Možda ovo što pišem jedan prirodno uravnotežen i normalan čovjek ne može razumjeti. Ja npr., koja uza sve napore još uvijek nisam sasvim normalna, iako se nadam da idem ka tome, tvrdim kako je lako uvući se u film logičkog mišljenja i poimanja stvarnosti. Kad misli gotovo da uopće ne prate emocije. Tada se jako lako dogodi da se od svih analiza ne vidi prst pred nosom, iliti od šume drvo.
Recimo naprimjer, da tražim rješenje za neki svoj medicinski problem. Pronađem u nekoj dobroj knjizi uzrok. Jupi. To je to. Otprilike zaključim da bi se moglo podudarati sa mojim stanjem. Pa vrtim tu šemu u glavi. Očekujem rezultat, kad ono nema poboljšanja, možda je čak mrvicu gore...koliko mogu sama zaključiti.
Ponašam se kao da je bitno ukloniti problem, ne pitajući se koja je srž problema. Kao, skužila sam, aha, sad će sve biti bolje ako budem imala sreće da se moje tegobe povuku i bit ću super, bolje nego prije i gdje će mi tad biti kraj, juhu.
I rezultat je praktički nikakav.
Ono što sam htjela reći , je da je bolest ili tegoba znak da smo se udaljili od pravih sebe, od pravog puta, da smo negdje omamljeni, hipnotizirani i da nam negdje otječe energija. Bilo riječ o nekom kolektivnom vanjskom problemu ko npr, materijalistički odgoj, (i još uz to i medijski 'odgoj') ili je riječ o pojedinim traumama iz djetinjstva i najranije mladosti koje nisu sasvim prepoznate i prevladane nego POTISNUTE.
Stvar je jednostavna. Vraćanje sebi. Od toga zavisi naše zdravlje. Sposobnost nešabloniziranog mišljenja. Prestanak traženja pažnje na pogrešan način. Prihvaćanje vlastite osjetljivosti, razvijanje unutarnjeg kompasa ispravno reagirajući na teškoće i napetosti. Ne očekivanje da život bude mirna bonaca 'zato što smo mi OK'.
U tome svemu pomažu nam naše emocije. Njih treba prvo slušati. Biti u dodiru s njima, a ne s površinskim egom koji stalno nešto kuka i cvili ili zapomaže.
Znati se osamiti, na pravi način, je dar. Iskorisiti trenutke samoće da bi osluhnuli ono što izlazi na površinu, odspavati kad god treba, jer kada nam se spava psiha nam je otvorena i bliži smo sebi nego kad veseli ujutro pijemo kavu. Nanjušiti ona stanja koji kao da nam kvare svakodnevicu i planove, nanjušiti te trenutke jer to su Bogom dani trenuci, važne prilike.
Ne gazite svoj untarnji sluh. Nemojte ga kvariti s previše materijalnih stvari, previše začinjene hrane, alkohola i cigareta.
To je ono što možemo sami napraviti. Sve ostalo treba doći samo, ako dopustimo.
Post je objavljen 06.02.2013. u 23:02 sati.