Jeste li vi jedna od onih kojima se teško probudit rano ujutro? Ne mislim čak na teško ustajanje..nego teško buđenje, povratak u zli svijet pun namjera. Ponekad život izgleda prijeteće, i sve u njemu. Kao mlađa nisam tako zamišljala život. Nisam zamišljala ni dvorac ni vilu, bilo mi je jasno da se ne može samo tako doći do toga..više sam ga zamišljala kao svjež, radostan i obojen svijet, gdje je ljepota nepresušan izvor i mjesto s kojeg se crpi energija, udivljenje i zanos. Gdje su libido i ljepota jedno te isto, i gdje se zlobnom i pokvarenom gubi libido. Život bi trebao biti radostan, a čovjek raditi ono što voli, ono što u njemu tjera da krv kola brže,a ne...da služi pokoru tam nekomu, nečemu... Nekad sam znala što je važno. Ili možda to nisam znala, nego samo osjećala kroz povjetarac, trnce, i sunce u kosi...kroz miris vjetra, toplinu mora, hladnoću betona. Kroz jednostavne stvari...kroz njih je čovjek i lakše nalazio svoj put...
Kako se čovjek teško može probuditi, svjestan,a osjetljiv, ranjiv a hrabar. Ne zatupljen, ne prepun straha.
Uvijek sam se divila ljudima koji su, da tako kažem, normalni...uf, ne, rastezljiv pojam je to...recimo..uravnoteženi,e. Dakle, zdravi, sa vrlo malo ili bez ikakvih grijehova (...hm), bez nekih teških karmi i gnjevova na duši, i koji unatoč skladnom osobnom životu i dalje osjećaju društvenu nepravdu, koji su i dalje osjetljivi na patnje drugih, i na sve one stvari koje se njih osobno ne tiču, i još su u stanju se borit protiv toga, i osjećat bogme pravu frustraciju. To je nešto najljepše što se može vidjet u čovjeka. Ovdje pada i najljepši muškarac. Najmoćniji, najpametniji, najgluplji...muškarac. Ako ovdje zakaže.....(što se doduše može brzo prepoznati, ali zato su uporniji razvili menađerske dramaturške tehnike upravljanja i komunikacije pa se može i nasjest, ko želi). Uglavnom, ne privlače me sebični seronje, a nisu mi zanimljivi ni glupi dečki ni oni zli mi nisu seksi. Morat ću bit iskrena i priznat da sam blizu onom nivou ljudi s početka paragrafa, ali da nisam baš normalna i uravnotežena....možda jer sam mlada ili imam grdu karmu... No ni kompletni ljudi vjerojatno nisu bili sasvim normalni od početka,....kako sam to zaključila? Jer su napredovali...nisu se rodili s tim...sigurno su i oni prošli bure.... No, je li u redu da bura zapuše i kad 'nebi trebala', potaknuta isključivo iznutra...? I to kod izgrađenih ljudi? Nešto mi govori da u čovjekovoj psihi gotovo nikad nije bonaca, čak i kad je došao do tog stupnja da je maksimalno lišen opterećenja, bolesnih konvencija, fobija i strahova. Da nesmije biti. Hvala Bogu da je tako, jer kreativan čovjek nikad ne staje...ne postaje sterilan s godinama, ne pretvara se u drvo. Naprotiv. Čovjekov put traje dok je živ. Njegova je dužnost da koristi svoja osjetila do zadnjeg dana, ne da se povuče u čahuru.
Pričajući kratko o muškima, nisam mogla a da se ne sjetim Vedrane Rudan i onog njezinog članka (jedinog kojeg sam) pročitala, o hrvatskim muškarcima. Inače, nebi SAD štela o njoj, ali taj joj je članak bil na mjestu! Piše, osim kako mrzi svog muža, nešto o telefonskoj slušalici i o nedostatku love, uglavnom da su hrv.muškarci drkadžije, da ih ne zanima stanje u zemlji ni ko im uzima kruh, ni ko im glavu nosi, da kupuju novine radi zadnje strane na kojoj je gola ženska, nakon čega trče u WC. Baš ko i njen muž. Čujem da gospođa Rudan ima novog i mladog muža. Vjerojatno je ovaj put odabrala bolje. Zanimljiva je ta Rudanica. Kako piše, kako se udala, koje promjene je postigla. Al je nikad nisam čitala.
Kako god, slažem se s tim člankom, fakat, žena ima prav. Ne?
Post je objavljen 22.04.2010. u 19:37 sati.