sjenovita strana mog uma

ponedjeljak, 28.03.2011.

Čije nas to osobine i potrebe oblikuju?

Mehanički uzrok svih pojava u društvu su ljudske, osobne karakteristike, ponašanje osoba. Za daljnje analize uzroka nisam dovoljno stručna. Malo ih je koji to doista jesu. Vele da takvi hodaju po pustinjama i da se pojavljuju pred ljudima rijetko , poput Jetija.
Dobar dio svega je lako vidljiv iz pozicije promatrača, bolje rečeno iskustva. I naravno, ako se pozabavimo- tko tu koga...?
Čije nas to osobine i potrebe oblikuju kao osobe, kao narod? Koji su naši pravi društveni 'roditelji'..? Potreba je ovdje za vlasništvom prevladavajuća. ( čak...čak ni ne nužno za respektom,sijanje straha je ključno).
Iza potrebe za vlasništvom krije se pohlepa. Nepoštovanje tuđeg. Iluzija prekomjernih (ekstra) prava na nešto. Meni to smrdi na narcisoidnost.

Osvrnite se od sebe i vidjet ćete pravi rasadnik narcisa, upravo na ekstra mjestima- il su ekstra dobra ili ekstra loša- po dvorovima i rukovodećim pozicijama ili po zatvorima. Logika majke prirode, i ''strastvena'' (morala sam stavit pod navodnike) priroda tih ljudi ih nekako povlači po samim ekstremnim mjestima, sim pa tam. Iz zatvora do fotelje. I natrag. Oni su brzogoreći i ''strastveni'' ljudi, za njih ne postoji 'medium'. Jebeš 'sporogoreće' ....


Nego....Političari imaju velike zadaće na svojim plećima, to je nesumnjivo. Oni su su regulatori društva, oni su semafori društva, da nema njih sistem bi se zasigurno urušio. Život bez njih je nezamisliv, između ostalog imaju funkciju i da nas potiču, da nas podsjećaju kako se i u naizgled očajnim situacijama kriju rješenja, oni su krijesnice u mraku. Oni su roditelji društva, autoriteti.
Na to nas oni svakodnevno podsjećaju putem medija, da nebi zaboravili.
Mora da smo stvarno glupi kad im vjerujemo. Dobro, ti su valjda u najmanjem broju danas. Al druga, opasnija stvar je kad odlučimo da nas nije briga. I to još za same sebe..!
Je li netko zna političara koji je pošten?

Može li biti apsolutno išta plemenito u potrebi da kontroliramo i usmjeravamo druge, budemo tuđi menadžeri, regulatori? Podsvjesno znamo da je to itekako ponižavajuće za druge, biti 'reguliran'. Kad nas 'reguliraju' ovakvi, onda to je upravo ponižavajuće. Jesu li nam stvarno potrebni menađeri, usmjerivači i regulatori? (ovakvi)..?
Sad kad smo skužili da nisu..mislim, donedavna pasivnost građana pokazuje da cijela nacija pati od sindroma manje vrijednosti, sindroma žrtve. Volimo sjediti i u jami samosažaljenja dok god dugo možemo. Samosućut je ok, ali kad preraste u kronično samosažaljenje, onda prestaje biti lijek već postaje anestetik koji umrtvljuje.

Osjećaj opće malaksalosti pomaže spoznaja koliko je duboko ovo sranje u kojem gazimo, koliko je problem velik, opsežan i koliko daleko seže u prošlost. Glava zaboli kad se samo osvjestimo i nakratko uronimo u kolektivna sjećanja naših predaka , u taj mutni oblak kontaminiran patnjom, traumom i izgonom. Zato se suzdržavamo od suza, mogle bi nas opeći te suze, koliko su koncentrirane... Još uvijek nas je premalo koji razumijemo....premalo nas je da bi zajedno rekonstruirali taj oblak.
Oduvijek je lijek za sve bilo poliranje, izbjeljivanje, abrazivna sredstva, hrana, sprejevi, kava, seks na eks. Novine. I zaborav.


Valja se zapitati-odakle nam taj prirođeni strah i prezir od...političara? Odakle taj stav? Jel taj stav prešao s mikro na makrorazinu (obitelj kao prva preslika, rezultat unutarnjeg stanja osoba u obitelji, pa se širi dalje u društvo) ili je obrnuto, zakoni društva su utjecali na obitelji? Što je nastalo prije, vlasništvo ili obitelj...? Što je pošlo loše u reguliranju zakona po pitanju vlasništva, sankcija, kažnjavanja? Mora da je nešto zapelo davno ranije. .
Odakle se uopće pojavila ta narcisoidnost i prevelika samouvjerenost pojedinih ljudi?
Te karakteristike bi trebale pripadati dalekoj prošlosti, u svakom slučaju prošlosti, a zašto je još uvijek prisutna posvuda ? Možda smo na loš način educirali, previše se uplitali u sankcioniranje, ili smo imali pogrešne načine. Možda su metode bile pogrešne, i mjesto da su oholost i pohlepu ublažili, oni su je rasplamsali dok ona nije prešla u žestok osvajački nagon i u agresiju i manjak suosjećanja. A sve se prenosi iz generacije u generaciju. Čovjek je postao otporna sorta- zapravo izvježbana životinja. Učenja i vještine-kako čim više uzeti, i kako pokušati izbjeći posljedice... Tako će naivac s jedne strane opljačkati , koristiti sitne rupe u zakonu, nepažnju i povjerenje drugih, a oni koji imaju 'malo više afinitete' i apetite će stvarati rupe u zakonu (nisu se stvorile same), krast će na daleko sofisticiraniji način. U biti, jedino što je na njima sofisticirano je njihova skupa odjeća (ako je uopće to) a mi smo im pustili da se ta riječ prislanja baš uz njihovo ime.
Sve u svemu, podsjećaju nas na jako loše roditelje, koji jedno misle, drugo govore, a rade treće. Ti naši koji nas 'reguliraju'...


Tko je unio prvu klicu nepravde u svijet? Jeli taj narcisoidni potencijal u svima nama, odnosno je li ta mračna strana, potreba za ne-sviješću, u svima nama,uvijek prisutna? Ne-svijest je točno to- iluzija da se nešto može postići na silu, da ne samo da se može nekog natjerati na nešto, nego da se to i treba, da netko sam po sebi, ili iz nekog razloga, zaslužuje više od nekog drugog.
Zlorabi se i eventualno znanje i inteligencija, pod jadnom podsvjesnom isprikom 'prava na nešto'.
Umišljeno pravo na nešto ekstra, uzaludni pokušaji da se prevari majku Prirodu i majku Logiku na trajno.... U svakom slučaju dolazi od trpnje. Osoba nesumnjivo misli da ima pravo da joj se nadoknade duboki unutarnji kompleksi, proživljene patnje.
Iz nekog razloga osoba se opire prirodi, dapače, pokušava prirodu prilagoditi sebi, ne vodeći računa o drugima.
Evo upravo imate formiranog narcisa pred sobom.

Jesmo li pak svi narcisi, u najtamnoj strani ličnosti? Ustrašeni, potlačeni, pa pobunjeni i jebeno gladni osvete?
Možda smo bili nekad, bili skloni nekad, možda smo se ipak uspeli koju ljestvu više na evolucijskoj ljestvici.
Možda je ipak da tu energiju, u određenoj količini nosimo u sebi, a da je na nama je kako ćemo je upotrijebiti- kao gorivo, osvjetljenje, kao luč kojom ćemo osvjetlit tu mračnu špilju nesvjesnog?
Tako i mržnja i strah prelaze u nemir, pa se tijekom raznih popratnih životnih procesa, ukoliko obratimo pažnju, nemir pretvara u mir, mir u duševan mir i onda opet u onaj pozitivan nemir, u spoznaju, volju, žar, duševni integritet.

Duševan mir daje snagu. Duševan mir dolazi od dugo vremena provedenih u apsolutnom nemiru. Iz duševnog nemira učimo kako pronaći načine da si osiguramo optimalnu količinu mira, optimalnu količinu prava na mir.
Učimo prolaziti kroz šumu jada i nesvjesnosti, izvlačiti se iz nje svaki put sa sve manje ogrebotina, ali ne sasvim neozlijeđeni, jer nam to nije cilj. Cilj nam je naći pruće kojim ćemo zapaliti vatru.
Pruće-kao sredstvo za paljenje vatre, načinjeno vlastitim rukom , nasiječeno vlasitim sječivom, iz 'one odurne guste zastrašujuće šume'..
(ova metafora s prućem nije baš skroz moja, ali je odlična). Važno je napomenut- jebeš pruće koje ti netko drugi dostavi/proda za male novce. Bitan je proces pronalaska i sijecanja pruća u onoj egzotičnoj šumi, te izvući se žive glave iz nje, uz instinkte i trikove kakve divlje zvijeri. (A zvijer uspijeva tako što pažljivo upoznaje teren.)

Znači, osloboditi se od straha od nemira te šume. Oslobodit se straha od misaonih procesa, od pitanja, kakva kod bila, makar i vodila na popravni ispit. Sve je bolje nego...miran nemir. Miran nemir uznemiruje, tjera nas da sjedimo u govnima. Ono što hoćemo je nemiran mir, osjećaj trenutnog potpunog odsustva depresije, a između toga stoji zadatak da otkrijemo šta nas muči. Uz napomenu da je odsustvo depresije i duševan mir faza, i nije stvorena da bi bila nepomućena, funkcija joj je da tjera dalje, da nam osvijetli put.
Sve nas nekamo vodi. Aktivno bavljenje rješenjem problema smiruje, jer samo po sebi daje osjećaj da se ide u nekom smjeru.

I tako.....krenula sam pisat o političarima...no kad se čovjek pozabavi sobom i svojim dubljim problemima, odbojno područje politike nekako pada na sporedno mjesto..
Kad bi svatko na osobnom nivou propitao malo o uzrocima tih neprirodno dugotrajnih pojava u društvu, manje bi nas zanimale novine, više bi se posvećivali sebi...


.

srijeda, 23.03.2011.

Memories of green

Poslušajte poznatu Vangelisovu skladbu, koja je 'zapela za uho' sigurno svima koji su gladali film 'Blade Runner' (a ono što zapinje za-oko, i daje filmu poseban ton, uz savršenu glazbenu podlogu je mlada replikantica Rachel.)
Ni sama nisam sigurna što mi je to toliko magično privlačno u tom filmu, nekako kao cjelina mi je izvrstan, a ovakav soundrack mu donosi gomilu bodova.
Film podsjeća i na prošla vremena u kojem nije bilo pretjeranih i nepotrebnih spec.efekata....da ne pričam o kvaliteti i smislenosti filmova u usporedbi s današnjim...ma tko se danas istinski uzbuđuje radi 3d naočala?? Filmova danas?
A eto, film je porukom dosta ispred svog vremena....

Inače cijenim dobru filmsku mjuzu, muzička podloga u filmu je vrlo važna.

ponedjeljak, 14.03.2011.

Šoljica viceva za bolje raspoloženje :)))

Srpski vicevi su zakon. Jedino kaj valja.
Nisam ih prevodila na hrvatski, to....nebi bilo više to. :))))


Taj film ni Kusturica neće snimati

Izraz kojim se nekome želi staviti do znanja da ne postoje šanse da će se odredjena stvar desiti.

- Znači ima da udjem u klub, dodjem do njenog stola, predstavim se i kažem bićeš moja. Shvatiće da sam ja alfa mužjak koga je čekala celog života. Biće opčinjena, a nakon toga ćemo toliko strasno voditi ljubav da će se i u porno industriji postideti. Celu noć će vrištati moje ime kao da sam jedini na svetu.
- E moj jarane taj film ni Kusturica neće snimati.



Radna navika

Sposobnost da se uz minimum duševnog bola obave sve aktivnosti koje nam se inače ne rade.


Žena
Osoba koja hoće da je muva muškarac sa stavom, a da bude u vezi sa muškarcem koji lako te stavove prilagođava njoj.


Krmača monitor

Glomazan uređaj starijeg datuma proizvodnje. Dominira na radnom stolu zauzimajući ogromnu površinu. Duži je od noćne more. Ukoliko se koristi par godina, primećeno je da se socijalizuje: peva dok je uključen (zapravo pišti) i povremeno namigne.

-Dragi, možeš li doterati časom viljuškar do sobe? Treba da maknemo krmaču, hoću da izbrišem prašinu sa stola.


Meni više ni baba ne daje da jedem
Izraz kojim saopštavamo nekom da smo se mnogo ugojili, s obzirom na činjenicu da ona uvek smatra da smo mršavi.
- 'Ajmo na pljesku.
- Ma, kakva pljeska, meni više ni baba ne daje da jedem.


Lešinari
Ono što deca postaju, kada gosti odu.

Ne diraj tu princes krofnu!!! MOJE!
Šta! Samo ovoliko soka ostalo!? U majke im ga željne.
One kiflice što su mirisale da ti suze pođu od miline...otišle.
Eee! majko de će ti duša!?
Vidi, vidi ovaj ostavio pola parčeta torte!
MOJEEEee!!!



Lupiti krpom o stol
Muževan čin ortodoksnog papučara.



>Oženjen
Onaj koji u kafani podiže noge dok konobarica briše pod.


Pije k'o mlad beton
Notorni alkos, koji je u svom pohodu i Ruse zajebao. Izraz potiče iz toga što je mlad beton (id est, tek sipan) potrebno non-stop zalivati dok ne sazri.



"MOJSIJE OSEĆAJ"

To je onaj osećaj kada pešaci čekaju zeleno svetlo na semaforu. Automobila nema a crveno svetlo nikako da se transformiše u zeleno i niko nije toliko jebeno moćan da pređe ulicu. Ljudi i dalje čekaju, neizvesnost je u njihovim glavama. I tada, tada dolaziš ti, sa moćima pobesnelog vepra i mudima velikim poput turskog topovskog đuleta...
Bez ikakvog razmišljanja prelaziš ulicu. Masa koja je do tog trenutka čekala, kao penzioneri u banci Inteza, kreće za tobom iako tebi na leđima ne piše "Come with me if you want to live", ne znajući da li ih vodiš u propast ili koji već kurac.


Da vas čujem!
Idealan način da pevač na koncertu izbegne pevanje izuzetno teške deonice.

Vi mislili da vam pevač daje da pevate zato što vas voli? Eeeee, sutra malo.


OPTIČKA ILUZIJA

Kad neko izgleda inteligentno zahvaljujući naočarima.



BRZALICA

Zadnjih pola sekunde reklame za neki lek, u koju narator uspe da ugura dve do tri složene rečenice.

Zadaljeuputeolekuizbogmogućihnuspojavaismrtonosnihposlediizazvanihkorištenjemovoglekacaobratitesevašemlečnikuillekarniku.
Kočuočuo.


Naši smo
Izraz koji opravdava to što smo stoke na porodičnim veseljima dok jedemo hranu.

-Izvini što ja ovo ovako rukama uzimam.
-Ma slobodno,naši smo.


Impotencija
Kad je muškarac opušten do jaja.


Crkvena mafija
Oblači se u crno, vozi besna kola, nosi krstače oko vrata, preti nam da ćemo videti pakao....

14.03.2011. u 17:58 • 7 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.03.2011.

Trenutak nadahnuća

Nadahnuta sam. Neznam čime, jeli uzrok tome sjajna probava , sjajan ten ili je to tek posljedica toga što sam trenutno tako dobre volje.
Imam veliku volju za stvaranjem. Prisjećam se trenutaka kada sam s lakoćom primala i gotovo jednako lako provodila svoje zamisli. Bez škripe i šumova. Ne čak ni ono kad ti mnoge sjajne ideje prođu kroz glavu, pa stoje u zraku nego kad uz njih ide i pripadajuća težina, koja će usmjeriti ideju ka njenoj vanjskoj manifestaciji. I znaš da će biti zabavno.
Kada sam nadahnuta, nečime, osjećam se ko voćka poslije kiše, ko paprat što se njiše okrznuta toliko potrebnim kapima kiše.
Manje mi je važno kako što zvuči prema van, jeli lijepo; meni nema sumnje da je lijepo. Zašto bi itko posumnjao u ljepotu toga..

03.03.2011. u 12:47 • 10 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.