Osjećam nekakvu psihofizičku malaksalost, ko da sam živi mrtvac. Kao da se ne mogu naspavati, kao baterija mobitela kojoj je prešao rok trajanja; sve teže se puni i odmah po punjenju crkava.
Uvjerena sam da je to psihički umor, bojim se da samuzela prevelik zalogaj, (prevelike zalogaje u nadi da se riješim čim više tereta) da sam zakoračila predaleko u mislima nastojeći popraviti prošlost, budućnost, prikupiti snagu. I dalje je moj problem kalkuliranje, ali nažalost ne na onaj zdravi način i do one zdrave kritične granice... Nečega ima kronično previše u mom životu, ili premalo, i ja to više ne mogu fizički podnositi. S previše stvari u psihi nastojim držati korak i vjerojatno je to uzrok isccrpljenosti, pokraj one fizičke. Ne možeš postić kompromis između sebe i drugih...ugodit i sebi i njima....uh, ne možeš.Jednostavno, ne znam više 'obavljat' neke stvari kako sam to činila prije....
Moje tijelo kao da ne može primiti dovoljno od univerzuma, ili odbacuje,ili zaobilazi iz nekog razloga, ko voda oko kamena. Ili prospem po putu, radi osjećaja krivice.....se želim vratiti u stare zablude i nade, u psihičku 'odjeću' koja mi više ne pristaje....a znam da mi to neće uspjeti, iako niti ne pokušavam, već sam samo rastrzana....
Tako sam jebeno umorna da mogu čuti svoj vlastiti duh kako se bori za udah i za bilokakvu okrepu.
Radila sam par stvari poodne koje su mi se činile korisne, isključila kablove i čitala knjigu koju sam bila zapostavila neko vrijeme...i to me je malo podiglo, i sad opet osjećam jebeni umor, ko da je sama knjiga isisala iz mene zadnje zalihe.
Ne znam se oraspoložiti i podići i 'utješiti' ko što bi to mogla nekad.
Tražim nešto čisto,svoj duh, pomoć na putu, a ne vlastitog uma. Moje mi tijelo govori da mu je dosta....
Kad bi se bar mogla odmoriti, od intelektualiziranja, ograničavanja, napunit energijom ali kao da ne mogu doprijeti do izvora, previše slaba da činim stvari što sam činila prije, a previše slaba da napustim staro. A što je smiješno, znam koje su to stvari al ne znam što točno trebam napraviti...
Ne želim se hraniti iluzijam strpljivosti, kad znam da je moja baterija pri kraju i da je moram zamijenit novom ili nešto....
Pišem ovo u nadi da pronađem trag u psihi, promatram sa visine i gledam igre svog uma i pokušavam se uzdići iznad njega i pronać izvor snage koji me neće iznevjeriti, da skužim konačno što trebam trajno šutnuti od sebe .
Iako sam na dobrom putu, um često pokuša zavarat psihu. Treba mi suštinski izvor utjehe a ne......ništa iluzorno.
Naučiti razlikovati to dvoje.....
Osjećam se malo bolje, fala Bogu...hvala Blog.hr-u, čitatelju ovoga, hvala na pozornosti. Treba nam svima to, ponekad.
Post je objavljen 06.07.2011. u 21:09 sati.