sjenovita strana mog uma

srijeda, 28.07.2010.

Već se neko vrijeme nećkam dal da pišem ili ne....i o čemu...ne radi se o tome da nemam o čemu...nego jednostavno dolazim do one točke gdje u priču ulazi moj privatni život, a to mi se ne sviđa. Voljela bi da mogu pisati s nekim smislom, da bolje upoznam sebe i druge, ali da ne moram opisivati svoj život, jer , osim što mi je ionako puna kapa, želim i vjerovati da su moje unutarnje misli dovoljno važne (tj. važnije od navođenja podataka o mom životu). Nije da sam ja neka poznata osoba pa iz egzhibicionističkih i raznih drugih razloga iznosim svoju intimu ili perem prljavi obraz. Isto tako ne tražim da mi ljudi opravdavaju moje strahove i odluke i slično, što mnogi čine jer nisu sigurni što žele-što rezultira sa sve više otvorenih blogova, realitya (makar nebi sad to trpala u isti koš). Ja samo želim naći sebi slične, svoje istomišljenike, nać koju dodirnu točku s ostalim ljudima jer u ovakvom načinu života ljudi su više okrenuti leđima i guzicama jedni drugima nego što si međusobno povezuju pa se čovjek baš doista i može osjećati kao izvanzemaljac u gomili ljudi...
Želim vjerovati da se može steći odnos s ljudima povezujući se putem misli, izmjenama mišljenja i pozitivom...a ne da se takozvani odnosi stječu i zasnivaju unutar parametara ko što su.....zanimanje, fizičke karakteristike, visina plaće, obiteljsko podrijetlo, geografsko, te nekih bezveznih okolišnih činjenica koje od svih nas prave mutante.... Jest da upravo te okolnosti daju koji podatak ekstra o osobi, ali osobe koje se zaista povezuju putem pozitive neće te šašave okolnosti smatrati presudnim....niti će tražiti drugima slabosti...
Nije bitno kakvim smo okolnostima okruženi, bitno je kakvi smo ljudi danas zbog toga i hoćemo li ostati ljudi...jedino je to bitno...
Gube mi se ideali, ulazim u psihičku krizu i progoni me sumnja da na ništa ustvari ne mogu učiniti, da nemam utjecaj na ništa, ko jebeni štakor u laboratoriju koji trči po kotačiću jureći za komadićem sira. Smetaju me ljudi koji se znalački kunu da su našli mir u pasivnosti i rezignaciji i stoičkom ili nihilističkom pogledu na život, takozvanom zrelom pogledu na život i ispod oka gledaju svakog tko polaže trud u neke njima beznačajne stvari.... A znam da se i dalje svjesno ili nesvjesno nadaju krivim stvarima, da se silno trude sakriti svoje niske pobude i da nikad ne spavaju sa oba zatvorena oka. Možda takvi ljudi doista i jesu ograničeni. Neznam...

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)