Često mi se, nakon par dana provedenih nesvjesno i nekoncentrirano, dođe da otprhnem u samoću, da se potpuno izoliram, da s uma skrenem sve ono što se hranilo mnome i odvraćalo me od spoznaje. Znam da zvuči čudno, jer opisujem samo jedan mali segment moje osobnosti i moje svakodnevice. Problem je samo taj što me do zaslužene samoće vodi- očajna a ne spontana potreba... Ne marim mnogo za imperative okoline ali nije lako 'biti u areni s njima' i gledati kako oni rješavaju probleme -tuđa grabež se rješava sa -još više grabeži,tako to ide.. Nisam sigurna o čemu ja točno ovdje zborim, ali možda je nešto pametno, naime na papiru su se često puta našle stvari tipkane mojom rukom za koje sam praktički prvi put čula, dakle prije nego sam uopće uspjela primijetiti da ih znam. Uglavnom, pogađa me ljudska tupost i kojom lakoćom i sigurnošću se grabi lako dostupno, kao da im po prirodi pripada.
Oduvijek sam bila ludo osjetljiva i iscrpljena, no paradoksalno, uvijek bi čuvala zadnji dah za preskočiti zid koji je trebalo. Previše sam osjetljiva i ja se toga ne odričem jer sam božansko-đavoljim ugovorom vezana da ću uspjet otkrit koji se to vrag dešava s ovim svijetom. Prisiljavam se držati korak, jer za to sam sazdana. Možda ja uistinu i jesam bolesna. But i dont think so. Mada bih bila puno zdravija kad bi se prestala opirati onom što znam.
Kažu da je lako biti glup, ja kažem da je teško biti pametan. Stvarno je. Ali i 'glupima' je teško-oni u biti neznaju što doista žele a pametni znaju ali shvaćaju da je teško doć do toga. Jeli ovo još jedan od mojih bisera? Neznam. Ponekad ni sama ne osjećam vezu između onoga što radim i onoga što mislim...prevelik je raskorak ponekad imeđu toga dvoga. Maštanje samo po sebi nikad nije nikoga zadovoljilo.......uvijek negdje pukne. Jesu li i moji uvidi maštanje? Kako netko može tvrditi da previše maštam?
Nakon par dana nebivanja 'u sebi' osjećam se atrofirano, izmrcvareno i apatično. Zar to tako mora biti? Možda mi previše krive stvari odvlače pažnju. A neznam, nisam ni sigurna da je to. Pitanje je i gdje počinje mašta a gdje završava kreativnost i vizija. Jesu li kreativni ljudi kreteni? To tako nebi trebalo biti. Nekreativci postaju robovi kontrole i friziraju svoje živote, sebi za ljubav.
A život je čarolija. ..stvari su rezultat našeg dugotrajnog čarobiranja....stigne ideja, niotkuda, okrepa,u kriznom trenutku i mi nad tom idejom bdijemo.....čekamo i neznamo što će biti.
Život me uvelike podsjeća na videoigricu...gradiš, gradiš, iluziju da nešto imaš, i onda, kad misliš da si na dobrom putu, nešto te spizdi. Brojevi na scoretabli više ne znače ništa, ali ostala ti je vještina. Čemu kvragu i te vještine? Ne znam, još uvijek nisam otkrila tajnu dimenzije u kojoj egzistiram.
Cijeli život imam osjećaj da vladam situacijom, i lažem sebe.
...........Život je ništa drugo nego pokus....kad i izgubiš fokus, okrivi malograđansku stoku. Život je zadovoljština i misterija na kraju dana. Prostor pun raja, ciklus bez kraja, kule od pijeska složene na vjetru vremena. Život je kompleks u glavi, ključ u bravi pokvarene naravi.
Post je objavljen 28.07.2010. u 17:39 sati.