Mislila sam pri početku pisanja bloga (uopće) da ću pisat više. Jer fakat se osjećam ko puna bačva iz koje se prelijeva..i vjeruj mi, rado bi da je tako cijelo vrijeme...nadasve je ugodan osjećaj biti do vrha ispunjen, i ovlažen iznutra..a iz tebe se fino prelijeva (uz pretpostavku da bačva nema poklopca). Gdje sam ono stala? To, mislila sam da ću puno više pisati. Ali, skužila sam jednu majstorsku foru....ili bar mislim da bi mogla biti...jer, naime...nije dobro pisati previše, tj.prečesto. Kao što sam rekla u svom drugom postu, uvijek je važno da mozak ima čorbe. Da se nešto kuha ispod površine...ne mislim nužno na zlo, psihoze i unutarnje raskole...nego je potrebno da se svi dojmovi, ideje, i najsitniji doživljaji ujedine, uobliče...to je ta majstorska tajna! Ako imaš blokadu, ili si previše napuhan ili opijen previše nečime izvanjskim...nemoj pisati. Ili kad nemaš inspiracije. Bolje je pustiti da se misli povežu, negdje na sigurnom, u podsvijesti. Mada ima i iznimaka; ja sam kojiput otpuno slomljena znala izvesti neke nevjerojatno smislene zaključke...napisat nešto vrlo dobro...kao da sam bila smirena...pisanje u takvim trenucima je zapravo bilo korisno, o da, pomoglo mi je.
Tako sam unatrag mjesec dana koliko imam ovo, paralelno s ovim, počela pisat još nešto sa strane, koje ne mogu objaviti jer je jako intimno, i ozbiljno...a htjela bih, jer točno znam, vjerujem da ima još takvih kao ja, koji itekako razmišljaju, koji nisu zatvorili svoja srca,umove i uši. Uglavnom, treba pisati po osjećaju,a ne iz rutine, ili na silu. Umjetnost nebi trebala podleći rutinizaciji, tipizaciji i formalizmu!hehe. Btw...uvijek sam živjela u nedoumici, tj.zadnjih godina, jeli bolje imat neku površnu naobrazbu, poslić neki uredski npr, pa se bavit sa strane onime što voliš, umjetnošću, nečim kreativnim..pa što bude...? To bi bilo živjeti ziheraški. No, može li se to stići, je li to zapravo izvedivo, funkcionira li uopće svemir na taj način..? Koliko ima smisla živjeti ziheraški.....to e još jedna tema za raspravu. A opet, kad se opredijeliš za umjetnost, tu je i još jedna stvar...pod pritiskom si opasnosti da svoju umjetnost pretvoriš u proizvod, prizvod, u negativnom smislu...jer što kad se bačva ideja presuši, a kesa isprazni? Ili kad je možda prevelik uspjeh u prodaji proizvoda? Predobra reklama? Ako si našao recept za komercijalni uspjeh? Ili ti netko, nešto ogadi tu umjetnost...usto, nebi li umjetnost trebala biti sladoled za duh, nešto što radiš u slobodno vrijeme? Ili je čovjekova takoreći dužnost da dijeli doživljaje sa svima. Ja sam razmišljala i o trećoj opciji...kako bi recimo bilo, da napustim suhoparni faks, zaposlim se u ćevabđinici, negdje na sigurno....i do kraja života čitam, učim isključivo ono što me zanima....baš me zanima dali bi se to isplatilo. I tako, kad se sve zbroji, podijeli i izderivira, kad se sve stavi na stranu, odbaci na stranu mišljenja i sugestije drugih ljudi, jako, jako mi se sviđa ideja da čovjek živi od svoje umjetnosti...da mu taj njegov rad donosi obilje, pa i lovu, jebemmu.. Sretan je čovjek koji to može.
A moje misli...non-stop se granaju. Rekla sam danas frendu da ne želim da više nikad again pričamo o metafizičkim i sličnim temama. Jer su mi se od današnjeg kratkog razgovora brzo zažarili obrazi i iskočile ludare na čelu. Jer govoreći o sve većoj i iznenadnoj učestalosti potresa na cijelom planetu, o biološkom oružju, o tihom 3.svjetskom ratu i o evoluciji...znate, to dosta minerala troši....!! A sve sam tipkala preko poruka. Mislim, mogli bi se dogovorit službeno za ukidanje pričanja o tome, ali poznavajuć mene i njega, teško da bi bilo išta od toga...kaže on. Zaključili smo da nebi mogli izdržati da našu intimnost ograničimo na dubinu razgovora o tenisicama....i da bi se stoposto osjećali pliće. Mislim, volim ja i pričati o laganim temama, o pivu , bilijaru, ak treba i Red Carpetu. A ljudi ne kuže kolko ja volim pričati....potpuno paradoksalno, ljudi neznaju.
Jako sam zahvalna na ovom kompu, što mogu ovo radit.Zvuči smiješno? Probaj pisat na papir, pogotovo ako si bačva iz koje se prelijeva...eh, da je gospon Fokner imal laptop... Znam da bi mojoj staroj trebal jedan...
Kuham si čaj. Onaj iz dm-a, mama kupila onaj od naranče i đinđera...pas mater u pičku, što miriši, prožvakala bi vrećicu najrađe!! Al ću skuhat čaj. Uf, psovke. Al nije isto, radi čega psuješ. Psovanje iz gušta se opravdava... :) Btw, kad je nekome od vas zadnji put bilo nešto tako fino i dobro, da ste morali opsovat od gušta..?
Ja se osobno, jako dobro 'palim' (uključujem, no) na mirise...često puta hrana zna puno bolje mirisati nego što bi na kraju imala okus...npr. kad prolazite kraj čevabđžinice. A bogme ak ste gladni sve miriše dobro. Možda se netko ne slaže, ak je netko vjeran ćevapima, nek se ne uvrijedi... ;))
Inače, na ovoj lokaciji u Zgb-u gdje sam trenutno...vrlo blizu mi je pivovara...i zna često zamirisati hmelj....odlično. Došlo je ko osvježenje.... Došla sam iz rodnog kraja danas, u grad...putovala vlakom, u pola šest...baš kao Milena. I ruke nisam pokazivala.Hehe.
Usporedno s ovim spominjanjem pijenja čaja...možda je pravi trenutak da progovorim o svojoj ovisnosti o medu. Kako su u nepovrat otišle ogromne količine meda...finog, kristalnog meda. A ponekad i iskristaliziranog. ;)) o tome drugom prilikom ipak, nemam snage, a i sramim se...sad grickam lješnjake.
Post je objavljen 21.04.2010. u 20:52 sati.