Već se neko vrijeme nećkam dal da pišem ili ne....i o čemu...ne radi se o tome da nemam o čemu...nego jednostavno dolazim do one točke gdje u priču ulazi moj privatni život, a to mi se ne sviđa. Voljela bi da mogu pisati s nekim smislom, da bolje upoznam sebe i druge, ali da ne moram opisivati svoj život, jer , osim što mi je ionako puna kapa, želim i vjerovati da su moje unutarnje misli dovoljno važne (tj. važnije od navođenja podataka o mom životu). Nije da sam ja neka poznata osoba pa iz egzhibicionističkih i raznih drugih razloga iznosim svoju intimu ili perem prljavi obraz. Isto tako ne tražim da mi ljudi opravdavaju moje strahove i odluke i slično, što mnogi čine jer nisu sigurni što žele-što rezultira sa sve više otvorenih blogova, realitya (makar nebi sad to trpala u isti koš). Ja samo želim naći sebi slične, svoje istomišljenike, nać koju dodirnu točku s ostalim ljudima jer u ovakvom načinu života ljudi su više okrenuti leđima i guzicama jedni drugima nego što si međusobno povezuju pa se čovjek baš doista i može osjećati kao izvanzemaljac u gomili ljudi...
Želim vjerovati da se može steći odnos s ljudima povezujući se putem misli, izmjenama mišljenja i pozitivom...a ne da se takozvani odnosi stječu i zasnivaju unutar parametara ko što su.....zanimanje, fizičke karakteristike, visina plaće, obiteljsko podrijetlo, geografsko, te nekih bezveznih okolišnih činjenica koje od svih nas prave mutante.... Jest da upravo te okolnosti daju koji podatak ekstra o osobi, ali osobe koje se zaista povezuju putem pozitive neće te šašave okolnosti smatrati presudnim....niti će tražiti drugima slabosti...
Nije bitno kakvim smo okolnostima okruženi, bitno je kakvi smo ljudi danas zbog toga i hoćemo li ostati ljudi...jedino je to bitno...
Gube mi se ideali, ulazim u psihičku krizu i progoni me sumnja da na ništa ustvari ne mogu učiniti, da nemam utjecaj na ništa, ko jebeni štakor u laboratoriju koji trči po kotačiću jureći za komadićem sira. Smetaju me ljudi koji se znalački kunu da su našli mir u pasivnosti i rezignaciji i stoičkom ili nihilističkom pogledu na život, takozvanom zrelom pogledu na život i ispod oka gledaju svakog tko polaže trud u neke njima beznačajne stvari.... A znam da se i dalje svjesno ili nesvjesno nadaju krivim stvarima, da se silno trude sakriti svoje niske pobude i da nikad ne spavaju sa oba zatvorena oka. Možda takvi ljudi doista i jesu ograničeni. Neznam...
Post je objavljen 28.07.2010. u 13:42 sati.