Voyager-nova generacija
nedjelja, 14.11.2010.
Hrvati
Podrijetlo Hrvata još uvijek nije razjašnjeno.Razna su se mišljenja u povijesnoj znanosti iskristalizirala u četiri osnovne teorije o podrijetlu Hrvata,dok ostala mišljenja predstavljaju više ili manje uspješne varijacije jedne od ovih teorija.Slavenska teorija govori da su Hrvati jedno od slavenskih plemena koje doseljava u seobi Južnih Slavena.Teorija o socijalnom dualizmu kaže da je pleme Hrvata doselilo na prostor današnje domovine i potčinilo Slavene svojoj vlasti,pri čemu su Hrvati stvorili vladajući sloj,dok su Slaveni bili njihovi podložnici. Gotska teorija smatra Hrvate potomcima slaviniziranih Gota. Četvrta teorija, iransko-kavkaska,tvrdi da su se Hrvati doselili iz Irana.
Ime Hrvat iranskog je postanja, i njezin je iranski predoblik bio pridjev harvat-, koji znači "ženski". Istu tu riječ pronalazimo u grčkim zapisima na dvjema kamenim pločama iz II. ili III. stoljeća na sjeveru Crnog mora, u gradu Tanaisu. Najstariji dosad poznati spomen hrvatskoga imena javlja se u zapisima mitansko-huritskoga kralja Tušrate (1420.-1400.pr.Kr), koji sebe naziva "veliki kralj, kralj od Mitanije", a svoju državu Huravat Ehillaku - Hrvatsko Kraljevstvo. Možemo pratiti razvoj imena koji povezuje neprekinuti i neraskidivi vez, zlatni lanac hrvatskoga imena:
H(u)R(a)VAT - H(a)R(ah)VAT - H(a)R(ah)VA(i)T(i) - H(a)RVAT -
A(u)RVAT - H(a)R(ah)VAT(i?) - H(a)R(au)VAT(im) -
H(a)R(au)VAT - AR(i)VAT - ARV(i)AT -
H(o)R(o)VAT(hos) - HR(o)VAT(oi) - HRVAT
Kako se vidi iz ovog niza, u svim višetisućljetnim oblicima hrvatskoga imena postoji današnje stegnuto ime Hrvat.
S druge strane prave se i genetska istraživanja porijekla iako se to ne može sa sigurnošću prikazati jer jedan narod čini jezik, običaji, vjera, kultura, država, susjedni narodi, ratovi itd itd. Ali možemo kazati što nam kaže genska mapa naroda. Ona nam govori da su Hrvati genetski 30-38% gen haplogrupe I tj ilirskog porijekla, a Iliri su po DNK-analizi naroda stari oko 25 tisuća godina, 30-35% R1a slavenskog porijekla ima nešto 15% R1b te 5-6% E
Hrvati se oblikuju zapravo stapanjem doseljenika sa sjevera i starosjedilaca na području današnje Hrvatske.
Dakle Hrvati nisu isključivo Južni Slaveni, odnosno Hrvati su jednostavno rečeno – Hrvati, a ako se Hrvate razvrstava po etničkome porijeklu, onda su Hrvati u tom slučaju većinom ilirskog, a manjim dijelom slavenskog ili južnoslavenskoga porijekla.
Iz svoje pradomovine Hrvati su današnju domovinu kao duhovnu baštinu donijeli visokorazvijenu umjetničku vještinu klesanja ukrasnoga pletenca, te vladarske naslove kralj, ban, knez. Inače vladarsku ustanovu bana nije poznavao nijedan drugi narod srednjovjekovne Europe.
Hrvati dolaze kao jedna ratnička skupina kao konjanici te se nametnuše Južnim Slavenima i (romaniziranoj) ilirskoj većini. Hrvati su se jezično asimilirali odnosno prihvatili staroslavenski jezik i pismo glagoljicu, ali su pokorenim Slavenima, Avarima, Ilirima i Keltima nametnuli hrvatsko ime novoj državi. (Hrvatski narod je stvoren kao posljedica državne tvorbe, kao posljedica stvaranja Hrvatske.) Slaveni u Rumunjskoj prihvatili su, primjerice, romanski jezik starorimske manjine; suvremeni Grci nisu podrijetlom stari Grci nego Slaveni, etnička braća nisu Srbi i Hrvati nego Srbi i Rumunji, kao i Hrvati i Bošnjaci, te Hrvati i Crnogorci itd.
Hrvati čine najstariji državotvorni narod na području Jugoistočne Europe, što je dokazao dr. Ivo Pilar u svome djelu ‘Južnoslavensko pitanje’.
Veliku pomoć u pisanju ovoga posta sam pronašao na blogu CBK kod blogera kod kojeg skoro više i ne ostavljam komentare ali redovito pročitam jer bude zanimljivo, a baš sam čitajući njegov blog i ja odlučio otvoriti blog prije više od godinu dana. Nadam se da mi neće zamjeriti ovo korištenje podataka i da će možda i ostaviti svoj komentar da obogati naše znanje. Naime on je u svojim postovima spomenuo Crnogorca i Zagrebčanina Savić Marković Štedimliju, publicista, istraživača političke povijesti, i žrtve komunizma koji se bavio ovim pitanjima i koji je istraživao ovu problematiku o kojoj pišem u ovom postu.
Štedimlija objašnjava da su preci Crnogoraca došli u svoju zemlju kao Hrvati, i na području današnje nezavisne države Crne Gore i južnije sve do Drača živjeli nekoliko stoljeća, te je navedena činjenica utvrđena od strane više znanstvenika, naglašava Štedimilija.
Izvor za kojega se hvata je Ljetopis popa Dukljanina iz 12 stoljeća nakon Krista. U Ljetopisu pop Dukljanin spominje Crvenu Hrvatsku pod tim imenom i kao posebnu samostalnu državu s određenim granicama i unutarnjim uređenjem. Pri tome se pop Dukljanin pozvao na nekoliko izvora kojima se služio, ali on te rukopise ne određuje pobliže, izuzev jedan pod nazivom 'Metodos'.
Pop Dukljanin bio je katolički svećenik iz države Duklje koja je prethodnica Zete, a Zeta je prethodnica Crne Gore. Crvena Hrvatska je pak prethodnica Duklje
Crvenoj Hrvatskoj nije ime dato slučajno već ono ima traga u pradomovini Hrvata iz doba Seobe naroda nakon propasti Zapadnorimskog Carstva i navale Huna prema Europi kada su se narodi pomicali s istoka prema zapadu.
O Hrvatima u Crvenoj Rusiji govori poznati ruski ljetopisac Nestor koji je umro 1116. godine. Crvena Rusija je područje koje obuhvaća Haličku kneževinu na sjevernom obronku Karpata i oko gornjeg toka rijeke Dnjestr, i Vladimirsku kneževinu oko rijeke zapadnoga Buga, pritoka Visle. I povjesničar Klaić i svjetski albanolog Šufflay misle da su Hrvati, dolazeći u zapadni dio Jugo-Istočne Europe, donijeli sobom ne samo mnogobrojne običaje i navike nego i mnoga topografska imena i nazive. Tako postoje u zapadnom dijelu Jugo-Istočne Europe mnoga mjesta čija se imena poklapaju s imenima mjesta u nekadašnjoj Crvenoj Rusiji. Ako se uzme da je većina doseljenih Slavena u krajeve današnje Hrvatske bila hrvatskog porijekla ili da su današnji Hrvati dijelom slavenskog porijekla, iako ni približno u cijelosti, razumljivo je da su donijeli i naziv „crveni“, koji su dali jednom dijelu svoje domovine, naseljenom možda baš starim Hrvatima iz Crvene Rusije, dakle, Crvenim Hrvatima.
Dr. Milan Šufflay („Crvena Hrvatska i Dubrovnik“, Zagreb, Hrvatska Revija 13:196-204, 258-63) kaže da mletački kroničar Dandolo, neovisno od Popa Dukljanina, znade oko 1350. godine, dakle, polovicom 14. stoljeća, za naziv Crvena Hrvatska, te citira rečenicu u kojoj se spominje taj naziv:
„... a plano itaque usque Hystrijam Croatiam Rubeam...“
Razdiobu na Crvenu Hrvatsku i Bijelu Hrvatsku (Croatia Rubea i Croatia Alba) čine i neki dubrovački pisci kao na pr. Luccari (u 17. st.) i Resti (u 18. st.), i Talijan Flavius Blondus oko 1450. godne. Orbini (1601.) je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis nego i mnoge druge, kasnije izgubljene, izvore; on spominje:
„... Dioclea che fu la metropoli della Croazia Rubea“.
Srpski izvori nisu, iz razumljivih razloga, spominjali Crvenu Hrvatsku, a naročito ne oni od Nemanjića nadalje. Nije moguće pretpostaviti da bi srednjovjekovnim srpskim piscima i biografima ostala nepoznata, barem neka verzija Dukljaninova Ljetopisa; što oni u svojim djelima nisu nigdje spomenuli postojanje nekadašnje Crvene Hrvatske u Duklji, to je razumljivo jer su pokušali srbizirati tu nekadašnju hrvatsku zemlju, ali što nisu zanijekali da je postojala, ako su mislili da nije postojala, već da je to izmišljotina Popa Dukljanina, to zaista nije lako razumijeti, naglašava Štedimlija; taktika srpskih pisaca je bila prešutjeti činjenicu da se barem spominjala Crvena Hrvatska jer tako su pridonosili zaboravu na tu činjenicu. Zapadne pisce nisu rukovodili isti razlozi kao srpske pisce tako da se u zapadnim izvorima ne prešućuje pojam Crvena Hrvatska.
Bizantski izvor, car Konstantin VII Porphyrogenet (912. – 956.) opisuje, između ostalih naroda, i primorske Slavene:
„Ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini /Slaveni/ raspoređeni su ovako: Dioclea /Duklja/ približuje se Dyrahijskim gradovima, to jest Helisu, Helkiniju i Antivaru i siže do Dekatera /Drač/, a u gorama graniči sa Srbljijom /Raškom ili Srbijom/. Od Rauzija počinje arhontija Zahumljana i stere se do rijeke Orontija, a s primorja graniči s pogancima“.
Iz Porphyrogenetova opisa iščitavamo da je nabrojanim zemljama primarno hrvatsko obilježje, ali da u njima postoje i oni koji nisu Hrvati, kako je to bizantski car na drugom mjestu spomenuo govoreći o Zahumlju i Trebinju, a ispuštajući Duklju. Kad car kaže „ova spomenuta Hrvatska“, on misli nesumnjivo na hrvatsku državu, a ne samo na Hrvate jer kad bi mislio na Hrvate mogao bi kazati ono što misli, kao što je malo dalje spomenuo „Sclavine“. Međutim, pod riječju Sclavini mogao je misliti na onaj nehrvatski narod koji je bio naseljen po hrvatskoj državi, a koji je živio u područja Trebinja i Zahumlja.
Opisujući pobliže onu Hrvatsku, koju Pop Dukljanin oko 200 godina nakon cara Porphyrogeneta zove Bijelom Hrvatskom, Konstantin Porphyrogenet se s njim potpuno slaže. Kao i Pop Dukljanin, car tu državu naziva Bijelom Hrvatskom i određuje joj iste granice, služeći se samo drugim oznakama. No iz njegova se pisanja ne vidi da on Bijeloj Hrvatskoj pridaje teritorij Gornje Dalmacije odnosno Dukljaninove Crvene Hrvatske, iz čega jasno slijedi da ovaj teritorij u njegovo vrijeme nije pripadao hrvatskoj državi koju on pod tim imenom, dakle, Hrvatsku, opisuje.
Po pričanju cara Konstantina Porphyrogeneta VII su Hrvati, pošto su razbili Avare za vrijeme cara Heraklija, zavladali provincijom Dalmacijom, a jedan dio njih odvojio se je od ostalih, te je zavladao Panonijom gdje je osnovao svoju državu s posebnim vladarom (Sjeverna Hrvatska ili panonska Hrvatska, na pr. pod vladarom Ljudevitom Posavskim, hrvatskim braniteljem pred franačkim osvajačima.) Jasno je po Porphyrogenetovom pričanju, a što je i mišljenje hrvatskog povjesničara Klaića, da su Hrvati naseljavali ne samo Dalmaciju u kojoj se nalazilo dukljansko područje, nego i Panoniju koja je bila sjevero-istočno od nje. Time Porphyrogenet potvrđuje Dukljaninovu tvrdnju o postojanju Crvene Hrvatske u Duklji. Porphyrogenet nije nabrajao područja Crvene Hrvatske, kao hrvatske oblasti Bijele Hrvatske, ali također ne ni kao srpske, što bi svakako učinio da ih je smatrao srpskima. On zna samo za Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane, a to je znak da je bio u neprilici da li ih nazvati Hrvatima ili ne. Međutim, bio je načisto s tim da ih ne može nazvati Srbima. Iz njegovih riječi „ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini...“ jasno je da je u ovim područjima bilo dominantno hrvatsko ime, dok da se nehrvatski dio stanovništva nisu nazivali Srbima.
nego općenito nazivom koji je tada prakticiran, Sclavini (Slaveni).
Dakle Hrvati su preselili na današnje hrvatsko područje u 7. st. (oko 630.) na poziv bizantskog cara Heraklija, pobijedivši Avare koji su tada vladali tim područjima. Zapadni Ilirik koji je bio rimska provincija od doba osvajanja Dalmacije od strane prvog rimskog cara, cezara Augusta Octaviana, početkom prvog stoljeća poslije Krista, koji je pokorio stare Ilire i Dalmaciju koja nosi ime po ilirskom plemenu Delmata, i u antici se protezala ne samo na današnjem političkom teritoriju Republike Hrvatske i zemljopisnom području Dalmacije uz hrvatsku obalu, nego je obuhvaćala cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, dakle, područje od istočnojadranske obale do rijeke Save i Dunav, a političko središte ove rimske provincije nalazilo se u antičkome gradu Saloni na području današnjeg hrvatskog grada Solina kod grada Splita.
Stari Iliri bili su autohtono stanovništvo rimske provincije Dalmacije i Zapadnog Ilirika, a potomci Ilira su današnji Hrvati, Albanci i Crnogorci, među ostalima.
Nakon propasti Zapadnorimskog carstva uslijed navale Germana su područje Zapadnog i Istočnog Ilirika, čija je granica stara povijesna granica civilizacija, rijeka Drina, preplavili doseljeni Slaveni koji su se na balkanskom poluotoku pomiješali sa starim Ilirima koji su u doba seobe naroda bili većinom romanizirani, i živjeli su u starorimskim gradovima na istočnojadranskoj obali i u unutrašnjosti Dalmacije, sve do Srijema i utoka Save u Dunav.
Pored Slavena su u Zapadni Ilirik doselili i ratoborni Avari koji su u 7. st. (614. godine) razorili antičku Salonu, i ugrožavali i same zidine glavnog grada Istočnorimskog Carstva ili grčkog Bizanta, Konstantinopolis ili Carigrad.
Dolaskom Hrvata u stoljeću sedmom nestaje avarska opasnost po Carigrad jer su Hrvati potukli Avare i na području Zapadnog Ilirika nametnuli Južnim Slavenima, Avarima i romaniziranim Ilirima i potomcima starih Rimljana svoju vlast, kao i ime nove države koja je po drevnom ratničkom narodu Hrvata nazvana Hrvatska, i bila priznata od Bizanta i Rima, a spominje se u djelu 'De administrando Imperio' od bizantskog cara Konstantina Porphyrogeneta VII, u 10. stoljeću.
Iz Dukljaninova pričanja je bitno, naglašava Štedimlija, da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu (Regnum Sclavorum), i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska koja je podijeljena na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, na čijoj se granici nalazio grad-država Dubrovnik koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Pop Dukljanin to kaže u 12. st. kad je narodno sjećanje (kolektivno pamćenje) bilo još svježe, a tradicije vrlo žive.
Suština Dukljaninova pričanja o Crvenoj Hrvatskoj jeste, uglavnom, u ovome: prostor od Jadranskog mora do Drine, Save i Šarplanine bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem, i ovo slavensko kraljevstvo podijeljeno je poslije na dva dijela, na Primorje (Maritima) i na Zagorje (Transmontana). Na saboru na Duvanjskom polju kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dva upravna područja: Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (Croatia Alba, quae et inferiror Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia). Bijela Hrvatska prostirala se od Duvna (Delminium) do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Drača. „Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom greškom na jugu, fiksirao Pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež“ (M. Šufflay: Srbi i Arbanasi, 107.) Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti: Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.
