Deep down, on the shadow side… Zašto je čovjek uglavnom nezadovoljan onime koliko ima? Zašto se ne može time zadovoljiti, zašto ne prima? Koliko čovjek mora pomisliti da mu je dovoljno da primi-da bi mu bilo dovoljno? Nekima jedan vedar pogled, dodir oboji svijet, a nekima ni sva pažnja ovoga svijeta ni glađenje kite nisu dovoljni da spasi dan. Zašto je to tako? Jeli stvar u prirodnoj naravi osobe..? Mislim da u sjenovitoj strani svačijeg uma postoji želja za samoostvarenjem. A što znači samoostvariti se u skladu s ritmom i potrebama duše? Nemojte mi reći da vi doista ZNATE cijeniti što imate i koliko imate. Nisam baš sigurna jer ....koliko puta se imate priliku uloviti da se ne možete prepustiti užitku sadašnjosti?
Zašto ljudi drže u sebi svoje skrivene misli, sve one dijelove psihe za koje bismo voljeli da ne postoje? Svi imamo tu stranu. Svi smo mi i plus i minus.. Svi smo rezultat pluseva i minusa, matematički zbroj. Ne postoji samo pozitivan smjer….. Ne postoji, ja vam kažem. Vesper kaže.. Reći da smo orijentirani isključivo na dobro, je vrlo umišljeno….. Nema napretka, nema ničega dok se ne desi kemija između minusa i plusa…inzistirati da čovjek miruje poput jezerca je glupo i zatupljujuće…to je ubojstvo duha. Budimo realni, svi smo sjebani. Sa većim ili manjim varijacijama, makar ni ne znam što točno uzrokuje te varijacije. Svak ima svoj sjenoviti materijal, a budući da je sadržaj individualan, valjda smo si sami krivi za njega. Neznam. Jeli ljepota života u mirovanju ili spoznaji?
Neznam ,ali sad sam se sjetila onih atomskih bombi i pitam se jeli lakše živjeti brže kad smo pod stalnom prijetnjom. Koji kurac postoje te atomske bombe?? Koja se to faca našla nadležnom da drži veliki detonator u rukama? Ono- ako neće bit po mom, onda neće biti nikako…
Mislim da je nekako u prirodi čovjeka da sve zasere. I da se natječe. Zapravo, točnije bi bilo da on sam bira što će i kako će, ali nekako, kirurškom preciznošću, a da nije ni svjestan, uspije i najbezazleniju stvar okrenuti tako da sebi maksimizira korist. Ali problem je da nemožeš maksimizirat maksimalno svoju korist a da time barem minimalno ne oštetiš druge. I tako on svaku priliku iskoristi da zasere. Da ukrade,iskoristi, sebično. Nemožeš nikad jesti tuđi sladoled a da netko zbog toga ne mora pojesti tuđe govno. Gladne mrcine bi htjele uživat u životu pa kradu tuđe blago, tuđu ljepotu, tuđe resurse. Ili barem tuđu radost.
Čovjek se preserava koliko mu to okolina dopušta. Neki uspiju preplašit državu. Ili cijeli svijet. A mi se najviše bojimo za svoju materijalnu sigurnost..zato je svijet u kurcu. Imamo li mi mir trenutno ili smo u zatvoru? Mi se trenutno borimo protiv debelih, ružnih, masnih kretena što se bore za pozicije, al na koji se to mi način borimo? Tj.kad ćemo se jednom početi boriti, hoće li to biti na pravi način, ili ćemo i od te borbe napraviti senzacionalizam, ideologiju, hoće li sjenovite strane ljudi gladnih i žednih slobode iznjedriti nepodnošljivu potrebu za protuobranom i uzdizanjem? Kamo to onda vodi? Svoju smo inteligenciju već prodali, hoćemo li prodati i svoj duh, sad kad se počelo shvaćati da postoji tvar vrijednija od dijamanta i nafte.
Znači, svi imamo sjenovitu stranu, vlastitu Pandorinu kutiju….ali kako to maksimalno iskoristiti..? Nitko ustvari ne želi biti miroljubiv, pomirljiv, svi paze na estetski dojam i friziraju svoje živote, šute o najbitnijem, da im se nebi poremetio njihov lepi mir. Ne žele biti zajedno sa ostalima. Uvijek na neki način žele biti bolji od drugih, na koji god način im to uspjelo kao privid. Što bi ih koštalo malo pozitive u životu, da se malo otvore, budu iskreni..nego uporno žele biti posebni, čistunci..? I paradoksalno, to im ne uspijeva.
Post je objavljen 30.06.2010. u 22:28 sati.