29.11.2005., utorak
Turcizmi i drugi -izmi
Kada je godine 1493. nakon bitke na Krbavskom polju u svojoj molitvi protiv Turaka (Suprotiva Turkom) zapisanoj na marginama II. Novljanskog brevijara pop Martinac tužno i razočarano zabugario o tome kako dušmani "nalegoše na jazik hrvatski" - a jazik ovdje znači "narod", to su sinonimi – ni slutio nije da će nam okrutni osvajači ostaviti nešto bez čega ne možemo – riječi. Unatoč prohujalom vremenu i svem trudu kasnijih jezičnih čistunaca. Nepokorne turcizme uglavnom smo istrijebili, no ostali su nam oni nezamjenjivi, koji se se savršenom mimikrijom uklopili u naš jezik, sakrili se, prilagodili...
Kako ste danas, recimo, došli do svog primjerka Jutarnjeg ili Večernjeg lista? Kupili ste ga na kiosku. Ta riječ potječe od turske kösk, što znači vila, kula, ljetnikovac. Preko francuske kiosque i njemačke Kiosk nastala je hrvatska riječ kiosk, kućica gdje kupujemo novine, duhan i slične potrepštine. Zanimljivo je da je i regionalizam "ćošak" istoga korijena, no za njega imamo zamjenu, hrvatske riječi kut i ugao. Ako nam pak treba nešto drugo, bilo što – kutija za alat, boja, čekić, čizme, sapun ili šećer, otići ćemo u dućan, poput mede iz dječje pjesmice. Ne računajući duhan, naveo sam čak osam turcizama, u samo jednoj rečenici. Većina potječe iz arapskog i perzijskog jezika pa ih nazvamo i orijentalizmima, i spadaju u skupinu više-manje posve prihvaćenih riječi, za koje nema prave zamjene: ili su domaće riječi višeznačne, ili pak stilski obojene, a udomaćeni su turcizmi stilski neutralni, ističe profesor Dalibor Brozović. Takvih riječi ima priličan broj. Evo nekih, zabilježenih tek letimičnim pregledavanjem rječnika: admiral, alat, aždaja, bakar, barjak, barut, benzin, boja, budala, bunar, čarapa, čekić, čelik, čičak, čizma, čutura, ćup, dadilja, deva, div, dućan, dud, dugme, duhan, dušman, džep, đon, eliksir, ergela, fitilj, gajde, galama, hajduk, jastuk, jorgovan, kat, kajsija, kalup, katran, kavez, kesten, kiosk, krevet, kula, kundak, kutija, leš, lula, majmun, marama, melem, miraz, nafta, naranča, pamuk, papuče, pekmez, pilići, rakija, sapun, sat, šah, šal, šator, šećer, tambura, tava, top, torba, tulipan, vez, zanat, žirafa...
Jesu li nam ti leksemi potrebni? Jesu, i te kako. Možemo, primjerice, reći trgovina umjesto dućan, no ta je riječ višeznačna jer podrazumijeva i djelatnost i ustanovu koja se njome bavi; opica umjesto majmun, no to je stilski obojena zastarjelica; ura ili dobnjak umjesto sat, no ura je višeznačan stilem, a dobnjak je regionalna zastarjelica; slador umjesto šećer, no to je stilem i možda zastarjelica, a osim toga, i opica i ura također su posuđenice, ali stare, s tim da je ura i višeznačna (ne i riječ urar, koja je stilski neutralna).
Što ćemo, međutim, s admiralom, bubregom, pamukom ili tulipanom? Čime ćemo ih zamijeniti? Da te riječi smatramo svojima, dokazuje i profesor Stjepan Babić, koji umjesto posuđenice grejp(frut) predlaže tvorbeno prekrasnu, ali nažalost u narodu (i jeziku) neprihvaćenu limuniku. (Zapravo ju je skovao genijalni Bogoslav Šulek, ali za njemačko Zitronenkraut, što bi bilo Melissa officinalis i Artemisia abrotanorum, odnosno - naš matičnjak, nešto posve drugo.) Koja je pak, po Skoku i Klaiću, izvedena od perzijske riječi limun (premda Alemko Gluhak veli da je osnova ipak arapska), odakle je, najvjerojatnije preko turskoga (Marko Polo s Istoka nije donio to voće nego badem, ali i dudov svilac), stigla u talijanski (limone), a zatim i u naš leksik.
Treba zato razmisliti prije nego što počnemo brzopotezno i brzopleto uklanjati riječi stranoga podrijetla. Jer bez mnogih (arapskih, perzijskih i turskih), rekoh, ni hrvatski jezik neće biti isti.
|
- 00:11 -
Prokomentiraj (42) -
Ispiši -
#
24.11.2005., četvrtak
Upravni govor i citati
Pravila o upravnom govoru jednostavna su, a nabrojit ću najvažnija:
1. točka se piše unutar navodnika
2. iza upitnika i uskličnika u navodnicima ne slijedi zarez
3. znak koji označava kraj izjave (navodnici) uvijek stoji na kraju rečenice
4. nastavak upravnoga govora, odvojen zarezima, počinje malim slovom
5. mali navodnici pišu se samo unutar velikih
6. kada koga citiramo, riječi mu navodimo tako kako piše u izvorniku, sa svim pravopisnim ili tiskarskim pogreškama, ne mijenjajući ni slova.
Primjeri:
Marko je rekao: "Donesi mi tu knjigu."
Marko je rekao: "Donesi mi tu knjigu!"
Marko je rekao: "Donesi mi tu knjigu", a zatim nastavio, "i čašu vode, kad si već na nogama."
Marko je rekao: "Zaboravio si nešto?" značajno me pogledavši.
S crticom umjesto navodnika, stvar izgleda ovako:
Marko je rekao: - Donesi mi tu knjigu.
Marko je rekao: - Donesi mi tu knjigu!
Marko je rekao: - Donesi mi tu knjigu - a zatim nastavio - i čašu vode, kad si već na nogama.
Marko je rekao: - Zaboravio si nešto? - značajno me pogledavši.
Crtica dakle zamjenjuje zarez u sredini i navodnike u sredini i na kraju rečenice.
Ako upitnik ili uskličnik stoje unutar navodnika čak i kada nije riječ o upravnom govoru, ne bi trebalo pisati točku (da bi se izbjeglo gomilanje a zbog sličnosti s drugim pravilom, predlažem elegantnije):
Danas je u knjižnici predstavljena knjiga "Znamo li zdravo živjeti?"
Ako vam to ne zvuči dobro, jer učili smo da izjavna rečenica završava točkom, radije izbacite prijeporni znak (koji je kad izgovaramo posljednju cjelinu zapravo pretvara u upitnu):
Danas je u knjižnici predstavljena knjiga "Znamo li zdravo živjeti".
Ovime završavam dio koji bih mogao nazvati Želje, čestitke i pozdravi, a po potrebi ću nastaviti, bude li još pitanja. Isto tako, moji se savjeti tu i tamo razlikuju od onih propisanih posljednjim pravopisom, "Školskim", koji su napisali Babić, Hamova i Moguš. Recimo, nikad ne bih pravilnim proglasio:
"Profesore," upitao je učenik, "nije li sat već završio?" (sa zarezom unutar navodnika, tobože jer pripada vokativu)
Opet, zašto bih se živcirao zbog knjige koja na 20. stranici donosi pridjev na -ski napisan velikim slovom - Tokijski?! To na dušu ide njenim autorima.
|
- 10:18 -
Prokomentiraj (42) -
Ispiši -
#
19.11.2005., subota
O pridjevima (3)
Kada su pridjevi dio predikata, predikatnog proširka ili pak atributa, uvijek su neodređeni:
Kaput je nov.
Zimi je voda hladna.
Ris je sličan mački.
On je kritičar oštra pera.
Ušla je djevojka lijepa stasa.
Ipak, u atributnom skupu dopuštaju se i dvojnosti, valjda zbog jezičnih mijena, pa možemo pročitati i primjere poput “sjekira tupog sječiva”, s određenim vidom, premda bi pravilniji (i poetičniji, ljepši) oblik bio “tupa sječiva”.
Kod tvorbe posvojnih pridjeva na –jev (Garibaldi – Garibaldijev), gdje se, rekoh, u sklonidbi rabi isključivo neodređeni oblik, treba pripaziti na imena koja su zapravo poimeničeni pridjevi (na –i ili –ski) – Đalski, Zrinski, Lisinski, Žuti, Debeli – jer od njih ne možete izvesti tu vrstu riječi, nego treba upotrijebiti genitiv: pripovijetke Đalskoga, skladbe Lisinskoga. Po tome se naša imena razlikuju od stranih, jer bi “Lisinskijev” značilo: poput Lisinskoga.
Eto, ako vas još štogod zanima, pitajte. Da možemo dalje.
|
- 13:51 -
Prokomentiraj (17) -
Ispiši -
#
16.11.2005., srijeda
O pridjevima (2)
Sada bih se mogao pozabaviti pravilima. Počet ću onima o određenim pridjevima, jer ih je više. No riješit ću najprije neka pitanja.
Određeni i neodređeni oblik imaju samo opisni pridjevi. A ne gradivni i posvojni. Ipak, postoje slučajevi koji mogu dovesti u dvojbu, primjerice sintagma “vodeni umak”. Značenjski, svi pridjevi koji završavaju na -ni, -dni i -eni bliži su posvojnim pridjevima nego opisnim, zbog toga što kazuju da je imenica uz koju stoje u nekoj vezi s onim što znači imenica od koje su izvedeni (radni ogrtač, stočni sajam, kućni red, trbušni govor, ručni sat, vodeni tok). Ti pridjevi mogu biti samo određeni. Ali ako kažem “voden umak”, pridjev označava umak u kojem ima previše vode, a ne od čega je napravljen. Nije dakle gradivni nego opisni. Pripazite stoga na takve homonimne parove: žitan kraj (u kojem rodi žito), sunčan dan (pun sunca) itd.
Vratimo se sada na početak. Spomenuh dvije kategorije u kojima dolazi samo određeni oblik pridjeva: kada je on dio naziva (bijeli jasen, vodeni konj) i kada završava navedenim sufiksima (glavni kolodvor, mjesni ured, sunčani sat, vjenčani prsten).
Osim njih, pridjevi su određeni:
1. u imenima (Petar Veliki, Novi Sad, Mali medvjed, Dugi otok)
2. uz pokaznu zamjenicu (taj tvrdoglavi dječak, onaj visoki muškarac)
3. u neizvedenim oblicima kao što su jarki i žarki
4. kada su posrijedi oblici koji završavaju na –ći: brijaći, šivaći
5. kada određuju imenicu u vremenu i prostoru: desni, južni, zemni, nebeski, ljetni, srednjovjekovni
6. u znanstvenom nazivlju (primijetite da su mi formulacije ovakve: pridjev može biti određeni, neodređeni, gradivni...)
Posvojni pridjevi izvedeni sufiksima -ji, -nji, -šnji, -ski/-ki imaju samo određeni vid: kozji, jutarnji, unutrašnji, gradski, skijaški...
Nasuprot tome, ako završavaju nastavcima -ov, -ev, -ljev, -in, imaju samo neodređeni oblik: sinov, drugov, Mirkov, bogatašev.
Zato nije dobro reći, primjerice, “bratovoga” u genitivu jednine muškoga roda, jer to nije odlika književnoga jezika. U biranomu govoru treba reći: “bratova”.
Time smo ušli u treći dio ovoga ciklusa, o neodređenim pridjevima, pa ću nastaviti idući put.
|
- 13:08 -
Prokomentiraj (12) -
Ispiši -
#
10.11.2005., četvrtak
O pridjevima (1)
Budući da sam danas iz Isusovih godina ušao u, valjda, Marijine ili Ivanove, red bi bio da se pozabavim temom koja me, uz određenu nelagodu, uvijek nadahnjuje na molitve – i listanje gramatika.
Riječ je naime o pridjevima, a neugodan osjećaj potječe od toga što i sam često ne slijedim pravila koja propisuju jezičari, opravdavajući se katkad stilom i izražajnošću, a katkad - pogrešnom navikom. Uglavnom, kada su posrijedi određeni i neodređeni pridjevi, zna mi se dogoditi da dugo dvojim koji ću oblik upotrijebiti. Ne zato što mi građa nije jasna – premda ima slučajeva koji nisu precizno razgraničeni – nego zbog toga što su pogreške o kojima ću ovdje progovoriti uvjerljivo najčešće u javnoj komunikaciji – i stoga duboko ukorijenjene u standardni jezik. Gotovo da nema novina, dnevnih, tjednih ili mjesečnih, u kojima se ne spotaknu o tu nesretnu vrstu riječi.
Pitala me tako Siščanka za rečenicu “Trobojni slak najbolje uspijeva na suncu, na vlažnu do umjereno suhu plodnom i propusnom tlu.”
Načelno, neodređeni oblik rabimo kada iskazujemo promjenjive osobine imenice koja slijedi, a odgovara na pitanje kakav: lijep dan, velik problem, oštar nož…
Određeni pak upotrebljavamo kada izričemo stalne osobine predmeta ili kad preciziramo na koji se pojam ta osobina odnosi. Stoga on odgovara na pitanje koji. Usporedite, primjerice, ovo:
Kupio sam jedan šešir smeđ i jedan siv. (neodređeni pridjevi)
Smeđi sam ubrzo izgubio, a sivi nosim i danas. (određeni)
Vratimo se sada na spomenuti primjer. Budući da pravila, a pogotovo iznimaka, ima mnogo, i ova će tema biti podijeljena na nekoliko dijelova. Prva sintagma, “trobojni slak”, dio je naziva (kao pitomi kesten, recimo) pa je pridjev određeni, jer govori o točno imenovanom slaku, o vrsti koja se razlikuje od neke druge.
Deklinacija takvoga pridjeva glasi:
N trobojni
G trobojnog(a) (uporaba naveska, napisah već negdje, proizvoljna je)
D trobojnom(u/e)
A trobojni
V trobojni
L trobojnom(u/e)
I trobojnim.
No ostali bi trebali biti neodređeni: “… na vlažnu do umjereno suhu plodnu i propusnu tlu.” To je dakle pogrešno. Zašto? Zato što ne govorimo koje je to tlo, ne spominjemo mu postanak i vrstu, nego kakvo je, samo ga općenito opisujemo. K tomu, ti pridjevi ne stoje sami.
Znači, sklanjamo ih ovako (svi su srednjega roda, a uzet ću drugi):
N suho
G suha
D suhu
A suho
V ---- (u muškom rodu u nar. pjesmama - crn konjiću, mlad junače, inače nema tog padeža)
L suhu
I suhim.
Ženska deklinacija određenih i neodređenih pridjeva razlikuje se samo u vokativu. Neodređeni ga oblik nema.
I to bi bilo to, za večeras. Idem popiti nešto. Nije čovjeku svaki dan rođendan.
Nastavak, naravno, slijedi čim uhvatim malo vremena.
|
- 22:24 -
Prokomentiraj (34) -
Ispiši -
#
|
