sjenovita strana mog uma

subota, 28.12.2013.

evo jedna prigodna :)

utorak, 17.12.2013.

Onako usput..

Nije me bilo neko vrijeme. Napravila sam poveću pauzu, jer sam se počela ponavljati u rečenicama. Trebalo je proći malo vremena da se sve u glavi staloži, da se ponešto promijeni, da moja shvaćanja prijeđu na malo viši i dublji nivo.

Štošta se izdešavalo, vjerojatno to nije sve za blog...previše je toga osobnog da bi netko mogao izvući nešto korisnog iz toga. Zato toliko uopćavam, a i ubuduće ću.

Još uvijek muku mučim sa samopouzdanjem, ali mnogo je to bolje nego nekad....

No,ipak, daleko od toga da sve štima. Dapače, jako malo se toga promijenilo oko mene. Ali, u meni se događa neka promjena.
Nešto se u meni pokreće, neka hrabrost, neka iskrenost, neka spremnost da se ide do kraja.

Ajmo reći, da sam pomirena u vezi nekih stvari. I da želim živjeti.

Da volim život i prihvaćam sebe, kakva god da sam, i prihvaćam sve što dolazi.

Kao što bi rekao John Lennon 'you may say I'm a dreamer, but I'm not the only one'.

Nisam sama, nisam jedina, iako mi se ponekad tako čini.
Evo npr..ja mogu odlučiti speći fini raženi kruh s čokoladom i lješnjacima, a moji mogu reći 'ajjj, raženo brašno, mi ti to ne jedemmmooo, mi hoćemo bijelo'.
A ja znam da je raženo brašno bolje, i pričala sam već s nekima kojima to isto paše, a znam da ima još takvih.
Valjda se kuži kaj sam htjela reć,metaforički, jel.
Mojima se ipak mnogo svidio moj kruh. Inače, recept sam našla kod blogerice Cook and play...
..stvarno je dobro ispao..presočan je i prefin.

Sastojci
(za dvije štruce)
maslac za namastiti kalupe
1 i 1/2 šalica raženog brašna
1 i 1/2 šalica namjenskog brašna za kolače
1/2 šalice kakaa
1 žlica praška za pecivo
1 i 1/2 žličica soli
1 šalica grubo samljevenih prženih lješnjaka
220 g gorke čokolade nasjeckane na komade
1/2 šalice maslinova ulja
1 šalica kiselog mlijeka
2 jaja
1 i 1/2 šalica šećera
2 žličice ekstrakta vanilije
4 šalice naribanih, svježih tikvica

Priprema:
Naribajte tikvice i stavite na kuhinjske papire koji će upiti višak vlage. Zagrijte pećnicu na 175 stupnjeva. Namastite kalupe za kruh maslacem ili ih obložite masnim papirom. Stavite sa strane. U velikoj posudi pomiješajte brašno, kakao, prašak za pecivo i sol. Dodajte pržene lješnjake i čokoladu.
U drugoj posudi pomiješajte maslinovo ulje, kiselo mlijeko, jaja, šećer i vaniliju. Na kraju ubacite tikvice i sve zajedno promiješajte. Ubacite suhe sastojke u smjesu s tikvicama i još jednom dobro izmiješajte i izlijte smjesu u kalupe.
Ubacite ih u pećnicu i pecite 50 minuta. Izvadite ih iz pećnice i pustite da se ohlade (10 minuta). Nakon toga ih izvadite iz kalupa i stavite na rešetku da se hlade (još 10 minuta).

srijeda, 06.02.2013.

Raznorazna rješenja

Možda ovo što pišem jedan prirodno uravnotežen i normalan čovjek ne može razumjeti. Ja npr., koja uza sve napore još uvijek nisam sasvim normalna, iako se nadam da idem ka tome, tvrdim kako je lako uvući se u film logičkog mišljenja i poimanja stvarnosti. Kad misli gotovo da uopće ne prate emocije. Tada se jako lako dogodi da se od svih analiza ne vidi prst pred nosom, iliti od šume drvo.

Recimo naprimjer, da tražim rješenje za neki svoj medicinski problem. Pronađem u nekoj dobroj knjizi uzrok. Jupi. To je to. Otprilike zaključim da bi se moglo podudarati sa mojim stanjem. Pa vrtim tu šemu u glavi. Očekujem rezultat, kad ono nema poboljšanja, možda je čak mrvicu gore...koliko mogu sama zaključiti.

Ponašam se kao da je bitno ukloniti problem, ne pitajući se koja je srž problema. Kao, skužila sam, aha, sad će sve biti bolje ako budem imala sreće da se moje tegobe povuku i bit ću super, bolje nego prije i gdje će mi tad biti kraj, juhu.
I rezultat je praktički nikakav.

Ono što sam htjela reći , je da je bolest ili tegoba znak da smo se udaljili od pravih sebe, od pravog puta, da smo negdje omamljeni, hipnotizirani i da nam negdje otječe energija. Bilo riječ o nekom kolektivnom vanjskom problemu ko npr, materijalistički odgoj, (i još uz to i medijski 'odgoj') ili je riječ o pojedinim traumama iz djetinjstva i najranije mladosti koje nisu sasvim prepoznate i prevladane nego POTISNUTE.

Stvar je jednostavna. Vraćanje sebi. Od toga zavisi naše zdravlje. Sposobnost nešabloniziranog mišljenja. Prestanak traženja pažnje na pogrešan način. Prihvaćanje vlastite osjetljivosti, razvijanje unutarnjeg kompasa ispravno reagirajući na teškoće i napetosti. Ne očekivanje da život bude mirna bonaca 'zato što smo mi OK'.
U tome svemu pomažu nam naše emocije. Njih treba prvo slušati. Biti u dodiru s njima, a ne s površinskim egom koji stalno nešto kuka i cvili ili zapomaže.

Znati se osamiti, na pravi način, je dar. Iskorisiti trenutke samoće da bi osluhnuli ono što izlazi na površinu, odspavati kad god treba, jer kada nam se spava psiha nam je otvorena i bliži smo sebi nego kad veseli ujutro pijemo kavu. Nanjušiti ona stanja koji kao da nam kvare svakodnevicu i planove, nanjušiti te trenutke jer to su Bogom dani trenuci, važne prilike.
Ne gazite svoj untarnji sluh. Nemojte ga kvariti s previše materijalnih stvari, previše začinjene hrane, alkohola i cigareta.
To je ono što možemo sami napraviti. Sve ostalo treba doći samo, ako dopustimo.

srijeda, 23.01.2013.

Kolotečina

Pms me puca izgleda od jučer, pritajeni očaj, umor, mrtvilo neko. Otjerah sve bitne ljude iz života nakratko, i odlučila da mi neće The Kolotečina određivat ovakve stvari, nego...pa-JA.
Surfajuć netom, otvorila sam Sensinu stranicu za anđeoske poruke, u želji da dobim savjet izvana što točno činiti, a da ne moram nikoga gnjavit, ili tražit po forumuma

Mogu reći da sam pogodila pravu poruku, čak i iz prve. Pa kaže:

STANKA
,,Katkad je potrebno uzeti stanku ne da bismo se odmorili, nego da bismo bolje vidjeli. Kolotečina nam se neprimjetno uvuče u život i postajemo poput robota. Zbog ponavljanja istih radnji gubimo sposobnost primjećivanja situacija važnih za naš život. Zastanimo i promotrimo svijet oko sebe, primijetimo svaki detalj, svaku izgovorenu riječ. Anđeli vodiči pokazuju nam put i slike koje dugo nismo vidjeli.''

Kolotečina je stvar, koja je nama najčešće nametnuta, ali i mi se sami njome služimo.... kako bismo se uljuljkali u stvaralačku ili radnu atmosferu, kako bi postigli neke ciljeve za koji treba uložiti dugoročni trud, a moguće je da se njome služimo i kako bismo se stopili s okruženjem. No pri svemu tome zaboravljamo bitnu stvar ...život. Same sebe i svoje osjećaje.

Sva sreća pa sam počela primjećivati svoje nezadovoljstvo, koje sam djelomično pripisivala okolini, zagađenom zraku, 'tako to mora biti'-mirenjem.
Pokušala popeglati situaciju virtualno, lošom i uobičajenom strategijom-bježanjem od srži problema.
Ipak, skužila sam na kraju što me zapravo smeta, što mi fali, gdje zaostajem, gdje sam se preračunala, gdje skrećem sa puta. Pogodila gdje mi to fali ''psihičkih vitamina''. Ali nekako se nisam osjećala bolje radi toga. Pa sam se grizla.

Htjela sam napisati vrlo cendravi post sinoć. Ali sam odustala. Prespavala sam, bezbrižno, što se pokazalo ključno za uspjeh, u pronalaženju bolje sebe. Stvarno malo bolje sebe,a ne 'malo bolje spakirane' sebe.

Dakle, primijetila što radim kad se preupregnem, kad duže usmjeravam energiju na išta što mi suštinski ne pomaže.
Ali, sve je u redu. Ne treba mi savršenstvo, ono ionako- ne postoji.
Sranje se dogodi kad si ne dozvoliš pogledati nešto u sebi. A sranja su to što jesu, jer ih mi tako zovemo, jer nam se to što primijetimo ne sviđa, ali kasnije smo zahvalni. Prema tome, sranja su čovjeku poželjna u životu. Pogotovo čovjeku koji se jaaaako trudi da bude čim bolji. Pritom često zaboravlja- svrhu.

Otkrila sam kod svojeg problema već prije, da, samo što kao da zaboravim na to s vremena na vrijeme, i onda se događaju konfuzije. Samelju me okolnosti, rigidnost tuđa il moja, nebitno.
Nego, zahvalna sam za svako malo i veliko sranje koja se događaju. Jer mi pomažu da prepoznam lažnu radost od prave, lažni mir od pravog, lažni zen od pravog, tamo gdje imam kontrolu i tamo gdje nemam. I tako dalje.

Po nekoj logici, pms mi je pomogao da ovo shvatim. Većina većih spoznaja dolazi upravo u tom mračnom razdoblju povećanog apetita i povlačenja u sebe

Oznake: pms, kolotečina

srijeda, 12.12.2012.

Budite kao djeca...

Vratimo se s vremena na vrijeme u djetinjstvo i budimo bar na čas-kao dijete...

utorak, 11.12.2012.

Kako je to moguće?

Čovječe..kad prolistam vijesti na netu dođe mi da se uštipnem...je li moguće? Je li stvarno? Kam je svijet ošo.

ponedjeljak, 03.12.2012.

U Zagrebu sam. Jutros je nakon dugo vremena bilo sunčano. Već me dotukla ona magla, kiša, sivilo. Polako, iz dana u dan, prema Sesvetama, pa do mog rođendana..a da nisam bila ni svjesna.. Koliko mi je značilo to sunce danas, koliko mi je obojilo perspektivu....
Inače volim hladnoću i zimu, ali onakvu zimu, sa reflektirajućim zrakama, sa fluoroscentno bijelim snijegom. Volim kad mi se lede pluća dok dišem, dok osjećam dah kroz cijelo tijelo, sve do prstiju.
Podsjeća me taj udah na nešto u meni potisnuto, na neku davno zaboravljenu impresiju, koja iskače pred očima s vremena na vrijeme, kad udahnem duboko...
Osjetila sam to nešto, kad sam otvorila prozor, i udahnula ledeno svježi zrak....a nije čak ni bilo snijega..:)



eto, zima je već u meni ;)

nedjelja, 02.12.2012.

Ovako. Malo škrtarim s postovima u zadnje vrijeme. Trudim se biti razumna, pa ostanu prazne riječi...pa izgubim volju za pisanje.

Što sam ono htjela reći? Osim što probah čvarke nakon nekih 15 ak godina suzdržavanja od istih (recimo da nisu bili baš fini, no kobase su nam u redu)...donio mi ih je dečko, vidim donio neke kolače i neke narančasto u vrećici, mislim si,koji si ti kreten, hranil buš me s čvarcima ti!!! Ali sam se iznenadila, stvarno su fini ispali! Onak su imali okus ko kikiriki, ili smoki, nešto slično. Sjećam se da sam od malena znala papati čips, to je bila fina grickalica, a možda bi bilo bolje da sam jela čvarke.. (Mrzim inače kolinja....mrzim...)
Mislim si sad, koliko je mast zdravija od rafiniranog ulja, kojeg sam bez nekog straha dosad koristila,kao jer,'ne deblja ko mast'. Sunckretovo ulje je preskupo obzirom koliko je nezdravo (rafinirano) , a još je i poskupilo.
Kad smo već kod mesno-masnih prerađevina, vjerojatno ću ovaj Božić u Češku najest se kobasica, možda. Možda se i sjetim maturalca (nešto mi je ostao u magli..:))...
I tak.
Nije mi jasno zašto me još uvijek nije posjetio Mirče. Zar je moj blog stvarno tako marginalan i nebitan? S čime da usporedim kak se osjećam....recimo, kao da si jedina cura u razredu koju dečki ne žele primit za dupe. Eto, tako.Šmrc.

utorak, 20.11.2012.

Konačno shvaćam da ovo ne pišem drugima; ovo su razgovori sa samom sobom. Pomoći ne mogu drugima, ne nikako. Ne pomažem im ja onako kako mislim da želim. Nemam nad time uopće uvid. Bilokakva iluzija sličnog tipa me blokira.
Tisuću je verzija istine, ali pravi smjer je ponekad teško napipati..ali ako je točka gledišta ispravna lako ga je pronaći.....
Vraćam se sebi. Iskačem iz svoje kože, ovo je moje mjesto od povjerenja. Izigrala sam s vremenom povjerenje u sebe, pod cijenu jeftini šibica za potpalu duševne vatre.
Ovo je malo drukčije nego prošli put. Gubila mi se nit. Gubila se, ali ne onako kako bi voljela. Nije to destruktivna nit, to je kreativna nit, koju pokušavam pokidati jer mi je teško otvoriti se, izložiti se.
Stalno čuvam stvari u sebi, ne pratim unutarnju sjenku i ignoriram je pod krinkom zen življenja. Najčešće.
Ne znam biti svoja. Bojim se posegnuti u sebe. Cijepam svoju dušu na dijelove, na onu opipljivu, vanjsku komponentu koja je utkana u moje ponašanje i imidž, i na onu drugu, koju negiram jer je pretamna, jer je pregusta, jer ju je lakše ignorirati. Taj kreativni dio.
Već mjesecima bauljam u mraku, priznajem sad. Aktivirala sam se jer sam prihvatila da sam višedimenzionalno biće. Nema nasilnog pokušaja preslagivanja i čišćenja. Nema toga. Mogu se izbrisati kao ploča, i tada stvarno mogu i prestati postojati. Mogu se izbrisati s lica zemlje, mogu postati lelujava prikaza jer tako nalaže zen ideologija. Naravno, sebi se obraćam, ne svijetu.
Šepam kad mi fali navigacija. Kad funkcioniram držeći se tvornički postavki iz dostupne mi memorije, kada živim za držanje glave iznad vode.

Promjena je neka tu. Osjećam, manje je struktura, nego prije. U stanju sma odvojiti strukture od osjećaja, i nemam više nervne lomove radi toga.
Odjebah davno pragmatičnost iz težnje za umjetnošću, u naporima da doprem do osjećaja.
Ja sam po opredjeljenju kontrol frik, u tome sma se usavršila, sada je vrijeme da isprobamo nešto novo, neviđeno, vrijeme da okusim to nešto, da zagrizem u taj sočni plod pa makar morala žrtvovati pokoju iluziju.

Možda ću sutra ponovno kiksati. Možda-tko to može znati?
Znam samo jedno, a to je, da sam odabrala ne bježati od sadašnjosti, vidjet ćemo što to znači.
Upravo to me vratilo pisanju. OVAKVOM pisanju. Jednoj od najdražih mi vrsta pismenog izražavanja.

Jbt, mora da sam u prošlom životu bila nekakav danonoćni službenik sa ozbiljnim rascjepom psihe, kad mi tako teško pada prihvatiti svu raskoš mog uma.
Ili ja to još uvijek dječji skrivam ispod stola? igram se skrivača...
u svakom slučaju, volim kad mi se dodiruje psiha. mrvicu više nego tijelo.

Sretna sam ovako rastavljena na komadiće, dok pišem. Tako rastepena, a tako cjelovita. Gotovo božanski osjećaj. Zen?
Sve je u redu dok ne bježim u fantazije.

utorak, 06.11.2012.

utorak, 23.10.2012.

listopadsko sunce se probija kroz granje...

ponedjeljak, 15.10.2012.

gledala sam je na tv-u na koncertu u Lisinskom, predivno pjeva, ma žena je prava Venera :)
a ova pjesma mi je isto divna......i ona i orkestar ..koja izvedba..

utorak, 09.10.2012.

Promatram svoje ispisane misli...svih ovih mjeseci...promatram samo ove napisane, jer su tu-dostupne; naravno tu je još ostatak -život, i sve ostalo što sumiram intuitivno....i sve što sam tada i poslije skužila, i što nisam, sad vidim jasnije.
Bilo je to sve skupa veliko traženje....koje još traje...i mogu reći da je bilo korisno...i opet ću iznova za koji mjesec ili koliko već , promatrati što sam pisala... Možda ću ubuduće biti sve šktija na riječima, a možda neću, možda je bolje ne kontrolirati taj zanimljivi proces.... Pišem kako mi dođe, nekad prenesem poruku, nekad ne...ponekad samo bacim dimnu bombu riječima kako bi sakrila od sebe ili (od drugih) što stvarno osjećam...možda sam se počela bojati riječi.. Ne znam...možda trenutno samo 'inkubiram' i procesuiram misli što sam spoznala ovih dana... Kako da kažem što mi je u glavi.....od -jučer?

Ko bi rekao da nakon svih mjeseci, godina trpljenja i mučenja sa samom sobom, mrtvih pokušaja dovođenja sebe u red, jedne večeri uspijem sve riješiti, jedno po jedno, kao da rješavam osmosmjerku, sve pohvatam i iskrižam ko od šale.... Pa čemu onda sve to?? Koji je smisao patnje uopće? Toliko vremena provodimo (barem ja), boreći se sa sobom, i sve to u glavi, sve redom apstraktne stvari.
Nije mi sve sasvim jasno, no kako bi i bilo kad je svemir tako kompliciran. Ako si imalo intuitivan, vidjet ćeš gomilu toga pred sobom, a ako si poprilično intuitivan vidjet ćeš toliko toga da ćeš se s pravom pitat što je uopće stvarno, gdje su granice vremena, koju dimenziju trenutno gledam, koliko ih uopće ima...?
Koje su moje potrebe i u koju to dimenziju spada?
Što se smije a šta ne smije?

Toliko toga nikad nisam rekla, ali možda ni ne moram. Živim u nekom prividu da sam potpuno shvaćena, od ljudi koji su čitali moje napisane riječi, i(li)koji su samnom pričali, proveli samnom vrijeme, s kojima sam pričala o bitnim stvarima, izmjenjivala vibre.
Vjerujem u telepatiju, da. Nekako vjerujem da ljudi koji su mi u srcu, osjećaju moje misli i da ja osjećam njihove...sad bi se našao neki bložni nasljednik Frojda (i rekao nadmoćno da je to 'mehanizam ranjene psihe koja kompenzira blablabla i koja je u stanju blaže psihoze jer blabla), neka budala bi jedva dočekala da mi se naruga al za takve me iskreno, boli kita.
Ne razmišljam previše kad su u pitanju stvari od srca...i mislim da je to ispravno....
Neki ljudi su me otvorili, doslovce mi pomogli, unijeli mi zraku svjetla u život, prihvatili me takvu kakva jesam i činjenicu da nisam baš uvijek svoja.....ne znam jesu li uopće svjesni.
Mislim....kako je sve to fascinantno, svi se kužimo, (dobro, ne svi, ali mnogi) više manje, barem u nečemu, a nismo čak ni u mnogome slični, niti imamo iste zadatke u životu. To je fascinantno, tolerancija......koju čak mnogo puta previdim....al sine mi, kojiput...ima dobrih ljudi....ljudi koji se trude da razumiju....


Hm....Fascinantno je i koliko sam ovdje napisala, a da nisam uopće rekla što se konkretno događa u mom životu. Možda nije ni važno da spomenem, ali...evo, ipak ću reći...konačno radim ono što me zanima...
Pola posla se napravi ak se makne nepotrebno.
Idem čorit sad.....

Volim kavu ujutro. Jednostavno, volim kafu!! :-))
Vi?

utorak, 02.10.2012.

Stoposto prirodna maska za lice

Izvaditi koštice iz dunje i namočiti ih u malo vode. Staviti na lice kao masku.
Sluz koju puštaju koštice je odlična za njegu lica. Brzo se suši i bude kao ona maska za lice iz dm-a za par kn....

subota, 29.09.2012.

Vrišteće drvo

najluđe drvo ikad! wuhu..

subota, 22.09.2012.

Čudna stvar. Izgleda da sam postala osjetljiva na cigarete. Nekad sam pušila da se opustim. Ponekad je to značilo bolje se stopiti s okolinom. Kojiput bi cigareta bila dobar bijeg unutra. U samoću. I ušla bih-u samoću.
Sada cigareta samo pogoršava eventualno već loše emocionalno stanje.
Cigarete su sranje. Ne znam. Tu i tamo još uvijek zapušim. Tu i tamo. Kojiput mi samo poboljšaju već dobro raspoloženje i tad pomislim da su cigarete čak i korisne. Al druga strana tog novčića je i da pojačavaju melankoliju, jad i tugu, ukoliko ono tinja, makar vrlo lukavo i pritajeno, u trenutku kad zapalim cigaretu.
Definitivno izvlače na površinu neželjene emocije, bar kod mene.
Izvuku ih na površinu, a onda ih istog trena zamrznu i ti si otupio ko stražnja strana bata za meso.
Pojačavaju ono loše, i istovremeno ti blokiraju volju i snagu da se time uhvatiš u koštac jer ti zamućuju perspektivu.
Pojačavaju i već postojeću opuštenost- u svakom slučaju, iskrivljuju percepciju.
U nekih vjerojatno čik čini da se osjećaju svemogući i nesalomljivi. Neki misle da valjda jašu na božjem dahu dok ih drži nikotinski fix.
Nekima pomaže da izduraju još jedan dan.

Glupo je suditi nekome zašto puši, ali imam osjećaj da se tu najčešće radi o osjećaju usamljenosti koji se nastoji otjerati.
Danas pušim sve manje i manje, sigurna sam da ću vremenom i posve odustati. Jer nije mi potrebno izvlačiti išta na površinu, to se događa automatski. Nije mi potrebno niti da samu sebe guram u mrak, kad sam i bez toga osjetljiva.
Nije mi ni potrebno izoštravati percepciju nikotinom, jer moje 'unutarnje oko' vidi prilično dobro i cijelu sliku i djeliće slike.
Ono umjetno nikad neće biti dobro kao prirodno....

srijeda, 12.09.2012.

Kiša pljušti. Puše vjetar. Sjedim kraj otvorenog prozora. Kiša kao da omekšava moj um i dušu, mir se ovija oko moje glave i miluje mi čelo.. Osjećam se povezana s Bogom. Mogla bi zadrijemati ovako...

petak, 07.09.2012.

Ljetna šema

Danas sam cijelo jutro pospana. Valja preuzeti stvari u svoje ruke inače će me povuć nešto prema dnu i onda ću bit totalno neproduktivna. Kava,čaj, rastezanje, opet čaj.
Jučer sam kasno navečer odmah po povratku izvanka sjela za komp, onako puna dojmova da konačno nešto napišem, da u jednom postu obuhvatim ljeto što je iza mene i utkam koju dobru mantru za jesen. Bila sam preumorna za pisanje, ičega, pa sam pošla u krpe. Čim sam legla, ulovilo me nešto nalik groznici...(nije groznica tigrastog komarca, uh:)))...oblila me vrućina i zažarilo mi se čelo, ja nikad spremnija za pisanje, duhom, al mi je tijelo bilo bez energije. pa sam dohvatila mob, i pokušala zapisati bar fragmente budućeg posta.
do pol 2 sam se moj duh boril s tijelom koje je htjelo spavati....iii...eto ti zajeba, nit sam spavala,nit sam baš mnogo zapisala. A inače volim svježe misli 'na papiru', a ne podgrijane i naknadno urešene misli...pa sad..
Nisam pisala ovdje mjesec dana i fali mi sve to, vraćam se u bespuće blogosfere ko pokajnik nadajuć se da nisam zaboravljena i odbačena skroz....
kvragu priznajem, odvlačile su me raznorazne svjetovne aktivnosti poput....ispijanja gemišta, kuhanja, branja grojzdja, i tako dalje. Primijetila sam, svojim okom sokolovim, a dečko uglavnom rukama, da u periodima redovitog konzumiranja nečeg alkoholnog bilo pive bilo gembača bilo bevande, koliko god kratko trajao period, meni raste škembica, za razliku od uobičajenog nakupljanja oblina na bokovima...ali dobro, dok se grojzdje bere, ne pijem , a bogme i nedam piti nikome, odsad, da nebi opet završila procvikane jagodice prsta ko neki dan.!!

Bilo je svega pomalo, puno toga intetesantnog, a još više manje interesantnog, a i sasvim normalnih i opuštenih trenutaka. Bila sam malo kod bratića u 8.mjesecu , i kod rodbine koju ne vidim uopće tijekom godine..gledala Maraton lađa, pozdravili ih ritualnim skakanjem u vodu al od pokazivanja sisa sam odustala u posljednji trenutak da nebih dekoncentrirala već dobrano iscrpljene lađare. A i bratićeva cura je bila razlog, potpuno me nadmašila što se tiče grudnog obujma pa nisam imala volje :))
Slijedila je fešta u mjestu, dernek pravi, za Veliku gospu. Pa tjedan iza toga pijenje na Matejušci i još par mjesta (kojiput samo dudlam flašu, ne pijem ustvari)... Pa 2 cellos na splitskoj Rivi. Svaka im čast...
I još neke stvari. Uživanje na Marjanu...prije one strave...jezivo, kaj misliš, mogla je to biti bilokoja djevojka..izgleda ko prosjećna normalna cura Splićanka...čovječe.. Nedaj Bože da još imaš Algol u natalnoj karti...ko ja..kaj je nama radit?!?!
Da skrenem s teme , koja je već lagano zaboravljena jer su svi CSI-scenariji iz novina već isprobani (toxfox!!), očito je iz prethodne rečenice da mi astrologija nije sasvim strani pojam.
Mogu samo reći da...je to čudna stvar, što se astrologija u toliko faking mnogo slučajeva pokazala točna. Možda to i nije toliko čudna stvar. Pa ljudi ionako funkcioniraju u skladu sa svemirskim zakonima. (i guess, i hope) Možda smo mi ljudi u problemu, što neke prirodne i logične stvari nazivamo neprirodnima, a neprirodne prirodnima (npr. Severinina faca nam je s vremenom postala ne samo normalna, već i 'lijepa').
Ali dođe i taj čas....kada moraš odbaciti, naprosto prestati se uopće oslanjati na bilokakva 'uputstva'...život ionako uči sam, uvijek na vrijeme i u pravo vrijeme....i to putem emocija, koje često budu 'iskasapljene' našim umom u želji da izbjegnemo dublju poruku ili uputu iznutra, ili da potisnemo neku našu potrebu....astrologija možda pomaže da neke stvari i pojave lakše prepoznamo u sebi...
...
Istina je i da unatoč svim uputama, i sredstvima, čovjek mora par puta u životu ispast budala, zaljubiti se, kiksati dok ne shvati što ustvari želi i naučiti da su ponekad vrijeme i strpljivost najbolji lijek...i okusiti samoću. Bilo prividnu,bilo objektivnu.
Zanimljiva je to tema, priznajem, ali nažalost presveobuhvatna za mene. Pročitala sam jednom knjigu 'Sudbina i slobodna volja'' jednog doktora kemije i trenera, koji kuži znanost i proučava sve i svašta...i on je poslije sveg proučavanja i mozganja uspio tek malo 'napipati' bit...iako se vidi da niti on nema nijedan stoposto siguran odgovor, na polju egzoterije, osim vlastitog iskustva

Što još htjedoh reći..? Ništa nisam fotkala. Uvijek bih zaboravila mob, slučajno ili namjerno, nisam sigurna. A i kamera mi nije bognašto, trebala bih očistit kameru..blabla.
Malo mi je žao, ali opet ne puno, pamćenje mi je nadohvat ruke, u glavi je bolja kamera, ona snima bez prestanka. Intuicija....pa mirisi...mirise ne možeš snimit..miris štale i sijena...neprocjenjivo...objasnit ću :))

Upravo na to sam mislila kad sam htjela spomenut jednu lijepu stvar koja mi se desila ovo ljeto, odmah poslije jedne tužne...naime, našla sam prije skoro mjesec dana u šikari, bačeno mače, ako je imalo niti dva tjedna...vikalo je iz svega glasa..bar dva dana je mačić proveo na ekstremnim tmperaturnim uvjetima...tamo di sam ga našla u radijusu od 50metara nije bilo mačke ni mačića...poživio je tjedan dana, iako smo radili što smo znali i umjeli... jedino me je grizlo što je mačić uginuo dva dana nakon što sam otišla na more, jer sam se fakat nadala da se mali diže na noge..makar u jednu ruku možda je bolje da nisam bila tamo...:((((
Ali desilo se nešto što je barem malo ublažio jad radi mačića...kad sam se vratila s mora, idući dan su moji našli dva mačića čupava, mirna i zbunjena ko da su se upravo probudili, kako sjede u dvorištu.
Prošla su 2tjedna, mice su dobro, živahne su i dobro papaju, počele su jesti meso. Imaju i svoju dudu za mlijeko, čiji je vrh već par dana visio koliko su ga žvakale. Obožavaju se zavlačiti u obuću, pentrati se po hlačama itd. Imaju miris po štali i kravama, iako štale vidjele nisu (možda jesu prije?) :))
Nemamo pojma tko ih je donio, ali u svakom slučaju, dobro je napravio, valjda mu je bilo jasno da nije nikakav trošak pustiti mače da živi na sisi, ne? Pa da poživi malo , pa ga nakon toga odvezeš nekud, pokloniš nekome...nije li to puno humanije napraviti nego ono?
evo mojih 'čučeka'..šmrde po kravama mice..

utorak, 07.08.2012.

Ponekad mi se čini kao da izgubim nit. Kad malo bolje razmislim kad god je izgubim, a to se događa na trenutke, dogodi se nešto lijepo.
Kad se zaustavim u trci koja se tiho odvija na podsvjesnom planu, jer sam tako navikla, jer se od toga teško odviknuti. Zapitala sam se, opet, 'šta će ti to?', koja je svrha? Važna pitanja koja sam postavila sebi mnogo puta relativno davno i dobila odgovore.
I stekla sam tu naviku, da zastanem ako odlutam od sebe i svoje svrhe (sama svrha je- u praćenju svoje svrhe), i od sebe kakva ne želim biti.
Ne želim biti osoba koja gladuje za pažnjom. Osoba statične slike o sebi i statusa. Želim biti osoba koja napreduje iz dana u dan.
Kako se ja vratim sebi, kad malo skrenem s puta ..?

Kad se prestanem zapitkivati tko sam, i zašto sam, zašto sam jebemmu baš ovakva i onakva, a ne onako kako sam zamislila...shvatim u tom trenu, da ne treba juriti tamo gdje želimo, željeti ići nekamo određeno, nešto htjeti, potrebno je samo spoznati- da nam je u ovom životu svima dano ono što će nam najbolje poslužiti da se ostvarimo. Da smo stigli kao savršeni paket u kojem je sve što nam treba, ni više ni manje. Mi smo savršeni paket, svatko za sebe, bez višaka. Svaki talent je dan kao neko oruđe za razvijanje duha. I svaka osobina. I mane našeg uma nas na kraju vode u introspekciju i tešu naš duh, polako puštaju 'duha iz boce'.

Baš mi sad palo na pamet...Životna sila je ta koja nas drži i vodi kroz život u fazama kad smo potpuno otupjeli, u trenucima kad blistamo u svom neznanju i šeprtljavosti. Kad nešto naučimo u ovom životu, a to je, tko si (otprilike)i kako ostati svoj, kad prokopamo put do samih sebe, tada sami stvaramo i umnažamo tu životnu energiju. To se događa kroz umjetnost, one neke misteriozne trenutke i razne doživljaje. Kad smo to u stanju, mi smo sami generatori pozitivne energije. Ne preživljavamo tek, nego živimo.

Nego...izgubiti nit, to se dešava kad se prepustim. Ušutim, potrgam nevidljiva vlakna koja me vežu sa svijetom...ne vidim ljepotu, samo je osjećam. Koji put ju čujem.
Ne osjećam nikakvu specijalnu vezu sa osobama, osjećam samo neku sveukupnost svega i svih. Jednostavno se otvaram....
Nešto takvo mi se dešavalo i dok sam radila naušnice. Potpuno nebitno. Osim što me sada podsjećaju na te lijepe trenutke.:)
Trenuci su to, a kojima težim da postanu moje prirodno stanje...stanje misli i duha minimalno ovisnih o okolnostima, ljudima i stvarima. Da koristim i osjećam znanje koje je onkraj dogmi, religija, predrasuda, naučenih formi, horoskopa, New agea, i teorija zavjera.

Što uzrokuje to famozno gubljenje niti? Nemam pojma....dođe kad hoće....osjećam kad dolazi, jednostavno osjećam simptome. A i naučila sam sama ući utakvo stanje. Još uvijek ne znam u čemu je bitna razlika između meditacije i toga, tj.slična stvar je to u suštini.

sviđami se ovaj citat:
"Ili projicirate vaš život u sutrašnjicu i nastavljate kakvi ste sada, nadajući se da će nastupiti nekakvo uskrsnuće, inkarnacija, ili umirete svakoga dana. Umrite svakoga dana samome sebi, vašoj bijedi, vašoj patnji; otklonite taj teret svakoga dana da vam um može biti svjež, mlad i nevin.''

nedjelja, 05.08.2012.

vrijeme je da ojačam malo svoj talijanski...uz lijepe pjesme lakše se uči jezik.. :-))

utorak, 31.07.2012.

Paranormalni post

Čuj ovo...
U sobi sam, nešto pospremam, presvačim se, ne znam točno. Ja lepršavih misli i potpuno otvorena i spontana, gotovo pjevušeća.
Odjednom, u struju misli, nemam pojma otkuda, uvuče se Jamie Oliver, ali ne on, samo njegovo ime. Pa Paklena naranča..sve to na jedan djelić sekunde.. odjednom čujem jasno u glavi ''FAKKEINN...fucking po britanski. Ono, fucking nešto...muški gnjevni glas a la Rodney..i ...ništa. Pomislim kak su smiješni ti Englezi s tim 'fucking', hahhaha, idemo dalje. Nisam analizirala otkud mi to palo na pamet jer mi to nije predstavljalo ništa bitno.

Za 20ak min kad sam svršila s poslom otišla sam u dnevnu sobu nešto staroj reći, stala sam pored televizora kad ono prekine me onaj isti FUCKEINN' machine ili nešto..bila je na Rtl2 emisija 'Paklena kuhinja' za koju sam prvi put čula, neki Englez psuje svako malo nešto -fucking ovo, fucking ono.
Probaj zamisliti moje čuđenje...to je bil identičan glas koji sam čula u glavi u sobi.

Ovo sasvim mirna srca stavljam u rubriku 'PARANORMALNO'.  čovječe.


Inače slične stvari su mi se već događale. Urezale su mi se u pamćenje i tu i tamo ih prepričavam..
Htjela sam zadržat za sebe ostale slučajeve, ali ipak ću reći...

2) Nešto prčkam u kuhinji i mentalno sam jednako kao i u prethodnom primjeru...dakle opuštena. Televizor nisam upalila cio dan. Odjednom mi na pamet padne Hari- Mata Hari. Zapitam se -''pa zašto njega zovu kraljem sevdaha??? mislim, ima lijepe pjesme, ali on ne pjeva pravi sevdah, on je više ko pop pjevač...'' i ništa, misao iščezne. Malokasnije nevoljko sjednem u dnevnu i upalim tv, na 2.programu je koncert u Lisinskom..pogađate čega....sevdaha. Gledala sam koncert do kraja. eto...čudno, nije.....?

3) kupujem jednog popodneva u Zagrebu u jednom bio-bio dućanu. Bio je to jebeno skup dućan, izašla sam sa samo jednom stvarčicom i začinom- kardamomom. Vraćala sam se 'doma' pješke, i išla sam još nekaj obaviti pa sam malo skrenula uličicom kojom inače nejdem. I tak, potpuno opuštena, padne mi na pamet, 'hej stani, jesi li ti to kupila korijandar ili kardamom, odi vidi'', i ja stanem, pogledam u vrećicu, i vidim da sam kupila kardamom, kaj sam i htjela, sve 5. Nego, okrenem se udesno, pojma nemam zašto, prema velikim vratima, i skužila sam da sam stala točno kod tamne ploče na kojoj se jedva dalo primijetiti ' KARDUM.d.o.o' Kardamom, kardum.do.o.

Mislim, razumijem ja taj 'zakon privlačnosti' kaj je svakom šonji danas poznat, ali ovo je jedna mrvicu drukčija 'rubrika' ipak. Nešto što bi moglo biti objašnjenje sam našla u  knjizi Holografski svemir, kakti nekaj se zamijeni u vremenskoj petlji, jedna karika se odvrne kak ne spada pa ti greškom vidiš nekaj kaj se još nije dogodilo...
Kako god bilo, zanimljiva pojava jer se neda logički objasniti, i više je faktora upleteno u istu priču pa je malo teže pripisati to 'pukoj koincidenciji'. A opet, nijednom mi se to nije desilo kod nečeg važnog za mene , uvijek neka bezazlena stvar.

Pitanje, koliko toliko logično jest- ako mi u spontanom (otvorenom) stanju svijesti, možemo predvidjeti nešto što će se desiti za 20 minuta, i ono se stvarno desi, jer nema logičkog uma ni emocionalnog upliva kojim bi utjecali na ishod....možemo li onda i predvidjeti (naslutiti) nešto važnije od toga ili nešto što je vremenski udaljenije?

Ima još toga, neke stvari u sekundi predvidim, i uvijek bude spontano.
Jednu večer prije godinu dana sam se sjetila svog frenda s kojim nisam baš imala jasan odnos. Počela sam o njemu angažirano razmišljati. Vrag mi nije dal mira pa sam otišla k staroj u sobu pitat je kaj ona misli o tome...pričale smo 20ak minuta o njemu.  Bilo je oko 7 navečer. Zazvonio je telefon. Ništa kod nas čudno, najviše nas zovu podvečer. Ali meni je vilica utrnula, ja sam ZNALA da je to on!! Javio se stari, čula sam kak priča, i ja sam se samo digla i išla po telefon prije nego što sam čula za koga je..zvao me na kavu, nismo se dugo vidjeli ni čuli, pokušao me nazvat na mob ali mi je bio ugašen...ja sam točno znala da on zove. Čudno..
Ima toga još.....čujem i da se drugima događaju slične stvari..

ponedjeljak, 30.07.2012.

Postoji dio mene žedan vječno...

srijeda, 25.07.2012.

 
  Počela sam nedavno piskarati sa strane. Nešto kao dnevnik.(ne dnevnik u smislu da zapisujem šta jedem i sadržaje razgovora itd..nego više osobne misli i to..) Prije ga nisam bila u stanju pisati, jedino blog.
Konačno sam stekla malo povjerenja u sebe, ne onog klasičnog SAMOPOUZDANJA (ta riječ je izgubila svoj smisao).(obično ga krivi ljudi imaju previše.) Nego ono...you know.. Razumijevanje..to mi je falilo, neko -povjerenje.
Imam osjećaj ko da cijeli život tražim upravo to. Da se povežem sa svojim osjećajima. Da uživam u svom svijetu bez zebnje i straha. Nikad nebi poželjela da sam zombie u duši, pa sve da mi daju 3 Oscara za to....
  Zaista, kaj će ti sve blago ovoga svijeta, ako moraš sam sebe lagati i glumiti sebi i drugima i halapljivo grabiti.
  Je li se to mnogo ljudi zapitalo? Ja mislim da je sada idealni povijesni period za to; svijet je ko nikad prije pun lažnjaka. Pametnom dosta..

No, nije ovo the pinnacle of my day.  Teško mi je reć uopće sve kaj mi hoda po glavi po danu. Ali nije iscrpljujuće. Volim ja inače i zen i joga mi se čini super stvar, i meditiranje, ali ne volim one 'tehnike samorazvoja' kojima fali pravog sadržaja. Ne vjerujem baš u to stoposto. Otupiti je jedno, postat potpuniji, cjelovitiji je drugo.
A jesam opet počela. Maahh....

Nego, radila sam danas pizzu. U biti nije pizza, nego integralno tijesto vrlo tanko sa ploškama luka, žute i zelene paprike, sitnih paradajza narezanih, origano, sa nabacanim grudicama kajmaka. Evo kak je to izgledalo:
 




Eto, to bi možda bil vrhunac (pinnacle ) of my day. :)
Laku noć...

 cinija

ponedjeljak, 23.07.2012.

Ovih dana uživam u seoskoj idili. Često odem u vikendicu koja mi se nalazi 10 minuta pješke od kuće.  Jako je lijepo. Znaju me probuditi krikovi mladih sova  i susjedovih koza s brijega. Kojiput niti to..
Jučer sam pila svježe nekuhano mlijeko nakon dugo vremena (ljudi fakat testiraju uzorke i sve je sigurno) . Stigao je i prvi ovogodišnji med... Bila je zeznuta i suha godina za pčele, a zima je bila osobito oštra, dosta ih je stradalo...:((
Al bile su vrijedne unatoč svemu. Ovaj put je med bio drukčiji nego inače, obično dobijemo bagremov med (svijetložut, gotovo proziran), a sada je gorkast, čini se da je od kestena, ili maslačka možda..volim med, najčešće ga jedem zimi.
Pčelice su vrlo složna i radišna stvorenja, poznato je. Al ta njihova osobina pogotovo dolazi do izražaja po zimi, kad zajedničkim zujanjem griju košnicu i održavaju poželjnu temperaturu. Rade na smjene :)
Bilo bi zanimljivo vidjet koliko daleko lete pčele u potrazi za nektarom. Leptiri recimo prevale nevjerojatne udaljenosti u potrazi za povoljnim klimatskim uvjetima. Jedan je istraživač pratio jednu vrstu leptira i uspio je utvrditi da su unutar godinu dana stigli od Velike Britanije do Maroka.
Ptice i leptiri i drugi kukci su jako važni za naš ekosistem.


evo jedne fotke leptira



ovaj kukac je biker, ima kožnu jaknu


sad je i vrijeme kupina


    Jučer je bilo jako zima, vrijeme bi se trebalo odsad polako popravljati. Pa revno nastavljam s pokušajima trčanja! :)) (o tome drugom prilikom):)

ponedjeljak, 16.07.2012.

Nisam uopće htjela time počet ovaj post, ali...evo ukucavajuć šifru već po neznam koji put na ulazu u blog, (od 15ak najmaštovitije poslaganih znakova, koju sam dobila od bloga prije 2tj. nakon što je zaštekala moja stara...), skužila sam da je sad znam napamet, nakon tolikog broja utipkavanja.. a činila mi se jako zajebanom i kompliciranom ispočetka.
Pa ak je to tak, ak mi se ta kobasičurina od passvorda sad čini laka za upamtit, kaj je onda tek s našim navikama, naučenim doživljajima...koliko nas vuče svoje poglede na svijet još iz doba pelena, a da toga, kaj je najgore, nismo ni svjesni.
Činilo se jebeno teško za podnest, a evo, što god dugo stoji, ukorijeni se.

Grad se ispraznio, svi ošli ili na more ili su se povukli na toplo, naime, ovdje je poprilično zahladilo. Dva dana je puhao vjetar i pomeo sve asfalte u gradu.
prekrasno je udisati takav svjež zrak, a nema onog jaza što izaziva rana jesen...ponekad.
Volim takva jutra, vjetrovita...a da su k tome i sunčana....

Ujutro sam načrčkala nešto...ušla sam nečem bitnome u trag... Trebalo je jako puno pisanja po blogu i po papiru da bi jednog jutra izronilo. 'bem ti Virginiju Woolf, radije bih Tončija Huljića....

petak, 13.07.2012.

Mislim da imamo novog Chucka Norrisa...modernu verziju...koja može i letjeti, napuštati tijelo, čitati misli...!!!
stari Chuck odlazi u povijest.

Nitko ne trči ko Tom Cruise..pogledajte to..





href="http://sjenovitastranamoguma.blog.hr/slike/originals/115457.jpg" target="_blank">

ovo ne može baš svatko,


skoro najeboo..(to mi naivni mislili, al on ne može najebati, on je Tom Cruise i ima supermoći)






And that's only the beginning!
Film se snimio davno, već je on svladao i letenje, stoposto..

srijeda, 11.07.2012.

O kreativnosti, par slova

Zašto racionalisti uglavnom odbijaju biti kreativni, uvrstiti je u svoj praktični-život, odnosno, zašto izbjegavaju razmišljati na kreativan način?
Naprosto jer im to vrijeđa ego. Pronaći alternativu, rješenje, način da se stvari izvedu kad su uvjeti loši ili kad iskrsne neki nepredviđeni događaj pa prijašnja strategija nije više opcija.

Imam dojam da uvijek traže kraće rješenje. Prečac, obilazak. U malo toga ustvari uranjaju do kraja. Zato se jako teško mijenjaju.
Ne vjerujem da bi se izgubila učinkovitost kad bi se u razumna rješenja dodalo malo kreativnosti, baš obratno...

Lakše je ne biti kreativan kad danas možeš kupit sve. Još malo pa će izumit ventilator specijalno za hlađenje jaja dok gledate tv, iako je opet i lakše obuć stare gaće s izbušenim rupama. Ali trebalo bi mućnut glavom, trebalo bi i ponizit se i izbušit te rupe vlastitim rukama...!

Daleko je lakše odbiti raditi nešto ručno ili mozgom ili fizički i čekati trenutak kad ćeš nakupit dovoljno love da kupiš tu neku supertehnikaliju...

Kreativnost se jako dobro razvija kad su uvjeti ograničeni. Već dok tražiš rješenje ili barem smjernice..!. I dok razmišljaš svojom glavom.
Dok reagiraš na svakodnevne stvari oko sebe s pozornošću.

Sve to pomaže razvijanju karaktera, ali i mozga.
Razmišljajući kreativno čovjek upoznaje sebe, svoje mogućnosti, a i ograničenja, koja jednom, kad ih utvrdi, pažljivo procijeni na koji će ih način prebroditi i kamo ga to vodi.
Juriti bezglavo prema nekom cilju ili idealu predstavlja pomor za moždane stanice. (ili-post za moždane stanice)

Mislim da bi svatko trebao ušutkati glas u glavi da smo luckasti ako razmišljamo svojom glavom i na svoj način.
Ili da smo tobože pametniji kad samo slušamo druge.

subota, 07.07.2012.

Razbijanje blokade

Ako molite za inspiraciju, ne očajavajte, pričekajte prvo par trenutaka. Ili koliko treba. Ako se ne dogodi ništa, nešto niste napravili kako treba. Možda treba prvo pristat na nešto.
Možda inspiracija stigne u onom trenutku kad vas nešto samo od sebe odlijepi od kauča.
Možda će prilika za izražavanje doći kroz- tijelo, pokret, ili nešto treće....

Na kraju, bitno je da smo se izrazili, nebitno kako. To je svrha. Iznaći put, 'proći kroz kapiju'. Kretat se.

Pitaj Boga koliko kapija moram proći...ali moram. Ne smijem stajat u mjestu.
Moram 'teći'.
Možda zato nekako volim more i rijeke, vodu što se giba...stajaće vode me pomalo uznemiravaju i deprimiraju.

srijeda, 04.07.2012.

Trag svjetla

Te zrake sunca me zovu
Iz starine
Iz davnine

Dok se stapam u tuđu prošlost
ili vlastitu budućnost
tražim tragove
davno zalutale svjetlosti

Odlučna da otkrijem
da slijedim
svaku stopu koja može da me odvede
svaku stopu uminulih sjena
skupljam ih

u predivnu kreaciju
u radost nade
u predivan san

<	prosinac, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)