Pisanje me uvijek zanimalo, mada isto tako i intrigiralo. Zanimljivo je to...o čemu ljudi tijekom dana razmišljaju. Kad bi netko mogao zapisati neprekinuti niz svojih misli tijekom cijelog dana, bez prekida, bi li nešto pametno nastalo? Budući da je nemoguće 24sata na dan ne biti raspižđen, skrenut s uma ili da se bar malo vremena ne potrati, uglavnom, put nam u svakodnevnom životu nije ravna glatka stazica, nego je, jebiga, krivudav, kod nekog više, kod nekog manje.
Često tijekom dana skrenemo, te pokraj onih xx dobrih sitnih malih odluka, bilo u obliku misli ili konkretnih koraka, napravimo xxx grešaka, bez obzira jesu li bile nužne (očito jesu), ali uglavnom, skrećemo sa te idealne zamišljene staze (evo ja sam tako zamislila). I kad skrenemo, u neku slijepu ulicu ili puteljak, valja se uvijek vratit natrag na stazu i nastavit..ne? I sve nam to, produžava putovanje tom cestom, jer nam svako malo nešto odvraća pažnju, zavede nas, zamuti ili pa navede da nekamo skrenemo, da prekinemo spoznaju, da prekinemo razvoj,,,i tako poput istovremeno neodlučnih i izgubljenih putnika gubimo snagu, jer mrcvarimo sami sebe i onda čak i dobrovoljno skrenemo nekamo u mrak, u neki čudni puteljak, da zaspimo... prije nego li se vratimo na stazu... Kamo nas naše misli vode? Imaju li naše misli smisla, jesu li naše misli, kakve god bile,ako su naše, bolje nego dnevno drijemanje? Može li pisanje pomoći da se slijedi vlastiti trag, i prati vlastiti napredak? Da se ne izgubi Arijadnino klupko u rukama unatoč čestim, već i normalnim, većim ili manjim obilaženjima i skretanjima vlastitog puta, sa one osvijetljene staze?
Ja sam se pisanju vratila tek nedavno. Zapravo, nisam sigurna koliko sam ja to uspjela pisati prije, to su više bili pokušaji da posegnem u sebe i dobijem praktične upute ili da se povežem sa sobom, ali najčešće bih samo dogurala do pokušaja da se povežem sa sobom. Pokušala samkoordinirati svoje misli, usmjeravati ih k određenom cilju, pazila na estetički dojam, svakakve pizdarije. I nisam uspijevala. Moji pokušaji da napišem nešto iskreno nisu uspijevali. Zašto ne? Eto, zato, nisu bili iskreni. Nije bilo u njima ljepote, samo niz nelogičnosti koju ni moja rječitost nije uspijevala prikriti. Nisam tada shvaćala zašto se sve najbolje i općenito dobre misli javljaju kad sam daleko od papira i olovke..kad sam negdje tamo 'između dva svijeta', smirena najčešće... Odustala sam od zapisivanja ičega, što je bilo i najbolje. Ali moje misli i spoznaje su nastavile množiti u glavi. Problem je bio taj što ih ja nisam znala i htjela prenijeti na papir, htjela sam neke GMO-korigirane misli, što se pokazalo kao sranje. Tek tu i tamo, kad bi u školi bile filozofske teme na nekom eseju ili zadaći, ja bi doživjela bljesak emocija i raspisala bi se onako, iz srca, misli bi dolazile brze i točne same od sebe, savršeno oblikovane, lekturirane i uobličene, ko da su čekale gotove da ih prebacim na papir. A ja bi osjetila zadovoljstvo na svim razinama. I tako bi moji sastavci i eseji redovito,od osnovne, završavali na vrhu hrpe..ponekad i pokraj hrpe...i morala bi ih čitati..i inače ljuti profesori bi uz moje ime i rad tad izgovarali riječi poput 'briljantno' i sl., a frendovi iz razreda bi reagirali super, mada i u čudu,ali u pozitivnom čudu...kaj me mene plašilo, ali i raspaljivalo. Plašilo..zašto plašilo? Jer su te riječi koje sam pisala bile prezrele za mene tada još uvijek balavu (točnije, balavog ponašanja). I mada bi poslužile kao izvrsna uputa za ispunjenije življenje (što je zapravo teško postići ako imaš problema sa boli), ja nisam imala bogzna što koristi od tih riječi jer ja te riječi nisam živjela. Osjećala sam ih, čak i skrivala u sebi, da mi život nebi bio tako težak, ali ih nisam do kraja slušala ni živjela. Bila sam baš poput drugih blesavih, davala sam struji da me nosi i radi samnom što hoće, ignorirajući blago koje nosim iznutra...dosta toga mogu pripisati malom broju godina tada...no, zbunjuje me, ako sam toliko mlada i neiskusna, kako sam već tada toliko toga znala ?? To je čak..malo spooky....bogme da...to je u biti moj problem...što to ne živim i ne koristim kako bi trebala, jer....jer je lakše drijemati, i potiskivati bol.
A bol je jedna stvar kojoj ne možemo pobjeći. Nema svijesti bez boli...sve nas čeka određena količina boli...ne da nas kazni, nego da nas očovječi. A ljudi se polako osvještavaju. I zato je svijet kao nikad prije, podijeljen..ljudi su na rubu boli, zato je depresija 1.ili 2. najčešća bolest u 21.stoljeću. Svijet se dijeli na nesvjesne, svjesne i one koji se osvješćuju. Nesvjesni piju ili se drogiraju, a oni koji se osvješćuju pate. A svjesni...iskreno, neznam. Pate li oni? Vjerojatno im je lakše ako pomažu drugima i znaju da rade što mogu napraviti s pozicije pojedinca. A glupavost, zloća,šmrkavost u odrasloj dobi, krajnja nesvjesnost, i inzistiranje na tome...ne može ni to zauvijek. Jer nikakav alkohol,droga,moć, nikakav šoping nije uspio da smiri gnjev i frustracije ni da zadovolji apetite. Nikakav nož, ni lanac oko vrata nije dosad uspio prikriti ružnoću nečijeg karaktera, niti može istaknuti nečeg čega nema. Nikakvo odijelo nije uspjelo prikriti manjak manira, kao što ni limuzina ne može stvoriti nešto što se nema.
Post je objavljen 23.04.2010. u 14:55 sati.