Čudna stvar. Izgleda da sam postala osjetljiva na cigarete. Nekad sam pušila da se opustim. Ponekad je to značilo bolje se stopiti s okolinom. Kojiput bi cigareta bila dobar bijeg unutra. U samoću. I ušla bih-u samoću.
Sada cigareta samo pogoršava eventualno već loše emocionalno stanje.
Cigarete su sranje. Ne znam. Tu i tamo još uvijek zapušim. Tu i tamo. Kojiput mi samo poboljšaju već dobro raspoloženje i tad pomislim da su cigarete čak i korisne. Al druga strana tog novčića je i da pojačavaju melankoliju, jad i tugu, ukoliko ono tinja, makar vrlo lukavo i pritajeno, u trenutku kad zapalim cigaretu.
Definitivno izvlače na površinu neželjene emocije, bar kod mene.
Izvuku ih na površinu, a onda ih istog trena zamrznu i ti si otupio ko stražnja strana bata za meso.
Pojačavaju ono loše, i istovremeno ti blokiraju volju i snagu da se time uhvatiš u koštac jer ti zamućuju perspektivu.
Pojačavaju i već postojeću opuštenost- u svakom slučaju, iskrivljuju percepciju.
U nekih vjerojatno čik čini da se osjećaju svemogući i nesalomljivi. Neki misle da valjda jašu na božjem dahu dok ih drži nikotinski fix.
Nekima pomaže da izduraju još jedan dan.
Glupo je suditi nekome zašto puši, ali imam osjećaj da se tu najčešće radi o osjećaju usamljenosti koji se nastoji otjerati.
Danas pušim sve manje i manje, sigurna sam da ću vremenom i posve odustati. Jer nije mi potrebno izvlačiti išta na površinu, to se događa automatski. Nije mi potrebno niti da samu sebe guram u mrak, kad sam i bez toga osjetljiva.
Nije mi ni potrebno izoštravati percepciju nikotinom, jer moje 'unutarnje oko' vidi prilično dobro i cijelu sliku i djeliće slike.
Ono umjetno nikad neće biti dobro kao prirodno....
Post je objavljen 22.09.2012. u 13:38 sati.