Voyager-nova generacija
petak, 06.04.2012.
Potres u Dubrovniku i smisao patnje Velikog petka
Bila je srijeda, dan Gospodnji 6. travnja 1667. godine oko 8 sati ujutro, katastrofalni potres zatresao je Dubrovnik i zadao mu najteži udarac u dotadašnjih 1200 godina njegove povijesti. Poslije potmule tutnjave uslijedio je strahoviti udarac koji je zanjihao grad i srušio ga uz sablasnu lomljavu i tresak.
Golemo kamenje zakotrljalo se niz brdo Srđ i rušilo sve pred sobom. More se nekoliko puta povlačilo, iz luke, i vraćalo, te razbijalo o obalu brodove koji su se tu zatekli. Prašina koja se uzvitlala iznad porušenoga grada bila je toliko gusta da je, po pričanju očevidaca, zamračila nebo. U zemlji su se pojavile pukotine, a izvori vode su presušili. Snažni vjetar raspirivao je vatre na ognjištima i u pekarnicama tako da se razbuktao požar, koji se nije gasio gotovo dvadeset dana. Kuknjava i zapomaganje zatrpanih i panično trčanje izbezumljenih koji su se uspjeli izvući ispod gomila kamenja, dopunjavalo je užasnu sliku neviđene katastrofe.
Potres je porušio gotovo cijeli grad i pokopao oko tri tisuće ljudi, a nastali požar progutao je neprocjenjivo materijalno i kulturno blago što je nastajalo tijekom više stoljeća. Požaru su u njegovu razornom činu pomagali nadošli pljačkaši, a bilo ih je, kolikogod to nevjerojatno zvučalo, i iz redova vlastele.
Da nesreća bude još veća, uništavajući potres pogodio je Dubrovnik u kritičnom političkom trenutku, u vrijeme dugog kandijskog rata između Venecije i Turske.
Zaraćenim stranama sada se pružila prilika da steknu važnu prednost zauzimanjem Dubrovnika i njegove luke. To što nisu uspjeli ostvariti svoje želje i pokušaje, treba zahvaliti vještim dubrovačkim diplomatskim akcijama.
6. travnja godine Gospodnje 2012 nije srijeda već petak i to Veliki Petak, dan Muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista izdanog od nas našim grijesima i slabostima. To je jedini dan u godini u kojem nema euharistijskoga slavlja. Ne zvone crkvena zvona, oltar je bez križa, oltarnika, svijeća ili cvijeća kako bi se što bolje istaknula Isusova muka i smrt.
Krist nam pokazuje značenje Križa. Mnogi u muci gledaju kaznu. Naš Bog je Bog ljubavi. On nas tješi, uči, hrabri i mi učimo po patnji kako vjerovati. Patnja je za naše čišćenje. Bog je naš Otac. On nas uči kroz patnju. Stječemo ono što nam želi dati. U patnji Otac pokazuje nježnost koliko nas voli. Pozvani smo Oca ljubiti i služiti mu i kod njega u raju biti. Kroz patnju nas Bog podsjeća na Božju Riječ po kojoj trebamo živjeti. Bog dopušta da trpimo kako bi ga tražili. Svi koji trpe patnje moraju učiti i Bogu biti zahvalni. Bog želi da svu vječnost budem kod njega. Jedino vjera u Boga može dati i daje smisao i vrijednost ljudskoj patnji, vjera otire ljudske suze i tješi onoga koji trpi. "Svi smo pozvani pridonositi da na svijetu bude manje patnje. Ni Krist se nije mirio s patnjom i trpljenjem: liječio je bolesne, hranio gladne, tješio žalosne, uskršavao mrtve. Prije svoje muke molio je: 'Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene', ali je odmah dodao: 'Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude'. Premda posve nevin, Isus je spremno prihvatio volju Očevu. Svjesno se predao da bude bičevan, trnjem okrunjen i razapet na križ.
Muka i križ su neizbježno sredstvo posvećenja života. Žrtva daje vrijednost ljubavi koja konačno dovodi do punine života. Htjeli ili ne, naš život je često protkan raznim križevima i nevoljama, ne možemo ih izbjeći. Krist želi da svoje križeve i patnje sjedinimo s njegovim patnjama i tako u svome tijelu dopunjamo ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu, kako nas potiče sv. Pavao.
Svaki križ i patnja, prihvaćeni s vjerom i ljubavlju, jesu poput pšeničnih zrna koja sebi nestaju i umiru, ali zato donose obilati rod. Tako shvaćena, prihvaćena i življena bol i patnja prestaju biti teret, a postaju sredstvo ljubavi, Božji dar, postaju nebeska sjetva iz koje niče, rađa se novi, uskrsli, božanski život, život milosti i zajedništva s Bogom.
Patnju samu po sebi ne treba ljubiti. Ali ako je promatramo u dubini njezina značenja i razmišljamo da nas po njoj Providnost pohađa i da se po njoj moj Bog meni očituje, onda ona postaje beskrajno dragocjena.
Promatraš li je u sebi, ona je strašna, promatraš li je u preobrazujućem nebeskom svjetlu, onda te ona ispunja ljubavlju i milinom. Uzmeš li patnji njezin duboki smisao, lišavaš je njezine srdačne povezanosti s Božjom voljom i ne osjećaš ništa drugo nego njezinu naravnu gorčinu, ali obuhvati je stvarateljskom snagom vrijednosti u vječnosti i pogledaj, ona ti postaje kao čisto zlato i draga i dragocjena, više nego što to riječi mogu iskazati.
Srce koje ljubi istinski, ljubi Boga bilo da njegova ruka poput majčine počiva na čelu ili da ga njegova ruka pritišće na ramenima svom težinom. Jer to je najviša snaga ljubavi - trpjeti zbog ljubavi. Zato je Gospodinova patnja i smrt najviše ispunjenje njegove ljubavi za nas.
