sjenovita strana mog uma

četvrtak, 27.01.2011.

Laži smrde

Plave oči je jedan od blogera kod kojeg sam primijetila da skoro svaka riječ koju prozbori (odnosno napiše), ima smisla. Pisao je pred neki post o velikim i malim lažima, i izjednačio ih. Rekao je jednom da…hm, da parafraziram, da tek kad se čovjek uspije odmaknut od drugih (ne mislim sad tu na izolaciju ni išta takvo, nego kad se prestane služit lažima u svakodnevnom životu), može sa daljine vidjet bolje. On je upotrijebio analogiju smdeža. Npr. Ako boraviš neko vrijeme u divljini s grupom ljudi a nemaš sa sobom ni vlažnih maramica, stopit ćeš se sa smradom i nećeš ga osjećat. A kad počneš sam sebi smrdit, umakneš par km do benzinske 'kupit namirnice' i otuširaš se tamo šmrkom vode potajno, vratit ćeš se među njih izbezumljen njihovim smradom. Tako isto, kad prestaneš lagat i seruckat i uljepšavat ljudima i priznaš stvarno koliki je ulov koji imaš, i slično, osjećat ćeš se automatski bolje, ne samo jer ćeš ubuduće bolje prepoznat laži, nego i zato jer si shvatio da se nije svijet raspao jer si bio spontan, ili si dao naslutit da nisi savršen, već i da možeš držat stabilnu i postojanu sliku sebe. Sebi. Nisu ti potrebne pretjerane kićenosti i uljepšavanja, ni pretjeran trud. Manje demonstriraš išta, izvadio si se iz vječitih kategorija i iz nadmetanja. Samo činom nelaganja i nemuljanja.. Tako se štedi energija.
Naravno da mislim da postoje stvari koje je potrebno prešutit, tipa intima i tuđe tajne. To čak odobrava i crkva, tj. božje zapovijedi.
Zašto je Plave oči izjednačio to dvoje, velike i sitne laži.? Vjerojatno je poanta u tome da lažemo, odnosno govorimo istinu radi sebe, a ne drugih. Malu laž neće svatko prokljuviti, ali će ona postati naše sitno egoistično zadovoljstvo koje ćemo htjeti ponoviti opet.
Naravno, sve je to idealno stanje stvari, ali stvarno nije mnogo truda potrebno da polako istrijebimo nekadašnje načine provlačenja kroz život, koji su nas zapravo usmjeravali ka pogrešnom 'ušću' i pomogli učvršćivanju naših iluzija da se laži ne prepoznaju na nesvjesnoj razini.
Pitanje je samo koliko ljudi živi u skladu s onim što vidi i naslućuje 'ispod koprene' drugih ljudi. A to se nedvojbeno događa stalno.
Ljudi mogu prihvatiti i popušiti to nešto samo ako i sami igraju istu igru, i ako ih fascinira tuđe muljanje. Onda će zavidjeti onom koji je veći lažov od njih samih.
Ponekad čovjek laže jer misli da će laž postati istinom ukoiko se ponovi izrijekom dovoljno puta (izreka).

ponedjeljak, 17.01.2011.

O borovima, o Bora-bori...ma ne, o borama !

Sjećam se dobro kakav je bio osjećaj danas kad sam došla doma. Nisam se osjećala nešto posebno dobro, a ni loše, onak srednje. Nitko me ništa posebno nije iživciral, (što ne znači da nije bilo razloga za to, ili to nisam primjećivala zbog krasnog vremena) ili sam sad mirnija kaj se toga tiče. Imam se ja čime za ispreseravat, ako mi dođe, ali to mi nije potrebno, iz upravo navedenog razloga. :)
Dođem tako ja kući,srknem malo kave od jutros, pa odem do kupaonice pogledat se u ogledalo. Kako mi kosa fajn izgleda danas, ni pojma nisam imala, aj joj da mi se još malo prošetat gradom...', pomislih al sam preumorna bila, samo sam htjela leć.

Prije toga skinut šminku, pa zna se što se dešava onima koje ne skidaju... Jezuš...what d fak...pogledam se u ogledalo još bliže,iz raznih kutova i udaljenosti, samo da izbjegnem ono nešto na što mi je ukazivalo umjetno osvjetljenje u kupaonici pod krivim kutem..
Jest da sam se namrštila, ali....čovječe, srce me zapeklo, ledena kugla u želucu. Osjećala sam se da mi cijela mladost prošla kraj očiju..hoću li odsad morati oduzimat brojke kad me pitaju za godine, za razliku od prije kad sam ih obično dodavala ...?
Zar je moguće da sam dobila bore preko noći...? Ili je to prokleto umjetno osvjetljenje? Nenaspavanost? Premalo vode pijem? Pojma nemam, ali dosad sam živjela u uvjerenju da ne moram brinut za to, da sam babyface a i ne pušim već odavno, jedem voće...i orašaste plodove...................
Potisnula sam.
Prolistala vijesti, blog, naletih na simpatičan post , telepatije li, o šminkanju. (Kako izgleda prosječna Hrvatica). Piše nešto o terakoti,a meni se odmah izlistali prizori i dojmovi koji su još netaknuti od jutros. Složila bi se s napisanim, a i dodala bi- zašto se masa ženski oblači za dan ko za disko? Kaj misle da nisu seksi, da ne mogu bit privlačne bez tone šljokica, volana, remenja i prstenja, perja, šećernih vodica i tko zna čega.
Ja se uvijek nekak pomalo pribojavam da nekome ne smrdim, ako recimo nisam isti dan oprala kosu ili ak sam stavila previše parfema, bez obzira kak jebozovno mirisao, nije nije mi ugodno ako moram uć u tramvaj ujutro kad su svi još onako pospani, i osjetljivi. Al možda im se sviđa, tko zna.
Ne događa se to meni baš često, uglavnom je to bilo zbog žurbe, sjećam se da sam jednom užasno kasnila, pa sam uzela kaput torbu i istisnula cijeli mlaz na vrat i odjurila na tramvaj. Mislim da je ženi koja je sjedila ispod mene pozlilo, stalno se nešto napinjala i trzala..bilo mi je malo neugodnjak, ali jebiga ima gorih vonjeva od toga..
I tak. Uvijek neki k. mislim da sam preveć našminkana, a uglavnom uopće nisam. Volim šminku, volim lijepo izgledati, volim crpiti sa ulice, uvijek rado čujem koji 'beauty tip' više, ali pojava koju je spomenuta blogerica pisala je meni tako poznata i uvjerena sam da je sve to točno što veli. Da je točno objašnjena kategorija, da su stvari neobično pravilne, bez obzira što se svi trudimo izbjeći pravit kategorije inače u životu, jer uvijek ima izuzetaka :))
Međutim, postoji neka pravilnost, neka veza između karaktera i fizičkog izgleda. Rezultat neukusa je seljački dojam, tak se kaže. Seljački. Previše šminke, ukrasa i fake kopija, možda čak i pravih.

No otkud taj izraz seljački? Jer ono što vidjeh su sve samo ne lica seljančica. If you nou what aj min... Ja mislim da autentične seljanke izgledaju lijepo. Ko jabuka rumena, tak bi naši stari rekli. Pogledajte na zdenka sir, omot. Kaj nije Zdenka bila baš lepa, zdrava puca. Kaj nije? Da je imala malo Bvlgarija, di bi joj bil kraj.

nedjelja, 16.01.2011.

O životnim misijama....

Neki ljudi tako rano otkriju što žele, i uspiju pridonijeti svijetu. Cijeli su život učili i napredovali u tome, i često baš na nekim izdvojenom području postigli jako puno, ne zato jer im je manjkalo interesa i znanja o ostalim stvarima , nego zato jer ih je snažan instinkt vukao baš prema toj nekoj grani ili području, neki pozitivan nagon zbog kojeg su vjerojatno s lakoćom dolazili do napretka.
Toliko su koristi i novosti donijeli ljudima da je danas teško povjerovati kako bi bilo da njih nema, da se čini kao da im je bilo namijenjeno mjesto u povijesti, da im je suđeno. Poznati ljudi kao što su Da Vinci i mnogi poznati i neki manje poznati, svojim su postignućima toliko pridonijeli da slobodno možemo posumnjati u ono što sa sprdnjom zovemo -više životne filozofije, životne misije, jel. Ono da svatko rođenjem dobiva određenu pozitivnu funkciju kojom će, ako je prepozna i slijedi, moći pridonijeti…recimo to, skladu ove planete… Ili potaknuti rušenje nečega, možda čak upropaštavanju nečega do temelja da bi se moglo stvoriti nešto bolje. Pretpostavimo da sve ima svoju funkciju i da ljudi doista međusobno…međudjeluju. Očigledno je da ljudi međusobno igraju neku igru, svi tvorimo 'matricu', svi smo mi neophodni, zato smo ovdje. Ako ništa drugo, možemo postati dio zastrašujuće statistike, i to bi trebalo bit funkcija..
Pitanje se tu nameće zašto su nam funkcije različite i manje poželjne, baš ko što se i ljudi razlikuju. Pa zatim pitanje reinkarnacije. Pa pitanje naknade, fizičke , duševne boli, ili oskudice. I što tvori taj mozaik?
Koja je poanta za sve nas? Ako se recimo ne smijemo, odnosno ne možemo žaliti na svoju poziciju. Treba li nas ta uloga ispunjavati iz važnog razloga? Je li to dobri Bog, (ili glavna protonska čestica) imao na umu kad nas je postrojio i podijelio nam zaduženja? U nejednakim smo pozicijama, ne mogu sad tu ja filozofirat i vrednovat , al činjenica je da nismo svi rođeni u jednakim pozicijama.. Ima članaka na tu temu puno stručnijih od ovog što ja pišem, ako vas zanima, ima na netu kolumna Tomislava Budaka, tip je iscrpan,uporan, njegovo pisanje je čista matematika, sve nabrojano argumentirano bez da fali ijedan djelić, uglavnom uživam u glavobolji i pritisku u čelu nakon čitanja.

Ja jesam još zelena, u odnosu na 60godišnjake, ali svejedno već dugo osjećam da sam zajebala stvar (ma oduvijek čovječe), propustila vlak i paradoksalno, da mi se nekamo strašno žuri. Urođenu ekstremnu sumnjičavost i kritičnost prema ičemu dokumentiranom, napisanom i čutom (btw nek mi neko javi kak glasi glagol trpni od čuti), sam naslijedila izgleda od nekog pretka, jer od majke nisam, stara je putujuća knjižica i wikipedija skupa.. Čitam samo ono što mi se čini da je iskreno, (il ima veze s iskonskim) a što se tiče znanstvenih knjiga, većina ih nije stoposto sigurna i često zastupaju posve različite teorije o važnim temama, (ali evo, volim zemljopis i sve te stvari koje su sigurne i maksimalno autentične, pofotkane).
I eto zato se među svom tom literaturom nekako najčišće čine pjesme, ( jer su ipak one ipak autentične, izbačene iz srca i dokaz iskustva), i eventualno djela u koja su utkane snažne poruke. Takva djela je vrijedno pročitati, od takvih stvari možeš pouzdano crpit, tako uostalom i razvijaš moral u sebi, podešavaš svoje biće na moralniju frekvenciju…
Junaci knjiga, koliko god bili arhetipski i idealni,(ponekad i podivljali), svakako potiču to nešto. Odnosno, razvijaju….
Ljubavni romani, koliko god slatki bili, nisu baš korisni, mora se priznati, a i nemam pojma ni koja je točno svrha krimića, (vjerojatno ista ko i akcijski sigal,van dam)- zabava. Ili da nekome posluži ko inspiracija, mala pomoć pri zločinu možda nekome..ono neko planira savršen zločin pa crpi.

Sjećam se da je pred par godina bio ogroman hit 'Da Vincijev kod'. Megapopularan, svi je htjeli imati, sister je knjigu kupila, i netko od bratovih prijatelja ju je uspio i maznuti.
Ja bila krenula čitat, al odmah mi dopizdilo, ma samo kad se sjetila koje osobe su knjigu pročitale i nahvalile ko 8.svjetsko čudo…..mislim, kad bedak pohvali nešto, onda posumnjam u kvalitetu, jbg, sva ta groznica oko te knjige je mene odvratila da je pročitam. Sad možda i bi, da ju netko nije maznuo…
Ili će možda bit da me ne zanimaju krimići ili logičke zavrzlame bez svrhe. Bum rađe igrala Sudoku ili spider solitaire.
Ne zanimaju me ni površni savjeti self help knjiga, kako da olakšam život tipa 'sredite se, malo ruža na usnama i osmijeh čine čuda, nikada neznate tko se može zaljubit u vas', (kao da je atraktivan izgled poanta i cilj i rješenje svega). Ili oni bizarniji , 'kad osjetite negativnu misao,zamislite kako vaše tijelo ovija omotač zlatne boje i obasjava vaše čitavo biće') itd.…..
Posegnula jednom u trenutku krize u srednjoj, kad mi se nije dalo misliti, još manje rješavat išta.
Na svu sreću doma imam puno knjiga, zahvaljujući mojoj mami,da se ona nije potrudila da redovito kupujemo knjižice biografija poznatih slikara iz jutarnjeg, sigurno nebi spontano otkrila da mi je to zanimljivo područje.. Uglavnom imam sreće kaj mi mama može preporučit od onog što je pročitala, malo po malo je i slušam, ipak, sličnih smo interesa, pa nemre puno fulat.

Koja je poanta ovog posta, kake veze prvi paragraf s ostalima'?
Valjda sam htjela ovdje priznat da nisam baš najnačitanija osoba na svijetu, pogotovo kad me usporediš sa npr,mojom starom, i mada sam po prirodi radoznala i volim čituckati i upijati i sve to, i mada nisam niti najgora, (ima i gorih od mene, pa nisam primjetila da su iskompleksirani zbog toga ) svejedno sam ljuta na sebe što nisam bila marljivija i tvrdoglavija i što sam sve ono kaj sam trebala iskoristit, i umnožit, bujnu maštu, smisao za humor i još neke stvari, okrenula sebi u štetu, iskoristila protiv sebe.
Svoju samokritičnost, sam maksimalno zlorabila u negativne svrhe, umjesto da me tjerala naprijed.
Kritičnost i oštroumnost sam umjesto da prepoznam dobro od lošeg, iskoristila da opravdam svoje propuste i da nastavim drijemati.
Veselu narav sam koristila tako da sam mnogo davala da me crpe, umjesto da sam enrgiju čuvala, umnažala i širila blago i ravnomjerno.
Bla, bla, bla,,truć.

Još uvijek nemam pojma koja je moja životna misija. Imam neke interese, neke sam stvari doduše popušila ali me svejedno zanimaju i to neće samo tako nestat. Al tko zna jednog dana. Ono što ne želim je imat ulogu u poražavajućim statistikama, bilo bi bolje da općenito čim moguće manje ljudi svjedoči negativnim pošastima društva, da je čim manje moguće negativnih primjera...
Zasad mi dobro ide promatranje…to mi je uvijek išlo super. Obožavam promatrati i često sam imala osjećaj da bi gotovo mogla život provest promatrajući.
Ja sam brijem promatrač i filozof, to mi nekak najbolje ide……..

četvrtak, 13.01.2011.

Svjesnost

Često sam u dvojbi (i još uvijek u fazi pronalaženja rješenja na taj problem). Navedene stvari mene muče, kako biti a ne biti, i onda skužim da je to neprirodno, i nemoguće.

Kad nas nešto muči, (kad se osjećamo nedostatni iz nekog vanjskog razloga) mi smo najčešće u dvojbi- treba li to raščistiti koliko je moguće, odbit ić dalje bez učenja (rjeđa, malo teža ali zato bolja opcija),
treba li podgurat pod tepih ('ić dalje') … imam osjećaj da tako radi 80posto kugle zemaljske..a da nije svjesno.

Ili je bolje ignorirati i metodom supstitucije zamjenit 'prljave' i 'nepoželjne ' misli , onim baršunastim i finim..? (to je savjet iz jedne knjige za samopomoć koju sam pročitala još u srednjoj, koja je tada bila pravo otkriće.) Znači zatvoriti oči, glumit anđela. I onda ćeš privuć anđele. Rac-ku. Privuć ćeš strvinare i iskorištavače, ako ćeš bit slijep..to je zakon.
Ali tijekom života uvijek pokupimo nešto takvih osoba, neki više neki manje. Koji se nisu pokazali baš kvalitetnima, jel'.
Jebiga, znanje je najjače iz prve ruke. Tuđe 'ruke' pomoći najčešće posluže tek da potvrde ono što smo naučili iz vlastitog iskustva.
Pojave se nekako u pravo vrijeme, kad nam treba, čak i nepozvane.

Koliko god sebe zavaravali da nas to nešto, ili taj nešto ne muči,…e pa muči nas, ako se ponavlja opetovano.
Ne mislim da bi zbog ljudi koji nas povrjeđuju i ubijaju u pojam svojom površnošću, bezosjećajnošću, tupošću, gramzljivošću, itd., trebali hodat svijetom nabrijani i gnjevni.
Čak ne mislim da bi ih trebalo mrziti, ni osvećivat se.

Mislim da je takve ljude dovoljno jednostavno- okarakterizirati.
Feelingom, riječima, kako god. Otprilike onom visprenošću kojom bi okarakterizirali mokru klupu u parku (nemreš sjest na nju), ili pak pseće govno (nije pametno ugazit).
Znači, vidjet kakav je taj netko, pa
Skužit,primit na znanje, pa onda vidjet što ćeš s tim i hoćeš li uopće nešto s tim.
Ne mislim dakle da bi trebalo stvari rješavat primjenom sile, nasiljem i osvetom…ne. To je nisko, na koncu, glupo. Ali kad i osjetimo poriv za tim, ne valja ga negirati, jer bi fakat jednog dana netko mogao ni kriv ni dužan završit ubijen, .

Moram ipak priznat da s vremena na vrijeme osjetim snažan (uglavnom potisnut) poriv da nekog zakoljem, zapravo, najčešće mi se takav osjećaj javi u snu. Na sreću ne često…ali..
Želja za klanjem se ipak ne osnosi na navedene koji me ubijaju u pojam površnošću, (to bi ipak bila malo neprikladna reakcija), već na par težih slučajeva, sva sreća da ih nemam puno.
Jesam li ja zbog toga negativna osoba?
Nemojte mi samo reć da nikad niste priželjkivali da nekog fizički napadnete i... da mu nanesete teške ozljede.
U Japanu, ili negdje, ne sjećam se točno, je krenuo poseban klub, u koji dolaze ljudi koji boksaju i pritom zamišljaju da boksaju svog šefa.

Samo hoću reći da nije dobro glumit da su nam neki ljudi i stvari slatki i dragi, ako nisu, jebiga. Ili ako je netko treći rekao tako.
Mislim, možete glumit, ali nemojte popušit.
Nemojte pušit ništa što ne želite, što vam društvo servira.
Očekujte od ljudi odanost i dosljednost, tražite takve ljude.
Budite mudri i ne očekujte od 'pčelica Maja' 'too much'.

utorak, 11.01.2011.

Mučim samu sebe u mozak i pritom se osjećam počašćeno

Neki dan sam bila pisala o tome kak sam se na tren prepala da je proljeće (pa se dogodila greška pa…), što bi značilo da su 2 mjeseca unaprijed došla odjednom i zatekla me nespremnu. Moj zimski šlauf nije spreman za sunce! Hah. Ma, nego…Zajebano je to sad nekako, ko da je zima rascjepkana, nit neznaš kaj je ni niš.
Al ne muči me to baš…nego…što me muči onda?
Neznam, ali sigurna sam da ću saznat tokom posta.

Da,muči me što bi htjela ponovo pisat o svojim zapažanjima neki dan, dok sam otvorila prozor i ugledala bačen bor (btw koja je to kultura, hitit bor kroz prozor??u gradu?) i proljetni vjetrić. Čudan prizor.
Onda su se zaredala pitanja poput –mogu li doći do točnog odgovora (na neka teška pitanja) sama gledajuć u jednu točku bez oslanjana na pročitane knjige , članke, medije, bez utjecaja okoline i familije, znači ja sama , ili je potrebno više ljudi da se zajedno dođe do odgovora i znači li da je odgovor točniji ako se više ljudi složi s tim?
Na kraju, što tvori tu neku 'istinu'?
(i nešto o rastezanju vremena)

Uglavnom, cijeli lanac pitanja bez odgovora, tek mali dio odgovora povezan s nadolazećim pitanjem. Ali-došla sam ako ništa drugo do dosta dobrog pitanja, a negdi sam čula da treba znati kaj pitati da bi se dobio odgovor, kakav god on bio i makar on vodio na popravni ispit.

Uzimajući u obzir da se gotovo svako moje pitanje oslanja na neku pretpostavku, pitam se…kako izaći iz tog kruga pretpostavki? Ili se sve bazira na pretpostavkama? Uzmeš mali komadić svemira i montiraš ga kak ti paše, po svojoj pretpostavki.

Hm. Stvarno, kad god pokušam doć do odgovora, pretpostavim nešto. A zar uostalom tako i ne stvaraju fizičari. Pretpostave nešto, i time se služe. Stvaraju predloške da bi se mogli njima služiti.

Ak se netko pita čemu sve to, zašto razbijam glavu, e pa, zanima me čisto iz praktičnog razloga, mogu li skužiti cjelokupni životni princip doma dok npr.perem suđe ili gledam u vedro nebo. Zašto nebi jedna osoba sama mogla doći do odgovora?


Baš gledam drvenog soba, na feder, što sam ga dobila za ovaj Božić. Kupila mi ga mama na štandu s drvenim igračkama. Isprve nisam htjela, (ja sam odrasla, kaj će meni igračke) ali sad mi baš drago što sam ga odabrala. ;))) Baš je lijep.

Preporučila bi još za kraj Fifty čoksu, s mentom i 50posto kkakaa, jer je predobra. I nije uopće skupa. A ima onaj fensi-šmensi okus. Meni je super.
Najela sam se ove zime čajnih kolačića...a jebiga. Probale smo ja i stara recept što sam ga našla tu kod jedne blogerice, što ima blog sa receptima, ispalo je jako fino. Zanimljivo kako sam točno takvo nešto tražila, ma u biti točno to, i onda naletih na to.
Bez da sam tražila. ;)))
Laku noć...good night, sleep tight:-)

subota, 08.01.2011.

Blog hr.mi je pojeo zadnja dva posta, prvog kad sam htjela spremit, a drugog maloprije kad sam ga htjela objavit. Trebala sam prvo pisat u wordu, pa prebacit, kad sam vidjela da mi ga je sam tak obrisal zadnji put. Međutim, mislila sam da se nebude ponovilo. I tak, odu dva nadahnuta posta u 3 p.m.
Mogla bih ih probat odtipkat opet, mislim memoriju imam dobru, al ipak ne toliko dobru... A i mogla bi popizditi usput...pa bolje ne.
Ima li netko još takvih iskustava?

<	siječanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)