sjenovita strana mog uma

ponedjeljak, 26.04.2010.

Ima stvari koje ne mogu opisati. Opet sam danas zakasnila da stavim na papir najdublje osjećaje..neznam zašto..vjerojatno instinktivno. Uglavnom, zaključujem nakon sve boli da ću odjebat fantazije. Više nikad neću maštati, jer mi to uništava život. Ponekad m se doista čini da sam veći dio života provela maštajući...od jedne fantazije do druge. Kako da znam što je stvarno? Jer ono što je u meni je meni itekako stvarno... Jer ipak, svojem sam filmu, ne tuđem…tuđi filmovi mene zanimaju...ni ja im se nedam u njih, totalno sam nezainteresirana za tuđe umne projekcije.
Ono što bih htjela da bude zaključak posljednjih nekoliko mojih postova…je..da se shvati da ja ne pišem o boli zato da bih proizvela još više boli…naprotiv, cilj mi je izvući čim više iz nje, jer činjenica je da je nosim u sebi, a zatim da je preobrazim, možda i odbacim…ili pretvorim u neku vrstu spomenika. Jer svatko, za svako proživljeno i preživljeno razočaranje zaslužuje jedan….spomenik. Treba tu bol od razočaranja staviti na neko mjesto, na posebno mjesto. Ono što sam nakraju sama otkrila,što stvarno naslućujem da bi moglo biti- je da se ne treba bojati boli. Psihičke, ni fizičke. Ljudi su danas toliko osjetljivi, ali neznaju se nositi s time. Nisu u stanju podnijeti ni glavobolju,odmah idu po tabletu.

Kažu da je u životu najbitnije postić ravnotežu. Ali nigdje ne piše kako. Znamo što to podrazumijeva, ali nam ne polazi baš odmah za rukom to i postići, nekako smo kivni na samu tu ideju ravnoteže. Ono što nam se u cijeloj priči ne sviđa je što smo uvjereni da to znači živjeti bez zanosa. To je predrasuda, isto kao što i mislimo da zanos znači jedino puno poroka, puno seksa. Ja uvijek rađe glasam za ljepotu duše,iskrenost, eto, kako god patetično zvučalo, ali to je ono što daje život….

Živjeti u ravnoteži ne znači da se valja kloniti svega što nosi potencijalnu opasnost ili je štetno. Ponekad je iskustvo nužno…gotovo uvijek nam je nužno, htjeli mi to priznat ili ne.. Čovjek bi sam trebao doć do svog 'modela' ravnoteže. Ravnoteža ne nosi isti recept za svakog čovjeka, u svako doba i razdoblje života.
Katkad u životu u pojedinim fazama smo puni boli…što je jedan pol na štapu ravnoteže. I u takvim situacijama nam zanos drži ravnotežu…shvaćate? Za takvu fazu, to je razumljivo. U takvim situacijama je to prijeko potrebno.
Često čovjek mora proći baš to, te krajnosti istovremeno, da bi proširio iskustvo, i spretno se vratio u ravnotežu. U trenucima boli doza mašte i vizije u sličnoj količini pravi ravnotežu. Ponekad mašta pomaže..da izdržimo, daje svemu tome smisao, pa i rješenje… U biti, sve počinje maštanjem, udivljenjem i vizijom. Nešto slično je rekal i Picasso, a i mnogi drugi. No ako maštamo kad nam je dobro, kad smo zbrinuti i siti, i onda krenemo u nezasitne maštarije…odabiremo pogrešne stvari. A kad je čovjek u velikoj boli…nije takav bez razloga; maštat će gorljivo o pravim stvarima, pravom, boljem i istinitijem životu…vjerujte, tada neće htjeti 5 novih automobila…čovjek kojemu je teško, nije mu teško jer mu fali vila na Braču.
Čovjek kojemu je teško pri duši, razmišljat će o pravim stvarima, o nevidljivim vrijednostima, jer mu one toliko fale. I udivljenje, zanos…je ono što mu krči put, vraća ga na stazu. Neće ga mlakost vratiti na stazu.
Zanos ne znači gubitak svijesti. Niti je sreća varljivija ako je jakog intenziteta, ili lažna. To je pizdarija. Sreća se pojavljuje u raznim oblicima. Katkad je nježna poput lahora, katkad snažna ko bura. Bitni je da dolazi iznutra, i da nas čini snažnijima.. Znači, maštanje, razmišljanje o našim snovima i ljepoti je u pravom trenutku ono što nas vadi iz govana. Ne valja u životu biti premlak. Ni prežestok. Zvuči neobično, ali čovjek bi si trebao dopustiti da u u svakom trenutku života bude ono što želi biti. Da se ne boji ni mlakosti ni žestine. Ak mu se sprdne da bude i mlak, da ne glumi da je savršen jer to nije. Može to značiti i biti ludast s vremena na vrijeme. Glumiti savršenstvo i stopostotnu pouzdanost u sebe i svoje stavove kida ravnotežu. Valja biti spontan…tako ćemo najvještije doć do ravnoteže. Ne zahtijevati uštogljenost ni savršenstvo uspostavlja ravnotežu.
Ali osjećati zanos ako uradiš nešto savršeno…je u redu….;)))

No, jeli u redu krojiti maštarije koje uključuju druge ljude, kad se radi o golim očekivanjima od nekih osoba….mašta koja nas tjera na pasivnost….i koje uključuju i u potpunosti zavise o drugima…je opasno. Jebote, toksično. E ovdje sam ja kiksala malo…zato sam pomislila ono na početku posta- da odjebavam zauvijek maštanje.. Kad sam se god natjerala da ovisim o tim očekivanjima, od nekih osoba/osobe…trežnjenja bi obično bila jako gorka. E ovdje bi čovjek stvarno trebao biti umjeren…da ne traži puno od drugih…nego da on SAM bude otvorena čaša iz koje se prelijeva…kod zaljubljenosti je to teže nego kod npr.prijatelja i ostalih ljudi…valjda..neznam više što da mislim. Nisam dovoljno pametna na ovom području,ta zaljubljenost i to.

Pozdrav svima koji čitaju ovo, odgovorit ću na komentare kad se sutra,kad se odmorim…sad idem spavat…
Nego…slušate kad klape? Ja ih uvijek rado poslušam…obožavam muziku…toliko me opušta i istovremeno podiže…brijem da je dobra mjuza u stanju izliječit rak… Laku noć, lijepo pajkite…

petak, 23.04.2010.

O pisanju, osvješćivanju, surogatima i krokodilima

Pisanje me uvijek zanimalo, mada isto tako i intrigiralo. Zanimljivo je to...o čemu ljudi tijekom dana razmišljaju. Kad bi netko mogao zapisati neprekinuti niz svojih misli tijekom cijelog dana, bez prekida, bi li nešto pametno nastalo? Budući da je nemoguće 24sata na dan ne biti raspižđen, skrenut s uma ili da se bar malo vremena ne potrati, uglavnom, put nam u svakodnevnom životu nije ravna glatka stazica, nego je, jebiga, krivudav, kod nekog više, kod nekog manje.
Često tijekom dana skrenemo, te pokraj onih xx dobrih sitnih malih odluka, bilo u obliku misli ili konkretnih koraka, napravimo xxx grešaka, bez obzira jesu li bile nužne (očito jesu), ali uglavnom, skrećemo sa te idealne zamišljene staze (evo ja sam tako zamislila). I kad skrenemo, u neku slijepu ulicu ili puteljak, valja se uvijek vratit natrag na stazu i nastavit..ne? I sve nam to, produžava putovanje tom cestom, jer nam svako malo nešto odvraća pažnju, zavede nas, zamuti ili pa navede da nekamo skrenemo, da prekinemo spoznaju, da prekinemo razvoj,,,i tako poput istovremeno neodlučnih i izgubljenih putnika gubimo snagu, jer mrcvarimo sami sebe i onda čak i dobrovoljno skrenemo nekamo u mrak, u neki čudni puteljak, da zaspimo... prije nego li se vratimo na stazu... Kamo nas naše misli vode? Imaju li naše misli smisla, jesu li naše misli, kakve god bile,ako su naše, bolje nego dnevno drijemanje? Može li pisanje pomoći da se slijedi vlastiti trag, i prati vlastiti napredak? Da se ne izgubi Arijadnino klupko u rukama unatoč čestim, već i normalnim, većim ili manjim obilaženjima i skretanjima vlastitog puta, sa one osvijetljene staze?
Ja sam se pisanju vratila tek nedavno. Zapravo, nisam sigurna koliko sam ja to uspjela pisati prije, to su više bili pokušaji da posegnem u sebe i dobijem praktične upute ili da se povežem sa sobom, ali najčešće bih samo dogurala do pokušaja da se povežem sa sobom. Pokušala samkoordinirati svoje misli, usmjeravati ih k određenom cilju, pazila na estetički dojam, svakakve pizdarije. I nisam uspijevala. Moji pokušaji da napišem nešto iskreno nisu uspijevali. Zašto ne? Eto, zato, nisu bili iskreni. Nije bilo u njima ljepote, samo niz nelogičnosti koju ni moja rječitost nije uspijevala prikriti. Nisam tada shvaćala zašto se sve najbolje i općenito dobre misli javljaju kad sam daleko od papira i olovke..kad sam negdje tamo 'između dva svijeta', smirena najčešće... Odustala sam od zapisivanja ičega, što je bilo i najbolje. Ali moje misli i spoznaje su nastavile množiti u glavi. Problem je bio taj što ih ja nisam znala i htjela prenijeti na papir, htjela sam neke GMO-korigirane misli, što se pokazalo kao sranje. Tek tu i tamo, kad bi u školi bile filozofske teme na nekom eseju ili zadaći, ja bi doživjela bljesak emocija i raspisala bi se onako, iz srca, misli bi dolazile brze i točne same od sebe, savršeno oblikovane, lekturirane i uobličene, ko da su čekale gotove da ih prebacim na papir. A ja bi osjetila zadovoljstvo na svim razinama. I tako bi moji sastavci i eseji redovito,od osnovne, završavali na vrhu hrpe..ponekad i pokraj hrpe...i morala bi ih čitati..i inače ljuti profesori bi uz moje ime i rad tad izgovarali riječi poput 'briljantno' i sl., a frendovi iz razreda bi reagirali super, mada i u čudu,ali u pozitivnom čudu...kaj me mene plašilo, ali i raspaljivalo. Plašilo..zašto plašilo? Jer su te riječi koje sam pisala bile prezrele za mene tada još uvijek balavu (točnije, balavog ponašanja). I mada bi poslužile kao izvrsna uputa za ispunjenije življenje (što je zapravo teško postići ako imaš problema sa boli), ja nisam imala bogzna što koristi od tih riječi jer ja te riječi nisam živjela. Osjećala sam ih, čak i skrivala u sebi, da mi život nebi bio tako težak, ali ih nisam do kraja slušala ni živjela. Bila sam baš poput drugih blesavih, davala sam struji da me nosi i radi samnom što hoće, ignorirajući blago koje nosim iznutra...dosta toga mogu pripisati malom broju godina tada...no, zbunjuje me, ako sam toliko mlada i neiskusna, kako sam već tada toliko toga znala ?? To je čak..malo spooky....bogme da...to je u biti moj problem...što to ne živim i ne koristim kako bi trebala, jer....jer je lakše drijemati, i potiskivati bol.

A bol je jedna stvar kojoj ne možemo pobjeći. Nema svijesti bez boli...sve nas čeka određena količina boli...ne da nas kazni, nego da nas očovječi. A ljudi se polako osvještavaju. I zato je svijet kao nikad prije, podijeljen..ljudi su na rubu boli, zato je depresija 1.ili 2. najčešća bolest u 21.stoljeću. Svijet se dijeli na nesvjesne, svjesne i one koji se osvješćuju. Nesvjesni piju ili se drogiraju, a oni koji se osvješćuju pate. A svjesni...iskreno, neznam. Pate li oni? Vjerojatno im je lakše ako pomažu drugima i znaju da rade što mogu napraviti s pozicije pojedinca. A glupavost, zloća,šmrkavost u odrasloj dobi, krajnja nesvjesnost, i inzistiranje na tome...ne može ni to zauvijek. Jer nikakav alkohol,droga,moć, nikakav šoping nije uspio da smiri gnjev i frustracije ni da zadovolji apetite. Nikakav nož, ni lanac oko vrata nije dosad uspio prikriti ružnoću nečijeg karaktera, niti može istaknuti nečeg čega nema. Nikakvo odijelo nije uspjelo prikriti manjak manira, kao što ni limuzina ne može stvoriti nešto što se nema.

četvrtak, 22.04.2010.

Just thinkin'...

Jeste li vi jedna od onih kojima se teško probudit rano ujutro? Ne mislim čak na teško ustajanje..nego teško buđenje, povratak u zli svijet pun namjera. Ponekad život izgleda prijeteće, i sve u njemu. Kao mlađa nisam tako zamišljala život. Nisam zamišljala ni dvorac ni vilu, bilo mi je jasno da se ne može samo tako doći do toga..više sam ga zamišljala kao svjež, radostan i obojen svijet, gdje je ljepota nepresušan izvor i mjesto s kojeg se crpi energija, udivljenje i zanos. Gdje su libido i ljepota jedno te isto, i gdje se zlobnom i pokvarenom gubi libido. Život bi trebao biti radostan, a čovjek raditi ono što voli, ono što u njemu tjera da krv kola brže,a ne...da služi pokoru tam nekomu, nečemu... Nekad sam znala što je važno. Ili možda to nisam znala, nego samo osjećala kroz povjetarac, trnce, i sunce u kosi...kroz miris vjetra, toplinu mora, hladnoću betona. Kroz jednostavne stvari...kroz njih je čovjek i lakše nalazio svoj put...
Kako se čovjek teško može probuditi, svjestan,a osjetljiv, ranjiv a hrabar. Ne zatupljen, ne prepun straha.

Uvijek sam se divila ljudima koji su, da tako kažem, normalni...uf, ne, rastezljiv pojam je to...recimo..uravnoteženi,e. Dakle, zdravi, sa vrlo malo ili bez ikakvih grijehova (...hm), bez nekih teških karmi i gnjevova na duši, i koji unatoč skladnom osobnom životu i dalje osjećaju društvenu nepravdu, koji su i dalje osjetljivi na patnje drugih, i na sve one stvari koje se njih osobno ne tiču, i još su u stanju se borit protiv toga, i osjećat bogme pravu frustraciju. To je nešto najljepše što se može vidjet u čovjeka. Ovdje pada i najljepši muškarac. Najmoćniji, najpametniji, najgluplji...muškarac. Ako ovdje zakaže.....(što se doduše može brzo prepoznati, ali zato su uporniji razvili menađerske dramaturške tehnike upravljanja i komunikacije pa se može i nasjest, ko želi). Uglavnom, ne privlače me sebični seronje, a nisu mi zanimljivi ni glupi dečki ni oni zli mi nisu seksi. Morat ću bit iskrena i priznat da sam blizu onom nivou ljudi s početka paragrafa, ali da nisam baš normalna i uravnotežena....možda jer sam mlada ili imam grdu karmu... No ni kompletni ljudi vjerojatno nisu bili sasvim normalni od početka,....kako sam to zaključila? Jer su napredovali...nisu se rodili s tim...sigurno su i oni prošli bure.... No, je li u redu da bura zapuše i kad 'nebi trebala', potaknuta isključivo iznutra...? I to kod izgrađenih ljudi? Nešto mi govori da u čovjekovoj psihi gotovo nikad nije bonaca, čak i kad je došao do tog stupnja da je maksimalno lišen opterećenja, bolesnih konvencija, fobija i strahova. Da nesmije biti. Hvala Bogu da je tako, jer kreativan čovjek nikad ne staje...ne postaje sterilan s godinama, ne pretvara se u drvo. Naprotiv. Čovjekov put traje dok je živ. Njegova je dužnost da koristi svoja osjetila do zadnjeg dana, ne da se povuče u čahuru.

Pričajući kratko o muškima, nisam mogla a da se ne sjetim Vedrane Rudan i onog njezinog članka (jedinog kojeg sam) pročitala, o hrvatskim muškarcima. Inače, nebi SAD štela o njoj, ali taj joj je članak bil na mjestu! Piše, osim kako mrzi svog muža, nešto o telefonskoj slušalici i o nedostatku love, uglavnom da su hrv.muškarci drkadžije, da ih ne zanima stanje u zemlji ni ko im uzima kruh, ni ko im glavu nosi, da kupuju novine radi zadnje strane na kojoj je gola ženska, nakon čega trče u WC. Baš ko i njen muž. Čujem da gospođa Rudan ima novog i mladog muža. Vjerojatno je ovaj put odabrala bolje. Zanimljiva je ta Rudanica. Kako piše, kako se udala, koje promjene je postigla. Al je nikad nisam čitala.
Kako god, slažem se s tim člankom, fakat, žena ima prav. Ne?

srijeda, 21.04.2010.

O čaju i medu

Mislila sam pri početku pisanja bloga (uopće) da ću pisat više. Jer fakat se osjećam ko puna bačva iz koje se prelijeva..i vjeruj mi, rado bi da je tako cijelo vrijeme...nadasve je ugodan osjećaj biti do vrha ispunjen, i ovlažen iznutra..a iz tebe se fino prelijeva (uz pretpostavku da bačva nema poklopca). Gdje sam ono stala? To, mislila sam da ću puno više pisati. Ali, skužila sam jednu majstorsku foru....ili bar mislim da bi mogla biti...jer, naime...nije dobro pisati previše, tj.prečesto. Kao što sam rekla u svom drugom postu, uvijek je važno da mozak ima čorbe. Da se nešto kuha ispod površine...ne mislim nužno na zlo, psihoze i unutarnje raskole...nego je potrebno da se svi dojmovi, ideje, i najsitniji doživljaji ujedine, uobliče...to je ta majstorska tajna! Ako imaš blokadu, ili si previše napuhan ili opijen previše nečime izvanjskim...nemoj pisati. Ili kad nemaš inspiracije. Bolje je pustiti da se misli povežu, negdje na sigurnom, u podsvijesti. Mada ima i iznimaka; ja sam kojiput otpuno slomljena znala izvesti neke nevjerojatno smislene zaključke...napisat nešto vrlo dobro...kao da sam bila smirena...pisanje u takvim trenucima je zapravo bilo korisno, o da, pomoglo mi je.
Tako sam unatrag mjesec dana koliko imam ovo, paralelno s ovim, počela pisat još nešto sa strane, koje ne mogu objaviti jer je jako intimno, i ozbiljno...a htjela bih, jer točno znam, vjerujem da ima još takvih kao ja, koji itekako razmišljaju, koji nisu zatvorili svoja srca,umove i uši. Uglavnom, treba pisati po osjećaju,a ne iz rutine, ili na silu. Umjetnost nebi trebala podleći rutinizaciji, tipizaciji i formalizmu!hehe. Btw...uvijek sam živjela u nedoumici, tj.zadnjih godina, jeli bolje imat neku površnu naobrazbu, poslić neki uredski npr, pa se bavit sa strane onime što voliš, umjetnošću, nečim kreativnim..pa što bude...? To bi bilo živjeti ziheraški. No, može li se to stići, je li to zapravo izvedivo, funkcionira li uopće svemir na taj način..? Koliko ima smisla živjeti ziheraški.....to e još jedna tema za raspravu. A opet, kad se opredijeliš za umjetnost, tu je i još jedna stvar...pod pritiskom si opasnosti da svoju umjetnost pretvoriš u proizvod, prizvod, u negativnom smislu...jer što kad se bačva ideja presuši, a kesa isprazni? Ili kad je možda prevelik uspjeh u prodaji proizvoda? Predobra reklama? Ako si našao recept za komercijalni uspjeh? Ili ti netko, nešto ogadi tu umjetnost...usto, nebi li umjetnost trebala biti sladoled za duh, nešto što radiš u slobodno vrijeme? Ili je čovjekova takoreći dužnost da dijeli doživljaje sa svima. Ja sam razmišljala i o trećoj opciji...kako bi recimo bilo, da napustim suhoparni faks, zaposlim se u ćevabđinici, negdje na sigurno....i do kraja života čitam, učim isključivo ono što me zanima....baš me zanima dali bi se to isplatilo. I tako, kad se sve zbroji, podijeli i izderivira, kad se sve stavi na stranu, odbaci na stranu mišljenja i sugestije drugih ljudi, jako, jako mi se sviđa ideja da čovjek živi od svoje umjetnosti...da mu taj njegov rad donosi obilje, pa i lovu, jebemmu.. Sretan je čovjek koji to može.

A moje misli...non-stop se granaju. Rekla sam danas frendu da ne želim da više nikad again pričamo o metafizičkim i sličnim temama. Jer su mi se od današnjeg kratkog razgovora brzo zažarili obrazi i iskočile ludare na čelu. Jer govoreći o sve većoj i iznenadnoj učestalosti potresa na cijelom planetu, o biološkom oružju, o tihom 3.svjetskom ratu i o evoluciji...znate, to dosta minerala troši....!! A sve sam tipkala preko poruka. Mislim, mogli bi se dogovorit službeno za ukidanje pričanja o tome, ali poznavajuć mene i njega, teško da bi bilo išta od toga...kaže on. Zaključili smo da nebi mogli izdržati da našu intimnost ograničimo na dubinu razgovora o tenisicama....i da bi se stoposto osjećali pliće. Mislim, volim ja i pričati o laganim temama, o pivu , bilijaru, ak treba i Red Carpetu. A ljudi ne kuže kolko ja volim pričati....potpuno paradoksalno, ljudi neznaju.

Jako sam zahvalna na ovom kompu, što mogu ovo radit.Zvuči smiješno? Probaj pisat na papir, pogotovo ako si bačva iz koje se prelijeva...eh, da je gospon Fokner imal laptop... Znam da bi mojoj staroj trebal jedan...
Kuham si čaj. Onaj iz dm-a, mama kupila onaj od naranče i đinđera...pas mater u pičku, što miriši, prožvakala bi vrećicu najrađe!! Al ću skuhat čaj. Uf, psovke. Al nije isto, radi čega psuješ. Psovanje iz gušta se opravdava... :) Btw, kad je nekome od vas zadnji put bilo nešto tako fino i dobro, da ste morali opsovat od gušta..?
Ja se osobno, jako dobro 'palim' (uključujem, no) na mirise...često puta hrana zna puno bolje mirisati nego što bi na kraju imala okus...npr. kad prolazite kraj čevabđžinice. A bogme ak ste gladni sve miriše dobro. Možda se netko ne slaže, ak je netko vjeran ćevapima, nek se ne uvrijedi... ;))
Inače, na ovoj lokaciji u Zgb-u gdje sam trenutno...vrlo blizu mi je pivovara...i zna često zamirisati hmelj....odlično. Došlo je ko osvježenje.... Došla sam iz rodnog kraja danas, u grad...putovala vlakom, u pola šest...baš kao Milena. I ruke nisam pokazivala.Hehe.

Usporedno s ovim spominjanjem pijenja čaja...možda je pravi trenutak da progovorim o svojoj ovisnosti o medu. Kako su u nepovrat otišle ogromne količine meda...finog, kristalnog meda. A ponekad i iskristaliziranog. ;)) o tome drugom prilikom ipak, nemam snage, a i sramim se...sad grickam lješnjake.

srijeda, 14.04.2010.

I tako...neznam što bi rekla...hehe.. Dan je uistinu bio šaren, bilo je kiše, blata, pljuska, grmljavine a bogme i sunčanih razdoblja. A moj život je tako neodređen... Kad mi se čini neodeđen, želim ga sad, odmah. A kad je određen, specifičan, onda poželim...da se izgubim. Nego...sad jedem šljive, suhe...đizuz, kak je fino... Znate, frend mi je jednom bio spomenuo kako mu je netko rekao (ne sjećam se više tko da je od nekoga čuo) kako se treba raditi one stvari, hm, točnije, kako radit oralno na curi. E pa kaže mu ovaj da to treba raditi onako kao da polako i sa guštom jedeš -suhu šljivu...khm. ;))

I na kraju, dan nije ni bio tako loš! Sve bi bilo bolje, samo kad ja ne bi bila tako osjetljiva... Na svaku neljubaznost ili bezobrazluk, u krivom trenutku, ticalo se to mene osobno ili ne. Zaslužila ga ja nekim svojim teškim prijestupom ili ne...al zanimljivo je kako takve stvari znaju povrijediti, čak i kad nisi učinio ništa strašno, i kad nema razloga za takvo ponašanje, kad se radi samo o nečijoj posvemašnjoj nadrkanosti. A da sam i napravila nešto tako loše i vrijedno prijekora, i oštetila nekog, tada se treba zapitat, razmislit za drugi put, i idemo dalje...al nije to kaj nas vrijeđa, jer ionako nema razloga za to ako učimo iz grešaka, nego vrijeđa sama nečija grubost i zloća. Kvragu, ja sam ipak žensko, dama... Ma dajte se jebite svi nekulturni ljudi, mater vam jebem neodgojenu tursku !!


Nego...što sam ono htjela reći? E, da. Zagreb je lijep kad grane sunce, čak i kad pada kiša. Al ima Zg tu veliku manu, kaj je prevelik promet...a i ljudi su stalno nešto ljutiti, što kvari dojam. Ali ja tu ne mogu ništa. Uglavnom, razumijem narkomane. I ako u jednom u prošlih života nisam bila jedan, sigurno ću postati. Oni i pjesnici su čuđenje u svijetu. Ja im se uopće ne čudim.


Bila sam danas s frendicom u Klovićevim dvorima, na onoj izložbi, Body revealed. Znači, preparirana ljudska tijela, organi, razni dijelovi tijela, pravo meso na kostima, ima i fetusa u svim stadijima razvoja. I tijelo nasjeckano na kriške...ko dvopek! Ima svega. Inače doista fascinantno. Treba pogledati!

To je to od mene, zasad...Laku noć svima...
Love ya all!

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)