Kao i svako normalno biće, volim prirodu. Ali kojiput moje unutarnje stanje ne dopušta da budem prisutna, da doista vidim i osjetim stvari oko sebe.
Dosta se puta npr.puta kad odem u šetnju ne osjetim ništa. Kojiput zna bit i neugodno. Nemogu se fokusirati. Zapravo, pokušam se fokusirati i pravim se da ide. Al u sebi znam da to nije to. Zašto se tako rijetko uspijem uskladiti sa prirodom. Osjećam je, ali na vrlo nesvjesnoj i instinktivnoj razini, ali kao da to ne dopire do površine.
Tek kasnije, po potrebi povežem neke stvari s tim slikama, ovisno o dojmu... A možda i nije svrha prirode da nam pruži osjećaj euforije i senzacionalnosti, već samo osjećaj smirenja i prirodnosti, tečnosti. Osjećaj da je sve ok, da planet nije u kurcu, da će još dugo,dugo biti tu gdje je sad, neoštećena, kad god se poželimo vratiti k NJOJ da nam pruži utjehu.
Ne sviđaju mi se baš slike koje se mogu naći na mnogim blogovima,sajtovima s egzoteričnim temama...često stave neku kompjutorski sređenu sliku, prenakićenu, prejarkih boja, totalno irealno, kao da je s drugog planeta, a ne sa Zemlje. Možda je s nekog drugog svijeta, ali ipak očekujem sliku s kojom se mogu poistovjetiti. Ne znam zašto, ali te slike ipak, iako su prenakićene, daju osjećaj sigurnosti, skroz se depersonaliziraš, probudi u tebi neke čarobnjačke i villinske instinkte...čas se i ti osjetiš kao biće koje nije s ovoga svijeta, koji zapravo ne pripada ovom svijetu. Zašto je tako? U zadnje 2-3 godine, otkako sam malo svjesnija stvari oko sebe, znala sam sanjati, tj.često sanjam okoliš, prirodu, iz djetinjstva, iz mog kraja, iz mog dvorišta, čak i kako prolazim kroz neka mjesta koja mi nisu baš poznata. Sve je ok, no ja to u snovima vidim toliko izražajno, jako i bujno, na desetu potenciju pojačan dojam od prave prirode iz naše stvarnosti. U snovima je sve tako divno, mistično i nadrealno...kažem sve na 15tu potenciju uvećano...kao i osjećaji pritom,najčešće osjećaji velike tuge, ili očaranja. osjećaj nečeg nedodirljivog, raja. Npr.ima jedna dolina ,uz potok, blizu mog dvorišta koja ide onako kružno...vrlo lijepa dolina, ali malo pusta i pomalo čak i sumorna,ko da joj fali života, neka je napuštena zemlja tamo. Ja sam sanjala da je ta cijela dolina snježna i da se kroz cijelu tu dolinu vozim vlakom; bila sam izgleda pod dojmom fotografija koje mi je Bojan pokazao iz Gorskog kotara.... Al tako je u biti i sa ostalim... Ispred vixe ima mnogo cvijeća. I sve je to jako lijepo. Međutim, ja sam fascinirana cijelom našom zemljom sve do vrha brijega. Obožavam i ono polje pšenice, i sve..i tako sam sanjala jednom da je iza vixe, još nekoliko metara iznad,na sjenovitoj strani, pa skrooz okolo, zapravo sunce i da je tamo ogroman cvjetnjak, nekog ljubičastog cvijeća što se prostirao svud okolo...nisam sigurna jeli bila lavanda ili neke drugo cvijeće, ali znam da je bilo toliko lijepo i davalo nadu i predivan osjećaj sreće, gotovo rajski osjećaj..došlo mi je da plačem. E, pa sad. Kad je sanjam, priroda mi daje osjećaj euforije, a kad je uživo, osjećaj smirenja, popuno paradoksalno.
Evo, sad, totalno nenadano, primjećujem kako me već dobrih 20 minuta smiruje kiša koja vani pada i čija mi svježina sad ulazi kroz prozor. Djeluje na mene utješno...ko da poručuje da sve ovo što me sad muči nije važno...
(tekst nastao u nedjelju navečer...)
Post je objavljen 01.06.2010. u 22:38 sati.