sjenovita strana mog uma

petak, 30.07.2010.

Hungry for...

Tako sam gladna....nečega...gladna ljepote..
Sita fizički, potrebita nečega, što je jače i od najjače žeđi. Na samu pomisao na to nešto naviru mi suze, ali previše me usrećuje da bi to otpustila. Možda zato jer ne želim otjerati osjećaj od sebe... Nema razloga za plač kad je tako lijepo.....Imam par zaista zgodnih stvari (od muzike) koje me inače opuštaju, kad si to i dopustim...kad se fizički osjećam tako da se mogu opustiti. Ovaj sam se put uhvatila- da plešem...
Uhvatila sam samu bit, odjebala bilokakva estetska i bilokakva poimanja biločega, i doista se ponašala kao o da...ko što je i doista bilo-ko da nema nikoga. Ali sam se paradoksalno, osjećala povezano- sa nečim što je- izvan mene... Osjećala sam se luđački divno, ko da nema toga što neznam, ko da mi sve ide od ruke. Ko što je i išlo-od ruke, do ruke, od ramena, do ramena, do bokova..

Tako mi je dosta praznih meta, plitkoga veselja....želim nešto a neznam gdje da to nađem, kamo da tražim..... Socijalizirana sam, uspješno umrežena ali sam svojom prirodom toliko drukčija od onog što se od mene traži...meni je taj okvir premali... Ja sam oduvijek bila tip za umjetnost, kreativac, neznam kako da to objasnim ali u tu vrstu spadam, uvijek sam se tako osjećala.
Obožavam muziku, obožavam pisanu riječ, obožavam energiju, strujanje, zvuk, glas, vibraciju, spoznaju, ljepotu, misterije, tajne, čarobiranje, prirodu, zdravlje, snagu, lakoću, umjetnost. Jednostavno obožavam umjetnost, to sam ja i tamo me možete naći....tamo se možemo upoznati i pričati.. U moj svijetu je dobrodošao svako tko je prepun, dubok, uvijek pomalo dijete u duši, hrabar u maštanju i čarobiranju, ko se ne boji varljivosti života ni izopačenosti svijeta. To jesu moji prijatelji i biti će...

Oprala sam kosu. Vani je vlažno. Bila sam neki dan kod frizera, i dok se žena divila mojoj kosi, ja sam se divila njoj i njezinoj spontanosti. Spontanosti..? O da. Ne nemarnosti, naprotiv. Skužila sam i otkud mi ideja da počnem radit u čevabđinici i čitat knjige koje volim do kraja života. Žena je tako normalna, neopterećena i seksi, usudim se reći. Cool, dotjerane kose, ko mala curica se divi svojim dugim noktima premazanim crnim lakom s crtkarijama koje joj je napravila kumina sestrična, tako nešto..a opet dovoljno svjesna da se posprdno blago nemarno nasmije 'poludjelom vremenu i isto takvim i ljudima'. Čula sam od jednog čovjeka da nije bitno kako si došao do novaca, bitno je da ih imaš. Šta mislit o tome iskreno? Imati novce radi imanja novaca. Pazite, naglasak je na IMANJU novaca, ne nuužno i na trošenju. Uopće neznam zašto sam to sad pisala, odakle mi ta misao, pa pisala sam o frizerki.......ma kod mene je tako, sipam teme k iz rukava....mislim da se iz svake situacije može izvuć nešto esencijalno....iz baš svega. Zato ja volim promatrati. I diviti se svojoj banci spoznaja i ubaciti još štogod u nju kad stignem.

Neki dan sam....ne sjećam se što sam točno radila, ni gdje sam bila, mislim da sam hodala ulicom, nekam sam išla. Palo mi je na pamet kako pametan čovjek iz baš svega može izvuć nešto. Tak bi to i trebalo biti, imam neku viziju, takva sam ja i jednostavno mi ne pada na pamet da odbacujem ...to nešto. Napravila sam si tetovažu sa 18 koja je govorila baš o tome. Tj.još uvijek govori....hahaha. Najbolje mi je kad sretnem nekog frenda i vidi mi tetovažu, pa izvali-još imaš tu tetovažu!' A ja odgovorim da neće još tako brzo otić dolje...:)) Koliko sam uspjela dosad primijetit, ljudima se uglavnom sviđa. Čak se nedavno jedan tip u dućanu zanimao, mislim da mu se dopala. Neki dan sam na ulici ispred sebe vidjela dečka od nekih 17-19god i imao je tetovažu na stražnjoj strani vrata keltskim slovima- Only God can judge me. Hm. Ok. Neću sudit, to je onako skroz individualno. Ali osobno ne bih stavljala na sebe leprtiriće i srčeka, mada je slatko za vidjet, neznam nekako mi se to čini nepotrebno.
Sad pijem kafu, naravno Frankovu, koju najmanje volim, ali kad je uvijek ima viška doma pa uzmem. A kaj, pa nije tak loša, samo kaj je ja napravim loše, uvijek je previše taloga, toliko da si njime možeš sasvim dobro ispolirat zube dok ju piješ. Usput dala bih izvrstan kozmetiči recept koji je neškodljiv ako nisi pregrub- talog je super za piling,izvrstan. Eto, bolje to nego neki u kremi koji ne djeluju.

Bila sam popodne u gradu, kad sam se vraćala skrenula sam prema Magdićevim stubama i hodala hodala i hodala po tim rekla bi elitnim četvrtima....ponekad se tamo šećem. Došla sam do parka Jelenovac i onda je počela sipit kišica.... Poželjela sam u tom trenu da sam zaljubljena. Nikoga nije kiša prekinula u poslovima-jedan je stariji striček iskoristio kišu i poglancao auto. Kvartom se širio miris friteze, tj.nečeg pečenog u dubokom ulju, i na taj tren sam se osjetila ko da sam negdje na moru u nekom naselju. Volim upoznavat grad, volim osluškivat duh ulice i ljudi koji žive gdje prolazim. Ali daleko najljepše u gradu Zagrebu je stara jezgra grada....jeste li ikad kad ste prolazili Ilicom pogledali prema gore , prema onim električnim vodovima od tramvaja, pa još gore*? Ja sam slučajno, dok sam sjedila u parkiću, i na tren sam se osjetila isključenom iz vremena-oni balkoni, ornamenti, kako se to zove, uzorci, ona stara žbuka... Bila sam prije desetak dana s prijateljicom gledat jedan stan-u Vrbanima. Bila je jebena vrućina, asfalt je bio skroz užaren, a asfalta je tamo ko u priči. Novogradnja, kaj da kažem...cijelo naselje je kompleks zgrada....imaš dojam ko da si u labirintu, sve je građeno na istu foru...jedba smo našle adresu. Neznam jeli zbog vrućine, ali nije mi se dopalo. Jednostavno nisam osjetila nikakav duh tamo. Mada su stanovi novi i moderno namješteni i blizu je konzum i mercator i sve... Sad sam se sjetila jedne cure koju sam upoznala na faksu na početku godine....činila mi se dosta bistra....sjećam se kako mi nijepostavljala glupa pitanja...u biti, mogao si s njom brbljat o svačemu,baš se o tome i radi... Jednom me, baš kad sam očekivala da će pitat u koje kafiće najradije idem ili tak nešto, pitala dal mi se u Zagrebu više sviđaju nove zgrade i kvartovi ili su mi draži stari dijelovi grada? Kako je to mene tad bilo začudilo...žalosno, ha. Kaj nema više takvih koji te doista imaju kaj pitati......koji imaju tu sposobnost da razgovaraju o arstraktnim stvarima...... Ta cura se nažalost preselila na drugi faks....više se sa njom ne čujem. Trebala se ona meni javit, bio je na nu red, ali nije...

srijeda, 28.07.2010.

Često mi se, nakon par dana provedenih nesvjesno i nekoncentrirano, dođe da otprhnem u samoću, da se potpuno izoliram, da s uma skrenem sve ono što se hranilo mnome i odvraćalo me od spoznaje. Znam da zvuči čudno, jer opisujem samo jedan mali segment moje osobnosti i moje svakodnevice. Problem je samo taj što me do zaslužene samoće vodi- očajna a ne spontana potreba... Ne marim mnogo za imperative okoline ali nije lako 'biti u areni s njima' i gledati kako oni rješavaju probleme -tuđa grabež se rješava sa -još više grabeži,tako to ide.. Nisam sigurna o čemu ja točno ovdje zborim, ali možda je nešto pametno, naime na papiru su se često puta našle stvari tipkane mojom rukom za koje sam praktički prvi put čula, dakle prije nego sam uopće uspjela primijetiti da ih znam. Uglavnom, pogađa me ljudska tupost i kojom lakoćom i sigurnošću se grabi lako dostupno, kao da im po prirodi pripada.

Oduvijek sam bila ludo osjetljiva i iscrpljena, no paradoksalno, uvijek bi čuvala zadnji dah za preskočiti zid koji je trebalo. Previše sam osjetljiva i ja se toga ne odričem jer sam božansko-đavoljim ugovorom vezana da ću uspjet otkrit koji se to vrag dešava s ovim svijetom. Prisiljavam se držati korak, jer za to sam sazdana. Možda ja uistinu i jesam bolesna. But i dont think so. Mada bih bila puno zdravija kad bi se prestala opirati onom što znam.
Kažu da je lako biti glup, ja kažem da je teško biti pametan. Stvarno je. Ali i 'glupima' je teško-oni u biti neznaju što doista žele a pametni znaju ali shvaćaju da je teško doć do toga. Jeli ovo još jedan od mojih bisera? Neznam. Ponekad ni sama ne osjećam vezu između onoga što radim i onoga što mislim...prevelik je raskorak ponekad imeđu toga dvoga. Maštanje samo po sebi nikad nije nikoga zadovoljilo.......uvijek negdje pukne. Jesu li i moji uvidi maštanje? Kako netko može tvrditi da previše maštam?
Nakon par dana nebivanja 'u sebi' osjećam se atrofirano, izmrcvareno i apatično. Zar to tako mora biti? Možda mi previše krive stvari odvlače pažnju. A neznam, nisam ni sigurna da je to. Pitanje je i gdje počinje mašta a gdje završava kreativnost i vizija. Jesu li kreativni ljudi kreteni? To tako nebi trebalo biti. Nekreativci postaju robovi kontrole i friziraju svoje živote, sebi za ljubav.
A život je čarolija. ..stvari su rezultat našeg dugotrajnog čarobiranja....stigne ideja, niotkuda, okrepa,u kriznom trenutku i mi nad tom idejom bdijemo.....čekamo i neznamo što će biti.
Život me uvelike podsjeća na videoigricu...gradiš, gradiš, iluziju da nešto imaš, i onda, kad misliš da si na dobrom putu, nešto te spizdi. Brojevi na scoretabli više ne znače ništa, ali ostala ti je vještina. Čemu kvragu i te vještine? Ne znam, još uvijek nisam otkrila tajnu dimenzije u kojoj egzistiram.
Cijeli život imam osjećaj da vladam situacijom, i lažem sebe.

...........Život je ništa drugo nego pokus....kad i izgubiš fokus, okrivi malograđansku stoku. Život je zadovoljština i misterija na kraju dana. Prostor pun raja, ciklus bez kraja, kule od pijeska složene na vjetru vremena. Život je kompleks u glavi, ključ u bravi pokvarene naravi.

Već se neko vrijeme nećkam dal da pišem ili ne....i o čemu...ne radi se o tome da nemam o čemu...nego jednostavno dolazim do one točke gdje u priču ulazi moj privatni život, a to mi se ne sviđa. Voljela bi da mogu pisati s nekim smislom, da bolje upoznam sebe i druge, ali da ne moram opisivati svoj život, jer , osim što mi je ionako puna kapa, želim i vjerovati da su moje unutarnje misli dovoljno važne (tj. važnije od navođenja podataka o mom životu). Nije da sam ja neka poznata osoba pa iz egzhibicionističkih i raznih drugih razloga iznosim svoju intimu ili perem prljavi obraz. Isto tako ne tražim da mi ljudi opravdavaju moje strahove i odluke i slično, što mnogi čine jer nisu sigurni što žele-što rezultira sa sve više otvorenih blogova, realitya (makar nebi sad to trpala u isti koš). Ja samo želim naći sebi slične, svoje istomišljenike, nać koju dodirnu točku s ostalim ljudima jer u ovakvom načinu života ljudi su više okrenuti leđima i guzicama jedni drugima nego što si međusobno povezuju pa se čovjek baš doista i može osjećati kao izvanzemaljac u gomili ljudi...
Želim vjerovati da se može steći odnos s ljudima povezujući se putem misli, izmjenama mišljenja i pozitivom...a ne da se takozvani odnosi stječu i zasnivaju unutar parametara ko što su.....zanimanje, fizičke karakteristike, visina plaće, obiteljsko podrijetlo, geografsko, te nekih bezveznih okolišnih činjenica koje od svih nas prave mutante.... Jest da upravo te okolnosti daju koji podatak ekstra o osobi, ali osobe koje se zaista povezuju putem pozitive neće te šašave okolnosti smatrati presudnim....niti će tražiti drugima slabosti...
Nije bitno kakvim smo okolnostima okruženi, bitno je kakvi smo ljudi danas zbog toga i hoćemo li ostati ljudi...jedino je to bitno...
Gube mi se ideali, ulazim u psihičku krizu i progoni me sumnja da na ništa ustvari ne mogu učiniti, da nemam utjecaj na ništa, ko jebeni štakor u laboratoriju koji trči po kotačiću jureći za komadićem sira. Smetaju me ljudi koji se znalački kunu da su našli mir u pasivnosti i rezignaciji i stoičkom ili nihilističkom pogledu na život, takozvanom zrelom pogledu na život i ispod oka gledaju svakog tko polaže trud u neke njima beznačajne stvari.... A znam da se i dalje svjesno ili nesvjesno nadaju krivim stvarima, da se silno trude sakriti svoje niske pobude i da nikad ne spavaju sa oba zatvorena oka. Možda takvi ljudi doista i jesu ograničeni. Neznam...

četvrtak, 15.07.2010.

Ah što je vruće. Inače u ovakvim uvjetima jedva čekam da padne noć da temperatura padne, ali ova noć je bila katastofa....inače mi je glava ispod prozora, pa mi je super kad ga navečer otvorim, pa mi ulazi friški zrak...ali ovu noć zrak uopće nije strujao, bilo je jebeno vruće....tako da sam spavala -ne baš sjajno...
Ujutro mu probudio hladan zrak, i ljudi koji su se rastrčali po ulicama. Bilo je 6.20. Nakon toga sam zaspala, i probudila me....vrućina. Jer ja tamo di sad živim nemam klimu...i..uf. Čak je u zvizdan ljepše bit vani nego u stanu. Pitam se kaj bi bilo da jedem odojka ili pijem...a hranim se ko svetac (trenutno). Dođoh iz grada..majca mi je mokra. Zalutala sam u biobio dućan i kupila si bio čoksu. Crnu sa ni pet ni šest, nego-zelenim čajem i mangom. Ne punjenu, nego onako...ima okus ko crispy, najsličnije onoj čokoladici Kiss što je nekad bilo za kupit.(btw disu, baš su bile super) Vivani je firma. Skupa je dosta, za jednu čoksu, zato ću je jest 10 dana. haha. Razmišljam kad sam zadnji put bila kod doktora. Ima jedno sto god, uglavnom, a sad ću morat ić ortopedu. Imam spušteno stopalo, rekli su mi na nedavnom sistematskom, ima blizu u ilici nekakav dućan di besplatno mjere stopala, ić ću tamo, samo neznam kaj ću točno postić, al. Ma.
Nego...vrti mi se u glavi pomalo još od sinoć... Jedna blogerica kolegica frendica je pisala o onim operacijama na Filipinima, tzv 'psihološkim operacijama' gdje duh sveti ili čak duhovi upravljaju preko kirurga, koji koristi skalpel al ko da ga i ne koristi jer prstima ulazi u pacijentovo tijelo...i ...uglavnom, spekulira se jeli to mađioničarski izveden trik koji ima placebo učinak na pacijenta, da je navodno glavni trik u tome. Potaknuta kolegičnom pričom sam malo čitala o tome na netu, i priča je bila objavljena na blogu jednog tipa koji sebe drži mjerodavnim da određuje što je točno a što nije, i tako je popljuvao i izvrijeđao te filipince koji to rade i njihove 'prljave' namjere, smetnuvši s uma to da je njegovo stajalište samo stajalište, isto bazirano na PRETPOSTAVCI, bez čvrstog dokaza.
Ja evo neznam jeli to točno, jeli to mađioničarski trik ili nije, ali znam da malo ljudi može reći koje su granice ljudskog uma, i di počinje ono drugo, i ima li toga...ali znam da tip u svojem stavu ima više osobnog nego što bi htio priznati, a manje stručnih dokaza. Netko ko unosi minimalno sudova u svoja razmatranja će sagledat obje strane, razmislit o obje opcije. Ali taj tip je ponudio svoju predrasudu, a ne dokaze. Dala bi glavu rezat da je to tip koji se nikad nije bavio umjetnošću, i da je inače po prirodi plitak, u najblažem slučaju. Kod takvih ljudi koji uskraćuju drugoj strani mišljenje i odbacuju mogućnost da uopće razmatraju drugu opciju, po mom mišljenju su uglavnom ljudi koji neznaju puno, a ne ljudi koji znaju NEŠTO, kao što se žele prikazati. Mislim, kako čovjek koji u startu odmah odbacuje svaku mogućnost može doć do odgovora? Nikako. Taj može samo da pocupkuje na mjestu unutar svojih skučenih pogleda na svijet. Vjerojatno ima problem i s ejakulacijom, sasvim moguće.
Zaključak je -kad o nekim stvarima nisi stručan, onda začepi i ne maltretiraj okolinu svojim slijepim sudovima! Kaj se općenito tiče duhovnosti i duhovnih fenomena, više sam sklona vjerovati da duša postoji, da postoje određeni fizikalni zakoni koji se mogu primijeniti na sve, i znam sigurno da neznam sve, da postoje sile koje nisu vidljive golim okom, i vjerujem da čovjek ima utjecaj na njih utoliko što je kao jebeno živo biće povezano sa svim ostalim živim bićima, prirodom, i svemirom. Samo budala može kategorično tvrditi da se stvari događaju 'tek tako'. Ali svejedno, danas ima masu fizičara,kemičara i matematičara koji se smatraju inteligentnima a rezoniraju gluplje od životinja. (nisam htjela vrijeđat životinje) Tako će neki fizičar koji je dobro pohvatao osnove u 7.i 8. razredu, one formulice, i naučio je dobro TEORIJU o Big Bengu i Darwinovu TEORIJU o evoluciji, će mudro zaključiti da čovjek nema energiju, jer njemu energiju daje Coca-cola i hamburger. Shvaćate??? Ma neznam kako da izrazim tu prgavost i glupost, koja me strašno ljuti.. Kaj će nekome to da zna napamet cijelu teoriju o nečemu, iz nekog zastarjelog udžbenika, a nikad u životu nije sam skrojio nijedno mišljenje, dvojbu i sl...? Koji ne razmišlja? Taj može jedino da cijeli život bude u slijepoj ulici. Ti ljudi sigurno neće doći do novih i relevantnih otkrića za
svijet. Taj može samo da izumi 601.lijek protiv ovapnjenja žila., da ne nabrajam! Kako uopće netko može napredovati ako netko uzima zdravo za gotovo teorije koje mu odgovaraju (također teorije od drugih ljudi=) a odbacuju kategorički sve ono što im se ne sviđa. Čovjek nemre doć do napretka ako će gledat samo stvari koje mu se sviđaju..... Bile filipinske operacije trik ili ne, ja podržavam sve što može da izliječi, zvalo se to placebo ili nekako drukčije. Ljudi tamo ionako odlaze na tretman nakon što su se nagutali svih mogućih tableta. Ovi koliko je rečeno, ne koriste kemikalije ni tabletice. Ako i jedan takav tretman mađioničarskim trikom može da izliječi nekog, vrijedno je. Ali odbijam dati bilo kakvo kategoričko mišljenje, jer NE RASPOLAŽEM S DOVOLJNO PODATAKA I ISKUSTVA.
Čovječanstvu nedostaje kreativnosti, vlastitih mišljenja. Previše nas se tjera da uzimamo zdravo za gotovo nečije ograničene teorije - kao što se doduše polako, ali sigurno utvrđuje- tako da napredujemo jako sporo, a mogli bi brže. To je tako jer nas kontroliraju želje malodušnih lopova koji svoje interese proglašavaju općim stanjem stvari. Možda bi se ljudi pozabavili rješenjima problema, kad bi to odgovaralo glavama koji sebe drže najpametnijima (a ustvari žele sve za sebe).

ponedjeljak, 12.07.2010.

MOLBA

Vrati me natrag u život
u vrijeme koje sanjam
dalje od ovog pakla
bez snova i vizije.

Pokaži mi mjesto okrjepe i mira
podsjeti me tko sam bila
jer moja duša je odjurila
stotine kilometara hoda….

I want my inoccence back
vrati me u vrijeme
kada je sve bilo prirodno
kad je energija bila mir.

Dođi sjedni sa mnom sad
A sutra tko zna
Dovršimo zajedno ovu bocu
Da preplašimo jad.

Vrati me u život
ili u nešto njemu nalik
daj mi nešto što daje život
što može da tjera glad.

utorak, 06.07.2010.

Kao malu me fasciniralo čarobiranje. Imala sam neku suludu ideju da imam čarobne moći i da mogu mislima udahnuti život nekoj stvari, da mogu popravljati stvari, vraćati ih u život. Bilo mi je jako uzbudljivo kad bi nešto posadila. Imala sam velik nagon za sadnjom cvijeća i vrtlarstvom. I kuhinjom. Uvijek kad bi mama nešto pekla neke kiflice ili nešto, ja bi uzela komadič tijesta i napravila od toga figuricu i i izistirala da se peče s ostalim. Kakva je to dobar osjećaj bio ugledati da si napravio nešto fino i jestivo.
Voljela sam popravljati stvari. Još uvijek se sjećam Barbie sata koji se ubrzo potrgao a ja sam izmislila način da ga popravim i vratim u prvotno stanje...tako sam i nedavno popravila svoj bijeli sat, izbrusila sam metalnu ukosnicu i umetnula je u remen, i drži super. Mogla bih reći da sam se rado vezivala za predmete, stvari oko sebe, i biljke i životinje...njih sam doživljavala živima..dok sam ljude više promatrala kao stvari. Haha, nije baš doslovno tako, ali ima nešto u tome. :) Jednostavno, ljudi su oduvijek bili čudni i neprirodno se ponašali. Ko da su kontra života i sebe samih. Oni su veća misterija od bilokakvih stvari iz prirode. Ljudi su zapetljana zagonetka koju je teško otkrit do kraja, mada se vjerojatno cijela formula krije u -+-=+ i +-+=-
Svi smo mi sazdani od plusa i minusa...to znam, kao i to da me cijeli život ubijaju u pojam svojim čudnim oblicima ponašanja. Prije me čudilo, sad mi je sve to predvidljivo... I sve mi je jasnije da neravnoteža dolazi kad je previše minusa ili plusa. Plus je jako dobra stvar, ali ako ga se koristi iz krivih razloga, može ometati spoznaju. Ili to vrijedi za oboje? Jesam li ja luda btw? Čime ja razbijam glavu....ima li to koristi? Ne čini se tako, često, ali to je osjećaj malodušnosti...a ipak nakraju, shvatiš da je to stvarnije, to je ono kad mislimo da nas znanje slabi, a jedino što nas čini slabima je upravo prepuštanje neznanju i nesvjesnosti. Treba imat hrabrosti u životu borit se za prave stvari....to je ono nevidljivo teško, koje na čudan način raduje, i dođe ti da se zapitaš- jeli bolje ono vidljivo ili ono iza vidljivog?? Ne volim upravljati ljudima, to mi se čini prozirno, ali volim onaj moćan osjećaj znatiželje i svjesnosti. Kad si svjestan, onda znaš rješenje.. Odnosno, svjestan si onda kada znaš rješenje... Onog trenutka kad ti se ukaže rješenje, ti tada postaješ svjestan problema.

Pokušala sam ovom tekstu odrediti početak, sredinu i kraj, temu i ideju, ali je teško.
Samo sam u biti htjela reći kako ima sto godina da se doista nisam zapitala što me u životu pokreće-tj.nisam tražila na pravom mjestu. Kad smo bili mali, imali smo nagon za stvaralaštvom, bili smo luckasti...idealisti..:)) Sada važemo svaku riječ, kalkuliramo s raspoloženjima, trudom, pa i osmijesima kao s kakvom robom. Opet, ja mislim da nije lako ni biti dijete i krenuti u život. To lako može postati najgorim razdobljem u životu, ovisi sve o ovjetima djeteta u kojima odrasta, ali...ako imaš dovoljno sreće, srca i pameti da u odraslo doba ne uđeš oslijepljen i duševno osakaćen, možeš shvatit da je puno lakše kad u životu možeš birati neke stvari, to ćeš i kamo ćeš, i možeš birat što ćeš biti.

Dođoh iz šetnjice upravo...jest da je vani bilo svježe, jer pala je kiša, ali je svejedno bila super, ja bi da je stalno takvo vrijeme...perfict!kak bi rekao Larkin iz znate već koje serije. :) Sad mi se malo kiše... Za osvježenje sam si pripremila (jučer malo eksperimentirala) zeleni čaj s komadićima lubenice. Odlično je na ispalo, komadići su pustili soka u čaj, tako da je fino..malo je ublažilo opori okus zelenog čaja. Stavi se u friđž, i bude super. Riješila sam se danas jednog ispita... i tako. Zvuči čudno, ali neznam što da kažem....

nedjelja, 04.07.2010.

Jel se isplati trpjet šefa kojeg bi najrađe samljeo u mašini za meso?

Jel se isplati u životu rintati trajno i bez prestanka, bez daha? Ozbiljno riskirat zdravlje, trpit maltretiranja na poslu npr. a sve zato jer plaća nije loša. Ako uzmemo u obzir da je bilo druge solucije, da se ne radi o poslu koji vam je zadnja slamka spasa, ako stvarno nemate izbora. Koliko se ustvari isplati raditi posao koji ne voliš, ili mrziš? U boljem slučaju, ako se radi o boljoj plaći, što znači da ste imali izbora. Sad bi neko mogao biti bezobrazan i sa stavom čvrstog pojedinca koji stoji na nogama ''za razliku od mene'' i stoički podnosi život, ''za razliku od mene'', al i nije mi ovdje cilj dijeliti šamare, niti primati šamare. Jednostavno, potakle su me priče nekoliko mojih prijatelja i bližih osoba... Evo,npr...jedan frend se dugo zadržao kod šefa ružne mrcine- koji preko slušalice bazdi na alkohol, ili je jednostavno lud (čula sam ga jednom prilikom na telefon kako razgovara)...i frend je kod njega radio teške fizičke poslove, čak je i živio kod njega i često mu 'zaboravljao' dati plaću ili kao nije imaozovi sutra, zovi preksutra... Čak je živio kod tog šefa na stanu, i to dosta skupo plaćao stanarinu za ne baš neki luksuz, i ne na baš nekoj lokaciji, točnije, na najnezgodnijoj i najperifernijoj lokaciji u zg županiji. Nije mu isplatio plaću, govorio da nema, da ima problema doma, i slično, a naravno da jadno moj frend nije imal za platit cijelu stanarinu. A mrcina sutra navečer odlazi na more, i neće ga bit cijeli mjesec, a on želi pare za pola tekućeg mjeseca koliko je frend odlučio ostat kod njega prije nego da otkaz. A ovaj mu nije dao pošteno zarađenu plaću. Iscijedio je odnekud 420 kn, al on želi još 80, inače leti van. Posudila sam frendu 80 kn da mu se ovaj skine s k. I ponudila mu večeru, jer je bogec iscijedio zadnju kunu. Frend je rekao da će mu uzet službeni auto ako mu neće dat plaću na vrijeme.
Ima tu vjerujem bezbroj priča, ali mislim da se kod takvih šefova ne isplati radit na duži rok, ako baš nemaš neke dugove, samo radi jedne milje kuna više. Neznam.

petak, 02.07.2010.

Naš najdublji strah

U ovom blogu ima raznih pizdarija. Ne bih baš mogla reći da bih mogla sve isuti u neku knjigu ili zbirku i istog trena ukoričiti-ovo je više neki skup predložaka, ideja u začetku, razasuti komadići sličnih razmišljanja, nered koji meni predstavlja savršen poredak. Jako brzo nakon početka pisanja sam počela piskarat sa strane, nešto što se formom i namjenom dosta razlikovalo od ovog što pišem ovdje. Uhvatila sam unutarnju zvijer za rep i dala joj da piše. Ko neki unutarnji duh, daje mi upute što da radim, a laptop je moj medij.-tj.ja sam, ali to često zapišem da se ne bi izgubilo-mada bi možda bilo pametnije odmah primijenim. Ne znam što je to točno, ali često je osjećaj ko da uopće zapravo ne pričam sa sobom. Već prije...sa nekim autoritativnim a istovremeno brižnim i nježnim likom, kojemu ništa ne promakne, koji je okrenuo sve tepihe ovoga svijeta i zna svaku tajnu i podrijetlo svega, i direktan put. To je glas za kojim vapim , ali kojeg se pomalo pribojavam jer mi ne da se sažalijevam i da gubim vrijeme. Bojim se toga glasa jer sam shvatila da ...se užasno bojim smrti. Fizičke smrti, bilo kakve smrti, čak i smrti buketa cvijeća koje mi krasi stol i koje polagano umire. Naravno, osjetila sam to ovaj čas, inače sam potpuno nesvjesna toga.

Mi ljudi smo automati, samo da ne bi primijetili da ljudi oko nas umiru, da se prilike mahom propuštaju ili pak halapljivo grabe bez prestanka, i sve to zbog straha od prolaznosti i smrti. Bojimo se života jer..življenje vodi smrti i..možda ne nosi utjehu za kraj..
Život vodi prema umiranju, a privid življenja daje privid da smrti nema, da ona nije blizu, da je nećemo osjetiti. Da nećemo trebati žaliti za stvarima, mučiti se s stvarima koje smo željeli tijekom života. Sve što želimo, je manje straha od smrti, pa kako god...makar je ne vidjeli, ne osjetili.. A mi kao da se nadamo da smrt ili bolest uopće neće doći, ako ne budemo obraćali pažnju..''ma smrt se događa u pravi čas'', a sad nije čas za razmišljati o tome…
A ponekad poželimo umrijeti kad bi trebalo nešto drugo u nama pustiti da umre.
Kad nešto u nama umre, moramo prihvatiti da nas to mijenja, da mi ne možemo biti sasvim isti, ali smo takvi s određenom svrhom...stari dijelovi otpadaju, zamjenjuju se novima, koji nam više pristaju...

I ljiljani na mom stolu će ubrzo uvenuti, još uvijek su lijepi, al kad uvenu, procvat će opet. Ako ne ovdje, u mojoj vazi, u kanti za smeće u koju ću ih morati baciti, onda će iz mog vrta, odakle su i ubrani, do iduće sezone narast će novi ljiljani. To neće biti ti isti ljiljani, bit će mrvu drukčiji, ali drukčije ni ne može biti…

Rekao mi je frend citat C.Junga- ''Čovjek koji dvaput na dan ne pomisli na smrt-treba mu psihijatrijsko liječenje.''

Tratimo li mi vrijeme na krive postupke i stvari u životu?

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)