Voyager-nova generacija
srijeda, 17.02.2010.
Stari narodi, prve države i vladari
Kao što je vidljivo iz prošloga posta prapovijest je dugo razdoblje koje završava pojavom pisma koje je u biti znak civilizacije kojom ljudi međusobno komuniciraju i ostavljaju tragove budućim pokoljenjima. Mi o prapovijesti znamo na temelju ostataka oruđa i posmrtnih ostataka, pa sam i pisao o nekim dijelovima. A inače čovjek se organizirao i nakon što je otkrivao oruđe i oružje za život u prirodi i sa prirodom on ide dalje jer on je i duhovno biće od iskona. Pisao sam o raznim kultovima i praznovjerjima koje su posljedica vjerovanja Zlome, posljedica istočnoga grijeha. Ovdje se mora uzeti jedna činjenica koja je jako bitna a to je da kada se kaže pojava pisma, da je to relativan pojam, jer ne koriste se odmah svi ljudi pismom ( npr i u našim krajevima je sredinom 20 stoljeća više od polovice stanovništva bilo nepismeno)
Dakle govorimo o prvim pisanim tragovima, o narodima koji se formiraju, u prošlome sam postu spominjao Gvaranu Indijance i njihovu organizaciju. Čovjek kao biće je možda najveće otkriće ostvario kada je otkrio vatru, otkrivao je luk, strijelu itd, ali njegovu prošlost i povijest možemo pratiti tek od kad ostavlja pisane tragove. Znamo da je čovjek društveno biće pa se organizirao u zajednice. Tu ne postoji opće pravilo, već razmišljanje na temelju poznavanja ljudske psihologije. U Bibliji nam piše kako su se poslije razgranavali ljudi i dalje formirali narodi, ali dalje Biblija prati povijest izabranoga naroda, naroda kojega je Bog obećao Abrahamu, znamo da je on imao brata Nahora i Harana. Njegov sin prvorođenac Jišmael je predak svih Arapa, dok je Izak postao Izrael i u Bibliji pratimo povijest izabranoga naroda.
Bog je bio uz izabrani narod, a možemo nazrijeti kako su se ljudi miješali ostali pogani narodi, i širili po svijetu. Plemena bi nakon nekoga vremena formirali narod, a ponegdje su stvarane i prve države kao viši stupanj civilizacije. Prve civilizacije nastale su na plodnoj zemlji u blizini velikih rijeka u Aziji i Africi: Tigrisa i Eufrata u Mezopotamiji, Nila u Egiptu i Žute rijeke u Kini. Najstarija od njih je ona u Mezopotamiji (grč. međurječje). Nastala je između rijeka Eufrata i Tigrisa (rijeka se spominje kao simbol života i razvitka) te anatolijskih i iranskih planina na sjeveroistoku, arapske pustinje na zapadu i Perzijskog zaljeva na jugu. Mezopotamijsko područje je u razdoblju od 4000. pr. Kr. do 1000. pr. Kr. dalo značajnu civilizaciju u kojoj su se izmjenjivali razni narodi: Sumerani, Akađani, Asirci (na sjeveru) i Babilonci (na jugu). Nalazišta ovih kultura su u današnjoj Siriji i Iraku. Zajednička karakteristika naroda Mezopotamije je uporaba najstarijeg klinastog pisma kojeg su oni i izmislili. Sumeri su prvi tvorci ove visoko razvijene kulture, a Akađani oko 3000. pr. Kr., a potom Babilonci i Asirci nastavljaju i razvijaju sumersku kulturu. Zapravo, bez obzira koji se narod mijenja u vladavini ovim prostorima, kultura ostaje skoro nepromijenjena – zato govorimo o jedinstvenoj mezopotamskoj kulturi. U 6. st. pr. Kr. Perzijanci predvođeni Kirom Velikim osvajaju Babilon te se nakon toga na ovom području razvija perzijska umjetnost, koja utječe na umjetnost ovih prostora i nakon 330. pr. Kr. kada ih osvaja Aleksandar Veliki, sve do Islamske umjetnosti.
Pojavu povijesti oduvijek vežemo s pojavom pisma, što će reći i civilizacije, ali pojava pisma i razmjene dobara ne bi bilo bez pojave prvih gradova. Sumeri prvi stvaraju sustav poznat kao grad-država. Ti gradovi bili su zatvoreni zidinama, s krivudavim ulicama i visokim hramom koji je građen kao citadela. Originalnost te arhitekture proizlazi iz nemogućnosti odabira kvalitetnog materijala; kamena nije bilo pa se koristila samo opeka od gline, modelirana i sušena na suncu. Opeke se slažu jedna na drugu tako da obrazuju masovne zidove bez otvora. Prostorije se osvjetljuju kroz otvore na tavanici, ulazna vrata su velikih dimenzija i jedini su otvor koji remeti neprekidnost zidova.
Svaki od gradova-država ima svog boga zaštitnika, a svaki bog vladara koji ga zastupa na zemlji. Prvi zadatak vladara bio je izgraditi mjesto za održavanje kulta kako bi bog bio zadovoljan i za uzvrat osigurao ono što je najvažnije za život tog područja. Sumerski bogovi su bili kombinacija životinja i ljudi (npr. lamasu, lavlje tijelo = snaga, ljudska glava = mudrost). Drugu skupinu mitoloških bića (mezopotamska mitologija) čine mitovi o junacima (najpoznatiji je kralj Uruka nadljudske snage – Gilgameš). Sumeri se nisu brinuli za zagrobni život i upravo iznenađuje toliki broj svetišta i bogato ukrašenih gronica u jednom od najstarijih gradova u Mezopotamiji – Ur-u.
BABILON
Babilon je antički grad u Mezopotamiji, blizu suvremenog grada Al Hillah u Iraku. Babilon je bio glavni grad Babiolonskog Carstva. Ime potječe od akadske riječi Babilu, što znači "božja vrata", a koja je bila prijevod sumerskog imena Kadingirra.
Grad se prvi put spominje na pločici Sargona Akadskog iz 24. stoljeća pr. Kr., kad je Sargon Akadski od grada napravio središte svoje države. Moć i stanovništvo su pali tokom narednih nekoliko stoljeća, i grad je bio prilično nevažan sve dok nije postao glavni grad Hamurabijeva carstva u 18. stoljeću pr. Kr. Od tada, grad je bio glavni grad Babilonije, mada je tokom vladavine Kasita bio nazvan "Karanduniaš".
Grad je bio na rijeci Eufrat, podjeljen jednako na oboje strane rijeke i sa strmnim nasipima da bi se zadržale sezonske poplave. U narednim godinama Babilon je rastao u veličini i raskoši, ali je također postao podložan Asiriji. Grad se pobunio protiv asirske vladavine u doba Mušezib-Marduka i ponovo u doba Šamaš-šum-ukina, ali je oba puta bio pod opsadom i ponovo osvojen, prvi put od strane Sanheriba i drugi put od strane Asurbanipala.
Tokom vladavine Sanheriba Babilon je bio u stalnom stanju ustanka, koje je bilo ugašeno tek nakon što je 689. pr. Kr. Senakerib naredio kompletnu destrukciju grada. Svi zidovi, palače, i hramovi su bili uništeni, a ostatci bačeni u kanal Arakhtu. Ovaj čin je razbudio vjersku svijest Mezopotamije, i vjerojatno je zbog toga Sanherib nedugo kasnije bio ubijen. Njegov nasljednik Esarhadon je odmah ponovo izgradio stari grad, okrunio se tu, i napravio dom u gradu za dio godine. Nakon njegove smrti Babilonija je određena njegovom najstarijem sinu Šamaš-šum-ukinu, koji je kasnije vodio pobunu protiv brata Asurbanipala Asirskog.
Naši krajevi
No da sada ne pišem o tim starim civilizacijama za koje možemo reći kako je pisano u prošlome postu da su hijerarhijsko-eksploatacijska društva i da opstoju na nasilju, na nametanju volje pojedinaca potlačenim masama, ja bih se osvrnuo na naše područje gdje nam povijest kazuje, da su stanovali Iliri, narod indoevropskog porijekla. Potomci Ilira zovu se danas Arbanasi, Arnauti ili Šćipetari, kojih još ima jedan i po milijuna, a stanuju ponajviše u Albaniji i Staroj Srbiji. Iliri bijahu podijeljeni u više plemena, među kojima spominju se Istri, Liburni, Taulantijci, Tribali, Ardiejci i Autariate. Svako je pleme živjelo za sebe, radi čega nalazimo kod Ilira mnogo malih državica i oblasti.
Iliri je zbirno ime nadjenuto heterogenoj skupini plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira. Starije mišljenje Gustava Kossinne je bilo da su podrijetlom iz Lužice u Njemačkoj odakle bi došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka c. 1300. pr. Kr. Taj proces njihova doseljenja je značio kraj za brončanodobne zajednice koje su prije njih živjele na tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).
Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, čime su uglavnom diskreditirali prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a povremene seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno širenja La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III stoljeću pr.Krista) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskim osvajanjima dolazi do selektivne globalizacije domorodaca i djelomičnog prihvaćanja zajedničkoga mediteranskog identiteta koji se vidi kroz djelomičnu romanizaciju autohtone populacije.
Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu i na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Optužuje ih se i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima.
Iliri se odlikovahu velikim i krjepkim tijelom, te osobnim junaštvom. Mnogo su ratovali sa svojim susjedima, osobito s Makedoncima. Ilire je pokorio makedonski kralj Filip II. Ipak je Ilirima poslije smrti Aleksandra Velikoga pošlo za rukom, da se oslobode makedonske vlasti. Iliri bijahu poglavito ratari i stočari, a u Primorju također ribari. Da su Iliri bili dobri vinogradari, vidi se već po tomu, što ih susjedi opisuju kao velike pijanice. Trgovinu prepustiše Iliri drugim narodima.
Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se većinom sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti određen i organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Među Ilirima je bilo i ropstva, spominju se Ardijejci i Dardanci. Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.
Ilirska kraljevstva su se rasprostirala na malenim dijelovima teritorija koji je bio pod Ilirima, te se njihove granice, pa čak ni onih najpoznatijih, ne mogu jasno odredit
Nekada su po svoj prilici u Jadransko more zalazili Feničani, koji trgovahu po svima kutovima Sredozemnoga mora. Kasnije pak preuzeše trgovanje u našim krajevima Grci, koji se onda počnu i naseljavati na otocima. Najstariju koloniju grčku nalazimo na otoku Visu (Issa). Sterala se na. brežuljku Gradina, sjeverno od viške luke; osnovao ju u 4. st. prije rođenja Isusova glasoviti Dionizije stariji, tiran grada Sirakuze na otoku Siciliji.
Iz Visa osnovaše Grci jednu koloniju (Tragurion ili Trogir) na kopnu, a drugu (Kerkyra melaina) na otoku Korčuli kod današnjega sela Lumbarde. Grci naseliše također otok Hvar (Pharos), a možda i još koji drugi otok. Sve ove kolonije grčke lijepo su procvale ne samo radi trgovine, već i radi prirodnoga bogatstva; jer spomenuti otoci obilovahu vinom, uljem, drvom i medom. Grci su bili naobražen narod. Zato se po ovim krajevima uskoro počela širiti grčka kultura. Procvao je obrt, jer su Grci bili glasoviti rukotvorci staroga vijeka. Na Visu i Hvaru urediše Grci i kovnice novca, što dokazuje napredak trgovine. Sve do danas nalazimo ovdje kamenitih spomenika sa grčkim napisima iz kojih doznajemo, da se na otocima štovahu grčki bogovi, poimence: Afrodita, Apolo, Eskulap i Hygija. Oko godine 250. prije Isusa osnovalo je Ilirsko pleme Ardiejci oveću državu, koja se protezala uz Jadransko more od rijeke Neretve na jug sve do rijeke Vojuše. Glavnim gradom ove države bijaše po svoj prilici Skadar, Riječ »Skadar« znači u arbanaškom jeziku »brijeg«. gdje je stolovao ardiejski kralj Agron. Iliri počnu sada ratovati na kopnu i na moru. Ove borbe opisane su u djelu »Polybii Megalopolitani: Historiarum reliquiae«. Pariško izdanje od god. 1859., strana 68.-70. (liber II. caput 2.-4.) Među ostalim udariše na otok Hvar, gdje pokoriše grčku koloniju. Kada je god. 230. umro kralj Agron, naslijedi ga malodobni sin Pines. Mjesto ovoga vladala je njegova majka Teuta, koja se povjerila Demetriju, zapovjedniku otoka Hvara. Iliri uznemirivahu i dalje grčke kolonije u Jadranskome moru. Trgovina propade, jer su Iliri gusarili po obalama. Polybius: spomenuto djelo, str. 71. Bijedni Grci zamole zaštitu od Rimljana, koji odmah pošalju k Teuti braću Kaja i Lucija Korunkanija. Ovi poslanici zatraže od Teute, neka svojim podanicima zabrani gusarenje po moru. Teuta odgovori, da toga ne može učiniti, jer je Ilirima gusarenje dozvoljeno po običajnim zakonima. Nato joj Lucije odvrati: »Rimljani će Ilire već prisiliti, da promijene svoje običaje«. To uvrijedi Teutu, pa ona dade Lucija na povratku ubiti. Radi toga navijeste joj Rimljani rat, koji se vodio god. 229. i 228. Kraljici Teuti iznevjeri se njezin pouzdanik Demetrije, te ona morade uteći u Rhizon (Risan) i pristati na mir uz teške uvjete. Ustupila je naime Rimljanima južni dio svoje države, a podanicima svojim zabranila gusarenje; za sjeverni pak dio zemlje, koji je morala podijeliti s Demetrijem, plaćati će Teuta danak republici rimskoj. Polybius: »Historiarum reliquiae«, str. 72.—-76.
Od ovoga časa nastojahu Rimljani, da zavladaju nad čitavom Ilirijom. Preostali dio države ardiejske osvojiše godine 167., kada je rimski pretor Lucije Anicije svladao zadnjega kralja Gencija. Appiani Alexandrini: Romanarum historiarum, liber de rebus Illyricis. Pariško izdanje od god. 1850., str. 274.
Strah pred Rimljanima složi u jedan savez ilirska plemena između rijeke Neretve i Krke. Glavni grad ovoga saveza bijaše Delminium U arbanaškom jeziku »Delminium« znači »pašnjak za ovce«. na današnjem brdu Libu u selu Borčanima kod Tomislavgrada. Po tomu gradu dobiše savezna ilirska plemena ime »Delmati« ili Dalmati. Između Rimljana i Dalmata porodi se godine 156. rat, u kome je konzul Marcije Figul vodio rimsku vojsku. Slijedeće godine 155. nastavi ratovanje glasoviti Publije Kornelije Scipio Nasika. Appian: Liber de rebus Illyricis, str. 275.
Iliri budu raspršeni i Delminium osvojen, te se Scipio slavodobitno vrati u Rim. Ipak je Dalmate konačno pokorio istom god. 118. konzul Cecilije Metello, koji radi toga dobije pridjevak »Dalmaticus«. Od svih osvojenih zemalja ilirskih uredio je rimski senat posebnu provinciju »Illyricum«, kojoj postade glavnim gradom Salona, t. j. današnji Solin kod Splita. La province romaine de Dalmatie, par Henri Cons. (Montpellier 1882.)
Kod Ilira je religija bila mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, u srednjoj Dalmaciji kult Mjeseca i na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih su neki poznati samo lokalno. Kod Histra su poznati: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica koja se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podignut spomenik u Plominu, pa još Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda, a povezuje se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata u Dalmaciji. Nadalje su ilirski bogovi: Terminus kao zaštitnik meda; Tadenus poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan) bio je vjerojatno bog liječništva. Na jugu ilirskog područja poznat je božanski zmijski par Dracon i Draccena. Oko vrata Iliri su nosili amulete da bi se zaštitili od zlog pogleda i nesreća.
