sjenovita strana mog uma

utorak, 26.10.2010.

Još jedan bitan aspekt ljudske gluposti

Često se u puku čuje izraz 'ljudska glupost'. Književnici poput Krleže i još nekih dali su svoje viđenje ljudske gluposti u svojim knjigama. Ja bi u taj izraz 'ljudska glupost' još dodala i -ljudsku škrtost. Koliko se god to nekome činilo pametno, pametno i mudro.
Ja mislim da je škrtost produkt gluposti i primitivizma. Sasvim logičan produkt.
Nemojte se zavarati da škrtih ima samo među -neznam , kakvih ste iskustva imali-sa bogatima kojima lova, pardon, ne da im ispada iz đepova, nego u novčaniku imaju samo kreditne kartice, ili pak čangrizavi osiromašeni pripadnik srednjeg sloja, ili je to pak ulični prodavač koji vrijeđajući pokušava izazvati samilost i dobiti koju kunu. Ne! Škrtih ima upravo u svim slojevima građana, što znači da je to ipak stvar karaktera osobe. Kao što znamo da se primitivac i površan može obogatiti, isto tako. I kao što pristojni i uglađeni ljudi mogu, a i ne moraju biti visokoobrazovani. Posvuda ima svega.

Sad, dali ide škrtost, sa gramzljivošću...vjerojatno ide. Ali ne mora bit. Ima naravno turbo škrtih a koji su se mnogo mnogo puta najeli kod drugih ljudi, a jaako malo puta kod sebe doma. I još bude gledal jel još negdje curi, da te još malo izmuze. A 'hvala' nećeš čut od njih. Ko ti je kriv, pa ti si dal da te se muze.
U drugu skupinu škrtih spadaju oni koji su škrti inside-out. Znači, muzu rijetko kad, samo onda kad 'moraju' i onda će se smatrati boljima i moralnijima od ostalih i pljuvati ponosno po svima ostalima uz gušt. Daju vrlo malo. (ak baš moraju)
A ovo treće što želim spomenuti..neznam više jeli to karakterna osobina ili što....ta neka sveopća škrtost. Škrtost uma, duha, tijela, srca... ne radi se nužno o parama, mada i to dođe pod to. Kad osoba ništa ne daje, daje doslovce na kapaljku, i onda će još vagati tu kap nekoliko puta iz raznih perspektiva. Ili neće. I kako onda da osoba išta dobije natrag? Kad nikad ne daje, nekad ne pomogne, kad sve, apsolutno sve važe na kapaljku ko da im se otkida direktno sa srca. Trguju sa osmijesima, pažnjom, željeznim sadržajem u đepovima, riječima, trenucima, vremenom, sa svime? To su trgovci sa stalnim radnim vremenom.
I onda to na kraju preneseš i u vlastitu kuću. Jeli to pametno ili je to ljudska glupost?

srijeda, 20.10.2010.

Let it be

Ima već neko vrijeme da nisam pisala blog. Nebih znala s čime točno, s kojim događajem je prestala ta potreba, rekla bih prije da je u pitanju osjećaj. Nije da nisam imala što za reći, nego sam osjetila da moram pričekati dok neke stvari ne sjednu na svoje mjesto.
Nadala sam se da će to pokrenuti neka velika unutarnja promjena koju iščekujem. Ponekad imaš osjećaj da moraš nekamo posebno otići, napraviti određeni broj koraka u određenom smjeru da bi se promijenio. Ali se ustvari radi o unutarnjoj mijeni. Za mene je to vrlo jednostavno, to je pitanje namjere. Radi se o konstruktivnoj ili destruktivnoj namjeri.
Neki vrlo vješti i učinkoviti liječnioci psihijatri kažu da nema koristi od sažvakavanja prošlosti, da treba zaboravit prošlost, napraviti korake u nekom novom smjeru, da jedino tako može doći do promjene. To je točno samo do neke mjere. Ja ne vjerujem u velike promjene i nagle skokove. Ako osoba npr.želi promijeniti način držanja, tada će ići malim koracima; pazit će kako se drži dok sjedi za radnim stolim, dok jede, dok se umiva, a ne samo dok izađe na ulicu ili u posebnim prilikama.

Sve velike promjene najčešće znače i brzi bijeg od prošlosti. Prošlost, loši trenuci se ne mogu baš tako izrezati, i baciti, pa da život onako fino izgleda ko neki happy patchwork ukras od najživljih boja.

Promjene se događaju u fazama, jer je to prirodan slijed. Ako žarko želimo pobjeći od prošlosti, nabaciti 'everlasting smile' i ne htjeti vidjeti što se uistinu zbiva, amputirati sve neželjene dijelove i emocije života, onda si zapravo radimo stupicu. Ako pritisnemo tipku delete na loša iskustva, ne možemo a da s njim ne izbrišemo i posljedice, koje su zapravo i dovele do promjene u nama samima..koje su dovele do svijesti koju imamo danas. Opet, sve da to i učinimo, da i podesimo vlastiti um da zaboravi, toga se ne možemo potpuno riješiti. Imamo duboke uspomene, one odlaze u podsvijest, koja i služi tome da nas podsjeti na zaboravljene lekcije i uvijek nas tjera na učenje, baš ko stroga,ali temeljita učiteljica.
Zato, mislim da je prirodno da postoje faze i trenuci prežvakavanja prošlosti, i da je to redu, normalno. Normalan ciklus duše, kojeg nam stalno nešto izvana ili iznutra prekida i odvlači nam pažnju, odvlači nas tzv. 'prioritetima' .
Uspjeh je kad smo došli do tog stupnja da dopuštamo pustiti u svijest uspomene koje nam se javljaju, da to ne negiramo, i da obavimo posao 'pretumbavanja' uspomene, i da je pažljivo prosijemo, koliko je potrebno, da iz nje izvučemo malo zlata.

Glupo je misliti da mi moramo nekamo bježati, u budućnost, ili da smo se vratili u prošlost ako se prisjetimo nečega. Uspaničarimo se vraćanja u prošlost, a znamo da stojimo ovdje i sada i da samo pregledavamo mali djelić uspomena, kojih ima toliko da ih mi sami ne možemo pojmiti, koliko je to velik broj, koliki je kapacitet naše podsvjesti. Ona u biti bilježi sve- svijest to i nezna, niti je zadatak svijesti da se s time nosi-ona ima zadatak uravnotežiti, 'prosijati' uspomenu i protumačiti to u interesu osobe 'domaćina'(haha, kako to sad zvuči kad sam rekla). Umjesto da se bojimo uspomena, pogotovo onih lošijih, mogli bi samo pustiti da nas unutarnji asocijativni niz vodi, da ne tjeramo um da sam prčka po tome kad mu dođe žuta minuta, već da se uspomenom bavimo samo ako izroni u obliku asocijacije. Naša podsvjest ima uvijek najbolje namjere, i sa njom treba surađivati. Um treba s njom surađivati, sprijateljit se s njome tj.dušom, koliko je god moguće. I učiti od nje.

Um ne može biti zdrav ako sam pokuša doći do odgovora, on će uvijek napraviti sranje i omesti proces razvoja, um je nespretan, slijep, hrani se ostacima života. Duša je ta koja zna kad i zašto, ona podučava um, jer se on sam nebi nikad sjetio da je pita, pogotovo ako je iskompleksiran ili agresivno/destruktivno nastrojen. :))) (Ovo je dobra metafora za muškarce ;))) Znači, dobar i dobronamjeran um će DOPUSTITI duši da diktira tempo, da kaže kad i zašto, a on neće pokušati izvrnuti njene namjere na štetu oboje i naučit će kako valjano slušati i tumačiti je.
Um bez uputa duše je gonjen ko slijepac bez štapa. Bavit će se slijepim ambicijama, i nikad neće osjetiti okus života, ne zato jer ne želi, nego zato jer ne može sam. Um ne može sam doći do odgovora.

Ono što sam htjela reći je da postoji vrijeme kad se na trenutke vratimo na prošlost, (ili čak u budućnost), i da se uz dobru i svjesnu namjeru može izvući ono što je potrebno, može se ispuniti svrha uspomene, i to je pozitivno. Ali je destruktivno kad se osoba samoinicijativno bavi uspomenama kako bi sebe izmučila i ništa korisno iz njih ne izvlači. Tada neće pronaći ona mala zrnca zlata što ih je priroda umetnula unutra..samo dok se prosijava treba biti nježan..
Stavit ću naslov- Let it be.

četvrtak, 07.10.2010.

Zašto mi toliko fali more? Ma bit će da mi je u krvi more, tj.sol, pa zato. Al je i drugima...?
Kad vidim more, gotovo bi plakala. U listopadu ja maštam o moru, o Pagu, o tamo gdje ću možda ić za mjesec dana, al se neću kupat, jer će bit ...uf, 11.mjesec.
Kao ljepše trenutke života pamtim odlaske na more.
Pag je predivan. Makarska je čarobna. A Pelješac..nešto fenomenalno..tamo sam bila na moru, koje su to plaže..moram se tamo vratit, na sva ona mjesta..moram..
I naravno, tamo kod ušća Neretve, di se spaja s morem, di su kilometri pješčane plaže, ko pješčane dine, di se s jedne na drugu plažu ide pješice kroz plićak...sjećam se svega toga...
Jeli bolje misliti nato ili ne...? Uf..osjećam se ko riba na suhom...

ponedjeljak, 04.10.2010.

This is the new hit

Evo me opet. Ovaj put ću samo da ostavim svoj mali uradak, nadam se da će vam se svidjeti.
Razmišljala sam-koliko je potrebno vremena da se napiše jedan turbo-folk hit. I tako je nastao refren, ma u roku od 5 minuta je nastao. Šta sve ne može izać iz moje tikve...kad stavim mozak na pašu. Al par frendova se dopada. Ova pjesmica opisuje muke jedne sponzoruše.

PRADA
Zbog čega uživaš da me mučiš
zašto mi Pradu ne kupiš
kola mi ustupiš
Nego mi pesme skladaš
samo da se meni pojadaš
kako nemaš para
Dabogda ti nijedna dala
Je**la te Prada!


Malo kasnije je nastala još jedna, a ona opisuje muke djevojke/žene koja je u vezi s ženskarom:

Veliš da sam tvoja
mačkica, ribica, mala životinjica
Al veliko je more
Unjemu tisuču riba
A ti samo svoje mreže da pružaš
gde god da smo skupa
Gledaš i loviš
A mene puštaš da gorim

Ubija me bambus
s tvojih usana na moje
to mora ljubav da se zove

Hahaha....

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)