sjenovita strana mog uma

ponedjeljak, 28.03.2011.

Čije nas to osobine i potrebe oblikuju?

Mehanički uzrok svih pojava u društvu su ljudske, osobne karakteristike, ponašanje osoba. Za daljnje analize uzroka nisam dovoljno stručna. Malo ih je koji to doista jesu. Vele da takvi hodaju po pustinjama i da se pojavljuju pred ljudima rijetko , poput Jetija.
Dobar dio svega je lako vidljiv iz pozicije promatrača, bolje rečeno iskustva. I naravno, ako se pozabavimo- tko tu koga...?
Čije nas to osobine i potrebe oblikuju kao osobe, kao narod? Koji su naši pravi društveni 'roditelji'..? Potreba je ovdje za vlasništvom prevladavajuća. ( čak...čak ni ne nužno za respektom,sijanje straha je ključno).
Iza potrebe za vlasništvom krije se pohlepa. Nepoštovanje tuđeg. Iluzija prekomjernih (ekstra) prava na nešto. Meni to smrdi na narcisoidnost.

Osvrnite se od sebe i vidjet ćete pravi rasadnik narcisa, upravo na ekstra mjestima- il su ekstra dobra ili ekstra loša- po dvorovima i rukovodećim pozicijama ili po zatvorima. Logika majke prirode, i ''strastvena'' (morala sam stavit pod navodnike) priroda tih ljudi ih nekako povlači po samim ekstremnim mjestima, sim pa tam. Iz zatvora do fotelje. I natrag. Oni su brzogoreći i ''strastveni'' ljudi, za njih ne postoji 'medium'. Jebeš 'sporogoreće' ....


Nego....Političari imaju velike zadaće na svojim plećima, to je nesumnjivo. Oni su su regulatori društva, oni su semafori društva, da nema njih sistem bi se zasigurno urušio. Život bez njih je nezamisliv, između ostalog imaju funkciju i da nas potiču, da nas podsjećaju kako se i u naizgled očajnim situacijama kriju rješenja, oni su krijesnice u mraku. Oni su roditelji društva, autoriteti.
Na to nas oni svakodnevno podsjećaju putem medija, da nebi zaboravili.
Mora da smo stvarno glupi kad im vjerujemo. Dobro, ti su valjda u najmanjem broju danas. Al druga, opasnija stvar je kad odlučimo da nas nije briga. I to još za same sebe..!
Je li netko zna političara koji je pošten?

Može li biti apsolutno išta plemenito u potrebi da kontroliramo i usmjeravamo druge, budemo tuđi menadžeri, regulatori? Podsvjesno znamo da je to itekako ponižavajuće za druge, biti 'reguliran'. Kad nas 'reguliraju' ovakvi, onda to je upravo ponižavajuće. Jesu li nam stvarno potrebni menađeri, usmjerivači i regulatori? (ovakvi)..?
Sad kad smo skužili da nisu..mislim, donedavna pasivnost građana pokazuje da cijela nacija pati od sindroma manje vrijednosti, sindroma žrtve. Volimo sjediti i u jami samosažaljenja dok god dugo možemo. Samosućut je ok, ali kad preraste u kronično samosažaljenje, onda prestaje biti lijek već postaje anestetik koji umrtvljuje.

Osjećaj opće malaksalosti pomaže spoznaja koliko je duboko ovo sranje u kojem gazimo, koliko je problem velik, opsežan i koliko daleko seže u prošlost. Glava zaboli kad se samo osvjestimo i nakratko uronimo u kolektivna sjećanja naših predaka , u taj mutni oblak kontaminiran patnjom, traumom i izgonom. Zato se suzdržavamo od suza, mogle bi nas opeći te suze, koliko su koncentrirane... Još uvijek nas je premalo koji razumijemo....premalo nas je da bi zajedno rekonstruirali taj oblak.
Oduvijek je lijek za sve bilo poliranje, izbjeljivanje, abrazivna sredstva, hrana, sprejevi, kava, seks na eks. Novine. I zaborav.


Valja se zapitati-odakle nam taj prirođeni strah i prezir od...političara? Odakle taj stav? Jel taj stav prešao s mikro na makrorazinu (obitelj kao prva preslika, rezultat unutarnjeg stanja osoba u obitelji, pa se širi dalje u društvo) ili je obrnuto, zakoni društva su utjecali na obitelji? Što je nastalo prije, vlasništvo ili obitelj...? Što je pošlo loše u reguliranju zakona po pitanju vlasništva, sankcija, kažnjavanja? Mora da je nešto zapelo davno ranije. .
Odakle se uopće pojavila ta narcisoidnost i prevelika samouvjerenost pojedinih ljudi?
Te karakteristike bi trebale pripadati dalekoj prošlosti, u svakom slučaju prošlosti, a zašto je još uvijek prisutna posvuda ? Možda smo na loš način educirali, previše se uplitali u sankcioniranje, ili smo imali pogrešne načine. Možda su metode bile pogrešne, i mjesto da su oholost i pohlepu ublažili, oni su je rasplamsali dok ona nije prešla u žestok osvajački nagon i u agresiju i manjak suosjećanja. A sve se prenosi iz generacije u generaciju. Čovjek je postao otporna sorta- zapravo izvježbana životinja. Učenja i vještine-kako čim više uzeti, i kako pokušati izbjeći posljedice... Tako će naivac s jedne strane opljačkati , koristiti sitne rupe u zakonu, nepažnju i povjerenje drugih, a oni koji imaju 'malo više afinitete' i apetite će stvarati rupe u zakonu (nisu se stvorile same), krast će na daleko sofisticiraniji način. U biti, jedino što je na njima sofisticirano je njihova skupa odjeća (ako je uopće to) a mi smo im pustili da se ta riječ prislanja baš uz njihovo ime.
Sve u svemu, podsjećaju nas na jako loše roditelje, koji jedno misle, drugo govore, a rade treće. Ti naši koji nas 'reguliraju'...


Tko je unio prvu klicu nepravde u svijet? Jeli taj narcisoidni potencijal u svima nama, odnosno je li ta mračna strana, potreba za ne-sviješću, u svima nama,uvijek prisutna? Ne-svijest je točno to- iluzija da se nešto može postići na silu, da ne samo da se može nekog natjerati na nešto, nego da se to i treba, da netko sam po sebi, ili iz nekog razloga, zaslužuje više od nekog drugog.
Zlorabi se i eventualno znanje i inteligencija, pod jadnom podsvjesnom isprikom 'prava na nešto'.
Umišljeno pravo na nešto ekstra, uzaludni pokušaji da se prevari majku Prirodu i majku Logiku na trajno.... U svakom slučaju dolazi od trpnje. Osoba nesumnjivo misli da ima pravo da joj se nadoknade duboki unutarnji kompleksi, proživljene patnje.
Iz nekog razloga osoba se opire prirodi, dapače, pokušava prirodu prilagoditi sebi, ne vodeći računa o drugima.
Evo upravo imate formiranog narcisa pred sobom.

Jesmo li pak svi narcisi, u najtamnoj strani ličnosti? Ustrašeni, potlačeni, pa pobunjeni i jebeno gladni osvete?
Možda smo bili nekad, bili skloni nekad, možda smo se ipak uspeli koju ljestvu više na evolucijskoj ljestvici.
Možda je ipak da tu energiju, u određenoj količini nosimo u sebi, a da je na nama je kako ćemo je upotrijebiti- kao gorivo, osvjetljenje, kao luč kojom ćemo osvjetlit tu mračnu špilju nesvjesnog?
Tako i mržnja i strah prelaze u nemir, pa se tijekom raznih popratnih životnih procesa, ukoliko obratimo pažnju, nemir pretvara u mir, mir u duševan mir i onda opet u onaj pozitivan nemir, u spoznaju, volju, žar, duševni integritet.

Duševan mir daje snagu. Duševan mir dolazi od dugo vremena provedenih u apsolutnom nemiru. Iz duševnog nemira učimo kako pronaći načine da si osiguramo optimalnu količinu mira, optimalnu količinu prava na mir.
Učimo prolaziti kroz šumu jada i nesvjesnosti, izvlačiti se iz nje svaki put sa sve manje ogrebotina, ali ne sasvim neozlijeđeni, jer nam to nije cilj. Cilj nam je naći pruće kojim ćemo zapaliti vatru.
Pruće-kao sredstvo za paljenje vatre, načinjeno vlastitim rukom , nasiječeno vlasitim sječivom, iz 'one odurne guste zastrašujuće šume'..
(ova metafora s prućem nije baš skroz moja, ali je odlična). Važno je napomenut- jebeš pruće koje ti netko drugi dostavi/proda za male novce. Bitan je proces pronalaska i sijecanja pruća u onoj egzotičnoj šumi, te izvući se žive glave iz nje, uz instinkte i trikove kakve divlje zvijeri. (A zvijer uspijeva tako što pažljivo upoznaje teren.)

Znači, osloboditi se od straha od nemira te šume. Oslobodit se straha od misaonih procesa, od pitanja, kakva kod bila, makar i vodila na popravni ispit. Sve je bolje nego...miran nemir. Miran nemir uznemiruje, tjera nas da sjedimo u govnima. Ono što hoćemo je nemiran mir, osjećaj trenutnog potpunog odsustva depresije, a između toga stoji zadatak da otkrijemo šta nas muči. Uz napomenu da je odsustvo depresije i duševan mir faza, i nije stvorena da bi bila nepomućena, funkcija joj je da tjera dalje, da nam osvijetli put.
Sve nas nekamo vodi. Aktivno bavljenje rješenjem problema smiruje, jer samo po sebi daje osjećaj da se ide u nekom smjeru.

I tako.....krenula sam pisat o političarima...no kad se čovjek pozabavi sobom i svojim dubljim problemima, odbojno područje politike nekako pada na sporedno mjesto..
Kad bi svatko na osobnom nivou propitao malo o uzrocima tih neprirodno dugotrajnih pojava u društvu, manje bi nas zanimale novine, više bi se posvećivali sebi...


.

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)