sjenovita strana mog uma

srijeda, 30.06.2010.

Svi smo mi i minus i plus

Deep down, on the shadow side… Zašto je čovjek uglavnom nezadovoljan onime koliko ima? Zašto se ne može time zadovoljiti, zašto ne prima? Koliko čovjek mora pomisliti da mu je dovoljno da primi-da bi mu bilo dovoljno? Nekima jedan vedar pogled, dodir oboji svijet, a nekima ni sva pažnja ovoga svijeta ni glađenje kite nisu dovoljni da spasi dan. Zašto je to tako? Jeli stvar u prirodnoj naravi osobe..? Mislim da u sjenovitoj strani svačijeg uma postoji želja za samoostvarenjem. A što znači samoostvariti se u skladu s ritmom i potrebama duše? Nemojte mi reći da vi doista ZNATE cijeniti što imate i koliko imate. Nisam baš sigurna jer ....koliko puta se imate priliku uloviti da se ne možete prepustiti užitku sadašnjosti?

Zašto ljudi drže u sebi svoje skrivene misli, sve one dijelove psihe za koje bismo voljeli da ne postoje? Svi imamo tu stranu. Svi smo mi i plus i minus.. Svi smo rezultat pluseva i minusa, matematički zbroj. Ne postoji samo pozitivan smjer….. Ne postoji, ja vam kažem. Vesper kaže.. Reći da smo orijentirani isključivo na dobro, je vrlo umišljeno….. Nema napretka, nema ničega dok se ne desi kemija između minusa i plusa…inzistirati da čovjek miruje poput jezerca je glupo i zatupljujuće…to je ubojstvo duha. Budimo realni, svi smo sjebani. Sa većim ili manjim varijacijama, makar ni ne znam što točno uzrokuje te varijacije. Svak ima svoj sjenoviti materijal, a budući da je sadržaj individualan, valjda smo si sami krivi za njega. Neznam. Jeli ljepota života u mirovanju ili spoznaji?
Neznam ,ali sad sam se sjetila onih atomskih bombi i pitam se jeli lakše živjeti brže kad smo pod stalnom prijetnjom. Koji kurac postoje te atomske bombe?? Koja se to faca našla nadležnom da drži veliki detonator u rukama? Ono- ako neće bit po mom, onda neće biti nikako…
Mislim da je nekako u prirodi čovjeka da sve zasere. I da se natječe. Zapravo, točnije bi bilo da on sam bira što će i kako će, ali nekako, kirurškom preciznošću, a da nije ni svjestan, uspije i najbezazleniju stvar okrenuti tako da sebi maksimizira korist. Ali problem je da nemožeš maksimizirat maksimalno svoju korist a da time barem minimalno ne oštetiš druge. I tako on svaku priliku iskoristi da zasere. Da ukrade,iskoristi, sebično. Nemožeš nikad jesti tuđi sladoled a da netko zbog toga ne mora pojesti tuđe govno. Gladne mrcine bi htjele uživat u životu pa kradu tuđe blago, tuđu ljepotu, tuđe resurse. Ili barem tuđu radost.
Čovjek se preserava koliko mu to okolina dopušta. Neki uspiju preplašit državu. Ili cijeli svijet. A mi se najviše bojimo za svoju materijalnu sigurnost..zato je svijet u kurcu. Imamo li mi mir trenutno ili smo u zatvoru? Mi se trenutno borimo protiv debelih, ružnih, masnih kretena što se bore za pozicije, al na koji se to mi način borimo? Tj.kad ćemo se jednom početi boriti, hoće li to biti na pravi način, ili ćemo i od te borbe napraviti senzacionalizam, ideologiju, hoće li sjenovite strane ljudi gladnih i žednih slobode iznjedriti nepodnošljivu potrebu za protuobranom i uzdizanjem? Kamo to onda vodi? Svoju smo inteligenciju već prodali, hoćemo li prodati i svoj duh, sad kad se počelo shvaćati da postoji tvar vrijednija od dijamanta i nafte.


Znači, svi imamo sjenovitu stranu, vlastitu Pandorinu kutiju….ali kako to maksimalno iskoristiti..? Nitko ustvari ne želi biti miroljubiv, pomirljiv, svi paze na estetski dojam i friziraju svoje živote, šute o najbitnijem, da im se nebi poremetio njihov lepi mir. Ne žele biti zajedno sa ostalima. Uvijek na neki način žele biti bolji od drugih, na koji god način im to uspjelo kao privid. Što bi ih koštalo malo pozitive u životu, da se malo otvore, budu iskreni..nego uporno žele biti posebni, čistunci..? I paradoksalno, to im ne uspijeva.

utorak, 29.06.2010.

O kuhanoj ribi

Ja sam pravo malo čudo. Od jutra sam napravila desetak raznih stvari, počela desetak raznih aktivnosti-poslova i promijenila isto toliko i raspoloženja. Žderem salatu i još nešto za stolom, ogladnila sam već od tih silnih nezavršenih poslova. Jeli multitasking zapravo pametan? hm. Ne mogu se koncentrirat jer istovremeno učim, planiram neke važne stvari, obilazim blogove, mislim na drage osobe, pričam s univerzumom i još neke stvari, i to sve odjednom. Mislim, voljela bi prestati razmišljati, ali to je osobi poput mene doista teško. Niti mi se taj način života sviđa. To je kao da Isadori Duncan zabranite plesanje, ili Saši Antiću repanje. Ili Severini pjebanje.(aha!) Piskaranja se ne želim odreći. To mi je ko fitness za dušu.


I tako ja jedem, grickam, evo..konzevu sardina, njih obožavam. Samo unutra piše (na ceduljici u kutiji)- Škaram! (sphyraena sphyraena). ? Pripada obitelji štukanaca (Sphyraenidae). Boja tamnosiva ili smeđozelenkasta, prema dolje srebrnkasta. Dužina do 1.20m (nemoj je...!), težina do 4 kg. Srednja lovna težina oko 0.30.kg. Mrijesti se u drugoj polovici ljeta i početkom jeseni. Meso vrlo ukusno (slažem se!), osobito ako je pečen ili kuhan.
Nađe se po cjelom Jadranu, ali prvenstveno u njegovu južnom dijelu. Dok je u Dubrovniku obična riba, u ostalim je krajevima rijetkost. Drži se pretežno uz samu obalu, bez obzira na vrstu dna, a privlače ga blizina slatke vode, pa ulazi i u ušća rijeka. Poznatija su lovišta uz Konavoske stijene, u Župi dubrovačkoj, Slanomu i jugoistočnim predjelima Mljeta. Nije sasvim rijedak ni u okolici Splita.

Sardine i cijela ta obitelj štukanaca su vrlo zdrave,ako netko nezna,jer sadrže puno omega3 masnih kiselina, posebice kad su u konzerviranom obliku. Ali skuša je tu daleko rekorder, ona sadrži najviše omega3 od sve plave ribe, što je čini vrhunskom namirnicom. Pečena na roštilju,gradelama je savršena, baš po mom ukusu. Inače, obožavam ribu, jedna od rijetkih stvari koje su mi bile super i kad sam bila mala, i sad. E tu su definitivno umiješani geni. Volim ja i suhe klobase, super su fakat,pogotovo naše, ali kad meni netko spomene ribu na gradelama...ko da si nekome spomenuo..neznam, ćevape i eurokrem. Čudno, ha. Čak i kuhanu ribu volim, a kuhani ćevapi i nisu nešto,pretpostavljam. Al bogme nije ni kuhani oslić.

Izvukla sam konačno pravu kartu-kartu mira. Kartu pozitive i sada gledam sa svjetlije perspektive. A to je..kad ti ništa ne pritišće živac, kad ukloniš nepotrebne suvišnosti iz života. Kad imaš snage disat punim plućima... Ponekad čovjek umisli (neki ljudi, masa ljudi) kako je najbitnije ukloniti salo za sretniji život. Imaš salo oko mozga-to prvo trebaš skinut....u glavi imamo kile..meni je otišlo sigurno pol kile kad sam izlanula onu listu jučer, a limfa bolje protječe nesmetano otkad pišem blog. Iskrenost je lijek za sve. I smij se kad ti je najteže. Pronađi put, alternativu. Izrezbari vrata, otvori prozor. Riješi to salo oko mozga, detoksificiraj se od suvišnih misli. Stavljam se na dijetu od suvišnih 'ideja' i pizdarija. I da, zadržat ću tu kartu..

ponedjeljak, 28.06.2010.

Evo sad mi je malo dosadno, glava mi usijana od učenja pa evo nešto malo light prije spavanja. Izmrcvarena našim net portalima,evo liste ljudi sa naše estrade koje bi po mojem trebalo stavit u top, a koje bi ja rado osobno našpičila.
Evo liste.mada ima još, al ovi su mi najiritantniji:
Nema hijerarhije, svi su pobjednici, i svi dobivaju vibrator na dar.

1.Nives celzijus
2.Ante gotovac
3.trio Dikan, dolores.,pokos
4.nikolina pišek
5.sonja kovač
6.kristijan curavić
7.mia begović
8.Antea Kođomna,ivana ergić
9.jelena i janko
ella dvornik
danijela trbović
u zadnje vrijeme, goran višnjić i žena mu, ko i još jedan goran, i žena mu

Iznenađeni, nema severine,grubnića? ajde, nek onda uđu u top 15. Možda se još koga sjetim.
Od političara su svi ljigavi i bezvezni,od keruma i čobankovića do jadranke. al jadranku ću poštedit jer je žena i jer joj vjerojatno nije bilo lako u životu.
Zaključila sam da naši ne zaslužuju moj komentar.

Al evo za par ljudi preko bare-

Lista najiritantnijih koji mi padaju na pamet-
Bono vox-dosta više kenjanja, nabavi platfoprme ko što je to učinio sarkozy i ne kenjaj gluposti, i daj štogod iz vlastitog džepa
jessica alba-iritantna do bola, antipatična, opsjednuta kilama, loša glumica.
miranda kerr- kutija fasadeksa je više seksi od nje.
beyonce i jayz-jer mi buši bubnjiće; jer je ružan,gadan i tko zna što još.
gerard butler-nezasitni kreten.
jason statham-glupi, dosadni bilder
lima i jarić-retardirani, oboje si pašu.
heidi klum-ta baba ništa u žiotu ne radi nego pokazuje guzicu.
megan fox-glupa do bola, inače fenomen jer je preglupa za išta.
candoleeza rice, michelle-pokvarene do bola.
madonna-napisala sam post o njoj
brangelina-netreba posebno objašnjavat

Evo i par simpatičnih, pozitivnih figura iz lijepe naše koji mi padaju na pamet (koji me barem još ničim nisu izbezumili):
Hladno pivo-simpa dečki
Rundek- ne treba posebno objašnjavat
josipa lisac- ah, pa, josipa!
dečki iz TBF-jer su hrabri, pametni,i slatki. imaju muda.
edo maajka-simpa
colonia-cool
vinko coce-simpa. čini mi se dobar k'o kruh.
kreš mišak-cool lik. drag i sladak.
goran milić-pametan lik, sve ok.
ivan šarić i tonka, barbara kolar od voditelja,ajde, duško-da se mene pita,oni bi bili jedini voditelji u hr.
đelo hadžiselimović-pa zato jer...!

gwen stefani-cool žena, družila bi se s njom
benicio del toro-khm.makar izgleda ko beskućnk, i ko da bu svaki čas zaspal s čikom u ustima, jako je sexy.
salma hayek i halle berry-jer su lijepe
david icke-jer je hrabar, pametan, i treba ga slušat jer čovjek dobro govori
jim carey, i jenny mu-nestabilan malo, ali zato dobar čovjek, vrlo inteligentan, da dodam i glumčka legenda
aries spears-kako je sprdao jayz-a,jooj
jack nicholson- jedan od naj glumaca, uopće. šarm, neda mi se trošit puno riječi
julia roberts, tom hanks-dobri glumci, simpa ljudi, čak i ćudljiva julia

četvrtak, 24.06.2010.

Dan državnosti

Večerala sam i škicnula kroz prozor i skužila ovješenu zastavu, koja me je iznenadila na sekundu. Čisto sam zaboravila da je sutra državni praznik, tj.praznik u čast našoj silovanoj Republici Hrvatskoj. Kako lijepo zvuči 'Republika'...

U know, nije Hrvatska loša zemlja, ima ona potencijala, ali ljudi poput Gotovca i sličnih jebu nam prosjek. Tko zna, vjerojatno zemlja krije dobar postotak inteligentnih ljudi ali su osuđeni na život u sjeni, ili im tako i odgovara. Ili su prolupali...da tak kažem, predali se, privremeno ili na stalno. E na te ljude sam ponosna, ne na sve one nabiguzice što nam kvare državni prosjek. Npr.glupost ante gotovca pojede npr.pamet 25 ferovaca! Ili 2500 ferovaca..ma zapravo, to je nemjerljivo brojkama. Samo se simbolično izražavam.
Ali kako god, stanje u državi...zaključujem da je stvarno loše, ne po žaljenjima građana i sl, nego... Narod živi u velikom grču. Dovoljno je pogledati na ulicu, i dobije se snimka kolektivnog psihičkog stanja u RH. Ja mislim da se reprezentativni uzorak može dobiti kad se uđe oko podne u tramvaj. Neznam, uđem u tramvaj i osjetim takvu napetost i nervozu u zraku da to nije normalno. Ljudi su zgrčeni, mladi nervozni, ko da su u stanju šoka, ko da se upravo nešto strašno događa. Ko da upravo čekaju na red za evakuaciju, ili ko da su u karanteni, a ne ko da idu na posao.... Pokušavaju otjerat nervozu cigaretom ili neukusnim humorom. A nije vrućina. Niš ne smrdi.
Ljudi u Hrvatskoj nisu sretni... Ne očekujem da odjednom umjesto smoga počne mirisati trava (marica) po ulicama pa da svi nasmijani pocupkujemo....zapravo , to nebi bilo loše. Samo da...da tak nešto možemo postić bez droge i ludila. Da je prirodno pocupkivati na ulici, zastati...nisam rekla da se tako nešto ne može vidjeti u nas, nego bilo bi dobro da je češće...da se ne vrti sve po istim obrascima... Istim računicama... Mislim da se ljudima povraća od računica, obrazaca.... I tuđih preseravanja, a da je sve manje uglađenosti i finoće. Trebal bi Zagreb biti onak pravi 'gospodski' grad. Brijem da to stari ljudi itekako kuže.
U gradu je previše solarija i narodnjačkih klubova, trebalo bi ih smanjit. Baš kako su i došli,haha. A kako su došli?
Ja sad pričam o posljedičnom stanju....a koji je uzrok? Lako je pričat sad o Jaci, ovome, onome..al stvarno, kako smo došli do toga? Jer neznam baš da su Hrvati lijen narod...rekla bi da su preplašeni...prisilno pasivni. Ratom koji je bio, da su u vječitom strahu od prijetnje, da je to ostalo...Uglavnom, trebal bi nam Chuck Norris da nam popravi stanje u državi, ne znam kaj bi drugo pomoglo.

Nema toga što Vesper nebi mogla podnijeti. Ona uvijek ide naprijed, bez obzira na loše uspomene koje joj često naviru na oči, ili je zateknu u snu. Vesper može podnijeti sve što se događa, može pronaći put, svoju malu oazu sreće i nade, svoj mali vrtlog energije, svoju malu elektranu. Vesper mogu neke stvari razočarati, ali ništa je više ne može srušiti ili natjerati da se zatvori u 4 zida. Ona će se odjenuti, ići naprijed, kako god bilo. I neće očekivati najgore, kao prije, kad joj je svako jutro počelo nesvjesno ili sa strahom u kostima. Odsad ona živi u svome svijetu, doista u svome, jer zna da pukim promatranjem ne može napraviti koliko vlastitom pozitivom. I nije ju briga tko će joj i hoće li joj tko govoriti iza leđa i kakvu će sliku netko skrojiti u svom umu, ako je misli stvoriti na temelju predrasuda. Odsad Vesper živi svoj život. Još jače.

nedjelja, 20.06.2010.

Koliko čovjek doista ima?

Kakvo je stvarno činjenično stanje u vašem životu? Tko može reći što je stvarno? Uopće, a trenutno? Vaša institucija, bankovni račun,vaš namještaj…no tko ste vi, što vas čini uistinu? Je li to ono što je oku vidljivo ili ono drugo? Moja izmišljotina nije ništa lošija od one moga susjeda koji svako jutro drka u wc-u. Moje želje i fantazije…to sam ja, to je moje, krojim ih ja, lijepe su i razumne, i one predstavljaju moj potencijal..
No kaj čovjek doista ima? Koliko si čovjek smije umisliti da mu pripada? Što je pametno da pomisli da ima? Na kraju je sve privid. Na nama je da ga krojimo. Ko i perspektivu. Nije ni čudo da je danas na svijetu toliko narcisa.
Koliko sam samo puta poželjela da sam glupa...bila bi stoposto seksualno privlačnija, mislim si..ko nekad. Sada sam ekscentričnija. Ugodna sam osoba, ali to ne pomaže kad sam naučila stvarno gledati stvari. Jest da te to diferencira od drugih, ali to je i namjena toga-da se nađe sebi slične. Ja sam zapravo normalnija nego što mislim..a glupljima od mene je teško pojmiti da-jer zašto bi itko imao toleranciju prema različitima od sebe?? Život je tako ponekad jebeno šugav i neodređen. Kojiput dan ništa puno ne donese, skoro ništa doli rutine. Ili mene prestaju očaravati stvari ko prije. Fantaziram manje. Ili mi jednostavno fali strpljenja. Nestrpljiva sam jer bih htjela odmah doći do stvari kojih želim, žuri mi se i zamjeram samoj sebi jer mi put nije sasvim jasan. Kojiput se osjećam tako manjkavo.

Što imam više znanja, to sam ludja.

Kako je dobro živjeti u trenu i ne imati petsto planova i imperativa...A imat se čime baviti..ali kad odjebeš očekivanja i mutne planove i usredotočiš se na ono što imaš i što si uspio...i onda skužiš da je ok biti nesavršen, da je s tobom sve u redu , baš zato što si svoj. Što mnogi fulaju u startu.
A često fulam i ja...

Ova kiša djeluje tako...blagotvorno. Tišina. Utapam se na nekim ulicama Broadwaya...crna odijela, limuzine i jazz bar. Ko da mi pada na dušu i omekšava je. Smiruje...samo neka pada.. I ništa ne može oduzeti ovaj mir koji imam sa sobom. Strah je tu, ali ja ga šaljem kvragu. Boli me đon.

petak, 18.06.2010.

Ima jedan tekst koji me instantno vraća 'u zenit'....


Sve što prolaziš sada i uvijek služi samo jednoj svrsi, da te nauči i ojača pod uvjetom da imaš oči uvidjeti to. Stotinama puta vidio si da je tome tako. Vjerovao si i vjeruješ sada, više nego ikada. Jer vidjeti je vjerovati, a čak i bez očiju vjera čini čuda. Nastavi.
Uvijek traži istinu, posebice kad je teško. Samo ona će te istinski očeličiti, iako se često neće tako činiti.
Ne utapaj se u ljudima. Molim te ne čini to. Radi samo po jednoj maksimi:
Daj im ljubavi. Sebe daj im cijeloga . Daj se nesebično i bez straha. Daj uvijek, a kad zaboraviš to činiti lupi se po čelu, prisjeti se. Nadoknadi. Ispričaj se.
Od davanja dobit ćeš sve na svijetu što ti treba. I više.
Sjeti se koliko si velik, koliko ogroman možeš biti baš onda kada zaboraviš na sebe i nestaneš u vjetru smijeha, kada daješ, kada se ne utapaš, onda kada je jednostavno sve što takvim mora i može biti, a komplikacije su tu samo da te razonode.
Ne traži uvijek, ne traži prečesto od ljudi. Molim te, prijatelju dragi, pusti sve samo da ti dođe. Znaš da hoće. Učini mi to, bit ćeš sretniji - unatoč tome što ljudi umnogome daju kada ih tražiš. Pusti ih da žele od sebe samih dati.
Pusti ih neka daju u nijemome smiješku.
Kad osjetiš da ne daješ, kad osjetiš da se utapaš u drugima, kad osjetiš da tražiš previše - samo sjedni mirno. Samo udahni. Sjetit ćeš se. Hoćeš jer si uvježban, jer tu vježbu činiš mnogo. Vježbu prisjećanja, vježbu vraćanja u zenit.
Sjeti se toga posebice kada žudiš dati a nemaš u tom trenu kome. Samo sjedni. Sklopi oči. To vrijeme uskoro će doći. Uvijek dolazi kada znaš dati.
Ne zaboravi sjediti u tišini. Sjedni često. Rodit će se krasna buka iz te divne tišine.
Čim osjetiš inat, prkos, nestrpljenje, cinizam, nerazumijevanje, kad pomisliš da se velika kugla ne vrsti po ritmu tvoje volje; opet sjeti se svega. Sjeti se da ne postoji nepravda veća od one koju činiš kada TI SAM zamjeraš. Kada ne ideš toplim valom prema svemu, plimom koja ruši i topi tisućama puta jače od šake i groma.
Vele da je najbolja osveta živjeti dobro. Ti živi bez osvete, samo voli - vidjeti ćeš sam. Kad god si to činio dobio si sve što silom nitko nikada osvojio nije.
Ne brzaj sa ljudima. Ne brzaj sa davanjem čak, ne brzaj sa traženjem od ljudi.
Presuši neka emocionalna jezera, podigni branu na jednom koje vrijedi više od sviju ostalih. Onome gdje je voda čisti gejzir. Pusti plimu da utapa one koje voliš, nauči voljeti mnoge, ne škrtari, a sve one koji te okružuju neka je osjete barem kao izmaglicu na površini i predivan prizor. Nemoj tražiti inspiraciju i ideal u drugima, budi njima inspiracija. Nije lakše, ali je bolje.
Ne žudi odveć ni za čime. Kada osjetiš preveliku žudnju, ona koja te stane odvlačiti od sebe, opet sjedni. Sjeti se. Udahni duboko, sklopi oči… i vrati se.


Robert Marinković

ponedjeljak, 07.06.2010.

Glupi ljudi i ljudi bez duha vs. pametni-nespojivo

Glupi se ljudi i ljudi bez duha uvjek čude pametnim ljudima koji imaju duha. Ovi prvi nikako ne shvaćaju ove druge. Misle da su ovi drugi -glumci, toliko im je čudno da ovi nemaju potrebe za presreavanjem i dokazivanjem jadnim gestama da naprosto misle kako mora da glume, da su veći glumci od njih samih, da imaju sigurno neki pakleni plan u pričuvi, mada im istovremeno osporavaju mogućnost da im priznaju to kao umijeće. Jednostavno ne žele, a vjerojatno stvarno i ne mogu dokučiti o čemu se radi , pa su gnjevni ili bijesni. Ili pokušavaju to prekopirati, ali uvijek potajno zavide. Zavisi o aspiracijama osobe, al nijedno ni drugo nije dobro. Sigurno nije lako biti u koži osobe koja nema duha. Mora da je mučno.

Neki ljudi jednostavno ne mogu shvatiti da kad čovjek ima duha, da mu nije potrebno da bude jadan, napuhan ko paun, ili histerično odrešit glumeći karakter. Jedna me stvar zgraža još od...neznam točno otkad, ali ne shvaćam, je da se ljudi koji su nadrkani, hladni, arogantni, uglavnom bez duha (i baš me briga koliko im je nevidljiva dušica ranjena, jer nisu šarmantni), kojima kompleksi izlaze van kroz uši i na sve otvore, nije mi jasno kako neki površni ljudi mogu to smatrati znakom karaktera. Ta je riječ toliko isprostituirana i izvrnuta dami se čini da bi trebalo izmislit neku novu riječ za pojam koji je ta riječ trebala označavati. Naravno, znam što znači kad čovjek ima karaktera, i mogu prepoznati što osobu s karakterom čini. Za ljude bez karaktera nisam sigurna. Ljudi bez karaktera ne mogu razumjeti ljude s karakterom. Oni će ljude s pravim karakternim osobinama proglašavati neznalicama, ljudima podložnima sugestiji (a ne možda razvoju spoznaja) i pičkama jer imaju osjećaje. Mislit će da 'biti odlučan' znači stvoriti stav na temelju traume i da je uopće dovoditi u pitanje nečiju znak slabosti i manjka karaktera. Misle da je drskost, besramnost i krutost znak onog glasovitog 'karaktera'. A iza čije se fasade krije plačljivo dijete (već čujem ono-'Mamaaaa'). Meni je jasno zašto takve osobe imaju potrebu za stvaranjem i uzgajanjem takvog ponašanja, ali zašto bi to netko popušio kao nečiju hrabrost i 'prirodni karakter'-sigurna sam da je narav prirodna,ali karakter???Za mene je to totalna pojmovna suprotnost karakteru. I zašto bi se itko toga bojao?? Došla sam do zaključka da su to značenje uveli upravo ti ljudi-bez karaktera, su svoje blesavo i nezrelo prgavo ponašanje proglasili izrazom velike karakterne snage i čelične volje. A meni još u glavi odzvanja-Mammmaaaa...
Zaključak je taj da ne treba slušati ljude bez duha, srca, pameti itd, jer oni stvaraju vlastitu projekciju stvarnosti i stanja stvari koja njima itekako zvući 'OPRAAVDANA'. A širina rasprostranjenosti tih mitova i nametnutih definicija od strane iskompleksiranih i bezdušnih ljudi se može objasniti, nažalost, velikim brojem takvih osoba. Osoba koji drugima nameću 'ovo je ovako,jer ja to kažem'. Takve osobe trebapustiti da upadnu u vlastito ...malo jezerce sa poslušnom glatkom mirnom površinom. Treba naučit gledat kroz te osobe, jer opasne su ako te uvuku u svoj ludi film, a radi toga žive. Treba ih ismijati,lijepo i sa stilom. Jest da će biti gnjevni, možda i bijesni, ili neće ali će zbrisat u mišju rupu.

nedjelja, 06.06.2010.

Kako zaliječit razočaranja i loše stvari koje su nam se desile? Znam da postoji neki način, mora postojati način, da nađem put, da nađem izlaz, neki izlaz koji podaruje olakšanje i život i to smjesta i lako..mora postojati način da svoje stanje dovedem u besprijekorno. Da postoje putevi sreće,rješenje, bez obzira što smo učinili i koliko smo dugo bili nagriženi na nazubljenoj strani života. Negdje u sebi znam da nema razloga za tugu, da je moguće biti sretan, da postoje putevi sreće. Jeli uzalud pokušati sve zaboraviti, jeli badava ako se na taj način pokušamo izliječiti, ili ako pokušamo poništiti ta razočaranja? Možda su ta neka razočaranja neke osnovne stvari radi kojih nismo mogli spoznati život. Na kraju, može li proći itko bez da se razočara? Ovisi koliko dugo netko želi vjerovati u nešto što mu pomaže da se ne slomi. Neznam ustvari što to ja pričam, još nisam spoznala tajnu nekih stvari, do kraja...a ne mogu ni zamislit što će bit kad to doista shvatim. Već otprije mi prolazi misao kako......(već odavno, otkad sam bila klinka) nisam kriva što neke stvari ne štimaju, i zašto bi te stvari na koje ja ne mogu utjecati meni zauvijek blokirale radost, jer ipak ....smisao života nebi trebao biti neživljenje i ne-radost, već upravo obratno....

Sve mi je to o čemu promišljam još uvijek preapstraktno, do neke mjere, s misaone strane mogu razumjeti, ali nisam sigurna da to mogu osjetiti. Jer jedna je stvar nešto shvatiti, a druga je to osjetiti, živjeti.

Bi li bilo razumno i normalno da očekujem od sebe, ili od Boga da npr.više nikad ne osjetim umor, da više nikad ne osjetim prezasićenost, da nikad više ne osjećam potrebu za nečim jer to boli ako toga nema na vidiku? Možemo li moliti Boga da nam podari radost bez granica? Najviše što nam može ponuditi je droga, jer nema prirodnog načina za umrtvljivanje osjećaja, za sintetičku proizvodnju osjećaja. Ono- Bože, pomozi mi da ne vidim i ne shvatim, i da budem sretan i sit.

subota, 05.06.2010.

sunce na prozoru...subota ujutro

Kak je dobrar osjećaj pribuditi se odmoran, kad nisi spal ni prekratko, jer ne traje dugo efekt, a ni predugo,jer se baterija pregrije. Čudna stvar, ali sanjala sam bivšeg u kojeg sam nekad bila jako zaljubljena, al kojeg se ne sjetim baš često inače...neću sad prepričavati sadržaj...ali osjećaj je bio..kao tada.:))) Tko zna, možda mi fali onaj element zaljubljenosti u životu, makar znam da se to ne može isplanirati ni isprovocirati...nek ti se to desi...valjda.aj don't knoooouuu.. A niš, to je to,zasad. Neću narušavati ovih pola sata zena dok gledam i osjećam novoprobuđeno sunce u gradu Zagrebu. E, dobrih pola sata sanjala sam da mi žarulja u sobi cupka bez prestanka da će svaki čas crknut...a to je bilo sunce koj se probijalo kroz grane i kroz rolete.

četvrtak, 03.06.2010.

Not pretty enough....

Malo sam razočarana, priznajem, što vidim da sve manje ljudi komentira moje postove, ja sam to zamišljala drukčije kad sam počela s tim, a sad stvarno ispada to, da moja razmišljanja, iako su iskrena, nisu nikom zanimljiva. Kaj stvarno pišem takve gluposti i trivijalnosti? Ne vjerujem, brijem da bi prije dobivala po pedeset komentara. Moj blog očito nije dovoljno atraktivan, ili moji istomišljenici nisu mene našli. Malo gubim motivaciju, obeshrabrena sam, ali ne previše! Ja ću i dalje nastavit pisati, nema veze što nema nikakvog interesa, al možda će se naći koja duša koju će zanimati, možda se čak i pronaći u bar nečemu što pišem. Ak i to uspijem, onda znači da moj blog ima neke svrhe. Koristi on i meni isto, ali kad ga već objavljujem javno, voljela bi dobiti koju povratnu informaciju o tome, svi to volimo !:) Raspravu...anything. Ovako je to monolog.
Istina, nemam fotografija, nemam bogzna kakav dizajn, ali kaj je to najvažnije? Mislila sam da je bitno ono što piše.
Ništa...ja sam i dalje prepuna dojmova, jedva čekam da ih odtipkam. Pozdrav, ako netko čita.

srijeda, 02.06.2010.

Razmišljanja

Jedna stvar me jako zbunjuje, zapravo i plaši, valjda zato nisam nikad propitivala o čemu se zapravo radi jer,,,da objasnim.... Puno puta se čuje riječ istina, reci istinu, što je uistinu bilo,bla,bla,itd. Onda se čini da svaki čovjek ima svoju verziju onoga što se dogodilo, ili što se nije dogodilo. Osobnu istinu, osobnu predrasudu, uvjerenje. Ili to uvjerenje proizlazi iz već postojeće predrasude,averzije ili neke rane? Zbog čega netko ima potrebu stvarat svoju specifičnu umnu projekciju o nečemu...? Što je uopće istina i ko je dovoljno kompetentan da sudi o nečemu? Kad svatko raspolaže određenom količinom informacija...i određenim manjkom informacija. Kako razumski odrediti nešto, procijeniti nešto? Prema čemu sudimo?? Tko posjeduje sve djeliće slagalice o tim objektima razmatranja? Svemir. Bog , anđeli? Kak bi to izgledalo? Jer ja posjedujem recimo, dobru količinu iskustva i informacija,ali to je ipak ograničena količina, doduše ja ni ne mogu znati apsolutno sve, vidjeti stvari iz apsolutno svih kutova. Ispada ipak da sudimo jer ne želimo znati istinu. Npr.mi možemo razumski nabrojiti par stvari , ili podosta činjenica, ali kako ih objasniti na ispravan način, što s tim informacijama? ZAŠTO ČOVJEK UOPĆE SUDI O NEČEMU ako već nema predrasuda prema tome? Možda nam te predrasude i razumski okviri ograničavaju pogled, brani nam osjetila. Jer osjetilima se osjeća, a govorom se govori. Govor i misli su rezultat uma. Jel tako? Jesu li rezultati razuma usmjereni ka opravdavanju,pa samim time k negativnome? Mogu li osjećaji biti negativni???? Doista, mogu li biti, ili su neugodni osjećaji poziv na akciju, instinkti za akciju, opasnost, a razum je taj koji ih prevodi u bijes, ogorčenje, osjećaj bespomoćnosti, bijes, mržnju?
I na kraju posljedično-meni jako važno pitanje oko kojega dvojim...mogu li razum i osjećaji napraviti kompromis tako da um izražava pravilno i 'bez zloupotrebe' osjećaje..? NADAM SE da je tako jer..u suprotnom naš razum bi pretpostavljao ulogu nekakvog 'vraga'..... U tom slučaju sve bi ovo što ja pišem i što drugi pišu bilo hrpa bedastoća i boleština, izmišljotina.....a to bi bilo jako tužno. Da se ove spoznaje koje ja dobivam putem misli i osjećaja, za koje imam osjećaj da su iskrene i bez iskrivljene namjere, i koje me ponekad znaju smiriti jer otkrivam univerzalne životne činjenice i cake... (btw što je to činjenica?) ...pokažu samo kao malo vještiji mehanizam preživljavanja na ovom planetu gdje je toliko toga pobrkano, gdje je malotko danas svoj....
Ja se ovdje moram voditi pretpostavkom da je razmišljati pozitivno jedino ispravno i potiče na stvaranje. Čula sam za to mnogo puta od drugih, i pročitala, ali sam to definitivno i osjetila. Pa očito se to može izraziti riječima. Razum doista može biti dobar medij. Može biti medij za dobro i za 'loše' (ja bi to nazvala stvaralačko/ razalalačko), bitno je s koje perspektive gledaš.....ne,ne, ne, bitno je kakvu imaš NAMJERU, jel te vdi VJERA u stvaralaštvo, ili u razaranje, negativno.
Jer svaki čovjek ima drukčiji mozak, prošlost, svi smo različiti kad gledamo ukupnost iskustava, tjelesnih kapaciteta, i svega ostalog. Prema tome, postoji bilijun kombinacija, mišljenja i verzija koje može stvoriti razum,um. Vještine i kompliciranost izvedenih zaključaka ovisi o kapacitetu mozga,inteligenciji, ona se može razvijati vježbanjem.
Utječu i osjećaji , pozitivni i negativni, osim inteligencije...znači, osjećaji igraju ulogu... Možda se čini nekome banalno što to spominjem, ali mnogi često vole sebe nazivati razumnima i da su njihove odluke razumne,ovo-ono, a nisu svjesni da čak i to što misle da su isključili osjećaje 'koji brkaju', u donošenju odluka, da je i to učinjeno pod utjecajem osjećaja-uglavnom negativnih. Jer zašto bi itko odbacivao osjećaje? Zato jer se boji. Čega? Boje se srčanosti, opraštanja, uistinu pozitivnog puta. Znači, svi mi smo, htjeli ne htjeli, rezultat simbioze emocija i uma. Emocije su uvijek tu, i putem razuma kroje naše misli, a mi te osjećaje koje nas često uplaše jer su znakovi za alarm kad treba nešto napravit.mi možemo od tih osjećaja pobjeć i potisnuti ih, negirati i onda će nam služiti kao opravdanje za pasivnost i projekcije koje vršimo prema van, u obliku predrasuda, bijesa, mržnje.

Mi ljudi smo komplicirani jer imamo razum, i jezik koji nam služi za govor. Koji bi nam trebao služiti kao izražavatelj, a ne da nas brka. Brka nas jer nemamo uvijek čiste i pozitivne namjere. Čovjek pamti...pamti da bi vraćao a manje da bi učio...čovjek je, osim što ima palčeve (a i oni su došli evolucijom i voljom) i umno sposoban za stvaranje, u kombinaciji s instinktima, ali sposoban da osmisli osvete svih vrsta.
Npr.životinje su dokaz da sami instinkti nisu dovoljni. Npr.majmuni ne mogu računati, a čovjek se razvio mentalno i sam se digao na noge, razdvojio palčeve, potrudio se naučiti. No, što će nama sva ta inteligencija danas koju imamo?
Zbog čega nam je uopće dan ovolik mozak, a mi ga čak i ne koristimo ni približno dovoljno....jer čovjek je dopustio da ga pokreću negativne emocije. Čovjek se razvio putem misli,osjećaja, svojim težnjama i željom (kao što se potrudio napraviti kameno oruđe) i tako se razvijao i naš genom...(sve je to ista kaša...). Imam osjećaj da nam umni razvoj stagnira, a ljudi postupno šire neka druga područja mozga, duhovnost, i to. Duhovni ljudi i svjesni ljudi,koji su ostvareni ko osobe šire toleranciju i ljubav, i ne osvećuju se, razvijaju se brže i mentalno i duhovno od onih koji inzistiraju na 'razumu' i odbacuju osjećaje i od onih koji su tek malo inteligentniji od majmuna, tek toliko da znaju iskemijat smutnju i izmanipulirat nekoga (što se i može uvježbat s godinama) i obrisat guzicu wc papirom i valjda znaju čitati. Neznam čemu da to pripišem , ali evo priznajem, imam predrasude prema zlim šupcima, i neznam kak da gledam na to, ali nisam još uvijek sposobna da sasvim oprostim ono što takvi ljudi izvode. Možda i iza njih stoji potiskivanje osjećaja i osjećaj bespomoćnosti koji ih tjera da se tako ponašaju.
Više nisam sigurna, dal da vjerujem, ima li čovjek od svih tih umotvorina koristi. Medicina pogotovo...nažalost. Iz kojih smo se to pobuda razvili mentalno-jer ljudi su već u doba piramida gradili piramide i radili precizne izračune položaja zvijezda i predviđanja događaja. I tada su to mogli. Danas su se ljudi potrudili naučiti kako praviti štetne kemikalije, tehnički složeno oružje i umjetne cice. Koji kurac će i nama svi ti sateliti i šatlovi kaj plutaju svemirom u svrhu istraživanja? Ko će nama garantirati da i ta znanja neće biti zloupotrijebljena??

Evo, ja sam sada doista, na svoju ruku, logičkim razmišljanjem došla do odgovora na važna mi pitanja. Jer imala sam iskrenu namjeru, znači bila sam pod utjecajem pozitivnog osjećaja, pod utjecajem nagona 'za stvaralaštvom'. Da sam bila puna mržnje, bijesna, ZAPRAVO, da sam se osjećala odvratnom i kako ne vjerujem i ne želim vjerovati u svoje riječi, ili da nisam spremna na njih, nastale bi 'frizirane' misli, niz nelogičnosti i opravdanja bez jasnoga cilja. Iz toga nebi ništa naučila, osim kakav učinak može dati ovakav način gledanja na stvari.

* * *
Pročitala sam jednom jednu anegdotu iz života Leonarda Da Vincija. Kako je, neko izvjesno vrijeme radio svoju slavnu sliku Mona Lisu. I tako se jednom posvađao s šogorom, bratom, prijateljem, s nekim. Pa se vratio za platno i krenuo slikat, ali nije mogao ovakav, pun bijesa stvarati. Odmah se ostavio slikanja i otišao riješiti nesuglasice s prijateljem. I tek je nakon toga mogao nastaviti s radom.
* * *

Na kraju, nije bitno sredstvo, kojim dolazimo do cilja, ako se do cilja dođe....Mi smo to sredstvo, naš um i naša volja, osjećaji putem iskustva,sve nas to vodi. Ali prepostavljam da se pozitivnim razmišljanjem brže dolazi do cilja...... A koji je naš cilj? Ne znam točno,ali sigurna sam da bi trebalo imati veze s ljubavi.

utorak, 01.06.2010.

Priroda

Kao i svako normalno biće, volim prirodu. Ali kojiput moje unutarnje stanje ne dopušta da budem prisutna, da doista vidim i osjetim stvari oko sebe.
Dosta se puta npr.puta kad odem u šetnju ne osjetim ništa. Kojiput zna bit i neugodno. Nemogu se fokusirati. Zapravo, pokušam se fokusirati i pravim se da ide. Al u sebi znam da to nije to. Zašto se tako rijetko uspijem uskladiti sa prirodom. Osjećam je, ali na vrlo nesvjesnoj i instinktivnoj razini, ali kao da to ne dopire do površine.
Tek kasnije, po potrebi povežem neke stvari s tim slikama, ovisno o dojmu... A možda i nije svrha prirode da nam pruži osjećaj euforije i senzacionalnosti, već samo osjećaj smirenja i prirodnosti, tečnosti. Osjećaj da je sve ok, da planet nije u kurcu, da će još dugo,dugo biti tu gdje je sad, neoštećena, kad god se poželimo vratiti k NJOJ da nam pruži utjehu.

Ne sviđaju mi se baš slike koje se mogu naći na mnogim blogovima,sajtovima s egzoteričnim temama...često stave neku kompjutorski sređenu sliku, prenakićenu, prejarkih boja, totalno irealno, kao da je s drugog planeta, a ne sa Zemlje. Možda je s nekog drugog svijeta, ali ipak očekujem sliku s kojom se mogu poistovjetiti. Ne znam zašto, ali te slike ipak, iako su prenakićene, daju osjećaj sigurnosti, skroz se depersonaliziraš, probudi u tebi neke čarobnjačke i villinske instinkte...čas se i ti osjetiš kao biće koje nije s ovoga svijeta, koji zapravo ne pripada ovom svijetu. Zašto je tako? U zadnje 2-3 godine, otkako sam malo svjesnija stvari oko sebe, znala sam sanjati, tj.često sanjam okoliš, prirodu, iz djetinjstva, iz mog kraja, iz mog dvorišta, čak i kako prolazim kroz neka mjesta koja mi nisu baš poznata. Sve je ok, no ja to u snovima vidim toliko izražajno, jako i bujno, na desetu potenciju pojačan dojam od prave prirode iz naše stvarnosti. U snovima je sve tako divno, mistično i nadrealno...kažem sve na 15tu potenciju uvećano...kao i osjećaji pritom,najčešće osjećaji velike tuge, ili očaranja. osjećaj nečeg nedodirljivog, raja. Npr.ima jedna dolina ,uz potok, blizu mog dvorišta koja ide onako kružno...vrlo lijepa dolina, ali malo pusta i pomalo čak i sumorna,ko da joj fali života, neka je napuštena zemlja tamo. Ja sam sanjala da je ta cijela dolina snježna i da se kroz cijelu tu dolinu vozim vlakom; bila sam izgleda pod dojmom fotografija koje mi je Bojan pokazao iz Gorskog kotara.... Al tako je u biti i sa ostalim... Ispred vixe ima mnogo cvijeća. I sve je to jako lijepo. Međutim, ja sam fascinirana cijelom našom zemljom sve do vrha brijega. Obožavam i ono polje pšenice, i sve..i tako sam sanjala jednom da je iza vixe, još nekoliko metara iznad,na sjenovitoj strani, pa skrooz okolo, zapravo sunce i da je tamo ogroman cvjetnjak, nekog ljubičastog cvijeća što se prostirao svud okolo...nisam sigurna jeli bila lavanda ili neke drugo cvijeće, ali znam da je bilo toliko lijepo i davalo nadu i predivan osjećaj sreće, gotovo rajski osjećaj..došlo mi je da plačem. E, pa sad. Kad je sanjam, priroda mi daje osjećaj euforije, a kad je uživo, osjećaj smirenja, popuno paradoksalno.

Evo, sad, totalno nenadano, primjećujem kako me već dobrih 20 minuta smiruje kiša koja vani pada i čija mi svježina sad ulazi kroz prozor. Djeluje na mene utješno...ko da poručuje da sve ovo što me sad muči nije važno...
(tekst nastao u nedjelju navečer...)

Zbunjujuća pojava

Netko bi pomislio da pamet, šarm dolaze s godinama. Što je i logično za pomisliti...no oduvijek..otkad znam za sebe, stalno viđam neke odrasle koji se ponašaju poput glupavih tinejđera. Ili možda ta pamet kod nekih dolazi presporo...neznam?
To me izbezumljuje još otkad sam bila mala.. Očekuješ od odrasle osobe, (ili osobe koja je izašla iz puberteta)...nešto...bilošto...neko mudro ponašanje, možda i za uzora..? Mislim, kad su fizički odrasli, i stariji od tebe, nešto se ipak od njih očekuje...a kad ono hladan tuš. Vidiš puno takvih ljudi, tijekom godina, i pitaš se-zašto se nakon svega itko ima pozivat na svoje godine?? Kad se ne ponašaju u skladu s onim što se od njih na temelju toga zahtijeva... Face im izgledaju ko da nisu potrošili 5 min u životu na razmišljanje...čisto tupilo u očima, možda i gnjev... ponekad su samo bijesni i strašljivi...ponekad ko da su samo bezbrižni i napaljeni. Kvragu, malo je osoba koje misle svojom glavom, onih od kojih sam doista nešto mogla i naučiti. Ili barem da me zainteresiraju... Više sam se u životu nagledala tvrdoglavih lešinara i zbunjenih grešnika nego srčanih ljudi... Zašto sam uz pameti spomenula i 'šarm'? Zato što su ti ljudi, koji nose mudrost i dostojanstvo u sebi, svi odreda šarmantni...barem meni, neznam..to je jednostavno tako..

<	lipanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)