Voyager-nova generacija
petak, 21.10.2011.
Konavle
Konavle su najužnija općina RH, a svoj naziv duguju kanalima za navodnjavanje. Naime naziv Konavle izvodi se iz latinske riječi "canale", "canalis", u lokalnom govoru "konali", "kanali", što se povezuje sa vodovodom koji je u rimsko doba dovodio vodu iz Vodovađe u Epidaurus, današnji Cavtat. U takvoj tradiciji i danas postoji i funkcionira "vodovar" kroz istočni dio Konavala koji je prokopan prije cca 110 godina a radi navodnjavanja.
Dostupni povijesni tragovi govore o životu na ovim prostorima još od paleolitskih i neolitskih vremena (četiri tisućljeća prije Krista). Konkretniji hod povijesti u Konavlima možemo pratiti od petog i četvrtog stoljeća prije Krista, kada su ove prostore nastanjivala iliirska plemena Plerejaca i Ardijejaca, da bi u drugom stoljeću prije Krista Ilire pokorili Rimljani.
Ilirske nekropole nalazimo oko 115 kamenih gomila slobodnostojećeg kamena, najčešće u Mikulićima, Pločicama, ispod Čilipa razmještene su u nepravilnom rasporedu, često su nepristupačne i kriju grobni inventar prapovijesnih ilirskih poglavara. Mitreji - prikaz Mitre i bika, borba dobra i zla, svjetla i tame, a poznata su dva primjerka reljefa mitraističkog kulta i to u podrumu Bogišićeve kuće u Cavtatu i u Močićima. Nekropole stećaka su sastavni dio današnjih groblja uz male seoske kapele, a po brojnosti stećaka impozantna je nekropola u Dunavama kraj crkve sv. Barbare, zatim u Mihanićima, Gabrilima i Brotnicama i u Pridvorju kod župne crkve.
Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se Grčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. Izvan obrambenih zidina grada pretpostavlja se postojanje građevine rimskog amfiteatra za priređivanje krvavih gladijatorskih igara.Rimljani su na mjestu grčke kolonije Epidaurum (Cavtat) razvili važan trgovačko-pomorski centar na sjecištu rimskih puteva. Osim ostataka rimskog vodovoda u blizini sela Vodovađa, o tome svjedoče ostaci villa rusticae, kultnih spomenika (Mitrejski spomenik u Močićima), grobovi, ostaci rimske ceste iznad Cavtata te mnoštvo fragmenata i arheoloških nalaza.
Početkom sedmog stoljeća u Europu i na ove prostore dolaze Avari i Hrvati o čemu je pisano u prošlim postovima koji su 614. godine osvojili Epidaurus kao i čitave Konavle, rastjeravši pri tom tadašnje stanovnike Ilire i Rimljane. Ondašnji stanovnici Cavtata napuštaju mjesto povlačeći se pred najezdom 614. godine na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već postojeću utvrdu, kaštel. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa je nastao današnji Dubrovnik.
U Ljetopisu popa Dukljanina je to sastavni dio Crvene Hrvatske i jedna od država koja se osniva je Travunja. Travunja je srednjovjekovna država koja je obuhvaćala južnu Dalmaciju i dijelove Bosne i Hercegovine, a u njenom sastavu su se nalazili i Konavle. Po Ljetopisu popa Dukljanina, današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalna područja i to Neretljanska izmedu rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve do Dubrovnika i Travunja od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Pop Dukljanin navodi da su sva četiri navedena područja hrvatska i činili su zajedno državu Crvena Hrvatska (Croatia Rubea). Crvenoj Hrvatskoj pripadali su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj i čitavi teritorij današnje Hercegovine.
Travunja je u različitim periodima bila vezana vazalskim odosima za srpske, zetske i bosanske vladare. Arheološki nalazi i spomenici iz tog perioda su nekropole Bogumislkih stećaka u Konavoskim brdima, Gabrilima, Mihanićima i Dunavama, od kojih se najljepšim smatra stećak u Brotnicama na groblju crkve Sv. Tome.
Kao što se može pratiti i u prethodnom postu sve je više jačao utjecaj srpske dinastije koja nakon osvajanja Duklje a u Dušanovo doba postaje velesila kojoj se plaća danak. Tada se vrši asimilacija na način da se sve pravoslavne pretvara u Srbe, a narod je uvijek one vjeroispovijesti koje je vladar. Na taj način su asimilirani Vlasi i postali su Srbi, na taj način su i Dukljani trebali postati Srbi ali uspjeli su sačuvati svoju samosvojnost unutar pravoslavlja o čemu sam malo pisao u prošlom postu. Velikosrbi ni dan danas ne priznaju Crnogorcima naciju.
Poslije raspada Srpskog carstva pojedini srpski velikaši formirali su svoje zaokružene teritorije koje su bile međusobno nezavisne i koje su poznate kao oblasti. Pored Brankovića, Dejanovića, Mrnjavčevića, Balšića, oblasti kneza Lazara Hrebljanovića takvu oblast je imao i Nikola Altomanović. Nosio je titulu župana. Držao je područje Rudnika, Polimlja, dio gornjeg Podrinja, dio istočnog Huma, Trebinje, župe Konavle i Dračevica (župa) graničeći sa Dubrovnikom. Preuzeo je Svetodmitarski dohodak, koji su Dubrovčani isplaćivali srpskim vladarima. Bio je u sukobu sa Bosnom i oblašću kneza Lazara Hrebljanovića. Bosanski ban Tvrtko I. Kotromanić i srpski oblasni gospodar knez Lazar Hrebljanović udružili su se i porazili Nikolu Altomanovića 1373. Podijelili su njegovu oblast. Bosna se tako proširila na dijelove gornjeg Podrinja, Polimlja i Huma. Balšići su se okoristili ovim sukobom i prisvojili Trebinje, Konavle i Dračevicu. To je Tvrtko početkom 1377. pripojio Bosni.
Pod upravom su Sankovića do 1391. Pokušaj Sankovića da prodaju Konavle Dubrovčanima 1391. rezultirao je time da su ga izgubili. Novi vlasnici Konavala su bili Pavlovići i Kosače. Sandalj Hranić je 1419. prodao svoj dio posjeda, a 1426. Radoslav svoj dio. Za tu prodaju dobijali su redovan godišnji tribut (Konavoski dohodak).
Među privilegijama za izvršenu kupoprodaju svog dijela posjeda u Konavlima vojvoda Sandalj Hranić Kosača 1419. dobio je i godišnji danak u iznosu od 500 perpera. On je isplaćivan njemu i njegovim nasljednicima i poslije pada Bosne i pada Novog u ruke Osmanlija. Na isti način je do godišnjeg danka došao i vojvoda Radoslav Pavlović. Visina njegovog danka bila je 600 perpera. Pored njega uživali su ga i njegovi nasljednici do prekida loze 1463. Konavoski danak nije se isplaćivao u slučaju rata između Dubrovnika i vlasnika tributa. Isplata je bila određenog datuma i podrazumijevala je dolazak izaslanika u ime vlasnika tributa sa ovjerenim pismom da ga preuzmu u Dubrovniku. U Dubrovniku danak je isplaćivan uz prisustvo svjedoka koji su obavezno morali biti stranci koji se zateknu u Dubrovniku (najčešće trgovci iz talijanskih gradova).
Dubrovačka republika je otkupila Istočni dio Konavala od Sandalja Hrasnića 24.06 1419 g.To je prostor od sela Popovići prema utvrdi Soko i na Istoku Sutorine i Rta oštro na ulasku u Bokokotorski zaljev.Braca Hrasnići su dobili palaču u Gradu,česticu zemlje u Župi dubrovaćkoj vrijednu 3000 perpera,godisnji danak od 500 perpera te 36000 perpera ili 12000 dukata u gotovini(Perper je novčana jedinica Dubrovačke Republike).Od toga je odmah isplaćena polovica a druga je ostala kao polog u Gradu uz 5% kamata.One ce se isplatiti kada se dubrovčanima osigura potpuno vlasništvo toga dijela Konavala.
31.12.1425 g.Dubrovčani su sa Cavtatom i Obodom kupili zapadni dio Konavala uz jednake uvjete kao i istočni dio,od vlasnika Radoslava Pavlovića.Dubrovačka vlada je Konavle proglasila svojim dobrom - feudom.Starosjedioci su postali dubrovački podanici.Kada je vlada učvrstila svoju moć pristupila je raspodjeli zemlje.Konavlima je upravljao knez ustoličen u Pridvorju.Tko je i koliko dobio zemlje i na kojem mjestu zapisano je u matici"Libroroso" i čuva se u dubrovačkom arhivu.Prema tome što se tiče Konavala i Prevlake tada je uspostavljena granica koja se kroz stoljeća nije mijenjala iako su se mijenjale države i sistemi.
Za razliku od vremena kada su to pokušavali Sankovići, bosanski vladari i sabor su odobrili učinjene kupoprodaje. Kasnije je došlo do sukoba koji su izvorište imali u ovim kupoprodajama (Konavoski rat 1430-1432). Vojno sjedište Konavala bilo je u Sokolu. Politički centar nalazio se u naselju Ljuta. Značajnija naselja su Cavtat (Captat, Civita vechia), Obod, Bani, Sastavni dijelovi Konavala su Vitaljina i Prevlaka.
Vojvoda Radoslav Pavlović je izazvao i otpočeo sukob protiv Dubrovčana. Iako je prodao svoj dio župe Konavle Dubrovčanima, dobio za to novac, tribut i druge privilegije, vojvoda Radoslav Pavlović je tražio da mu se njegov posjed vrati nazad. Izgovor za vojne operacije nalazio je u neopravdanim zahtjevima i optužbama, na koje mu Dubrovčani nisu mogli pozitivno odgovoriti. Zato je on napao na Dubrovčane.
Na prvi napad vojvode Radoslava Dubrovčani su izvršili opsežne pripreme angažirajući sve svoje snage, Dubrovčani su imali uspjeha u prodoru do Trebinja. Međutim, nisu ni stigli da uživaju u pobjedi a uslijedio je žestok napad snaga Radoslava Pavlovića i do teškog poraza Dubrovčana. Sve poslije ovoga, ratna 1431. i 1432. godina bilo je u znaku sitnih čarki.
Politički rat se u potpunosti iskomplicirao i otišao u krajnosti koje nisu imale vidljiv završetak. Dubrovčani su se žalili bosanskom kralju, svome senioru Žigmundu Luksemburškom i pripremali političko rješenje rata stvaranjem koalicije protiv Radoslava Pavlovića. Dubrovčani, neutralni vojvoda Sandalj Hranić Kosača i bosanski kralj Tvrtko II Tvrtković radili su na stvaranju lige protiv vojvode Radoslava Pavlovića. Cilj lige bio je da se neutralizira vojvoda Radoslav i da se njegovi posjedi podjele među članovima lige. Pregovori su doveli do financijske konstrukcije lige i do planiranih poteza koje je trebalo učiniti. Tako je trebalo prvo kupiti dobru volju od Osmanlija, čiji je vazal bio vojvoda Radoslav Pavlović. Zatim je trebalo da se on vojno pobijedi ... Međutim ni vojvoda Radoslav nije strajao skrštenih ruku. Nije uspijevao da nagovori bosanskog kralja ni vojvodu Sandalja da zarate sa Dubrovnikom, niti da prihvati njihova nagovaranja da prizna krivicu zbog izazivanja sukoba i da preuzme posljedice. Izlaz je našao u Osmanlijama. Požalio se sultanu, slagavši da mu je dio posjeda otet, tj. da nije prodao nego prepustio na upravu svoj dio posjeda, a sada mu, kao Dubrovčani to nisu htjeli da vrate nazad. Uprkos lažima Osmanlije su mu mogle pomoći, no u pitanju su bili širi međunarodni okviri. To je vrijeme dobrih odnosa sa Ugarskom, a nije im odgovaralo da upravo oni budu pokretači kršenja dobrih odnosa. Zato Osmanlije šalju svoje poslanike (poklisare) da ispitaju situaciju i da vrate svoga vazala u neopravdano oduzeti posjed. Na terenu su zatekli sasvim drugačiju situaciju. Dubrovčani su im predočili kupoprodajne dokumente i oni su tek tada shvatili da ih je vojvoda Radoslav Pavlović prevario.
Svi ti pregovori, u kojima su učešće uzeli i predstavnici ugarskog kralja, rezultirali su ipak u korist vojvode Radoslava Pavlovića. Liga stvarana za njegovo uništenje sada nije mogla djelovati zbog širih međunarodnih okolnosti. Dogovoren je mirovni sporazum koji je ratificiran 1432. godine. Vojvoda Radoslav Pavlović se izvukao iako je bio uzrok svemu. Istina nije mogao dobiti ono što je htio izazivanjem rata, a za čitavo vrijeme rata nije mogao ni uživati svoj uobičajeni Konavoski dohodak.
Konavle su Dubrovačkoj Republici bile od iznimne važnosti kako zbog poljoprivrede, stočarstva i pomorstva, tako i zbog strateškog značenja. Stoga su Dubrovčani čitavo vrijeme svoje vladavine, kao i na drugim svojim posjedima, vješto i učinkovito držali vlast, na čelu koje je u Konavlima bio knez, koji je stolovao u svom dvoru u Pridvorju. Soko kula u Dunavama je važna obrambena utvrda krajnjeg dubrovačkog juga.
U posjed ove utvrde Dubrovčani su praktički ušli tek 1420. godine; od tad počinju kontinuirani radovi na njenoj dogradnji, preuređenju, pojačanju, naoružavanju i održavanju. Preživjela je veliku trešnju 1667. godine.
U arhivskim spisima nakon 1672. godine više se ne spominje, pa valja zaključiti da je poslije te godine bila napuštena. Kako je to bilo uobičajeno kod napuštenih utvrda, okolni žitelji poslužili su se njenim kamenjem za izgradnju svojih kuća i ogradnih i potpornih međa, te je tako dobrano razgradili.
Iako je još za vrijeme Dubrovačke Republike vršen popis stanovništva,danas je u Konavlima teško naći dokumente o popisu stanovništva koje je uglavnom svojevremeno vodila crkva.Nešto je ostalo sačuvano ali veliki dio tih važnih dokumenata je uništen.Razlog je jednostavan.Spalili su ih Crnogorci u razlicitim povijesnim prilikama rušeći i paleći i pljačkajući po Konavlima.Jedan put se je to dogodilo nakon Velike trešnje,katastrofalnog potresa 1667 godine koji je srušio grad Dubrovnik i skoro uništio Republiku koja se je zahvaljujući svojoj vitalnosti vratila iz pepela i oživjela.U tim danima katastrofe,Crnogorci upadaju pljačkaju i pale i dovršavaju ono što priroda nije dovršila.Druga takva prilika je Pad Dubrovačke republike.Ponovo Konavle bivaju poharane ovaj put su uz Crnogorce bili i Rusi.Treći put je to bilo nedavno 1991 godine.
Nakon kratkotrajne francuske okupacije, kada je ukinuta Republika Konavle su poharali crnogorski i ruski osvajači, da bi nakon Bečkog kongresa 1815. prešle zajedno sa ostatkom dubrovačkih posjeda pod Austrijsku vlast, pod kojom ostaju sve do njena raspada 1918. godine i do osnivanja Kraljevine Jugoslavije. Nakon II svjetskog rata Konavle su unutar granica SR Hrvatske, sastavni dio Socijalističke Jugoslavije. Okupacija i razaranje Konavala od strane JNA i četničkih postrojbi u listopadu 1991. praćena pljačkaškim pohodom crnogorskih civila poslijednji je u nizu napada koje bilježi Konavle od strane svojih istočnih susjeda. Posljednji okupatorski vojnik je napustio Konavle 21.10.1992 i taj se dan obilježava kao dan općine Konavle.
