sjenovita strana mog uma

subota, 06.08.2011.

Sinkroniciteti, slučajnosti

Svima nam se događaju bizarne slučajnosti. To smo prihvatili kao običnu stvar samo zato jer se dešava uglavno svIm ljudima, bez obzira na opredjeljenje i sl., al najčešće se samo senzacionalistički naježimo, nasmijemo ili pak ignoriramo i idemo dalje.

Što znače te stvari..? Npr.izazov je pravilno protumačiti recimo san, jer snovi su-produžetak naše psihe, nikad odvrćeni dijelovi filma našeg života, izrezani dijelovi, cenzurirani, koji nisu našli način da se probiju na svjetlo, u svjesno. I njihova se simbolika,važnost uglavnom ne dovodi u pitanje.
Ali što znače sve one stvari koje nam ne predstavljaju ništa osobito, bez nekog zavaravanja, ali se poklope,povežu nekako u kraćem vrem.intervalu, na čudan način? Ono što na rubu znanosti vele-sinkroniciteti?

To me znalo strašno mučiti, jer mi ništa ne zvuči logično....ali primijetila sam da se takve stvari UVIJEK dogode kad - kad sam spontana, u onim sekundama kad ne pazim. Bez greške.
Stvarno, što znače? Znače li da sam na pravom putu, ili šta? Da sam spontana, pa mi svemir upućuje pozdrave? ili kaj??
Jeli to nesvjesno prodiranje u vremensku petlju, greška u holografskom ispisu, kad je riječ o predviđanju nečega sekund dvije prije samog događaja.?
Ima par primjera koji su toliko bizarni da mi se koža naježila od glave do pete. Primjera ima još, nek su vrlo osobni no evo par 'običnih'....

-čula sam se na Faceu tj. chatala sa prijateljicom iz Splita, zvala me da dođem ovo ljeto kod nje. Prekinula sam razgovor jer sam se zaželjela nečeg orašastog, istog se trena digla, spremila i otišla u dućan, ali ne u Konzum di ih inače znam kupit, već u jedan dućan maloprodaje, koji je skup i imaju neke čudne proizvode. Kad ono našla savršeni mix sušenog i orašastog voća, kupim, odem doma, nastavim razgovor s prijom, kad ono, na pakiranju piše -'Marjan.doo, okus koji se pamti'. Sve se desilo u manje od 10 minuta. E da, zaboravila sam reći da sam se vraćajući se hodala preko šahta na kojem je pisalo Split.

- prala sam jednom suđe kod kuće, nešto razmišljala, bila sam dobre volje i opuštena, kad ono počelo me nešto škakljati duž desne strane kičme sve do potiljka, (što mi se događa često recently), a ja se sva raznježila i nekako mi na um pali ni pet ni šest nego golubovi koje znam tu i tamo nahraniti u ZG koji se skupljaju često tam di živim; pomislim kak su sjatki golubovi, i onda......sekundu poslije čujem glasno gugutanje jednog goluba koje je zazvučalo tolko glasno ko da mi je guknuo kraj uha (bila sam kod kuće a ne u Zg), pogledam kroz prozor i vidim goluba kako sjedi na anteni ispod prozora....

-pred neki tjedan piskarala sam na laptopu, digla se iz čistog mira i krenula prema kupaonici da se pogledam u ogledalo,pojma nemam zašto i na putu do kupaonice mi pade na um tiha misao, nešto kao 'žarulja će izgorjet', zapravo nešto više kao 'žarulja je već ošla'. Upalila svjetlo u kupaonici i žarulja je pukla a mene pukao dejavu. (znaš ono kad žarulja ne da se ugasi nego kao da je eksplodirala ona nit)

-prošli tjedan, sanjala sam spot Where wild roses grow s Nickom Caveom i Kylie Minogue, kaj je čak i mene začudilo, i bila je cijela ta priča u vezi tog spota u snu. I eto, drugo jutro sam slušala radio i često vrtila stanice, i po prvi puta naletila na tu pjesmu, na radiju, ako se ne varam, a ni sama je nisam slušala već sto god. Pjesma je taman počinjala. Dešavalo se dosta puta, kad bi slušala radio na mobu, da bi dvije sekunde 'čula pjesmu' prije neg je počela, i to su baš bile pjesme koje prilično rijetko čujem na radiju. Sjećam se kako sam čula crkvena zvona par sekundi prije Dvornikove Ljubav se zove imenom tvojim,i tako, ostalo sam već zaboravila.

-sjećam se da sam bila jednu večer kod kuće u sobi, otišla sam do mame u susjednu sobu i odjednom sjetila snažnu potrebu da s njom popričam o mojem prijatelju za kojeg nisam bila sigurna jeli mi prijatelj ili je ono drugo u pitanju. Razgovarale smo o njemu i analizirale ga jedno dvadeset minuta. Bilo je oko devet i pol navečer. Stara i ja se zalajale, kad zazvoni telefon a ja kao da se smrzla. Javio se stari jer je on bio bliže telefonu, a ja sam nekako ZNALA da to zove moj frend, iako komuniciramo sms-om a ne kućnim telefonom, a bogme sam imala filing kao i da je i stara osjetila da je to on.
Ja se digla i požurila da uzmem telefon, ko da sam znala da je za mene i da me on zove.
Zvao me na tel.jer mi se na mobu ispraznila baterija. A nismo se inače prije toga čuli bar dva tjedna.

-prije par mjeseci sam bila pozvana u jednu berbu grožđa kod kume od mog dečka, i išla sam. Ujutro rano dok sam se spremala, u kupaonici, kroz misli mi se odnekud uvukao podatak koji je za mene i bilo koga drugoga potpuno nevažan, tj.nema nikakvo značenje, niti sam ga bila svjesna-kako je jednom u 5.ili 6.razredu osnovne na kratko vrijeme na zamjenu stigla neka žena-učiteljica iz susjednog gradića i kako smo na papiriće svi zapisali njeno prezime-i kako je imala stvarno luckasto prezime, koje je doduše često u njezinom mjestu. Ne poznajem nikoga s tim prezimenom, čula sam za njega tek godinama poslije, tko zna kad. Al meni se vrtilo po glavi to prezime par časova, no nisam analizirala. Išla sam dalje, druge misli su zamijenile ovu.
Kasnije, na toj berbi, sam upoznala jednu vrlo ljubaznu ženu, i puno smo pričale.
Kad sam se vozila doma, pitala sam dečka ponešto o toj ženi, na kraju sam pitala kak se preziva--žena se preziva kao spomenuta učiteljica.......što reći na ovo...?

-i danas, ovo me potaklo da napišem ovaj post....čekala sam brata da stigne u stan. Kasnio je. Prošlo je skoro pola sata, ja ga se sjetim, i istog trena ga odem nazvati i pogađate- zazvonilo zvono na vratima.
Zašto sam osjetila da ga trebam baš tad nazvat? Nešto sam osjetila nesvjesnim umom, ali nisam znala što. Da sam znala što, nebi ga zvala nego bi ga pričekala da mu otvorim.
Slijedila sam podsvijest, napravila nešto iznenada i spontano, ali nisam svjesnim umom dokučila što je to i što točno trebam s tim. Znači, nanjušila ga jesam, ali sam ga išla zvati, šta nije bilo osobito svrhovito.

Paralelno s tim- uglavnom stvari koje smo učinili spontano , i slijedeći podsvijest, smo učinili ne znajući zašto to činimo i bez ikakve predodžbe što bi nam to moglo donijeti.
Svrhu i značenje ne vidimo odmah ; ali učinimo što podsvijest traži, jer svjesan um ne zna sve.
mnoge neugodne stvari koje su nas dovele do boljeg uvida u neke stvari, ili pak neki spontani 'jack-pot potezi', napravili smo potpuno spontano.
Jako dobro znam u kakvom sam stanju svijesti i koliko sam prisebna bila kad su mi se događale ove stvari. Bez iznimke, bilo je spontano, neplanirano.
Mnoge druge slične stvari mi se događaju, često.

Poanta- treba slijedit podsvijest, koja nema vrijednosne sudove o tome što bi se trebalo dogoditi, jednostavno se dogodi jer se treba dogoditi, i jer smo dozvolili da se dogodi. Kao što sam već rekla može biti nešto neugodno, može biti nešto od krucijalne važnosti, može biti nešto što nam osvijetli perspektivu na nešto....
Rijetko kad sam naletila na nešto novo kad bih išla uvijek istom ulicom. Ne zato jer ne bih nikad srela neku osobu koju trebam sresti jer ona neide nikad tom ulicom, nego zato što sam u vrlo svjesnom stanju i planirano se krećem u smjeru koji sam si zadala....
Kad se krećem spontano, donosim odluke spontano, stvari se odvijaju većom brzinom....tj.odvijaju se.
Podsvijest nam nudi rješenja, nacrtana.....dovodi nas do rješenja, sljedeće etape....nečeg....
Onog trena kad svjesno počnemo posezati u nesvjesno i služit se time majstorski......intuicija će bit oštra poput britve.

Post-morski memoari

Bila sam na moru desetak dana....gotovo odsječena od interneta. Slušala mrvicu drukčiju mjuzu, jela malo drukčiju hranu i osjetila mrvu drukčiju klimu. :))
Obožavam more...i točka.

Obožavam se voziti. Vožnja me tjera na razmišljanje, pokreće moj žrvanj. Čudna stvar...al stvarno se obožavam voziti, biločim i bilokuda, to mi je terapija od stresa. definitivno je. Mnogima je to mučno i dosadno, a ja se volim poput psa zavaliti i gledati u daljinu, prepustiti se i začas me evo u čarobnom svijetu ideja,čuđenja i napretka....napretka...zaista...
Čovjek je stvoren da bi stalno napredovao....a ljudi se vole praviti bedasti do samog kraja...pa se pitam hoće li se baš i praviti, do samoga kraja....ludi....toliko ljudi negira da postoji nešto veće od njih,da postoji povijest i prirodni zakoni, da je čovjek tu da bi težio napretku.
Ljudi se prave blesavi koliko god dugo mogu, to je nešto vrlo specifično za ljudsku vrstu.
Ne traže rješenje.

Definitivno bi mi trebao neki mini laptop, da ga mogu nositi sa sobom i recimo držat ga u đepu. Pogotovo dok se vozim. Čudno, al fakat....čim sjednem u kakvo vozilo, moje oči se napnu same od sebe, mozak proradi...zato mi tu pomogne mobitel, stalno zapisujem neke misli, dolaze mi na um neki uvodi, postovi mi se skiciraju u glavi, teme nižu. I kako da ja sad ispričam o čemu sam sve mislila zadnja 2 tjedna...?

Već sam kao dijete htjela biti psihijatar. Ali spoznah s godinama da psihijatrija nije ono što bi trebala biti. Voljela bi biti psihijatar, u nekom boljem svijetu. Ili živjeti u svijetu gdje neće biti potrebe za psihijatrom.
Sve se može riješiti dogovorom i iskrenim razgovorom. ali kao što nesporazumi nisu u svojoj biti nesporazumi već nehtjetrazumi....ljudi žele čim duže živjeti u prividima, ne rade na njima, guraju od sebe svakog tko im svjesno ili nesvjesno upućuje na promjenu. Pokušavaju zaustaviti ludi kotač karme, držat ga čim duže zaustavljenog. Ali kad tad se stvari počnu pokretati, najčešće zbog nekog uljeza, često u obliku djeteta koje sve razumije ili nešto slično tome...

Trudim se , koliko mogu, da na pitanja nađem odgovor iznutra. Ko mrav, svjesna svoje male veličine, svjesna sam i svoje uloge u tom velikom mravinjaku. Kao mrav skupljam odgovore, i iako svjesna da sam dio nečeg većeg, svjesna sam i da kao dio nečega moram doprinijeti nečemu, odraditi svoj dio koji mi je namijenjen.... Mnogi ljudi znaju tu priču o mravinjaku, ali se baš iz tog razloga ponašaju kao da se mogu opustiti da ih struja nosi. Socijalno zabušavanje,jel.(to je psih.termin ima ga u udžbeniku iz psih..za srednje škole; sjećam se sličice veslača maratona, u grupi je teško skužit tko se šverca, malo prečesto uzima break)
Dakle sama tražim svoje odgovore, trudim se ne zabušavati, ali ne samo zato što osjećam da nesmijem, nego zato što mi je život sam po sebi ovakav neizdrživ i besmislen.
Užasavaju me grupacije, ja glasam za pluralizam i u povezivanju putem pozitive....a ne putem....nekih zajedničkih predrasuda i nekih ograničavajućih interesa.
Tolerancija je ipak, govorim iz vlastitog iskustva, stvar svijesti i samokontrole. Nije lako biti indiferentan prema raznim deformacijama oko sebe, zaista nije...ali svijest pomaže. Tko je svjestan , taj zna da su loše misli u nama stalno, jer je priroda svijeta takva. Ili je na nama ili je pod nama. Sve to je ljudima srodno, ali čim čovjek odbije vidjeti da je sličan ostalima, prestaje njegova sposobnost da to razumije i isto tako kontrolira kod sebe.... To neko licemjerje oko nas...i posvuda.

Ali, situacija je, malo pomalo popravlja po tom pitanju, jer imam osjećaj da je ljudima već dosta tog smrada koji širi licemjerje...zažele se svježeg zraka...
Zajeb jest taj, da ljudi naviknu živjeti u smradu, stvaraju u smradu, pa se nakraju poistovjete s tim smradom....
Isto kao što sam ja tek što sam udahnula aerosol i miris borovine i bevande skužila kako ja zapravo dok sam u Zg udišem smog i automobilske pare svaki dan, i da mi je vjerojatno kičma spuštena, a dah plići. (evo dok ovo pišem u Zg sam)


Nadam se da sam ipak uspjela bar malo pomoći nekima s kojima sam u životu iskreno razgovarala. Čak mislim da nema druge svrhe u životu nego to. Da pomogneš nekome da otvori sebe.
Iskrenost je lijek za sve.
Jako mi je drago kad osjetim pravi kontakt sa nekim, a još više kad otkrijem nekog tko kontrustruktivno razmišlja, ali je pristisnut od strane nekog , nečeg, ili jednostavno, nije imao s kime podijeliti svoje misli.
Vidim što ga, ili ju pritišće, zato jer je i mene nešto pritiskalo...ali treba prevladat tu napetost i biti oštar u tome.
Izgovaranje istine pomaže....

Vidim da ima po blogu a i posvuda, političkih tema. Meni se baš iskreno .... što će reći Jadranka Kosor i di će toćati noge ovo ljeto.
Znam da je prljavština svuda oko nas, i voće je potrebno oprat prije jela, i misli su nam prljave. I tako dalje. To je tako. Dobro i zlo je oko nas, posvuda, jedno bez drugog nejde...tko tvrdi suprotno, taj ništa ne kuži.
Evo jedne lipe pjesme znakovitih stihova....podsjeća me na ovo ljeto...

Trag u pijesku

<	kolovoz, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)