Voyager-nova generacija
srijeda, 09.11.2011.
Dubrovačka republika
Nakon postova o hrvatskim vladarima i gubitka krune tj predaje ulaskom u Uniju, te o ostalim hrvatskim zemljama, prije svega mislim na Bosnu, koja na kraju šaptom pade Turcima koji postaju nova sila na Balkanu, a Islam zauzima polako sve jači utjecaj i preko Osmanlija će doći do pred Beč a Hrvati će postati predziđe kršćanstva, te o Crvenoj Hrvatskoj te Duklji koja polako izrasta u samostalan narod Crnogorski kojeg velikosrbi ne priznaju, sada ću napisati post o hrvatskome gradu Dubrovniku koji je već spominjan u mnogim postovima dosada, a iz kojeg je izrasla republika koja je trajala stoljećima, republika slobode, kulture, znanosti, prosperiteta i diplomacije koja je to sve osiguravala u stoljetnim previranjima istoka i zapada te zamršenim političkim situacijama, koja nam može biti primjer kako i mali mogu biti svoji u igri velikih igrača.
A sami grad je nastao kako piše i u prošlom postu nakon što Hrvati i Avari koji osvajaju 614. godine Epidaurus kao i čitave Konavle, rastjeraju pri tom tadašnje stanovnike Ilire i Rimljane te oni povlačeći se na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već postojeću utvrdu, kaštel osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa je nastao današnji Dubrovnik.
To je bio mali otočić Laus a preko kanala su se naselili Hrvati i svoje naselje nazvali Dubrovnik, vjerojatno po šumi koja se prostirala padinama Srđa, a koja je obilovala mediteranskim hrastom ( dubovina, dubrava). S vremenom su jačale veze između dvaju susjednih naselja pa se počelo miješati hrvatsko i romansko stanovništvo. Tjesnac između otočića i kopna postao je tijekom X. I XI. stoljeća zbog naplavina sve plići, pa je potkraj XI. stoljeća nasut. Na mjestu gdje se otok spojio s kopnom danas je najšira dubrovačka ulica - Stradun.Službeni naziv glavne ulice dolazi od latinskih riječi Platea communis, odnosno mjesto javnog života. Danas uobičajeno ime Stradun dao joj je milanski časnik u XVII. st., kada je došavši prvi put na vratima od Grada uzviknuo: "Che Stradun!", što na milanskom dijalektu značilo velika ulica. Duga je 298 m. U XIV. st. je popločana opekom, a u XV. st. i 1901. g. i kamenom.Na posljetku u XII. stoljeću oba su se naselja potpuno integrirala, zaštitivši se jedinstvenim sustavom gradskoga obrambenog zida, koji je u XIII. stoljeću opasao i sjeverno predgrađe, završena je regulacija ulica, pa je Dubrovnik integriran u svom današnjem opsegu.
On je bio grad Bizantske teme Dalmacije plaćajući za svoje vinograde i maslinike godišnji danak od po 36 zlatnika susjednim knezovima zahumskom i travunjskom, na čijem su se zemljištu oni nalazili. Izrijekom se Dubrovnik prvi put spominje 867. godine, kad su ga Saraceni od 866. do 867. opsjedali. Opsada je nakon petnaest mjeseci završena zahvaljujući bizantskom caru Baziliju I. Makedoncu, koji je poslao flotu pod zapovjedništvom Niketasa Orifasa prema Dubrovniku. Slabljenjem Bizanta, Mletačka Republika počela je gledati na Dubrovnik suparnički, kao i na čitavu hrvatsku obalu Jadrana o čemu je više pisano u temama o hrvatskim vladarima, te je stoga smatrala da treba doći pod njezinu upravu, no pokušaj Mlečana 948. da zauzmu grad bio je bezuspješan.
Mlečani nisu odustajali, pohlepni su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su ga svakako prisvojiti. Oni su se, prema legendi, na putu za Levant 972. godine ukotvili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je gradu pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba.
Sveti Vlaho, prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije su to bili Sv. Srđ - zato i brdo Srđ i Bak). Festa našega parca Svetoga Vlaha je postala od tada državnim praznikom republike. Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana - 3. veljače - kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće - sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost.
Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: , ’Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.’
Festa Sv. Vlaha se od 1. rujna 2009. godine nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva.
Za ratova između careva Vasilija II. i Samuila koncem 10. i početkom 11. stoljeća bizantinski car prepustio je zaštitu nad Dubrovnikom mletačkom duždu Petru II. Orseolu, koji primi poklonstvo grada 1000. godine, ali već za cara Romana III. (1028. - 1034.) opet su Dubrovčani postali bizantinski podanici, te sa svojim lađama pomažu bizantinskoj mornarici u ratu s Arapima.
1050., hrvatski kralj Stjepan I., vladar Bosne i Dalmacije, dao je Dubrovčanima zemlju duž obale, pa se Dubrovnik proširio do Zatona, 16km od grada Dubrovnika, time je Dubrovnik uzeo kontrolu nad izvorom pitke vode. Stjepan je također dao i luku Gruž, koja je sada trgovačka luka Dubrovnika.
U 11. stoljeću, Dubrovnik i okolica opisani su u djelu slavnog arapskog zemljopisca Muhameda Al-Idrisija. U svom djelu, za Dubrovnik je rekao da je najjužniji grad "zemlje Hrvatske i Dalmacije"
Dubrovnik i Pisa sklopili su 1169. godine ugovor o pomorskoj trgovini u Sredozemlju od Pise do Carigrada. Godine 1191., gradski trgovci su dobili slobodu trgovanja u Bizantu od strane cara Izaka II. Anđela. Slične povlastice imao je Dubrovnik ranije u Srbiji (1186.) i Bosni (1189.). Sporazum s bosanskim banom Kulinom je prvi službeni dokument u kojem se grad naziva Dubrovnik.
Osvajanja Carigrada od strane Mlečana u Četvrtom križarskom ratu (1204.), sasvim je promijenilo političke odnose na Istoku. Bizantinsko carstvo je osim neznatna dijela bilo uništeno, a Venecija je postala prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. 1205. godine Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletačkog dužda. Iako je i dalje ostao autonomna gradska komuna, u Dubrovniku je stolovao mletački comes (hrv. knez), počevši od 1237. imenovan na dvije godine, no potknez i ostalo činovništvo bila su domaća vlastela. Isto tako nije ni mletačke vojske bilo u gradu. Tješnja veza s Venecijom za doba njezine najveće moći bila je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proširio zemljište i udario sigurne osnove svojoj istočnoj trgovini.
Unutrašnja uprava uređena je posebnim statutom 1272. godine. Istodobno se Dubrovniku priključio otok Lastovo, dok su Dubrovčani grad Ston i stonski rat (poluotok Pelješac) 1333. kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromanića i srpskoga kralja Stjepana Dušana. Svoju pomorsku trgovinu su pak proširili do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a sklopili su ili obnovili trgovačke ugovore s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s talijanskim gradovima Dubrovnik je u to doba imao trgovačke veze, naročito s Anconom, Firencom, Napuljem i Sicilijom. Najglavni dio dubrovačke trgovine bilo je u jednu ruku prevoženje istočnih sirovina na zapad, a uvoženje zapadnih industrijalnih proizvoda na istok.
Zadarskim mirom 1358. Venecija je izgubila sve otoke i gradove na istočnoj obali Jadranskoga mora od Kvarnera do Drača. Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Odnosi između Dubrovnika i kralja regulirani su Višegradskim ugovorom od 27. svibnja 1358. Višegradskim ugovorom određen je odnos između Dubrovnika i ugarskog kraljevstva. Kralj Ludovik je Dubrovniku dao zaštitu i povlašteni položaj među dalmatinskim gradovima i time gradu omogućio samostalan razvoj. Odnosi, utvrđeni Višegradskim ugovorom, bili su velik korak naprijed prema potpunoj samostalnosti Dubrovnika. Od 1358. godine Dubrovnik je u stvari postao posve autonoman, pod nominalnim vrhovništvom ugarskih kraljeva.
Ugarski kraljevi nisu zadirali u unutrašnje uređenje, upravu, trgovačke i pomorske poslove Dubrovnika, što je urodilo potpunom emancipacijom samostalne aristokratske Republike. Tako je prijašnji naziv COMMUNITAS RAGUSINA (Općina Dubrovnik) prerastao u REPUBLICA RAGUSINA (Republika Dubrovačka). Godine 1399. Dubrovačka Republika se širi u Primorju od Stona do Orašca, a 1419. i 1427. dobiva svoj konačni oblik - uz Konavle i Cavtat.
U XV. stoljeću u Sredozemlju Turska počinje dominirati kao velesila, a Dubrovnik s njom uspostavlja izvanredne trgovačke veze, plaćajući joj pritom danak za slobodnu trgovinu sve do Mohačke bitke 1526. u kojoj su ugarsko-hrvatsku vojsku porazili Turci, a Dubrovčani prestaju plaćati danak ugarsko-hvatskom kralju, čime se ugasila vrhovna ugarsko-hrvatska vlast na Dubrovnikom. 1458. Dubrovačka Republika napravila je ugovor s Otomanskim Carstvom o plaćanju danka. Dubrovnik je slao 1. studenog svake godine poslanika u Carigrad da isplati određenu količinu danka. Kada je 1481. grad pao pod osmansku zaštitu, Dubrovnik je plaćao 12 500 dukata. U svemu drugome Dubrovnik je bio neovisan. Imali su pravo ući u odnose s bilo kojom državom i isto tako raditi sporazume s drugim državama, a brodovi Dubrovnika plovili su pod dubrovačkom zastavom. Osmanlije Dubrovačkoj Republici daju posebna prava u trgovanju, što dubrovačku trgovinu još više veže u Osmansko Carstvo. Dubrovnik je dio jadranske trgovine predao u vlast Osmanskog Carstva, a trgovci iz Dubrovnika plaćali su određeni porez u lukama. Dubrovački trgovci su također opskrbljivali osmanske kolonije, što im je davalo posebne privilegije u carstvu. Dubrovački trgovački brodovi mogli su slobodno upoloviti u Crno more, što je bilo zabranjeno svim ne-osmanskim brodovima. Plaćali su neke obveze manje od drugih trgovaca, a Dubrovnik je istodobno uživao osmansku diplomatsku podršku u trgovini s Mlečanima.
U doba dok je Beograd bio pod turskom vlašću je u tom gradu djelovala dubrovačka trgovačka kolonija. Zabilježio ih je isusovac Bartol Kašić kad je 1612. kao papin izaslanik obilazio katolike u tom gradu. Ista kolonija je pomagala isusovačku gimnaziju u Beogradu, koja je djelovala do njihova odlaska 1632.
U korist Osmanlija bilo je to što su kontrolirali dubrovačku luku kao jednu od velikih važnosti. Nakon svega, glavnina prometa Firenca-Bursa (osmanska luka u sjverozapadnoj Anatoliji) prolazila je kroz Dubrovnik. Roba iz Florence napustila bi talijansku luku Pesaro, Fano ili Anconu te plovila prema Dubrovniku. Od Dubrovnika roba je nastavljala trgovačkim putem Bosnasaray (Sarajevo)–Novi Pazar–Skopje–Plovdiv–Drinopolje.
Uz Englesku, Španjolsku i Genou, Dubrovnik je bio najveća konkurencija Veneciji u 15. stoljeću na svim morima. U zlatno doba Dubrovačke Republike njezino se materijalno bogatstvo zasnivalo na razgranatoj proizvodnji i transferu srebra i olova iz bosanskih i srpskih rudnika u razvijene krajeve Europe, gdje je vladala golema potražnja za tim materijalima. Tako su se Dubrovčani pojavljivali kao zastupnici rudnika, pa čak i kao vlasnici jama, organizirajući proizvodnju i prijevoz metala do svoje matične luke i dalje preko mora u Europu. Za djelotvornije funkcioniranje tih važnih privrednih djelatnosti Dubrovčani organiziraju niz kolonija na čvorištima karavanskih puteva.
Turskim osvajanjem Srbije i Bosne potpuno je zaustavljena ta važna privredna djelatnost. Tako je 1463. godine donesena odluka da se poruše sve radionice koje se nalaze izvan zidina. Proizvodnja i izvoz soli bili su među najvažnim čimbenicima dubrovačkoga gospodarskog napretka. Dubrovačka brodogradnja bila je nadaleko poznata. Već sredinom XVI. stoljeća Dubrovnik je imao više od 180 velikih brodova, koji su plovili sve do Engleske. Potkraj XVIII. stoljeća Dubrovnik je imao svoja konzularna predstavništva u više od 80 gradova diljem Europe. Cjelokupno političko djelovanje svih dužnosnika Dubrovačke Republike, ali i svi privatni interesi i etičke norme bili su podređeni isključivo dobrobiti države. S obzirom na svoju veličinu i osjetljiv geostrateški položaj, Dubrovačka Republika najviše je polagala na diplomatsku vještinu svojih predstavnika i poslanika. Stoljeća iskustva u najsloženijim političkim uvjetima stvorila su u Dubrovniku jednu od najsuptilnijih škola diplomatske vještine u tadašnjem svijetu. Činjenice da Dubrovnik nikad nije vodio nijedan napadački rat, a stekao je brojne teritorije, da je održavao - s Papinim dopuštenjem - trgovinu s Levantom u vrijeme najžešćih sukoba kršćana i muslimana, da nije sudjelovao ni u jednom ratnom pohodu saveznika protiv Turaka, da je održavao za cijeloga svog postojanja razgranate trgovačke veze s Turskom, da unatoč izravnim vojnim prijetnjama nikad od početka XV. stoljeća nije ratovao - dovoljno govore o umješnosti dubrovačke diplomacije. Čak potpuno razoren potresom, zahvaljujući vještini i hrabrosti dubrovačkih poklisara uspio je otkloniti neposrednu mletačku i tursku opasnost.
U bugarskom glavnom gradu Sofiji, postojala je crkva sv. Marije i sv. Vlaha, koju je puk nazivao "Dubrovačka crkva", dugo vremena je bila jedino mjesto u Osmanskom Carstvu u kojem je kršćanima bilo dopušteno služenje misa.
Trgovalo se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, postoji i dokazi kako je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom (Indijancima). Također je poznata dubrovačka kolonija u mjestu Goa i Gvendolin u Indiji, gdje još postoji Crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana i poneki potomci dubrovačkih trgovaca.
U Dubrovniku je najviše poštovana bila sloboda. Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu sa slovima "LIBERTAS - lat. Sloboda"), grb i vojsku. Povezao je diplomatska i predstavništva u mnogim europskim zemljama.
Dubrovačka Republika može se odrediti kao aristokratska feudalna centralistička republika. Naziv republike potvrđen je u izvorima iz 15. stoljeća, ali on nije presudan za pitanje državnog statusa niti već ranije postignute nezavisnosti Dubrovnika. Osnove za ustrojstvo vlasti postavljene su u 13. i 14. stoljeću te će, uz neke izmjene, potrajati sve do propasti Dubrovačke Republike. Na vlasti je bila vlastela. Na čelu Republike nalazi se knez. Glavne institucije Republike bile su Veliko vijeće, Malo vijeće i Senat (Vijeće umoljenih) te knez.
Veliko vijeće (lat. Consilium maius) spominje se od 1235. Članovima su postajali svi muški pripadnici patricijskih obitelji nakon navršene punoljetnosti. Vijeće se formalno "zatvara" 1332. godine (postaje tijelo patricijata koje je od faktične političke elite postalo staležom na vlasti).Novi su se članovi svečano primali početkom svake godine. Osnovna uloga Velikog vijeća bio je izbor državnih službenika, donošenje zakona, rješavanje državnopravna pitanja. Do pojave u 14. stoljeću Senata ili Vijeća umoljenih uloga Velikog vijeća bila je odlučujuća, da bi politička moć postupno prelazi na Senat. Najvažnija funkcija, koja je ostala sve do pada Republike, bila je izbor kneza.
Malo vijeće (lat. Consilium minus) bilo je izvršno tijelo, najprije Velikog vijeća, a zatim Senata. U početku su ga činili knez i 11 vijećnika, a kasnije knez i šest vijećnika-senatora Vlast Maloga vijeća isprva je bila velika, no s vremenom se ograničavala, da bi naposljetku preostala samo briga za komunalne poslove, poput organizacije službenih svečanosti. Imalo je i ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo kontinuitet u uvjetima brze izmjene knezova.
Senat (lat. Consilium rogatorum) se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijeće umoljenih, što vjerojatno svjedoči da to isprva nije bilo stalno tijelo, nego su članovi sazivani molbom. Nakon ustaljenja, to je vijeće preuzimalo sve više ovlasti, a djelovalo je kao operativno političko tijelo koje je određivalo smjernice i povlačilo konkretne poteze u unutarnjoj i vanjskoj politici. U njemu su se izrađivali nacrti zakona, a Veliko ih je vijeće samo naknadno izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Republike. Takva kondenzacija vlasti učinila je dubrovačku politiku koherentnijom i efektivnijom, što je osobito bilo važno u doba jačanja osmanske vlasti. Mandat senatora trajao je godinu dana, a vakancija dvije godine, no ona je ukinuta u 16. stoljeću, pa su se od tada svake godine birali gotovo isti ljudi.
Knez (lat. rector) imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemogućiti pretjerano učvršćenje vlasti i spriječiti uvođenje samovlade. Do 1358. knez (comes) dolazio je iz Venecije na dvije godine. Poslije toga, kneza je biralo Veliko vijeće. Dubrovčani su knezovima postupno sve više oduzimali vlast, pa su ih na kraju sveli isključivo na službenike s reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je morao stanovati u Kneževu dvoru. On se birao na mandat u trajanju od mjesec dana i za to vrijeme bio je na čelu Malog vijeća. U Kneževom dvoru knez je imao svoj ured i stan u kojem je boravio tijekom mandata, odvojen od svoje obitelji. Za to vrijeme nije smio napuštati dvor osim u slučaju državničkih i protokolarnih razloga. Preko noći bi čuvao ključeve od grada koje je ujutro na protokolarnoj ceremoniji vraćao narodu. U prostoru Kneževa dvora nalazile se dvorane Velikog i Malog vijeća, državne kancelarije, sudnica, zatvor, oružarnica i barutana. Na ulazu se nalazi latinski natpis Obliti privatorum publica curate ("Zaboravite privatne i brinite se za javne stvari").
Teritorijalnu upravu nad pojedinim dijelovima Republike potkraj srednjega vijeka dijelilo je šest knezova (konavoski, stonski, slanski, šipanski, lastovski i knez Lopuda i Koločepa) i tri kapetana (trstenički, janjinski i cavtatski). Oni su tek provodili odluke središnje vlasti. Lastovo i Mljet imali su znatnu autonomiju i povlastice.
Iako je zbog razvijene trgovine mnogo ljudi posjećivalo Dubrovnik, ali isto tako ga i napuštalo, što zbog poslovnih putova, što za stalno, posebno je zanimljiva i činjenica koliko je vlada u Dubrovniku pomno nadzirala useljavanje, pogotovo iz zemalja zaleđa i sa mletačkog teritorija. Bili su svjesni neprilika do kojih je dolazilo s tim zemljama zbog useljenika, pogotovo zbog prebjega, pa su veoma oprezno pristupali tom pitanju. Usto, dubrovačka vlada je nastojala održati i u vjerskom pogledu maksimalno homogeno pučanstvo. Bila je oblikovana i politička teza koja je glasila: "Republika će očuvati toliko svoje slobode, koliko sačuva čiste katoličke vjere na svom području.". Već tada je bilo jasno da bi multikulturalizacija samo nazadovala razvitak. No, iako je inzistirala na katoličkoj pripadnosti Dubrovačkoga naroda, vlastela nije zanemarila vjersku toleranciju prema ljudima druge vjere. Vlastela, koja je težila stabilnosti i jačanju aristokratske vladavine i državnog položaja dubrovačke komune-republike, ponekad je crkvene ljude upotrebljavala kao svoje poslanike i diplomatske agente, svećenike postavljala za kancelare u lokalnim upravama, ali su njihovu vlast ograničavali načelom "Nemo militans Deo implicat se negotiis secularibus" (Nitko tko je božji vojnik ne smije se upletati u svjetovne poslove), koje se uredno provodilo. Iako je bilo sporova između pape i dubrovačke uprave te je čak došlo do točke da je rimska kurija Dubrovniku zaprijetila ekskomunikacijom, dubrovačkoj je diplomaciji uspjelo smiriti i taj spor bez odstupanja od svojih načela. Dubrovačka vlada odlučno se branila stavom: "Da bismo se očuvali nepovrijeđeni i u našoj slobodi, ne možemo niti smo dužni pristati na nešto što nam donosi propast."
Sam naziv, "Zlatno doba", koje označava XV. i XVI.st., dovoljno govori o stanju u Republici kroz ta dva stoljeća. Porast prosvjetnog i kulturnog nivoa krenuo je bržim tempom u XV.st. To se postiže dobrim organiziranjem školstva, te poticanjem na odlaske na sveučilišta, posebice talijanska. U to vrijeme ondje se razvijaju prirodne znanosti, filozofija, graditeljstvo, slikarstvo, glazba te književnost. Znanstvenici, umjetnici, graditelji i klesari te majstori obrtnici su u Dubrovniku promovirali svoju spretnost. Najveći zahvati izvedeni su na kompleksima dubrovačke, stonske i cavtatske utvrde. To su bili opsežni skupi radovi na kojima vlastela nije žalila sredstava što se očitovalo i u praktičnoj efikasnosti i estetskoj vrijednosti ostvarenja. Kulturni život ispunjavale su kazališne predstave, glazbeni domjenci te razne obiteljske svečanosti i priredbe, razvijajući tako nove kulturne potrebe i sadržaje toga života. Godine 1573. dubrovački poslanik je Dubrovnik prikazao Papi kao grad sa 80.000 stanovnika, a jedan izvještaj govori nam da je 1624. g. 30.000 građana naseljavalo sam Dubrovnik, te isto toliko njih i okolicu, no prema istraživanjima smatra se da je sredinom 16. st. u Republici obitavalo najviše 40.000 stanovnika, od čega oko 10.000 u samome gradu. Uglavnom kontinuirani gospodarski uspon i prosperitet sve do početka XVII. st. odrazio se i u dubrovačkoj demografskoj situaciji. U cjelini uzevši, dinamika stanovništva je u tom razdoblju postojana, a u gradu Dubrovniku razvijenija nego u njegovoj okolici.
Dubrovački statut (Liber statutorum) najstariji dubrovački pravni zbornik, pravna je kodifikacija sastavljena od osam knjiga, koju je 1272. godine proveo tadašnji dubrovački knez Marko Justiniani nakon borbe domaće vlastele protiv mletačkog patricijata. Prva knjiga sadrži odredbe o državnim tijelima vlasti, utvrđuje prava i dužnosti činovnika, te uređuje pravni položaj Crkve. Druga knjiga navodi tekstove zakletava koje su polagali državni činovnici prije preuzimanja dužnosti. Propisi o organizaciji i nadležnosti sudova i sudskom postupku navode se u trećoj knjizi, dok se četvrta knjiga bavi nasljednim, bračnim i obiteljskim pravom. U petoj knjizi reguliraju se agrarni odnosi, pitanja u vezi s nekretninama i javnim služnostima. Šesta knjiga određuje kaznena djela i kazne za njih, a kao posebnu zadaću navodi suzbijanje gusarstva i krijumčarenja. Pomorskom pravu i plovidbi posvećena je sedma knjiga ( to je najstariji takav dokument na svijetu), a osma knjiga sadrži nove propise i nadopune starih, posebno one o sudskom postupku.
Dužina gradskih zidina je o. 1940 m, visina je do 25 m, debljina 1-3 m prema moru i 4-6 m prema kopnu. Sastoje se od 16 kula, 3 tvrđave (Minčeta, Bokar, sv. Ivan), 6 bastiona, 2 kantonate, 3 predziđa s nizom toreta, 2 gradska podizna mosta, 3 jarka, valobrana, 2 predutvrde-tvrđave (Lovrijenac i Reveln).
Najranije zidine ne poznajemo, a vjerojatno su bile izgrađene od drva i zemlje u vrijeme velikih opasnosti za antičku civilizaciju. Polovicom 13. st. zidine načelno dobivaju današnji opseg. 1310. g. zidinama je priključen još i prostor dominikanskog samostana. Izgradnja, dogradnja, pregradnja i osuvremenjivanje je trajalo do 17. st. 1660. je izgrađena posljednja utvrda, bastion sv. Stjepana.
1525. je izgrađeno brodogradilište u Gružu, koje je u tri stoljeća uživalo državni monopol. U drugoj polovici 16. st. posjedovali su Dubrovčani 200 trgovačkih brodova za mediteransku i oceansku plovidbu. Grade se sve veći trgovački jedrenjaci poput karake, nave i poglavito galijuna. Englezi su sve čvrsto građene brodove nazivali argosi, po romanskom nazivu za Dubrovnik - Ragusa. Taj naziv je koristio Shakespeare, a uvršten je i u Britansku enciklopediju.
27. siječnja 1416. Dubrovnik je prvi u Europi ukinuo ropstvo (Engleska 1569.,SAD 1865., Brazil 1888, posljednja Mauritanija 1981.)
Dubrovačka Republika napravila je 1296. jedan od prvih srednjevjekovnih sustava kanalizacije, koji je i danas u upotrebi, dok su gradovi u Europi kao što su London, Pariz, i sl. grcali u fekalijama koje su, između ostalog i izbacivali na ulicu.
Godine 1301. godine uvedena je liječnička služba.
1347. starački dom, 1441. Vrhovno zdravstveno vijeće, ljekarna Male Braće spada među najstarije u Europi. Za godinu osnutka ljekarne uzima se godina izgradnje samostana: 1317. Međutim, zasigurno je najstarija u Europi po kontinuitetu djelovanja.
U početku je to bila samostanska ljekarnica za potrebe bolesne braće (franjevci), a zametak joj je u odredbi franjevačkog Pravila: neka se braća brinu za potrebe bolesne braće (VI. poglavlje). Tijekom vremena, ponajviše iz humanitarno-karitativnih razloga, ljekarna je prešla uski krug samostanskih zidina i postala javnom ljekarnom za potrebe građana, te je time ispunjavala i propis istog Pravila (poglavlje V), naime, da se braća uzdržavaju od svoga rada. Stoga su franjevci slali na studije pojedinu braću da se osposobe za ljekarničku službu o čemu svjedoče ljekarničke knjige, tzv. farmakopeje iz raznih krajeva Europe, koje se čuvaju do danas i neke od njih se mogu vidjeti u muzeju samostana Male braće.
Prvi do sada poznati spomeni organiziranog sprječavanja i gašenja požara u Europi.
Godine 1272. u Dubrovačkom statutu, u knjizi VI, poglavlje 57, donesen je, između ostalih zakona, zakon o zabrani pravljenja kuća od slame. Sve je kuće trebalo praviti na način kako bi se spriječio nastanak i širenje požara unutar gradskih zidina.
U knjizi VI, poglavlje 55, niti jedan postolar nije smio ložiti vatru ispod kotlova, prilikom štavljenja kože unutar gradskih zidina.
Jedna zabrana i kazna nalazi se u poglavlju 27 i 37. a odnosi se na dio grada sa ranije izgrađenim kućama koje su obuhvaćene novim zidom. Svi oni koji imaju drvene kuće u njima ne smiju držati vina, a u kamenim kućama mogu koliko hoće. Cilj je bio, da mogući porok i nepažnja nebi upalili kuću. Kuhinje su imale biti građene na vrhovima kuća, jer je u kuhinjama bila upotreba vatre, a tako i velik rizik od požara. Pošto je kuhinja na vrhu u koliko se dogodi požar velika je mogućnost da se kuća spasi od potpune propasti.
Godine 1309., 6. siječnja, u Dubrovačkom statutu u knjizi VIII, poglavlje 60, uvedene su precizne odredbe o organizaciji gašenja požara. U slučaju požara, uz predvođenje upućenih ljudi, svi stanovnici su imali žurnu obvezu pristupiti gašenju sa svojim sjekirama ili punim vjedrima vode. U slučaju uništenja alata općina je bila dužna nadoknaditi štetu. Ako bi trebalo zbog gašenja požara srušiti susjednu kuću, za to je općina morala dati naknadu.
Karantena je izvoran dubrovački izum i prvi put uvode je 1377.: za razliku od Mletaka koja je u doba kuge jednostavno zabranjivala ulaz svim brodovima u lagunu, ili Milanskog vojvodstva koje je provodilo stroge i gotovo okrutne mjere kućnog pritvora i praktično zazidavanje oboljelih, dubrovačke su vlasti odredile da posada i roba svih brodova koji dolaze iz »kužnih krajeva« (locis pestiferis) imaju provesti mjesec dana na otocima Supetar, Mrkan ili Bobara u Župskom zaljevu. Karantena, koja je usporavala, ali ne i zaustavljala pomorsku trgovinu, zanimljiva je tim više što je nastala kao racionalan izraz empirijskog iskustva dubrovačkih vlastelina-trgovaca, a ne onodobne medicinske profesije, opterećene galenskim humoralno-mijazmatičkim teoretskim sustavom. Dubrovačka administracija do ideje o karanteni došla zahvaljujući iskustvu s izolacijom oboljelih od lepre (gube). Od prebivanja pod vedrim nebom na otočićima pred dubrovačkom lukom, karantena se u sljedećih stotinjak i više godina razvila u instituciju sa svim pripadnim odrednicama: regulativom, zgradama (prvi lazaret otvoren je 1397. na otoku Mljetu) i osobljem, tzv. officiales cazzamortuorum (kaćamorti), poslije officiali sopra la sanita
Godine 1395. donesen je zakon o osiguranju koji je najstariji u Europi. Riječ je o pomorskom osiguranju. Ovaj zakon je tri stoljeća stariji od Lloydova osiguranja koji datira s kraja 17 st.
U Dubrovniku je najstariji arboretum u Europi – Arboretum Trsteno. Osnovan je 1498.
