U ovom blogu ima raznih pizdarija. Ne bih baš mogla reći da bih mogla sve isuti u neku knjigu ili zbirku i istog trena ukoričiti-ovo je više neki skup predložaka, ideja u začetku, razasuti komadići sličnih razmišljanja, nered koji meni predstavlja savršen poredak. Jako brzo nakon početka pisanja sam počela piskarat sa strane, nešto što se formom i namjenom dosta razlikovalo od ovog što pišem ovdje. Uhvatila sam unutarnju zvijer za rep i dala joj da piše. Ko neki unutarnji duh, daje mi upute što da radim, a laptop je moj medij.-tj.ja sam, ali to često zapišem da se ne bi izgubilo-mada bi možda bilo pametnije odmah primijenim. Ne znam što je to točno, ali često je osjećaj ko da uopće zapravo ne pričam sa sobom. Već prije...sa nekim autoritativnim a istovremeno brižnim i nježnim likom, kojemu ništa ne promakne, koji je okrenuo sve tepihe ovoga svijeta i zna svaku tajnu i podrijetlo svega, i direktan put. To je glas za kojim vapim , ali kojeg se pomalo pribojavam jer mi ne da se sažalijevam i da gubim vrijeme. Bojim se toga glasa jer sam shvatila da ...se užasno bojim smrti. Fizičke smrti, bilo kakve smrti, čak i smrti buketa cvijeća koje mi krasi stol i koje polagano umire. Naravno, osjetila sam to ovaj čas, inače sam potpuno nesvjesna toga.
Mi ljudi smo automati, samo da ne bi primijetili da ljudi oko nas umiru, da se prilike mahom propuštaju ili pak halapljivo grabe bez prestanka, i sve to zbog straha od prolaznosti i smrti. Bojimo se života jer..življenje vodi smrti i..možda ne nosi utjehu za kraj..
Život vodi prema umiranju, a privid življenja daje privid da smrti nema, da ona nije blizu, da je nećemo osjetiti. Da nećemo trebati žaliti za stvarima, mučiti se s stvarima koje smo željeli tijekom života. Sve što želimo, je manje straha od smrti, pa kako god...makar je ne vidjeli, ne osjetili.. A mi kao da se nadamo da smrt ili bolest uopće neće doći, ako ne budemo obraćali pažnju..''ma smrt se događa u pravi čas'', a sad nije čas za razmišljati o tome…
A ponekad poželimo umrijeti kad bi trebalo nešto drugo u nama pustiti da umre.
Kad nešto u nama umre, moramo prihvatiti da nas to mijenja, da mi ne možemo biti sasvim isti, ali smo takvi s određenom svrhom...stari dijelovi otpadaju, zamjenjuju se novima, koji nam više pristaju...
I ljiljani na mom stolu će ubrzo uvenuti, još uvijek su lijepi, al kad uvenu, procvat će opet. Ako ne ovdje, u mojoj vazi, u kanti za smeće u koju ću ih morati baciti, onda će iz mog vrta, odakle su i ubrani, do iduće sezone narast će novi ljiljani. To neće biti ti isti ljiljani, bit će mrvu drukčiji, ali drukčije ni ne može biti…
Rekao mi je frend citat C.Junga- ''Čovjek koji dvaput na dan ne pomisli na smrt-treba mu psihijatrijsko liječenje.''
Tratimo li mi vrijeme na krive postupke i stvari u životu?
Post je objavljen 02.07.2010. u 18:20 sati.