Voyager-nova generacija
srijeda, 26.03.2014.
Razvoj velikosrpske ideologije i Crna ruka
Smaknuće srbijanskog kraljevskog para Obrenović 1903. od strane ubojice za pisaćim stolom kneza Petra I. Karađorđevića i njegovih crnorukaških oficira na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem-Apisom izazvalo je ogorčenje u doslovno cjelokupnoj europskoj javnosti: europski tisak osudio je ovaj srpski barbarski čin, a zemlje i vlade zapadnih demokracija na čelu sa Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije uvele su političko-diplomatski bojkot kontakta s vladom u Beogradu i novim, urotničkim, kraljem Petrom Karađorđevićem i njegovom klikom ubojica koji su jedno određeno vrijeme došli u izolaciju.
S.M. Štedimlija u svome djelu obrađuje razdoblje koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi gdje su događaji utjecali na svjetska zbivanja toga doba. „Stupanje na prijestolje u Beogradu njegova ubojice za pisaćim stolom, Petra Karađorđevića odmah je u inozemstvu iskorišteno u velikosrpske propagandne svrhe...“, piše Štedimlija i nastavlja kako je ta propaganda služila umanjivanju gnjeva europske javnosti prema Srbiji koja je tolerirala ubojstvo svoga državnoga poglavara. Kako je propaganda djelovala, najbolje ilustrira francuski publicist L. Dimir, koji se je potrudio opravdati nedjelo urotnika:
„Gotovo tri tjedna savjest Europe opirala se je tom događaju (ubojstvu kraljevskog para). Sve novine na svim jezicima i svih mogućih usmjerenja, francuske, engleske, ruske, njemačke, rumunjske, turske, latinske i novine na esperanto jeziku, službene, poluslužbene, konzervativne, liberalne, radikalne čak i revolucionarne novine izrazile su jednoglasno negodovanje, čak i neskriveno čuđenje nad činjenicom da su se sada prvi put našle jednoglasne u ocjeni jednoga suvremenog događaja.“
„Jedini inozemni novinari koji su se trudili opravdati ubojstvo kraljevskog para bili su Dimir i Andre Bar. Njemačka književnica Berta Suttner odgovorila je na Barov način pisanja oštrim tonom, osuđujući pobjedničku srpsku soldatesku koja se dovela do apsolutne vlasti i koja se drsko usuđuje izabrati kralja nakon što je drugog ubila pa sada ognjem i mačem uvodi sebi podoban režim...“, nastavlja Štedimlija u svojoj analizi nastanka prvih klica velikosrpske beogradske terorističke super-tajne organizacije „Crne ruke“.
S vremenom se britanski protusrpski vanjsko-politički kurs pretvorio u prosrpski kurs, iako je stanje u Srbiji godine 1914. bilo isto kao 1903. godine kada je smaknut prozapadni kralj Obrenović, naime, u trenutku kada je Velika Britanija otvoreno počela podržavati Srbiju još u Prvom balkanskom ratu (1912.) je na vlasti u Beogradu bio Petar Karađorđević, onaj isti vladar kojega su u Londonu prezirali 1903. godine, nazivali ga despotom, ubojicom i balkanskim divljakom, da bi ga poslije držali svojim saveznikom i velikim prijateljem. Iako u Srbiji nije bilo nikakve demokracije, građanskih prava i slobode tiska, od trenutka kada je britanska vlada prešla preko svih nepodopština srpskog režima u Beogradu, Srbija je u zapadnom tisku veličana uoči Prvog svjetskog rata kao uzor demokracije, kao jedna mala zemlja s velikim demokratskim idealima i slobodarskim narodom. Razlog takvog licemjernog stava Zapada je bio isti nazivnik koji je imao sa Srbijom: potiskivanje njemačkog utjecaja u Europi.
Određeni svjetski čimbenici su zainteresirani za Jugoistočnu Europu gdje zapadni Balkan (područje zapadno od Bugarske, Grče i Rumunjske) igra ključnu ulogu. Štedimlija otvara cijeli niz zabrinjavajućih pitanja na koja svjetske sile nisu do danas dale odgovor, ne zato što ne znaju nego ne žele dati odgovor jer bi inače područje Jugoistočne Europe postalo oaza mira i prosperiteta (balkanska Skandinavija), a to nije u interesu moćnika ovoga svijeta jer u tom slučaju gube geopolitičku kontrolu nad nama.
Njemačka i njezini europski saveznici postali su Velikoj Britaniji glavni takmac u gospodarstvu i svjetskoj trgovini, u industrijskom razvoju, i u političkoj ekspanziji u Europi i svijetu. Kao karika u lancu koja može i te kako destabilizirati Kaiserov Reich, koji je početkom 20. st. postao praktički vodeća svjetska gospodarska sila, pretekavši u industrijskom razvoju Veliku Britaniju, bila je Srbija jer je preko njenog teritorija prolazila njemačka Bagdadska željeznica (Berlin – Istanbul – Bagdad) preko koje su Nijemci mislili prevoziti naftu iz sjeverne Mezopotamije i time zaobići Suezki kanal koji se nalazio pod britanskom kontrolom. (Njemačka bi na taj način postala gospodarski neovisna od Engleske.) Britanski scenarij je destabilizacija Njemačke preko Srbije, i osiguranje naftnih putova iz Mezopotamije i s Kavkaza kao i samih naftnih bogatstava u navedenim područjima.
Pošto se karađorđevićevska Srbija sukobljavala s Austro-Ugarskom Monarhijom zbog Bosne, a Austro-Uagrska bila saveznik Njemačke, Srbija je došla u fokus živog interesa britanske politike.
„Dok je europska javnost oštro osuđivala novi režim /u Srbiji/, beogradski su urotnici uspjeli oživjeti djelatnost srpskih agenata izvan granica svoje države, kojim su promjenu režima u Beogradu objasnili kao početak velikoga oslobodilačkog pokreta. Urotnici su se trudili svoje nedjelo prikazati kao djelo učinjeno poradi viših državnih interesa, zbog čega su svoj cilj označili kao „oslobođenje i ujedinjenje cjelokupnog Srpstva“, pri čemu su pod pojomom „Srpstvo“ razumijevali sve Makedonce, Hrvate i Slovence, koje su, po Garašaninovim uputama smatrali naprosto Srbima druge vjere....“ (Radi se o nacrtu odnosno tajnom planu „Načertanije“ o stvaranju „Velike“ Srbije koji je 1844. osmislio ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, Ilija Garašanin.)
Francuski publicist Bar u svoj je dnevnik unio zabilješku o tome da su srpski listovi u inozemstvu, novosadska „Zastava“, organ Radikalne stranke u Ugarskoj, i zagrebački „Srbobran“, organ Radikalne stranke u Hrvatskoj /Srpske samostalne stranke/, u vezi s promjenama u Beogradu postavili na dnevni redi „srpsko pitanje“ i Srbiju veličali kao „oslobodilačku državu“. Među ostalim naveo je od riječi do riječi:
„Srpskom se pitanju danas među svim istočnim pitanjima treba pridati najveću važnost; u njemu se skriva najveća opasnost. Onoga dana kad se Srbi ujedine kako bi u zajedničkom ustanku vodili borbu protiv stranaca, pod čijim su jarmom tolike godine stenjali, mora izbiti požar koji susjedne velesile s velikom opreznošću sprječavaju.“ Nadalje, u toj zabilješci stoji da je Srbija nakon preokreta postala pomlađena, rusofilska i nacionalna, i da korača u rastućem trendu prema vodećoj oslobodilačkoj ulozi...“
U Srbiji su se početkom 20. st. počeli održavati veliki mitinzi (tako zvane narodne skupštine) na kojima se od vlasti u Beogradu zahtijevalo pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji. Tako je na pr. „... potkraj kolovoza 1909. u Beogradu održan veliki prosvjed na koji je došlo nekoliko tisuća ljudi. Nakon govora jednog Srbina iz Kosova, i jednog crnogorskog emigranta, okupljeni su izglasovali jednu rezoluciju u kojoj su zahtijevali pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji....“ U biti, tih godina se u Srbiji samo zborovalo, održavani su brojni mitinzi na kojima su govornici svojim šovinističkim porukama isticali velikosrpske ciljeve (ne jednom se zahtijevalo upućivanje srpske vojske u susjedne zemlje, te su se sastavljale evidencije o dobrovoljcima i četničkim odredima), dok se istodobno gotovo ništa u Srbiji nije proizvodilo, gotovo nitko nije ništa radio. Jedina preokupacija srpskog društva u beogradskom pašaluku tih godina bila je stvaranje „Velike“ Srbije, a nakon toga već će se Srbi namiriti gospodarskim bogatstvima susjednih zemalja. Bar je u vezi s tim primijetio: „Srbija se nalazi u stanju u kojemu se vraća politici održavanja dobrih odnosa s Rusijom, i to radi podizanja jake brane protiv germanskog prodiranja prema jugoistoku“.
Štedimlija naglašava kako su „Svi koji su nakon toga počeli biti na usluzi namjerama srpske politike trudili su se dokazati kako je Srbija 1903. postala magnet privlačenja svih naroda slavenskog jezika na europskom jugoistoku, pri čemu su isticali demokratski duh Srbije, a i njezine političke slobode nasuprot političkim neslobodama u Srbiji susjednim zemljama“.
Srpski urotnici iz 1903. godine nisu se nakon smrtonosnog atentata i obračunu sa prozapadnim čimbenicima u Srbiji povukli iz javnog života Srbije. Djelovali su kroz vojsku, ali i kroz raznorazne organizacije kulturnoga karaktera koje su imale tajne ciljeve, kao na pr. teroristička organizacija „Slovenski Jug“ /Slavenski Jug/ koja je sudjelovala u raznoraznim zavjerama i atentatima u susjednim zemljama, kao na pr. prilikom atentata na crnogorskoga kneza i vladu Crne Gore (Kolašinska afera). Cilj atentata je bio destabilizirati neovisnu crnogorsku državu, i putem državnog udara preuzeti vlast i pripojiti Crnu Goru Srbiji. Velikosrpski atentatori i agenti Beograda su razotkriveni, priređen im je sudski proces, a neki urotnici su na vojnom sudu osuđeni na smrt i strijeljanji od strane crnogorske vojske.
Tajni karakter javne udruge „Slovenski Jug“ razotkriven je na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu 1909. kada je dokazana urota 53 Srbina iz Hrvatske na čelu s braćom Pribićević (iz Srpske samostalne stranke odnosno srpskih članova vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije) koji su namjeravali terorističkom djelatnošću destabilizirati Zagreb sa ciljem pripajanja hrvatskih zemalja Srbiji (u tom smislu je Dragutin Dimitrijević-Apis organizirao i atentat na komesara Cuvaja u Zagrebu koji je izvršio Hrvat Luka Jukić i književnik August Cesarec koji će poslije postati komunist; atentat nije uspio i urotnicima i teroristima se sudilo odnosno osuđeni su). Tajne ciljeve srpske organizacije „Slovenski Jug“ je na sudu u Zagrebu otkrio Srbin Đorđe Nastić koj je bio član te formalno kulturne organizacije iz Beograda, i koji je sudskom vijeću predočio originalni tajni statut te revolucionarne organizacije kao corpus delicti u prilog optužbe da se ta organizacija bavi terorističkom djelatnošću na području Austro-Ugarske, tako i hrvatskih zemalja.
U međuvremenu su se u Makedoniji već počeli boriti srpski dragovoljački odredi, ali ne, kako bi netko pomislio, u svrhu oslobađanja makedonske pravoslavne braće od turskoga jarma, nego radi uništenja makedonskog oružanog revolucionarno-oslobodilačkog pokreta, dok je službeni Beograd podupirao savezništvo s Osmanskim Carstvom protiv Austro-Ugarske koja je bila u napetim odnosima s Turskom jer je 1908. jednostrano pripojila Bosnu nad kojom je vrhovništvo do tada ima po odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine sultan. ( o tome sam pisao u postu o aneksiji BIH, tada je Srbija izvršila mobilizaciju vojske i namjeravala je zbog aneksije napasti Austro-Ugarsku, ali je ruski car odgovorio Petra Karađorđevića od zamišljene avanture, izgovarajući se da Rusija još nije spremna za rat s Njemačkom. )
Major vojske Kraljevine Srbije, Dragutin Dimitrijević-Apis, je nakon razbijene organizacije „Slovenski Jug“ postao 1911. godine vođa nove tajne organizacije za provođenje revolucionarne djelatnosti izvan Srbije, na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije (hrvatske zemlje i Bosna) i Osmanskog Cartva (Makedonije, Sandžaka i Kosova). Okupio je vođu sveučilišne mladeži iz „Slovenskog Juga“, Ljubu Jovanovića, zapovjednika srpskih četnika u Makedoniji i konzularnog službenika Bogdana Radenkovića, te satnika Voju Tankosića, kao i topničkog satnika Velimira Vemića, uz bojnika Iliju Radovojevića. Dogovor o osnivanju nove tajne zavjereničke revolucionarno-terorističke organizacije pao je 3. ožujka 1911. godine u stanu Velimira Vemića, a deset dana poslije sedmorica osnivača podastrijela su njen statut. Organizacija je dobila ime „Ujedinjenje ili smrt“ (poznata još i kao „Crna ruka“), čime se htjelo reći kako se članovi obavezuju ujediniti srpski narod ili propasti. „Pri tome nisu mislili samo na srpski narod nego i na sve narode u susjedstvu koji su se nekoć nalazili u Dušanovu carstvu, a koji su pripadali slavenskoj govornoj skupini i živjeli u Jugositočnoj Europi... Po jedan izaslanik organizacije poslan je u prvom redu u Bosnu i Hercegovinu, u Crnu Goru, na Kosovo (Stara Srbija), Makedoniju, i u Hrvatsku. Po statutu nije postojao institut istupa iz članstva organizacije, a svaki se takav pokušaj kažnjavao smrću. Tom se odredbom željelo spriječiti izdaju, kojom bi u opasnost mogli doći članovi u inozemstvu. Pojedinosti primanja u članstvo organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ sličile su ceremoniji primanja u slobodnozidarske lože.
Kao što je vidljivo, novi su se članovi zaklinjali na bezuvjetnu poslušnost vodstvu organizacije, a da uopće nisu bili upoznati s njezinim stvarnim ciljevima... Istodobno s osnivanjem organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ u glavnom stožeru srbijanske vojske izrađen je plan po kojemu će se u pogranična područja prema Austro-Ugarskoj i Turskoj poslati obavještajne časnike sa zadaćom prikupljanja informacija vojne naravi. Ti časnici trebaju imati sjedišta u većim naseljenim mjestima prema Austro-Ugarskoj, osim na granici prema sjevernom Srijemu, Banatu i Turskoj. Nacrt te obavještajne djelatnosti izradio je potpukovnik Milan Gr. Milovanović prije nego je pristupio Crnoj ruki. Njegov glavni suradnik u izradbi tog nacrta bio je bojnik Dragutin Dimitrijević-Apis, šef Crne ruke. Pogranični obavještajci obavljali su dvostruku zadaću: s jedne strane ispunjavali su zapovijedi glavnog stožera vojske Kraljevine Srbije, a s druge strane zapovijedi koje su dolazile iz beogradske tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ (Crne ruke).“
Na prijedlog pukovnika Popovića je Crna ruka u Bosni osnovala tajnu organizaciju „Narodna Odbrana“ kako bi se u cijelosti sakrilo postojanje Crne ruke.
Sve zapovijedi je vodstvo srpske „Narodne Odbrane“ u Bosni dobivalo iz Beograda od vodstva Crne ruke. Samo je vodstvo „Narodne Odbrane“ znalo za postojanje Crne ruke dok obično članstvo, agitatori, atentatori i teroristi nisu znali da u stvarnosti rade za beogradsku Crnu ruku. Na pr. na sudskom procesu atentatorima na Franju Ferdinanda optuženici na čelu sa Gavrilom Principom nisu znali da rade za Crnu ruku nego su bili uvjereni da je atentat organizirala srpska „Narodna Odbrana“ iz Bosne, a izvela srpska organizacija „Mlada Bosna“, također iz Bosne. Tako u istrazi i na samom sudskom procesu srpski atentatori nisu ni mogli odati Crnu ruku jer za njeno postojanje nisu ni znali. Tek kad je austro-ugarska vojska koncem 1915. okupirala Srbiju pronađeni su dokumenti među ostavljenim stvarima srpskog oficira Koste Todorovića u Loznici koji su ukazivali na dublju srpsku konspirativnu djelatnost kao i na postojanje jedne super-tajne srpske zavjereničke organizacije iako to čak ni na osnovi nađenih dokumenata nisu mogli na sudskom procesu dokazati povezanost atentatora s Beogradom. Tek na solunskom procesu pred srpskim vojnim sudom 1917. je srbijanska vlada skinula krinku sa Crne ruke, optužujući Apisa da je namjeravao organizirati atentat na kralja Karađorđevića, što je bila izmišljena optužba kako bi se Apisa moglo strijeljati a Crnu ruku raspustiti, i time pred Bečom pokazati dobru volju za poništenjem nesuglasica zbog Sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika. Uglavnom, vodstvo Crne ruke instrumentaliziralo je srpske članove „Narodne Odbrane“ u vlastite svrhe. Bojnik Milan Vasić, član vodstva organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, izabran je za tajnika „Narodne Odbrane“.
Ministru vanjskih poslova Srbije, i članu vodstva Radikalne stranke, dr. Milovanu Milovanoviću postojanje „Crne ruke bilo je poznata činjenica, i jednom je prigodom njezinu vođi Apisu rekao:
„Dragi moj, stavite Vi meni „Crnu ruku“ na raspolaganje, pa ćete vidjeti što Milovanović može za srpstvo da učini“.
Crna ruka čak je Srpskoj pravoslavnoj crkvi nametala kandidate za položaje u njoj. Tako je primjerice mjesto mitropolita u Prizrenu postalo slobodno, i „Crnoj ruki“ uspjelo je vladu Srbije prisiliti da na taj položaj kod ekumenskog patrijarhata kandidira osnivača „Crne ruke“, Bogdana Radenkovića, koji se istaknuo kao ratnik-dragovoljac u Makedoniji.
Crna ruka vrbovala je za svoje ciljeve Srbe s područja Austro-Ugarske Monarhije. Zavrbovani propagandom u srpskom tisku u Hrvatskoj i Bosni, zavrbovani bi dobivali plaćena putovanja u Srbiju i besplatni boravak. Većinom se radilo o studentima i omladincima. Na glavnom kolodvoru u Beogradu bi zavrbovane dočekali glazbeni sastavi, razdragana narodna masa, službene delegacije grada, države i vojske, tako da su zavrbovani dobili osjećaj kao da se vraćaju s kakve Olympijade i osvojenim zlatnim medaljama. Posebna „privilegija“ je „gostima“ iz inozemstva priređena kada ih se vodilo pred Konak iz kojega se na balkonu ukazivao kralj Petar Karađorđević. Na službenim domjencima gosti Crne ruke iz Monarhije uživali su u obilnom jelu i pilu, te druženju sa uzvanicima, da bi ih nakon toga u ruke preuzeli srpski oficiri i zavjerenici Crne ruke vodeći ih iz grada u grad, odsjedajući po kasarnama vojske, pokazujući im moćno srpsko oružje u garnizonima. Pod utiskom posjeta zavrbovani su se vraćali u Austro-Ugarsku Monarhiju punih emocionalnih velikosrpskih osjećaja, tako da su se opet vraćali, ali tada kao već zavrbovani tajni agenti i potencijalni teroristi koji su u garnizonima srpske vojske dobivali vojničku obuku u rukovanju vatrenim oružjem, revolverima, puškama i bombama, a na specijalnim tečajevima podvrgnuti su vještinama iz domene psihološko-propagandnoga rata. U takvim kampovima srpske vojske obučavao se i hrvatski revolucionar Luka Jukić, kao poslije i sarajevski atentator Gavrilo Princip i njegovi drugovi.
