Voyager-nova generacija
nedjelja, 18.09.2011.
Ostale hrvatske zemlje
Nakon duže vremena slijedi opet povratak u našu povijest ali je i ovo prilika jer je bilo vremena od zadnjeg posta da se podsjetimo kako smo ušli u personalnu uniju i kako je kasnije sa vremenom slabio utjecaj Hrvata u toj uniji. Podsjetimo se i posta o porijeklu Hrvata a svakako je vrlo važan dokument Ljetopis popa Dukljanina koji nam ukazuje na prostor koji zauzimaju Hrvati gdje osnivaju svoje države. Crvena Hrvatska se prostirala od Duvna do Drača. Bizantski kroničar, car (945.- 959.) Konstantin Porfirogenet, u svome znamenitom djelu De administrando imperio - premda za sve okolne zemlje nabraja južnoslavenske narode što su ih naseleli - za Duklju ne navodi da su je naselili ni Srbi ni Hrvati. Dakle kako smo već vidjeli u navedenim postovima sve ukazuje na jedan hrvatski narod iz kojeg se kasnije razvio crnogorski. Preci današnjih Crnogoraca su u 8. stoljeću ovladali gradom Dukljom, okolnim planinama, Skadarskim jezerom i dijelom obale Jadranskoga mora prihvaćajući, ne samo kršćanstvo, već i etnonime Duklja - Dukljani.
Vojislavljevići su prvotna dinastija u crnogorskoj povijesti, vladari Dukljom od sredine 11. do konca 12. stoljeća. Tijekom njihove vladavine Duklja se uzdigla od statusa pokrajine u primorju oko Skadarskog jezera na razinu kraljevstva . Preokret je nastupio nakon što je 1042. Vojislav, dotadašnji bizantski vazal, u Bici kod Bara do nogu potukao Bizantince.
Naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira, Vojislav je dugo vremena bio bizantski vazal. No, 1036. zakratko je zbacio bizantski jaram, da bi bio uhvaćen i odveden Carigrad. Uspio je pobjeći iz zatočeništva i ponovno se vratiti u Duklju, gdje je 1040. potukao bizantsku vojsku u Crmnici. Bizantici su pripremili novu vojnu ekspediciju u ranu jesen 1042. u koju su uključili svoje vazale, župane Raške, Bosne i Huma i njihove postrojbe.
U ponoć 6/7. listopada 1042. Dukljani su poduzeli napad po logorima bizantske vojske. Svi bizantski izvori opisuju da su Dukljani atakirali uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova, što je paraliziralo Bizantice. Bez obzira na malo vjerojatne cifre o desetinama tisuća pobijenih Bizantinaca, nema sumnje da je, kod Bara, bizantska vojska bila masakrirana.
pogledati
Ljetopis popa Dukljanina (glava XXXVIII.) o tijeku Bitke kod Bara
Duklja je Bitkom kod Bara 1042. izvojevala državnu neovisnost. Knez Vojislav je postao utemeljiteljem dinastije Vojislavljevića, prve povijesne crnogorske dinastije, a njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj a Duklja kraljevstvo.
Prvi kralj dinastije Vojislavljevića je bio Mihailo kojemu je 1078. papa Grgur VII. poslao kraljevsku krunu..
Moć dinastije Vojislavljevića je od polovice 11. stoljeća imala uzlaznu liniju. Na vrhuncu je bila u doba Bodina, kada se teritorij rasprostirao od Neretve na zapadu do rijeke Vojuše na istoku (Albanija), a na sjeveru je Dukljansko kraljevstvo obuhvaćalo velike dijelove Raške i Bosne.
Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije bilježi kako je u razdoblju od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od "Dukljana i Hrvata" i kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik"
Bodin je, još kao mladić, sudjelovao u bojevima skupa s bratom Vladimirom. Godine 1072. pobijedio je Srbe i okupirao Rašku, a po naredbi je svoga oca Mihaila pomagao slavenske ustanike u Makedoniji protiv bizantske vojske.
U Prizrenu (Kosovo) ustanici su ga okrunili za svoga cara pod imenom Petar. Osvojio je Bodin Skoplje i Niš i na sjeveru opsjedao bizantske utvrde na Dunavu.
Na drugom mjesto u svojoj kronici, Brijenije piše:
"...a narod Slavena, odbacivši pokornost Romejima (Bizanticima - op.a.), pustošio je i pljačkao zemlju Bugara. Skoplje i Niš bjehu osvojeni, a i Simium i mjesta oko rijeke Save i podunavski gradovi oko Vidina teško su postradali. Hrvati i Dukljani pobunivši se, cio Ilirik zlostavljahu".
No, Bizatnici su ubrzo porazili Bodinovu vojsku, zarobili ga tijekom jednog boja i odveli u ropstvo.
Nekoliko je godina proveo Bodin zatvoren u samostanu Svetoga Srđa i Vakha u Carigradu, a potom u Antiohiji. Uspio je otuda pobjeći 1078. godine. Od oca Mihaila je, po povratku u Duklju, dobio na upravu župu Grbalj s Budvom. Godine 1081. se ženi Jakvintom, suprugom normanskoga vladara Arhiriza iz Barija (Italija).
1082. umire njegov otac, kralj Mihailo, pa ga Bodin naslijeđuje. No, tome je prethodio krvavi obračun s Mihailovim bratom a Bodinovim stricem Radoslavom, koji je na kraju morao pobjeći u susjednu Travuniju. Sukob se nastavio, sada između Bodina i Radoslavljevog sina Branislava, ali je spor nekako izglađen uz posredovanje biskupa Petra iz Bara.
1083. i 1084. poduzeo je Bodin nove napade na Rašku, te je nanovo pokorio. Osvajanja je nastavio Bosni, koju je također pokorio. Svoja je dva župana, Vukana i Marka, postavio upraviteljima Raške, a župana Stevana upraviteljem Bosne. Potom je nastavio osvajati na jugu, u Albaniji, gdje je 1085. od Normana oteo Drač, no ubrzo predao ga je Bizanticima.
No, unutarnje borbe za vlast su dobile maha. Bodinov drugi stric Branislav, te njegova djeca Predihna, Petrislav, Dragilo, Tvrdislav, Grubeša i Gradihna, organizirali su snažnu opoziciju. Bodin je zarobio Branislava i dao ga baciti u tamnicu u Skadru a njegovi su sinovi uspjeli pobjeći u Dubrovnik.
Bodin je stoga poduzeo oružanu akciju protiv Dubrovčana u čemu mu je pomogla vojska njegova bosanskoga namjesnika Stevana. Dukljanska je vojska opsjedala Dubrovnik i na koncu su 1104. uspjeli u nakani; Dubrovnik je zauzet a Bodinovi rođaci su protjerani. Bodin je Dubrovčanima podigao jednu od utvrda i dao im je na upravljanje.
U povelji iz 1108. Bodin je Dubrovčanima, odnosno dubrovačkim benediktancima, darovao crkvu Sv.Martina na Lokrumu.
Nakon 26 godina vladavine umro je Bodin 1108. godine.
I nakon perioda Crvene Hrvatske, u Duklji su, ne samo u Boki kotorskoj i dijelu suvremenog Crnogorskog primorja, živjele skupine Hrvata.
Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na rang nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina spominje kao Dukljanska crkva.
No, nakon smrti Bodinove Duklja slabi i to je iskoristio srpski župan Nemanja. Napao je 1185. Duklju, razorio sve njene gradove (izuzev Kotora) i zauzeo je.
Srpsko osvajanje Dukljanskoga kraljevstva završeno je najkasnije oko 1189. Tijekom srpske okupacije naziv Duklja postupno iščezava iz uporabe i sve se više koristi naziv Zeta ili pomorske zemlje. Oblasni vladari iz dinastije Nemanjića će u Zeti podizati pravoslavne hramove, poput Manastira Morača. Pravoslavna crkva u Zeti je bila pod ingerencijama srpske Pećke patrijaršije. Tijekom narednih stoljeća, uz ne male otpore pravoslavlje će postati dominatnom vjerom.
Na taj način Srbi su asimilirali mnoge narode ( Vlahe, Cincare itd) koji su se utopili u veliko srpsko carstvo. Međutim na ovome području je formiran narod crnogorski koji se uspio othrvati srpskoj hegemoniji iako i danas mnogi velikosrbi ne priznaju crnogorcima da su narod a i skoro polovica državljana Crne Gore se smatra Srbima. Za vrijeme cara Dušana Srbija biva najveća. Nakon što je njegov otac Stefan Uroš III ujedinio dvije srpske države i pobijedio Bugare Stefan Uroš IV Dušan je napravio puč, okrunio se za kralja Srbije i zatočio svog oca. Kako bi učvrstio svoju vlast i strateški zaštitio pozadinu, on se, kao i otac i djed, ženi bugarskom princezom Jelenom 1332., a dvije godine potom objavljuje rat Bizantu. Financijsku pomoć za taj rat Dušan dobiva od Dubrovnika, koji već ranije javno izjavljuje želju da kupi grad Ston koji je sa cijelim Pelješcem i dubrovačkom okolicom do Huma osvojio njegov otac. Ta prodaja je bila izvršena 1333., kada Dubrovnik kupuje i od Bosne i od Srbije ovaj grad. Dogovorom je Srpsko kraljevstvo dobilo 8.000 perpera.
Prva faza rata s Bizantom bila je uspješna, s osvajanjem velikog dijela Makedonije zbog kupovine bizantskog generala, ali pod pritiskom bizantskog cara Andronika III. dio teritorija je vraćen, kako bi bio zaključen mir. Taj mir će trajati do Andronikove smrti, kada u Bizantu dolazi do anarhije i građanskog rata. Mudro koristeći novonastalu situaciju u Bizantu, Dušan podupire najprije jednu, a potom drugu stranu te anektira praktički bez borbe cijelu bizantsku sjevernu Grčku i Albaniju, s izuzetkom Soluna, što je dovršeno do 1348. godine. Dušan se je 1345. okrunio za cara Srba i Grka. S 1348. godinom, kada srpska vojska osvaja bizantsku Tesaliju i Epir, dolazi do kraja osvajanja. Pokušaj napada na Bosnu 1350. završava vojnim pobjedama, ali i izgubljenim ratom zbog pobune u grčkim područjima Dušanovog Carstva.Nije uspio osvojiti grad Hum ali je dobrano opustošio krajeve koje je osvojio. Do konačnog kraja osvajanja dolazi katastrofalnim porazom srpskih snaga od Turaka kod Didimotike 1352. godine. Međutim još se proširio na sjever 1353 osvojivši Mačvu i Beograd od hrvatsko ugarskog kralja Ludovika.
Smrt cara Dušana 20. prosinca 1355. godine dovodi ubrzo do raspada njegovog carstva, pošto velikaši odbijaju priznati njegovog sina Uroša V. za vladara cijele države. Dušan je pokopan u prizrenskom manastiru( srcu srpske države), a njegovi ostaci će mnogo stoljeća kasnije biti premješteni u beogradsku crkvu Svetog Marka.
Nakon toga se Zeta osamostaljuje tj zetski vazal Balšić osamostaljuje Zetu i to je druga crnogorska država, oni su čak i prešli na katoličanstvo o čemu svjedoči pismo pape Urbana V. kojeg je poslao je 26. lipnja 1369. trojici sinova Balše I., utemeljitelja dinastije, u povodu njihovoga vraćanja u katoličku vjeru. Od 1371. do 1372. poduzeo je Đurađ I. Balšić osvajanja teritorija srpskih vladara. Zeti je pripojen dio Kosova, uključujući gradove Peć, Đakovica i Prizren.
Naredna su njegova osvajanja bila Konavle, Dračevica i Trebinje. U Balšića državi su se nalazili, izuzev Dubrovnika i Kotora, svi drugi gradovi na obali Jadranskoga mora u području, i to Ulcinj, Bar, Budva i Cavtat, te u zaleđu Skadar, Lješ, Drivast itd.
U doba kada je vladao Balša II. (od 1378. do 1385.) komplicirali su se vanjsko-politički uvjeti za Zetsku državu prouzročeni stalnom vojnom prijetnjom bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića. Njihove su se vojske sukobile oko prevlasti nad gradom Kotorom koji je u međuvremenu potpao pod pokroviteljstvom ugarske krune.
Došlo je od 1382. do 1384. do zetsko-bosanskoga rata i Tvrtko iz njega izlazi kao pobjednik. Balša II. će taj gubitak kompezirati osvajanjima grada Drača, te gradova Berata i Valone (suvremena Albanija). Kao gospodar ovih gradova on će ponijeti i titulu Duka Drački.
Nakon Balšića Zetom su vladali pravoslavni plemići Crnojevići i dalje su Crnogorci ostali pravoslavci za čijeg se vladanja i ustalio naziv Crna Gora. Crnogorci su čuvali svoje ime i kroz burnu povijest ratova i otpora osmanlijama s jedne strane i posrbljivanja s druge strane formirali svoju srednjovjekovnu državu i svoju pravoslavnu Crkvu koja je postala autokefalna 1855 godine.
Ali da se mi vratimo Hrvatima i našoj povijesti, nakon Primorske i Panonske Hrvatske u ranim stoljećima o čemu je pisano ovdje nakon ulaska u Uniju nekako se i u Bosni od banovine s vremenom ostvaruje kraljestvo. Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (IX. - XII. stoljeće), bilo kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a koja je isključivo hrvatska politička titula. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te romanički zvonik i portal u Jajcu.
Oko 1154. godine u Bosni se spominje ban Borić, Hrvat iz okoline Grabarja, blizu Slavonskog Broda, iz obitelji Berislavići Grabarski. Drži se da su njegovi potomci bosanski banovi i kraljevi Kotromanići. U njegovo vrijeme Bosna u okviru hrvatsko-ugarske države stječe određenu autonomiju. Od 1165. godine traje vladavina Kulina bana, "duhovnog oca" bosanske državnosti. Bosanska banovina se širi na prostore župa Soli i Usore, tako da je tadašnja bosanska banovina obuhvaćala cijeli sliv rijeke Bosne, tj. 1/3 današnje BiH. Teritorijalno širenje banovine Bosne poticao je snažan unutarnji razvoj Bosne koji se manifestirao privrednim pokazateljima i međunarodnim poštovanjem. Potičući ekonomski razvoj, ban Kulin je želio je poslovnu suradnju sa susjedima te je sa Dubrovnikom sklopio trgovački ugovor. Taj dokument, Povelja Kulina bana iz 29. kolovoza 1189. pokazuje više segmenata srednjovjekovne banovine. Da osigura dubrovačke trgovce i pojača promet s Bosnom, ban Kulin im je osigurao punu slobodu kretanja i trgovanja bez plaćanja carine. Dubrovači trgovci su tako mogli iskorištavati bogate bosanske rudnike. Povelja ukazuje na postojanje ranih veza s Dubrovnikom. Ban Kulin je umro je 1204. godine. Ostavio je značajni trag kao što pokazuje poznata je poslovica "Za Kulina Bana i dobrijeh dana" koja ukazuje na tadašnju ekonomski prosperitet banovine.
Godine 1299. hrvatski ban Pavao Šubić Bribirski uzima naslov gospodar čitave Bosne ("totius Bosniae dominus"). Njegova se vlast prostirala od Gvozda do Jadranskog mora, Neretve i Drine. Bosnom upravlja i njegov nasljednik Mladen II. Bojeći se moćne hrvatske države Mladena zajednički svladavaju, uz pomoć hrvatskih velikaša, godine 1322. Mlečani i hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert.
Godine 1377. bosanski ban Stjepan Tvrtko Kotromanić, okupivši pod svojom vlašću, osim Bosne, jos Usoru, Soli, Humsku zemlju, Travunju, Primorje, Donje krajeve, Zapadne strane i Podrinje, u Milima kraj Visokog proglasio se "kraljem Srbljem, Bosni i Primorju" i tim činom Bosna je postala neovisnom kraljevinom, odcjepivši se od hrvatsko-ugarske države. Koristeći političke nerede u hrvatsko-ugarskoj državi, kralj je Tvrtko jedno kratko vrijeme, oko 1390. godine, zavladao čitavom Hrvatskom južno od Velebita, osim Zadra i Dubrovnika. Ta tradicionalno hrvatska država održala se do 1463. godine, kada su Turci osvojili bosansko kraljevstvo.
Godine 1448. Stjepan Vukčić Kosača proglasio se hercegom (vojvodom) po čemu je njegov posjed, područje od Prijepolja, Pljevlja, Nikšića i Boke kotorske do Omiša i Poljica, Livna i gornjeg Vrbasa, dobio naziv Hercegovina. Kao zasebna politička oblast, između Turske i susjednih kršćanskih država, u smanjenom opsegu, Hercegovina se održala do početka 1482.godine, kad su Turci osvojili posljednju utvrdu Herceg Novi.
Uz sve rečeno, potrebno je dodati nekoliko napomena: istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunja (koji otprilike odgovaraju istočnoj Hercegovini i dijelu Crne Gore) su vec od 12. stoljeću postali u velikoj mjeri pravoslavni (Podrinje je to bilo i prije). Asimilacijom pravoslavnih Vlaha, utjecaj srpske države i kulture se proširio i na taj dio zemlje, što je posebno doslo do izražaja nakon osvajanja toga područja od strane prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, koji je uzeo u službu srpske pisare, pa, iako je centar njegovih političkih i kulturnih težnji ostao vezan za hrvatsko-katolički zapad (sam Tvrtko je bio i ostao katolik), određen broj bizantskih i srpskih civilizacijskih obilježja vidljiv je na njegovom dvoru. Također, specifičnost same Bosne čini "hereza" bosansko-humskih krstjana, koju su starija znanstvena istraživanja smatrala ogrankom dualističko-gnostičke sekte potekle od bugarskih Bogumila, no po općenito prihvaćenim novijim znanstvenim spoznajama radi se o vjerskoj sljedbi nastaloj iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju (uz neke organizacijske elemente preuzete iz pravoslavnog monaštva), a nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja. Krstjani (kojima su pripadali, bar nominalno, i neki istaknuti bosanski velikaši kao vojvoda Hrvoje), koliko se može procijeniti, nikad nisu činili većinu stanovništva, niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca i, posebno, franjevaca. Ostatak je progutala turska invazija.
