Jedna stvar me jako zbunjuje, zapravo i plaši, valjda zato nisam nikad propitivala o čemu se zapravo radi jer,,,da objasnim.... Puno puta se čuje riječ istina, reci istinu, što je uistinu bilo,bla,bla,itd. Onda se čini da svaki čovjek ima svoju verziju onoga što se dogodilo, ili što se nije dogodilo. Osobnu istinu, osobnu predrasudu, uvjerenje. Ili to uvjerenje proizlazi iz već postojeće predrasude,averzije ili neke rane? Zbog čega netko ima potrebu stvarat svoju specifičnu umnu projekciju o nečemu...? Što je uopće istina i ko je dovoljno kompetentan da sudi o nečemu? Kad svatko raspolaže određenom količinom informacija...i određenim manjkom informacija. Kako razumski odrediti nešto, procijeniti nešto? Prema čemu sudimo?? Tko posjeduje sve djeliće slagalice o tim objektima razmatranja? Svemir. Bog , anđeli? Kak bi to izgledalo? Jer ja posjedujem recimo, dobru količinu iskustva i informacija,ali to je ipak ograničena količina, doduše ja ni ne mogu znati apsolutno sve, vidjeti stvari iz apsolutno svih kutova. Ispada ipak da sudimo jer ne želimo znati istinu. Npr.mi možemo razumski nabrojiti par stvari , ili podosta činjenica, ali kako ih objasniti na ispravan način, što s tim informacijama? ZAŠTO ČOVJEK UOPĆE SUDI O NEČEMU ako već nema predrasuda prema tome? Možda nam te predrasude i razumski okviri ograničavaju pogled, brani nam osjetila. Jer osjetilima se osjeća, a govorom se govori. Govor i misli su rezultat uma. Jel tako? Jesu li rezultati razuma usmjereni ka opravdavanju,pa samim time k negativnome? Mogu li osjećaji biti negativni???? Doista, mogu li biti, ili su neugodni osjećaji poziv na akciju, instinkti za akciju, opasnost, a razum je taj koji ih prevodi u bijes, ogorčenje, osjećaj bespomoćnosti, bijes, mržnju?
I na kraju posljedično-meni jako važno pitanje oko kojega dvojim...mogu li razum i osjećaji napraviti kompromis tako da um izražava pravilno i 'bez zloupotrebe' osjećaje..? NADAM SE da je tako jer..u suprotnom naš razum bi pretpostavljao ulogu nekakvog 'vraga'..... U tom slučaju sve bi ovo što ja pišem i što drugi pišu bilo hrpa bedastoća i boleština, izmišljotina.....a to bi bilo jako tužno. Da se ove spoznaje koje ja dobivam putem misli i osjećaja, za koje imam osjećaj da su iskrene i bez iskrivljene namjere, i koje me ponekad znaju smiriti jer otkrivam univerzalne životne činjenice i cake... (btw što je to činjenica?) ...pokažu samo kao malo vještiji mehanizam preživljavanja na ovom planetu gdje je toliko toga pobrkano, gdje je malotko danas svoj....
Ja se ovdje moram voditi pretpostavkom da je razmišljati pozitivno jedino ispravno i potiče na stvaranje. Čula sam za to mnogo puta od drugih, i pročitala, ali sam to definitivno i osjetila. Pa očito se to može izraziti riječima. Razum doista može biti dobar medij. Može biti medij za dobro i za 'loše' (ja bi to nazvala stvaralačko/ razalalačko), bitno je s koje perspektive gledaš.....ne,ne, ne, bitno je kakvu imaš NAMJERU, jel te vdi VJERA u stvaralaštvo, ili u razaranje, negativno.
Jer svaki čovjek ima drukčiji mozak, prošlost, svi smo različiti kad gledamo ukupnost iskustava, tjelesnih kapaciteta, i svega ostalog. Prema tome, postoji bilijun kombinacija, mišljenja i verzija koje može stvoriti razum,um. Vještine i kompliciranost izvedenih zaključaka ovisi o kapacitetu mozga,inteligenciji, ona se može razvijati vježbanjem.
Utječu i osjećaji , pozitivni i negativni, osim inteligencije...znači, osjećaji igraju ulogu... Možda se čini nekome banalno što to spominjem, ali mnogi često vole sebe nazivati razumnima i da su njihove odluke razumne,ovo-ono, a nisu svjesni da čak i to što misle da su isključili osjećaje 'koji brkaju', u donošenju odluka, da je i to učinjeno pod utjecajem osjećaja-uglavnom negativnih. Jer zašto bi itko odbacivao osjećaje? Zato jer se boji. Čega? Boje se srčanosti, opraštanja, uistinu pozitivnog puta. Znači, svi mi smo, htjeli ne htjeli, rezultat simbioze emocija i uma. Emocije su uvijek tu, i putem razuma kroje naše misli, a mi te osjećaje koje nas često uplaše jer su znakovi za alarm kad treba nešto napravit.mi možemo od tih osjećaja pobjeć i potisnuti ih, negirati i onda će nam služiti kao opravdanje za pasivnost i projekcije koje vršimo prema van, u obliku predrasuda, bijesa, mržnje.
Mi ljudi smo komplicirani jer imamo razum, i jezik koji nam služi za govor. Koji bi nam trebao služiti kao izražavatelj, a ne da nas brka. Brka nas jer nemamo uvijek čiste i pozitivne namjere. Čovjek pamti...pamti da bi vraćao a manje da bi učio...čovjek je, osim što ima palčeve (a i oni su došli evolucijom i voljom) i umno sposoban za stvaranje, u kombinaciji s instinktima, ali sposoban da osmisli osvete svih vrsta.
Npr.životinje su dokaz da sami instinkti nisu dovoljni. Npr.majmuni ne mogu računati, a čovjek se razvio mentalno i sam se digao na noge, razdvojio palčeve, potrudio se naučiti. No, što će nama sva ta inteligencija danas koju imamo?
Zbog čega nam je uopće dan ovolik mozak, a mi ga čak i ne koristimo ni približno dovoljno....jer čovjek je dopustio da ga pokreću negativne emocije. Čovjek se razvio putem misli,osjećaja, svojim težnjama i željom (kao što se potrudio napraviti kameno oruđe) i tako se razvijao i naš genom...(sve je to ista kaša...). Imam osjećaj da nam umni razvoj stagnira, a ljudi postupno šire neka druga područja mozga, duhovnost, i to. Duhovni ljudi i svjesni ljudi,koji su ostvareni ko osobe šire toleranciju i ljubav, i ne osvećuju se, razvijaju se brže i mentalno i duhovno od onih koji inzistiraju na 'razumu' i odbacuju osjećaje i od onih koji su tek malo inteligentniji od majmuna, tek toliko da znaju iskemijat smutnju i izmanipulirat nekoga (što se i može uvježbat s godinama) i obrisat guzicu wc papirom i valjda znaju čitati. Neznam čemu da to pripišem , ali evo priznajem, imam predrasude prema zlim šupcima, i neznam kak da gledam na to, ali nisam još uvijek sposobna da sasvim oprostim ono što takvi ljudi izvode. Možda i iza njih stoji potiskivanje osjećaja i osjećaj bespomoćnosti koji ih tjera da se tako ponašaju.
Više nisam sigurna, dal da vjerujem, ima li čovjek od svih tih umotvorina koristi. Medicina pogotovo...nažalost. Iz kojih smo se to pobuda razvili mentalno-jer ljudi su već u doba piramida gradili piramide i radili precizne izračune položaja zvijezda i predviđanja događaja. I tada su to mogli. Danas su se ljudi potrudili naučiti kako praviti štetne kemikalije, tehnički složeno oružje i umjetne cice. Koji kurac će i nama svi ti sateliti i šatlovi kaj plutaju svemirom u svrhu istraživanja? Ko će nama garantirati da i ta znanja neće biti zloupotrijebljena??
Evo, ja sam sada doista, na svoju ruku, logičkim razmišljanjem došla do odgovora na važna mi pitanja. Jer imala sam iskrenu namjeru, znači bila sam pod utjecajem pozitivnog osjećaja, pod utjecajem nagona 'za stvaralaštvom'. Da sam bila puna mržnje, bijesna, ZAPRAVO, da sam se osjećala odvratnom i kako ne vjerujem i ne želim vjerovati u svoje riječi, ili da nisam spremna na njih, nastale bi 'frizirane' misli, niz nelogičnosti i opravdanja bez jasnoga cilja. Iz toga nebi ništa naučila, osim kakav učinak može dati ovakav način gledanja na stvari.
* * *
Pročitala sam jednom jednu anegdotu iz života Leonarda Da Vincija. Kako je, neko izvjesno vrijeme radio svoju slavnu sliku Mona Lisu. I tako se jednom posvađao s šogorom, bratom, prijateljem, s nekim. Pa se vratio za platno i krenuo slikat, ali nije mogao ovakav, pun bijesa stvarati. Odmah se ostavio slikanja i otišao riješiti nesuglasice s prijateljem. I tek je nakon toga mogao nastaviti s radom.
* * *
Na kraju, nije bitno sredstvo, kojim dolazimo do cilja, ako se do cilja dođe....Mi smo to sredstvo, naš um i naša volja, osjećaji putem iskustva,sve nas to vodi. Ali prepostavljam da se pozitivnim razmišljanjem brže dolazi do cilja...... A koji je naš cilj? Ne znam točno,ali sigurna sam da bi trebalo imati veze s ljubavi.
Post je objavljen 02.06.2010. u 22:41 sati.