiju pronađeni su dokumenti među ostavljenim stvarima srpskog oficira Koste Todorovića u Loznici koji su ukazivali na dublju srpsku konspirativnu djelatnost kao i na postojanje jedne super-tajne srpske zavjereničke organizacije iako to čak ni na osnovi nađenih dokumenata nisu mogli na sudskom procesu dokazati povezanost atentatora s Beogradom. Tek na solunskom procesu pred srpskim vojnim sudom 1917. je srbijanska vlada skinula krinku sa Crne ruke, optužujući Apisa da je namjeravao organizirati atentat na kralja Karađorđevića, što je bila izmišljena optužba kako bi se Apisa moglo strijeljati a Crnu ruku raspustiti, i time pred Bečom pokazati dobru volju za poništenjem nesuglasica zbog Sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika. Uglavnom, vodstvo Crne ruke instrumentaliziralo je srpske članove „Narodne Odbrane“ u vlastite svrhe. Bojnik Milan Vasić, član vodstva organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, izabran je za tajnika „Narodne Odbrane“.

Ministru vanjskih poslova Srbije, i članu vodstva Radikalne stranke, dr. Milovanu Milovanoviću postojanje „Crne ruke bilo je poznata činjenica, i jednom je prigodom njezinu vođi Apisu rekao:

„Dragi moj, stavite Vi meni „Crnu ruku“ na raspolaganje, pa ćete vidjeti što Milovanović može za srpstvo da učini“.

Crna ruka čak je Srpskoj pravoslavnoj crkvi nametala kandidate za položaje u njoj. Tako je primjerice mjesto mitropolita u Prizrenu postalo slobodno, i „Crnoj ruki“ uspjelo je vladu Srbije prisiliti da na taj položaj kod ekumenskog patrijarhata kandidira osnivača „Crne ruke“, Bogdana Radenkovića, koji se istaknuo kao ratnik-dragovoljac u Makedoniji.

Crna ruka vrbovala je za svoje ciljeve Srbe s područja Austro-Ugarske Monarhije. Zavrbovani propagandom u srpskom tisku u Hrvatskoj i Bosni, zavrbovani bi dobivali plaćena putovanja u Srbiju i besplatni boravak. Većinom se radilo o studentima i omladincima. Na glavnom kolodvoru u Beogradu bi zavrbovane dočekali glazbeni sastavi, razdragana narodna masa, službene delegacije grada, države i vojske, tako da su zavrbovani dobili osjećaj kao da se vraćaju s kakve Olympijade i osvojenim zlatnim medaljama. Posebna „privilegija“ je „gostima“ iz inozemstva priređena kada ih se vodilo pred Konak iz kojega se na balkonu ukazivao kralj Petar Karađorđević. Na službenim domjencima gosti Crne ruke iz Monarhije uživali su u obilnom jelu i pilu, te druženju sa uzvanicima, da bi ih nakon toga u ruke preuzeli srpski oficiri i zavjerenici Crne ruke vodeći ih iz grada u grad, odsjedajući po kasarnama vojske, pokazujući im moćno srpsko oružje u garnizonima. Pod utiskom posjeta zavrbovani su se vraćali u Austro-Ugarsku Monarhiju punih emocionalnih velikosrpskih osjećaja, tako da su se opet vraćali, ali tada kao već zavrbovani tajni agenti i potencijalni teroristi koji su u garnizonima srpske vojske dobivali vojničku obuku u rukovanju vatrenim oružjem, revolverima, puškama i bombama, a na specijalnim tečajevima podvrgnuti su vještinama iz domene psihološko-propagandnoga rata. U takvim kampovima srpske vojske obučavao se i hrvatski revolucionar Luka Jukić, kao poslije i sarajevski atentator Gavrilo Princip i njegovi drugovi.



26.03.2014. u 10:50 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.03.2014.

Prevrat na srpskom dvoru

U prošlom postu sam se dotakao Srbije koja postaje nova sila na Balkanu. Spomenuo sam da ona nakon ustanaka u 19 stoljeću postaje turska vazalna država, da bi svoje priznanje dobila oslobađanjem od turskog jarma 1878. U to vrijeme Srbija u svom teritoriju nije imala Kosovo niti Vojvodinu odnosno radi se o tadašnjoj tako zvanoj „užoj Srbiji“ od Beograda do Niša (beogradski pašaluk), jedna mala zapadnobalkanska zemlja koja je u dvostrukom oružanom ustanku početkom 19. st. izborila autonomiju unutar Osmanskog Carstva. Godine 1878. je Srbija dobila međunarodno priznanje državnosti i nezavisnosti, i postala je kraljevina, ali glavni čimbenik na Balkanu postala je Bugarska, kao ruski džoker, a ne Srbija. Rusi su procijenili da se Srbija približava Austro Ugarskoj. Tako je i bilo za vrijeme Obrenovića koji su pokušavali Srbiju uvesti u zapadni krug zemalja.
Spomenuo sam i Načertanije djelo Ilije Garašanina koji nastoji obnoviti slavnu srpsku državu. Taj njegov spis je „Program nacionalne vanjske politike Srbije potkraj 1844. godine“ i u njemu stoji
„Srpska država ... ima svoju osnovu i čvrst temelj vidjeti u srpskome kraljevstvu 13. i 14. stoljeća, a isto tako u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti“.
Drugim riječima, srbijanska država mora imati granice koje je jedno kraće vrijeme u doba kasnog srednjeg vijeka imalo srpsko Dušanovo Carstvo, od Dunava do Egejskog mora.
Međutim na toj strani su su se ispriječile Grčka i Velika Bugarska pa kako sam napisao u prošlom postu nakon potpunog poraza Srbije u Srpsko-bugarskom ratu 1885. dogodila se i prekretnica u nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji koja od tada napušta Garašaninove planove iz "Načertanija" nad bugarskim etničkom području i okreće se zapadu i asimiliranim Srbima tj kako sam pisao preko Vuka Karađića koji polako stvara jezik i štokavcima proglašava Srbe a SPC pravoslavce Srbima.

O velikosrbskoj ideologiji i ovim temama je pisao bloger CBK od koga preuzimam dio o prevratu koji se dogodio na srpskom dvoru a o čemu je pisao prije pet godina. Preporučam svima da posjete taj blog, tekstovi su aktualni i zanimljivi. Preko njegovih postova sam otkrio Savić Marković Štedimliju velikog crnogorskog književnika i rodoljuba, koji je pisao i o hrvatskoj povijesti, a koji je bio proganjan od komunističkog režima. Od 1945. do 1955. proveo je Savić Marković u raznim sovjetskim robijašnicama u Ukrajini i polarnim gulazima Sibira, njih ukupno 26 na broju. Nakon normaliziranja jugoslavensko-sovjetskih odnosa, Marković je izručen jugoslovenskim vlastima, pa je na suđenju dobio 8 godina strogoga zatvora.Prvo je robijao u Staroj Gradiški a potom je bio i u kaznioni Goli otok. Nakon izdržanih 5 godina robije biva pomilovan te 1959. godine izlazi na slobodu i nastanjuje se u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1971.
Ostavio je iza sebe nekoliko vrlo značajnih djela ali ja bih spomenuo djelo „ZAVJERE PROTIV SVJETSKOGA MIRA“



Tu je on na osnovi dokumenata, izjava svjedoka vremena, na osnovi tajnih izvješća i dokumenata vlada i različitih organizacija, na osnovi praćenja tiska i crpljenja različitih informacija, kao i na osnovi knjiga različitih autora ukazao na način kako je izazvan svjetski rat koji je danas poznat pod nazivom prvi svjetski rat, odnijevši najmanje 20 milijuna ljudskih života, i to najviše u Europi. Manje, više je u tom ratu izginuo cvijet kršćanskih naroda, i to zbog najprizemnijih ciljeva koji su imali pokretači toga rata.
Ali ovdje će mo se vratiti malo prije, da se sjetimo kako Srbija na čelu sa Obrenovićima približava se zapadu i Austro Ugarskoj. Pošto je bilo jasno da nema ništa od širenja na istok i jug ostao je samo zapad. Oficiri vojske Kraljevine Srbije su se okupili 1903. godine sa ciljem tehničke provedbe tajnog velikosrpskog plana “Načertanije” o teritorijalnom proširenju pretenciozno nazvane “Kraljevine Srbije”, a u stvarnosti beogradskog pašaluka. Tehničkoj provedbi smetao je prozapadno orijentirani srbijanski kralj Aleksandar Obrenović. Stoga su neki srpski oficiri odlučili ubiti svoga kralja i članove njegove vlade koju su držali izdajničkom. Na čelu urote protiv kralja nalazio se odlučni oficir Dragutin Dimitrijević-Apis koji će de facto postati najveći srpski junak u 20. stoljeću jer je već 1912. stvorio “Veliku Srbiju” koja je zaslugom zapadnih sila u Versaillesu dobila 1919. megalomanske granice od ohridskog do bledskog jezera. Nezahvalni Srbi likvidirali su Apisa 1917. godine na solunskom procesu kada je od srbijanskog vojnog suda osuđen na smrt i pogubljen jer se srbijanski kralj Petar I. Karađorđević tada ulizivao bečkom dvoru u strahu od vojnog poraza.


Štedmilija nam navodi da je o zavjeri protiv kralja Aleksandra Obrenovića vrlo mnogo napisano u srpskoj političkoj literaturi, te kao izvore nabraja same svjedoke i sudionike tih događaja koji su o tome pisali, kao i pisanje francuskog novinara Andre Bara koji je u ondašnjem europskom tisku pisao u superlativima o Apisu i njegovim urotnicima. Jedan od svjedoka vremena je šogor od vođe zavjerenika Apisa, Živan Živanović, zatim, Dimitrijević Apis glavom i bradom, te Dragiša Vasić. Osim navedenih tu su još kao izvori vrijedni i drugi osobni sudionici u atentatu koji je tada potresao Europu: Čeda Popović i Božin Simić.
Zamisao o atentatu rodila se u glavama srpskih oficira kada je Rusija okrenula leđa Aleksandru Obrenoviću i počela politički i financijski podupirati njegova oponenta, srpskog kneze Petra I. Karađorđevića koji je živio u progonstvu kao politički emigrant u švicarskoj Ženevi, ali na visokoj nozi, zahvaljujući financijskim injekcijama ruskoga cara Nikole Romanova. Postoji povijesni zapis o tome kako je Petar Karađorđević (Crni Đorđe) prevario jednog ruskog kneza za astronomski iznos novčane pozajmice koju nikada nije vratio.
Zavjera je dogovorena na jednom sastanku u jednom beogradskom vinskom vrtu kada su se oficirima priključili i neki političari i bogati trgovci. Suglasili su se da o namjeri atentata izvijeste kneza Petra. (Živan Živanovnić „Politička povijest Srbije“.)
Postojalo je i kazalo sadržaja zavjereničkog članstva. Na taj se dokument svaki urotnik osobno potpisao kao jamstvo da će se držati tajnosti dogovorenog. Drugim riječima, za tajnost dokumenta je svaki potpisnik jamčio svojim životom. Dragiša Vasić piše o tome: „Nakon isteka određenog vremena zavjerenici su postavili pitanje sastavljanja novog dokumenta, koji je sastavljen u kući ministra školstva Živana Živanovića. Tekst prisege, koji je oboljeli Dragutin Dimitrijević-Apis izdiktirao iz bolesničke postelje, glasio je: Time što gledamo u oči sigurnoj propasti domovine ako bi se sadašnje stanje nastavilo samo još kraće vrijeme, i time što kao glavne krivce za takvo stanje smatramo kralja Aleksandra i njegovu ljubavnicu Dragu Mašin, prisežemo i jamčimo svojim potpisima da ih želimo ubiti. Na, njihovom, krvlju očišćenom, prijestolju Srbije želimo ustoličiti Petra Karađorđevića, unuka srpskog vođe i sina zakonitog kneza Aleksandra Karađorđevića.“

Zavjerenici su kao datum ubojstva kraljevskoga para odredili noć s 28. na 29. svibnja 1903. godine. Dan 29. svibnja bio je inače dan atentata na kneza Mihajla Obrenovića u Košutnjaku.

Oko dva sata iza ponoći 29. svibnja 1903. svi zavjerenici nalazili su se na svojim položajima i čekali su Apisov znak. Zavjerenici na čelu s Apisom projurili su sabljama i vatrenim oružjem kraj kraljevske garde koja ih je vojnički pozdravila. Plan je bio upasti u „Konak“, kako se zvao kraljevski dvor na Dedinju u Beogradu, i ubiti kralja i njegove najuže suradnike.

„...U jednom su trenutku došli do pred željeznu ogradu dvora i prošli dvorska vrata kraj stražara koji su stajali u stavu mirno i počasno pozdravljali urotnike. Oni koji su se našli na čelu tog čudnog čopora zabijali su se trčeći u zatvorena vrata i silom počeli drmati željezne šipke. Ta je buka probudila cijelo jato vrana koje su se iz dvorskoga vrta razletjele na sve strane. To je uzbunilo dvorsku stražu, ali i one zavjerenike koji još nisu bili dospjeli do glavnih ulaznih vrata, tako da je Apis morao povikati: „Na svoja mjesta! Svatko na svoje mjesto!“, na što se svi nađoše uz željeznu ogradu. U tom je trenutku s velikim snopom ključeva dojurio poručnik Pera Živković; pokušao je otključati glavna vrata ali u brzini nije mogao pronaći pravi ključ. Zavjerenik Radoje Janković bijesno mu je dobacio: Marš, brže bre“ Kakvo je to drkanje?!“, na što je Živković, gotovo ukočen od uzbuđenja, s krajnjim naporom uspio otključati vrata. (...)“

Dežurni časnik u dvoru te noći bio je satnik Jovan Milković, zet od predsjednika vlade Kraljevine Srbije, generala Cincara-Markovića, koji je odbio pridružiti se zavjerenicima, ali je dao časnu oficirsku riječ da ih neće prokazati, no da će i braniti kralja ako bi se u vrijeme atentata našao na mjestu događaja. Dimitrijević-Apis upao je u negovu spavaću sobu, i u biti ga samo htio upozoriti da se mirno drži, ali sljedeći zavjerenik koji je upao u sobu, Borivoje Janković, odmah je ubio Milkovića, i ne pitajući. Na zvuk pucnja iz druge je prostorije istrčao natporučnik Naumović koji je bio i sam član zavjere, ali ne znajući, ubio ga je jednim hicem iz pištolja zavjernik Milić Simeonović. Apis je u međuvremenu stigao s pratnjom pred vrata kraljeve spavaće sobe. Pošto nisu imali ključ, otvorili su ih, odnosno bolje rečeno razorili eksplozivnom napravom koju je aktivirao poručnik Milutin Lazarević. Snaga eksplozije raznijela je ne samo vrata nego i nalijegajuće zidove, te je u cijelom Konaku prekinut strujni krug. Od požara kao posljedice eksplozije zapališe se skupocjene zavjese u Arapskom salonu. U tom je trenutku prema kraljevoj odaji dotrčao jedan stražar kojega je Apis odmah ubio jednim revolverskim hicem, misleći da se radi o kralju Aleksnadru koji hoće pobjeći. Iza pogođenog stražara počeli su prema zavjerenicima pucati drugi stražari koji su ranili Apisa koji je teško ranjen pao na pod, ali to drugi zavjerenici nisu primijetili. Ranjeni Apis oteturao je natrag u dvorište. Drugi zavjerenici dospijeli su do kraljevskog kreveta koji je bio prazan. Kralja nigdje. U isto vrijeme su se u dvorištu dvora sukobile dvije zavjereničke skupine koje nisu znale jedna za drugu. Nakon toga stigli su drugi zavjerenički zapovjednici sa svojim postrojbama. Svi su u dvorištu čekali rasplet u kraljevskim odajama. Pošto zavjerenici nisu znali gdje se nalazi kralj, odlučili su pozvati kraljevog adjutanta, generala Petrović, koji je, međutim, odbio izdati kralja i branio se šutnjom. Zavjerenici su mu dali ultimatum da odmah kaže gdje je kralj ili će ga ustrijeliti u glavu. Taman kada je ultimatum istekao, jedan je zavjerenik iza tapete jednog zida primijetio malu ključanicu za vrata prema tajnoj sobi. Zavjerenici su zatražili da se odmah donese sjekira, ali kraljev adjutant je mirno rekao da će on pozvati kralja van: „Ja sam, Vaš Laza. Otvorite svojim časnicima!“ Iza vrata se je mogao čuti glas kralja Aleksandra koji je, bez ikakva znaka uzrujanosti, postavio pitanje: „Mogu li računati na zakletvu svojih časnika?“ – „Ne, ni u kojem slučaju!“, uzvratio je Velimir Vemić.

„Nakon te dramatične polemike otvoriše se tajna vrata na kojima se pojaviše dvije ljudske spodobe u spavaćicama, nalik na duhove u tami. Istoga trenutka iz puščanih cijevi suknu plamen. Kralj je prvi pao, smrtno pogođen prvim metkom. Nakon njega pala je i kraljica koja ga je svojim tijelom očajno pokušala zaštititi; i nakon desetog metka još je uvijek davala znakove života. Da bi umirili svoje zgrožene drugove, a i postrojbe koje su opkolile Konak, urotnici su leševe ubijenoga kraljevskoga para bacili van kroz prozor kako bi na taj način svima dokazali da su postigli cilj. No, nisu se zadovoljili ubojstvom kraljevskoga para nego su proveli još jedan unaprijed zacrtan plan da ubiju još jednu osobu. Bio je to general Lazo Petrović, a između dva i četiri sata ujutro ubijena su i oba kraljičina brata. Zatim su u svojim stanovima ubijeni predsjednik vlade Srbije, general Cincar-Marković, i ministar obrane general Milovan Pavlović dok je ministar unutarnjih poslova Veljo Todorović teško ranjen. Svi ubijeni pokopani su u noći s 29. na 30. svibnja na beogradskom Novom groblju, a kraljevski par je ukopan u Palilulskoj crkvi usred Beograda – u grobnici Obrenovića. Ranjeni urotnici zajedno s Apisom smješteni su u bolnicu. Time je prevrat od 29. svibnja postao svršen čin. Još istoga dana formirana je nova vlada pod predsjedanjem Jovana Avakumovića u koju su ušli mnogi urotnici i pristaše kuće Karađorđević.”
Kratko vrijeme nakon toga je Narodna skupština Kraljevine Srbije u Beogradu blagoslovila ubojstva i prevrat, te je na plenarnoj sjednici od 2. lipnja imenovala Petra I. Karađorđevića za novoga kralja Srbije. Nakon atentata se vanjsko-politički kurs Srbije okrenuo od Austro-Ugarske prema Rusiji. Novi srbijanski kralj imao je u svome tijelu zaostali metak koji je kao oficir u francuskoj vojsci dobio u francusko-njemačkom ratu 1870. godine, i mrzio je sve njemačko. Točno 100 godina nakon toga su srpski zavjerenici, oficiri specijalne policije Republike Srbije u Beogradu ubili prozapadnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

Manje, više, svi zavjerenici iz 1903. godine postali su članovi tajne terorističke organizacije “Ujedinjenje ili smrt” koju je jedan bečki novinar nazvao “Crna ruka”, a koja je svoje sjedište imala u Beogradu, i na čelu koje se nalazio pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, službeno šef propagandnog odjela glavnog stožera vojske Kraljevine Srbije.

06.03.2014. u 21:24 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2021 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr