sjenovita strana mog uma

ponedjeljak, 25.07.2011.

Mašta je ključ

Nisam pisala nekih tjedan dana, i osjećam da zaista, da kad se jednom stvari pokrenu, onda idu....samo što taj moj 'kotač' kao da ide sve brže.. I primjećujem da mi se ideje, misli i spoznaje gomilaju, bez kontrole. Hvala Bogu da je tako, dosta mi je već kontrole... Toliko je toga što bi voljela spomenuti, nadam se jedino da doista imam za koga, ako ništa drugo, možda ovo moje plesanje po 'rubu razuma' nekoga i zabavi...:)
Čudna je to stvar....taj blog.
Prednosti su mu ipak brojne....djelomična annimnost. I zato se ovdje osjećam uglavnom slobodno...a i kako sam u opisu bloga spomenula, svak nađe na netu što ga zanima, pa ako smatra moje pisanje suviše teškim za čitanje, čudnim, bizarnim, nelogičnim, neka se onda prebaci na nešto prizemnije i jednostavnije, šta će mu bolje ić na ruku.
Posebno tu mislim na one 'božje poslanike' koji valjda po 'božjem zadatku' upiru prstom u svakog tko zbori drukčije, ili osjeća drukčije od njih. Ko i za samprozvane 'poslanike znanosti', koji isto osjećaju potrebu da, makar virtualno, u njihovoj mašti pobiju ili ponište iskustvo druge osobe. S kojim ciljem to rade, ne znam , vjerojatno da odvedu nekoga u svoj tabor da ne budu tamo sami.
Nisam imala takvih likova na svom blogu, ali sam to vidjela kod nekih svojih blog frendova...nego, zar stvarno misle da je njih briga što ovi kažu?
Baš sam si kontala nešto nekidan dok sam prčkala nešto po kući i tako. I pade mi na pamet, i ne prvi puta, tema- mašta.

****

Tijekom godina neprekidnog istraživanja 365/7/24h, izvršenog u sebi, slobodno mogu prestat s tom temom i zaključit- da, unatoč propagandi koja tvrdi uglavnom suprotno, ljudi koji imaju mašte i duha nisu nimalo skloniji neuspjehu, pogibelji, bolestima, nesrećama na radu, lošem braku itd., od onih koji funkcioniraju unutar par 'tvorničkih postavki' u glavi, da tako kažem.

Jedino imaju više karaktera, brže napreduju intelektualno, i paradoksalno, imaju više osjećaja i senzibiliteta za okolinu. I na kraju, postoji znatno veća šansa da doprinesu zajednici u kojoj žive, možda i kulturi.

Nije to ništa novo, ali opet ljudi imaju poriv da priguše te porive kad osjećaju da su blizu toga da se manifestiraju u javnost, pred druge ljude. Ništa čudno. I tako nastaje ona predrasuda, da su kreativci , živčani, rastepeni, nesređeni, neurotični, itd.
Neki jesu, a neki nisu. Oni koji jesu se nalaze u 'prijelaznoj skupini' ; još uvijek neodlučni, najčešće nedvoljno ohrabreni i kronično rastrzani zbog neugodnih osjećaja nekih pojedinaca (pazi, pojedinaca,a ne većine ljudi.) koje je izazvalo kreativno izražavanje osobe.
Za sve je kriva propaganda.
Svi imamo maštu, potencijale, neki biser u sebi (ili bisere) koje treba otkrit....svatko može naći nešto unutar sebe što će mu pomoći zapaliti luč i kad padne potpuni mrak.
Ili zašto se ograničavati, samo na recimo , par zadanih stvari i ideja...?

Ja sam danas sto posto sigurna da je mašta ne samo jedan od najvažnijih sastojaka za vitalan život, nego čak mislim da je mašta KLJUČ svega. Tko zna bi li obraćala toliko pažnju na to da nisam skužila da se korištenje mašte uglavnom brani, na razne načine, neke suptilne a neke baš i ne toliko suptilne, jer naprosto otkriva dodatne IQ bodove kojih osoba nije bila svjesna, i još mnogo, mnogo toga.
Negdje sam prčitala trivijalan podatak da je utvrđeno da se 'suđe može oprati na...neznam, 625 načina', da je otkriveno. Uopće ne sumnjam da se može, a ako je istina, koliko načina tek postoji da se prblem riješi, ili, koliko recimo načina postji da se prokopa put do nesvjesnog, ako su recimo dva pokušaja propala..?'
Ako još uvijek neznaš kako doprijeti do svog nesvjesnog....Jednostavno kopaj. Ne odustaj.
Nisu zabadava rekli Grci, spznaj sebe samog. Ali za to je potrebno prekopavanje.

****
Mašta je danas uglavnom zamijenila pojam ...pornografije ili šta ja znam...znači, mašta se golica. Maštu golica gola žena, u stereotipno (ne)obučena, steretipne frizure, stereotipnih poza. U glavu nam stavljaju dozvoljene sastojke.
Pogledajte malo koji su to sastojci. :) uvijek nekako isti...kaj nisu?
Sad sam malo doduše skrenula s teme, ali ne mnogo....htjela sam samo reći, da je mašta po prirodi takva da....ne miruje.
Nema par stavki za koje se grčevito drži. Nema nevidljivih zidova. Nema slomljenih krila.
Mašta obitava u carstvu podsvijesti. Ono je također ozloglašeno, podjednako ko i mašta, propagandom.
Mašta omogućava da budemo na više mjesta odjednom, da vidimo više stvari odjednom, da bez kapi znoja rješavamo logičke zavrzlame oko kojih se inače lome živci, gnječe volani auta i drhti u nevjerici.
Vjerujte malo svojim osjećajima, potražite odgovore u podsvijesti.
Jel znate što je to što lomi naše živce? Naša svijest. Svjesan um. Kojem ponestaje opravdanja i puši se ko stara lokomotiva dok priznaje nemć pred snagom podsvijesti.
Maštajte....ne vjerujte propagandi.

ponedjeljak, 18.07.2011.

Nekad se ulovim u zaista čudnim filovima, no ugodni su.. Podsjećaju me na svu veličinu i širinu životnih stilova i ljudskih osobnosti.
Najčešće okidač bude neka pjesma, neki odjevni komad koji se naglo vratio u modu ili nešto slično...ili neki predmet.....časopis, film, serija...ulica glavnog grada noću...

Ova pjesma mi je posebna.....odvrće neke čudne filmove, meni nepoznate, nadasve neobične....i moju sjenovitu stranu razgrće..
(zapela sam trenutno u 70-ima i 80ima.)

The Pointer Sisters- Slow hand

As the midnight moon
Was drifting through
The lazy sway of the trees
I saw the look in your eyes
Looking into mine
Seeing what you wanted to see
Darlin' don't say a word
'cos I already heard
What your body's saying to mine
I'm tired of fast moves
I've got a slow groove
On my mind

I want a man with a slow hand
I want a lover with an easy touch
I want somebody who will spend some time
Not come and go in a heated rush
I want somebody who will understand
When it comes to love
I want a slow hand

On shadowed ground
With no one around
And a blanket of stars in our eyes
We are drifting free
Like two lost leaves
On the crazy wind of the night
Darlin' don't say a word
'Cos I already heard
What your body's saying to mine
If I want it all night
You say it's alright
Ooooooh, we got the time

'Cos I got a man with a slow hand
I got a lover with an easy touch
I've found somebody who will spend some time
Not come and go in a heated rush
I've found somebody who will understand
When it comes to love
I want a slow hand

If I want it all night
Please, say it's alright
It's not a fast move
But a slow groove
On my mind

'Cos I got a man with a slow hand
I got a lover with an easy touch
I've found somebody who will spend some time
Not come and go in a heated rush
I've found somebody who will understand
I've found a lover
With a slow hand

Oooooh, a lover with a slow hand
And I get all excited
With his easy touch
I've found somebody
Who will spend the night
Not come and go in a heated rush

nedjelja, 17.07.2011.

Zašto neke loše stvari ponavljamo, a neke provalimo otprve?

Kako ste, idući kroz život, znali što je za vas dobro, a što...pogrešno, jalovo, ?
Jeste li osjetili nagon da napravite neke stvari , iako su već od okoline 'utvrđene' kao -ne-plodonosne? I iako, toga svjesni, nešto vas je vuklo da ih napravite 'pa ste mirni s tim', onaj neki ludi nagon 'moram to proći iz nekog razloga iako se ne čini povoljno, sad ili nikad'..?
Kakve misli su vam prolazile glavom, jeste li bili svjesni nagona koji vas je vukao na to? Da učinite nešto što će škoditi vašem zdravlju, dostojanstvu, nešto destruktivno? Da uzmete drogu, sexate se bez zaštite s tipom koji izgleda ko da ima sidu, nasilni dečko, dečko koji nije baš sunce a niti vas privlači a ipak idete k njemu,
ili pak neke neke površne stvari koje se na prvu sekundu čine kao instant rješenje iako ste svjesni da ne vrijede, koje naizgled obećavaju....npr.služili ste se tijelom da dobijete naklonost ili neku korist, dali ste priliku nekome da vas iskoristi na neki način, napravili nešto što se kosi s vašim senzibilitetom i osobnosti..? Činili ste sve što se tražilo, da budete popularni? Osjećali ste se usrano od samog početka zbog toga, ali ste pohrlili k tome?

A s druge strane, jeli postoje neke stvari koje su se pojavile pred vama kratko, baš ko i ove prve , ali vi se našli više kao indiferentni promatrač, i odmah ste na prvi pogled na tu stvar osjetili onaj veliki minus nasred srca..i ta stvar vam se učinila prozirna, nije vas privlačila? Ili vas je privlačila jednu sekundu a vi ste osjetili onaj znalački....'to je samo privid, ne leži tu nikakva radost', ili pak-.......dobijete ogromni znak stop, nešto vas trajno blokira, veeeliki alarm---i glas koji kao da govori- ''ne, not this time''provalila si ti to već odavno'' a to su zapravo stvari koje su se pred vama našle prvi puta?

Odakle filing, koje stvari trebam proći, a koje ne? pričamo o nepovoljnim stvarima....
Te neke stvari sam napravila iako sam osjećala da nisu plodonosne, i kao da sam toga bila svjesna, a radim ih jer mi nešto šapuće na uho da ih ipak napravim, ko da mi je to u programu.

Mene sad muči, zašto neke loše stvari recimo uradim iako znam da su loše, a neke me ne privlače iako obje radnje obećavaju navodno neki užitak ili bijeg od nečega?

U nekim dramatičnim trenucima svog života, u nestabilnim razdobljima, neke stvari koje bi me mučile bih uspjela odrezati. I to zato jer sam čula jasan glas u glavi. Čisti instinkt. Neke stvari sam morala sasjeći, prekinuti s njima jer su me vodile u slijepu ulicu. I to mi je bilo jasno nacrtano u glavi. A ja sam tip koji se često zna kolebati, oko raznih stvari.
I još pamtim te trenutke, te glasove u glavi, velika upozorenja, kada hitno prestati.
I to je bilo, kažem u razdobljima kad sam bila emocionalno tupa; ali upozorenja su bila vrlo emocionalna, vrlo dirljiva. Kažem, u takvim momentima osjetiš snagu i potporu iznutra koje inače nisi svjestan, koju svi pokušavamo dostić non stop, radi koje odlazimo meditirati, odlazimo u prirodu, molimo i sl...
Osjetila sam tada da nisam sama, ogromnu porciju snage i smisla i svrhe, kaj je u ono vrijeme, ruku na srce, za mene bio poprilično egzotičan osjećaj.

Jedno od najljepših (i jedno od najvažnijih) ohrabrenja koja sam ikada primila od same sebe....bilo je ovako....'zašto ne vjeruješ da za tebe postoji nešto bolje, a brighter path? Riskiraj, odbaci to od sebe, teško ti je vidjeti s ove pozicije, znam, ali postoji za tebe nešto, vjeruj mi, nešto bolje, vidjet ćeš....'' evo otprilike je išao moj glas u glavi, koji je došao kao hitno upozorenje i znala sam da ga moram poslušati sada jer mi se rijetko kad taj glas tako izravno obraća.....znate, ono...znate nešto i sami o nekoj temi, ali poslušate tek kad vam netko od povjerenja kaže isto da vam potvrdi.

Eto, taj glas predstavlja čudo moje psihe. Kao da postoji nešto što nas gura....a da to nije ego ili sistem....i to kao da nisam bila ja sama. Jeli to bio moj vodič? jer fakat imaš osjećaj da to nisi ti sam, eto kao da mi je to rekao neki...Bog koji sve zna. Htjela sam reći psihijatar, ali usporedba ipak ne valja.


****-možda se nekome činim da otkrivam toplu vodu, ali sam pokušavam koristiti čim manje pretpostavki u svojim zaključcima na temelju narodnih predaja i pročitanih stvari. Pokušavam sama nešto skužiti...i 'zato' jednostavno nije prihvatljiv odgovor.

subota, 16.07.2011.

U čijem si taboru?

Ponekad se pitam koja je moja uloga. Zašto sam tako drukčija od drugih ljudi. Razlika je u biti samo u jednom, to što ja slušam sebe,a oni (masa) slušaju druge. Dakle, nije problem što ljudi različito 'misle'......
Svi mi sve jako dobro znamo , što je dobro a što nije, što je prirodno, a što je izopačeno, samo se većina toga ne pridržava i žive u nekoj vrsti mamurluka il pijanstva, hipnoze...nevjerojatno.

I eto, priznajem , imam problema u međuljudskim odnosima, naime poprilično sam iskrena, jednostavno mislim da je sve ostalo jalovo i traćenje vremena i udovoljavanje nečijem prividu o odnosu.
Unatoč svemu tome, nisam jena od onih (možda upravo zbog navedenih razloga) koja se iskaljuje na drugima, ako me pukne hormoni ili mi padne šećer ipak pritegnem trzaj da se iskalim i odem rađe slušat mjuzu, ili pisat ili nešto treće. Ne psujem prolaznike jer me moji nisu voljeli kako treba, ne bacam flaše po asfaltu iz bijesa, ne bacam čini na nikog, ne guram se u redove i još uvijek pokazujem popriličnu vještinu tolerancije unatoč onome što znam vidjeti.

Ne prilazim ljudima unaprijed s nekim predumišljajem o tome tko su i što ih muči, i upravo to čini moju intuiciju aktivnom..

Ponekad mi se čini da je moja uloga da svojim postojanjem neutraliziram ovaj užasni 'čušpajz' od gorčine, gluposti i neznanja. I zato sam nekako sklona stati na stranu onoga što je u manjini, u što se upire prstom. Automatski primjećujem one što idu linijom manjeg otpora, i znam zašto idu njome.
(evo npr., ne volim baš nešto osobito Štulića, ali mora mu se priznat da je ostal svoj, koliko sam upoznata s njegovim djelom, utoliko što ima vlastite misli već dobiva bodove kod mene bez obzira što stoji u pozadini toga)

Nego..u manjini su oduvijek oni koji će reći-priznati-neznam? Možda ipak ne znam sve? otvoreni...
Uvijek kamo god da idem , gdje se god postavlja kakvo pitanje od velikog značaja, kakvo prijelomno pitanje gdje bi se mogla ugroziti ljudska mentalna udobnost (kaj je meni potpuno nerazumljivo, btw, izašto bi to itko ustvari HTIO'AL SAMO SE ČUDIM), SAMO PRATI kako će te odhebati prije nego što si izgovorio u koji 'tabor' pripadaš.... Što god vas pitali, samo gledajte ...samo kaži nešto od čega bi im moglo zažuljati pod guzicom....i već si otpao u njihovim očima. Ne poštuju te........

75 posto mase te neće poštovati zbog toga jer si se usudio misliti. Ugrozio si svemir, taj divni 'lepi mir', zločest si. Kradljivac si libida, i naprosto si...glup!! 'I nisi vise u mom taboru, mogao si biti!'

Ma sigurno je jedan od glavnih razloga zašto uvijek radije propitujem (mada to više nije ni potrebno) nego da se priklonim nekom kultu i trendu. Uvijek propitnem, jer to nešto traži od mene da se odreknem svoje pameti? Jeli u pitanju nečiji interes i čiji to? jel traži članarinu od mene?


Živciraju me oduvijek sve vrste grupacija koje postoje, jer znam da je u prirodi grupacije zatiranje čovjekove individualnosti i slobodnog odlučivanja. Zakoni klape su okrutni, još od male škole ljudi i djeca se dijele i izmišljaju pravila.

Pravi ljudski duh je postojan, nevidljiv i nikakve obaveze, članarine i prisege neće grupaciju učiniti postojanijom ili čvršćom. no timski duh nije ni svrha takvih grupacija....
I tako. Nisam ni u kakvom taboru, sekti, ni ne želim biti. Ja sam ja, na svoju ogovornost, nisam opterećena pripadanjem, ali mnogi ljudi oko mene jesu i oko toga im se vrte želje, odluke, sve. I dok tako razmišljam, uništavam svaku klicu tog virusa, ja sam imuna na taj virus i on me se ne dotiče. Kako? Jer sam svjesna.

Budite djetinasti, ali nemojte biti glupi.
Ako vas natko smatra glupim, ili neznam kakvim, zbog onoga što jeste, a intuicija vam govori da je pred vama magarac, onda znate da je to njegov propust, a ne vaš....budite cjeloviti. Budite srčani.

E imam recept- kokos, malo zobenih, deci jogurta, marelice ili ak imate, borovnice,(ili neko drugo voće, al meni su marelice bile pn pogodak) i posipaj malo kakaa i meda. Predobro nešto...za poživčanit kako je fino....

četvrtak, 14.07.2011.

Premalo komunikacije

Obično krenem pisati kad me nešto što sam osobno primijetila potakne na razmišljanje, a čim počnem o tome pisati skužim da u glavi imam čitav mozaik informacija, koje sam pokupila, neke svjesno, ali najčešće ipak nesvjesno.

Komunikacija je dosta zanimljiva tema.
Moglo bi se o tome naširoko, ali mislim da je u osnovi najbitnije prepoznavanje dobre komunikacije, dobre namjere od one, ne baš tako dobre. Među prijateljima, članovima obitelji, parovima..itd....uglavnom tamo gdje prestaje formalno komuniciranje. O toj bi sada puno radije pričala..

Mislim da je inicijator 'dobre' komunikacije obično netko tko je vrlo samosvjestan. Pogotovo ako osoba uspješno suzdržava od event.nagona da svoje vještine zloupotrebljava....u svrhu manipuliranja drugima,šefovanja, izbjegavanja dužnosti , ili jednostavno, ''tjeranje vode na svoj mlin'', kako se to kaže.

Ljudi s kojima je ugodno razgovarati, koji ne škrtare na šarmu i riječima, ali ih i ne prosipaju....rijetki su. Koji ne skreću s teme, doista slušaju sugovornika, koji se drže teme uz neznatno skretanje s nje, ukoliko je potrebno, da se pušta subjekta da kaže šta ima za reći, kad je već počeo temu.
Jedno je biti spontan, a drugo je smotati drugu osobu da više ne zna što je uopće htjela reći.
Takvi ljudi, koji imaju 'mjeru' (imaju takta), vjerojatno imaju već koju godinicu...ali ne mora biti! Ne sreće ih se baš često, ili barem ja nisam.
Obično budem ugodno osvježena, ako se nađem u društvu nekog takvog; nasuprot ljudi čije gluposti ostavljaju traume i stres po njihove prijatelje i bližnje.
Da, to su gluposti. Nemam prikladniju riječ. I pizdarije. U stanju su odbiti komarca svojom glupošću...........

U međuljudskim odnosima vlada kronični manjak iskrenosti i - jako puno lijenosti. Da, većina su ljudi lijene p_z_e koje će se rado pohvaliti plodovima svoga rada, koje su stekli često nauštrb privatnih odnosa.
A na temelju manjka iskrenosti se grade i održavaju familije, loze.

Iskrenost u odnosima je jako važna, no opet je jednako teška i teško je biti uporan u njoj, pogotovo ako je osoba izbjegava. Teško je provoditi pravu komunikaciju jer ljudi imaju odličan osjećaj tj.instinkt za izbjegavanje istinite komunikacije, jer im pričinjava napor i izaziva otpor, često i strah.
Ljude je vjerojatno strah od tuđe manipulacije, što je samo po sebi znak da im fali instinkt za prepoznavanje toga, inače bi se manje bojali.
Obeshrabrujuće su to okolnosti za osobu koja je poduzela inicijativu i unijela u svoju namjeru osjećaje i iskrenost, a ne dobiva ih u jednakoj mjeri natrag.
No treba se sjetiti kako su tajne tu, da bi ih se iznijelo van.

Često dok putujem nekamo, volim promatrati kuće, njihove okućnice, dvorišta, imanja...ali se pitam, jesu li sve te familije sretne? Meni su moji pofarbali zidove u srednjoj školi nakon što sam ih ispisala raznoraznim stihovima, porukama, mantrama za privlačenje sreće, i slično. Možda bi u nečijoj drugoj kući dobila šamar, ili još šta više...?
Kod vlastih sam se roditelja, kako sam god znala i umjela (najčešće otporom i ponavljanjem svoje šeme), izborila za neke sitne stvari koje oni nisu imali u svojoj kad su imali mene u vidu. Nisu sad oni krivi sve, neke stvari nebi nitko predvidio, ali na meni je bilo da ih naviknem na neke stvari, (ili odviknem). Tko to drugi uopće može učiniti osim mene?
Kako bi na moje zamisli i otpore reagirali nečiji tuđi roditelji? Dali bi bili jači od mene ? Ili možda nebih imala nikakvih teškoća...
Slične stvari su mi pale na pamet više puta, i konačno sam shvatila da nema smisla propitivati kako bi se ja 'snašla' u nečijoj tuđoj kući, kakva bih postala...kad je sudbina svakom podijelila karte jednom, bar kaj se tiče mjesta rođenja.

Nego, ono što je vrijedno zapitati se što je uzrok tome, što svi pomalo kukaju i nezadovoljni su, licemjerjem a sami su prisiljeni koristiti se njime kako bi 'opstali', kako bi prikrili vlastitu ogorčenost, iako najčešće opravdanu.
Kad najvažnija stvar bude, da ne čuje susjed! E onda se zna koliko je sati. Uopće nije bitno što se događa iza vrata, može se desiti i štajaznam...silovanje, ubojstvo duha, bitno je da nitko za to ne sazna. Najviše se energije ušpara ako se uopće- ne razgovara, ne -izgovara... I što se time dobije točno...?
Ne moram biti školovani doktor holističke medicine da skužim kako ti ljudi mahom pobolijevaju od raznih bolesti, a pogotovo krvožilnog sustava. Kako su ti neki ljudi uvijek osaju isti godinama i decenijama, što se tiče navika, ponašanja i stavova. Ne mogu se oteti dojamu da je to rezultat potisnutog dostojanstva, potisnutih osjećaja, potisnutih potreba koje su svojstvene svakom normalnom biću.
Čak mi se čini da imaju gori i razorniji efekt na zdravlje nego konstantno pižđenje i iživljavanje....što je opet druga loša krajnost.

Iz jedne knjige o emocionalnoj inteligenciji i još nekih izvora, plus moji vlastiti izvori, sve mi se čini da je stvarno tako,da su- toleriranje gluposti, neiskazivanje osjećaja, pogotovo takvih kao što su ljutnja i bijes (bijes je nikad iskazana ljutnja koja se širi ko požar, nikad iskazano dostojanstvo, zakašnjela reakcija). I zato mislim da bi trebalo inzistirati na komunikaciji i na iskazivanju osjećaja.
Uvijek se pomalo preplašim kad bilogdje oko sebe ili u društvu primijetim ljude, familije, savršene cjeline koje opasno smrde na vojni režim....e onda znam da tamo fali komunikacije, a odnosi funkcioniraju po posebnom obrascu ili ideji. Jednostavno nesmiješ zamrsiti taj mehaniza, nesmiješ poremetiti tijek okretanja kotačića..ljudi unutar familija poznaju jedni druge otprilike onoliko koliko se poznaju ljudi na poslu, učionici, i tako. Ne mogu se oteti dojmu da je tako u brojnim, brojnim slučajevima....

Kako im uspijeva ne biti zainteresiran za svoga bližnjega? Pa zar to nebi trebalo biti jedna od najvažnijih stvari na svijetu. Oko čega se vrte te formacije zvane familije, o kojima sada pričam? Mislim da nije potrebno da kažem. ( Pa zatim ljubavne veze?)
I tako prođu djetinjstva, prođu i adolescencije, a da se roditelji i djeca međusobno- ne upoznaju. Možda znaju što vole jesti, (što su navikli,uglavnom), kakvu odjeću nose, ali njihove psihičke potrebe nisu zadovoljene. Možda dijete silom okolnosti odrekne svojih psihičkih potreba.

Teško je povjerovati, da ljudi toliko brbljaju, a pritom ni ne dotiču srca jednih drugih.
Teške teme, znam....ali su stvarnost.

četvrtak, 07.07.2011.

Ljubav prema sebi

Često me zbunjivala ova moja potreba za pisanjem, pogotovo potreba da to dijelim sa drugim ljudima. Osjećala bih sumnju u ovo što pišem, čak i kad bi bio prisutan i dobar osjećaj, jer bi mi racio govorio da je to ego želja i da se ne mogu učinkovito poslužiti onime što pišem. Više ne mislim da to mora biti isključivo ego makar vrlo lako može biti slučaj, ali kod mene to uglavnom nije bio. Ako je i bio, sve je manje.
Teško mi je pomisliti da se u mojim riječima krije neka destruktivna namjera; naprotiv osjećam da je pozitivna i da mi riječi i ideje dolaze vrlo brzo i spontano izlijeću, što je 'van svakog razuma'.
Vjerujem tj.sigurna sam da se može stvoriti dobra veza između racia i duše. I da je za uspostavljanje 'veze' bitna dobra namjera.
Onda sve nekako ide samo od sebe.
Prije sam nekako podsvjesno odbacivala tu ideju, što mi je donijelo samo konfuziju i loš osjećaj. Zar mora biti loše i egoistično i egocentrično od mene to što drugima serviram svoje misli, dojmove, pa i uspomene? Ja ne mislim tako...jer na njih će sigurno naletjeti netko kome je to potrebno iz nekog razloga, ako ništa drugo da vidi kako smo svi povezani i vrlo slični....nije bitna forma, nije bitan sadržaj, bitna je namjera....
Koliko puta je nečija misao, pjesma, rečenica, umjetničko djelo potaknuto specifičnim doživljajem, izazvalo u meni titraj, ono nešto, da sam se na tren izgubila i zaboravila da nije riječ o meni, da je to toliko lijepo da sam se podsjetila na nešto svoje, možda izgubljeno i skriveno a možda i ne...to mi se npr.dogodilo danas dok sam čitala jednu knjigu. A i desi se mnogo puta, u raznim situacijama..kad te nečija sreća ili uspomena probudi. Mislim da se to zove i voljeti drugoga. Ljubav dolazi u raznim oblicima i pakiranjima. Isto kao što je i tijelo jedna cijela erogena zona, a ne samo par dijelova...nisam se trenutno mogla sjetit bolje metafore..al kaj fali ovoj?!


****
Sad da progovorim malo o onom što mi se vrzmalo po glavi prije spavanja, i diglo me iz kreveta..to je ljubav..ljubav prema sebi. Ono, kad je osoba prošla nešto, stekla neke vrijedne osobine iz arsenala nevidljivih vrijednosti koje se tako traže a ne mogu se prošvercat ili otet. Kad je osoba svjesna da je bitna orijentacija, a ne forma.
Zapravo, to je kad je osoba pomalo 'zaljubljena' u sebe, bez onog negativnog prizvuka, ovaj put. Počela sam to doista uviđati kod drugih, i da mi se to sviđa... I to se svakome sviđa, htio to priznati ili ne, to je ono što se primjećuje, što ljudi željni spoznaje traže. A primjećuju i oni drugi, kojima je to posljednja solucija.....ja primjećujem:

Poštenje i povjerenje u proces.
Kad osobom ne dominira ranjivi ego koji popuje, čudi se, gura se u redove, smišlja presoljene osvete, želi se dopasti pod svaku cijenu.
Kad osoba čita 'prirodu', i to se vidi.
Kad je sposobna uzdići se iznad/proći kroz okolinu bez potrebe da sudjeluje, jer on zna da je već dio nje.
Kad je minimalno pogađaju tuđi sudovi, mogući ili već postojeći.
Kad unatoč tome osjeća potrebu da bude lijep/a, ali ne fizički.
Kad se sam dobro snalazi među svim onim različitim obličjima koje je prikupio tijekom života i ne negira da ih je ikad bilo, dapače služi se njima u istraživačke i eksperimentalne svrhe.
Kad može da stupa u dodir s unutarnjim svjetovima gdje god se nalazi bez straha da bi to netko mogao primijetiti.
Kad ne osjeća krivicu pa je isto tako ne prosljeđuje drugima.
Kad je zadovoljan onime što je, jer je to njegov izbor.. Ili kad je osoba neobično dobro pogođena sa samim sobom sa svojim fizičkim izgledom, ponosna na specifičan koktel gena koji mu se udijelio, tu slučajnost koja ga čini zanimljivim, pogotovo ako je riječ o nekakvom odstupanju od 'standardnog'. Kad nema potrebu da se s nekim klonira...haha, pa zašto bi imao...? Odakle želja za baš tim? Klonirati se, a samo fizički izgled. Šarm i 'ono nešto specifično' se ne može...
Kad osoba ne nameće svoju ''gordost'' drugima.
Kad je zaštićena znanjem i mudrošću od nezdravih ponuda iz okoline.
Kada može izaći iz kuće razbarušene kose, i stići nazad kući zadovoljan obavljenim poslom...
Kada osoba oprašta lagano...ne lako, već -lagano...
Ima primjera još......

Dobar dio ovih stvari viđam,osjećam na momente, registriram ih na drugima, ponekad se pomalo služim maštom, ali uglavnom viđam to oko sebe i inspirira me, eto ima lijepih primjera ljubavi prema sebi i ovde na blogu, čiji se manjak ili...postojanje iste može dobro vidjeti iz samih riječi, tema i mnogo toga ostalog, eto primjeri su posvuda..

srijeda, 06.07.2011.

Osjećam nekakvu psihofizičku malaksalost, ko da sam živi mrtvac. Kao da se ne mogu naspavati, kao baterija mobitela kojoj je prešao rok trajanja; sve teže se puni i odmah po punjenju crkava.
Uvjerena sam da je to psihički umor, bojim se da samuzela prevelik zalogaj, (prevelike zalogaje u nadi da se riješim čim više tereta) da sam zakoračila predaleko u mislima nastojeći popraviti prošlost, budućnost, prikupiti snagu. I dalje je moj problem kalkuliranje, ali nažalost ne na onaj zdravi način i do one zdrave kritične granice... Nečega ima kronično previše u mom životu, ili premalo, i ja to više ne mogu fizički podnositi. S previše stvari u psihi nastojim držati korak i vjerojatno je to uzrok isccrpljenosti, pokraj one fizičke. Ne možeš postić kompromis između sebe i drugih...ugodit i sebi i njima....uh, ne možeš.Jednostavno, ne znam više 'obavljat' neke stvari kako sam to činila prije....

Moje tijelo kao da ne može primiti dovoljno od univerzuma, ili odbacuje,ili zaobilazi iz nekog razloga, ko voda oko kamena. Ili prospem po putu, radi osjećaja krivice.....se želim vratiti u stare zablude i nade, u psihičku 'odjeću' koja mi više ne pristaje....a znam da mi to neće uspjeti, iako niti ne pokušavam, već sam samo rastrzana....


Tako sam jebeno umorna da mogu čuti svoj vlastiti duh kako se bori za udah i za bilokakvu okrepu.
Radila sam par stvari poodne koje su mi se činile korisne, isključila kablove i čitala knjigu koju sam bila zapostavila neko vrijeme...i to me je malo podiglo, i sad opet osjećam jebeni umor, ko da je sama knjiga isisala iz mene zadnje zalihe.
Ne znam se oraspoložiti i podići i 'utješiti' ko što bi to mogla nekad.
Tražim nešto čisto,svoj duh, pomoć na putu, a ne vlastitog uma. Moje mi tijelo govori da mu je dosta....
Kad bi se bar mogla odmoriti, od intelektualiziranja, ograničavanja, napunit energijom ali kao da ne mogu doprijeti do izvora, previše slaba da činim stvari što sam činila prije, a previše slaba da napustim staro. A što je smiješno, znam koje su to stvari al ne znam što točno trebam napraviti...
Ne želim se hraniti iluzijam strpljivosti, kad znam da je moja baterija pri kraju i da je moram zamijenit novom ili nešto....

Pišem ovo u nadi da pronađem trag u psihi, promatram sa visine i gledam igre svog uma i pokušavam se uzdići iznad njega i pronać izvor snage koji me neće iznevjeriti, da skužim konačno što trebam trajno šutnuti od sebe .
Iako sam na dobrom putu, um često pokuša zavarat psihu. Treba mi suštinski izvor utjehe a ne......ništa iluzorno.
Naučiti razlikovati to dvoje.....
Osjećam se malo bolje, fala Bogu...hvala Blog.hr-u, čitatelju ovoga, hvala na pozornosti. Treba nam svima to, ponekad.

Puna ideja

Toliko sam puna ideja da mi je pomalo zbog toga neugodno. Htjela bih pisati o toliko toga, imam u glavi više subjekata, više tema za raspraviti, neke želim tek otvoriti, a neke od njih već dugo želim privesti zaključku, a postoji li bolji način da to učinim nego ovako?
Pitam se kako su praljudi dolazili do spoznaja; pa oni nisu imali kompjutere, nisu imali čak ni papir i olovku. Kako su to držali u glavi? O čemu su mislili?
Mi danas imamo alate za razvijanje samih sebe, razvijamo se u skladu sa tehnologijom, bolje rečeno koliko nam to tehnologija dopušta.
No puno tu ima posla, iako se sve svodi na vraćanje sebi i svom izvornom ja...uvijek je kod generalke kad se povade stvari van iz ladica, nered naizgled veći....ali kad se stvari pospreme, bace viškovi, zrak je čišći.
Ono što hoću reći je da je današnje vrijeme kompliciranije makar je boravak na zemlji olakšan. (hm?)
Iako je planet sjeban.
Anyway...imala sam ogroman nalet energije i nadahnuća, ali kao da je prošao kroz mene, poput duha...kamo je otišlo, ne znam......
Voljela bi učit ponovo talijanski kojeg sam totalno zapostavila, nemam vremena.....a stalno mi se ta ideja vraća.
Ko neki naleti pozitivne energije. Osjećam kako se atomi pomiču.
Di je zapelo? Zapinjem uvijek negdje na sličnim mjestima...kad malo bolje pogledam, malo sam stvari uistinu završila.
Tj.počela bih mnoge, a završila tek nekolicinu. Kojiput bi bila ponosna na sebe kad bi nešto napravila upravo zbog toga jer sam uspjela privesti kraju.
Ah. Koliko je samo poznatih djela ostalo nezavršenima, i to treba imat na umu.

ponedjeljak, 04.07.2011.

I wonder.... (''Čudim se''....)

Toliko puta su mi tijekom života govorili šta bih trebala. Što je dobro za mene. Uglavnom sam slušala. I ne pamtim da je iz toga proizašlo išta dobro.
Ono što me tjeralo na rast, na psihički razvoj , na razvoj mojih potencijala, na uspjeh...na sve stvari koje sam sama odabrala , nekako nitko nije sjetio da mi baš te stvari predloži.
.Kako je to moguće da sam ja SAMA našla INDIVIDUALAN način??
Eventualno netko tu i tamo bi netko predložio nešto pametno, ali to je bilo uglavnom naknadno, nakon razgovora samnom.

Sve ono što me dovelo nekamo, do gušta, spoznaje, vještine, nečega, nitko mi nije znao reći koji postupak je potreban, koja radnja, koi smjer. A navjek' su puni prijedloga....
Kako je moguće da nisu pogodili skoro ni jednu stvar ili se ja bar toga ne sjećam?

Cijeli život čujem šta bih 'trebala', i to nisu čak one stvari koje bi netko odmah pomislio.
Tu se radi o izboru brojnih stvari, pomalo bizarnih, kao što su, seksualni život, koji je tu posebno zanimljiv jer je često ovijen velom tajne i raznim spekuliranjima i prevratima, pa zatim kulturni život, obrasci ponašanja, boja glasa.....pa čak i stil odijevanja.

Pa zatim bioritam, seksualni impulsi (kao da imaju zapravo ikakav valjani uvid u to), prehrana, ah nećemo sad o tome.
Kako ljudi mogu misliti da znaju šta je dobro za mene ako me ne poznaju?
Ne kužim?
Kak bi znali šta je dobro za koga kad je to skroz individualno?
Pitam se, onako, pravim se da se čudim.....

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)