Konačno shvaćam da ovo ne pišem drugima; ovo su razgovori sa samom sobom. Pomoći ne mogu drugima, ne nikako. Ne pomažem im ja onako kako mislim da želim. Nemam nad time uopće uvid. Bilokakva iluzija sličnog tipa me blokira.
Tisuću je verzija istine, ali pravi smjer je ponekad teško napipati..ali ako je točka gledišta ispravna lako ga je pronaći.....
Vraćam se sebi. Iskačem iz svoje kože, ovo je moje mjesto od povjerenja. Izigrala sam s vremenom povjerenje u sebe, pod cijenu jeftini šibica za potpalu duševne vatre.
Ovo je malo drukčije nego prošli put. Gubila mi se nit. Gubila se, ali ne onako kako bi voljela. Nije to destruktivna nit, to je kreativna nit, koju pokušavam pokidati jer mi je teško otvoriti se, izložiti se.
Stalno čuvam stvari u sebi, ne pratim unutarnju sjenku i ignoriram je pod krinkom zen življenja. Najčešće.
Ne znam biti svoja. Bojim se posegnuti u sebe. Cijepam svoju dušu na dijelove, na onu opipljivu, vanjsku komponentu koja je utkana u moje ponašanje i imidž, i na onu drugu, koju negiram jer je pretamna, jer je pregusta, jer ju je lakše ignorirati. Taj kreativni dio.
Već mjesecima bauljam u mraku, priznajem sad. Aktivirala sam se jer sam prihvatila da sam višedimenzionalno biće. Nema nasilnog pokušaja preslagivanja i čišćenja. Nema toga. Mogu se izbrisati kao ploča, i tada stvarno mogu i prestati postojati. Mogu se izbrisati s lica zemlje, mogu postati lelujava prikaza jer tako nalaže zen ideologija. Naravno, sebi se obraćam, ne svijetu.
Šepam kad mi fali navigacija. Kad funkcioniram držeći se tvornički postavki iz dostupne mi memorije, kada živim za držanje glave iznad vode.
Promjena je neka tu. Osjećam, manje je struktura, nego prije. U stanju sma odvojiti strukture od osjećaja, i nemam više nervne lomove radi toga.
Odjebah davno pragmatičnost iz težnje za umjetnošću, u naporima da doprem do osjećaja.
Ja sam po opredjeljenju kontrol frik, u tome sma se usavršila, sada je vrijeme da isprobamo nešto novo, neviđeno, vrijeme da okusim to nešto, da zagrizem u taj sočni plod pa makar morala žrtvovati pokoju iluziju.
Možda ću sutra ponovno kiksati. Možda-tko to može znati?
Znam samo jedno, a to je, da sam odabrala ne bježati od sadašnjosti, vidjet ćemo što to znači.
Upravo to me vratilo pisanju. OVAKVOM pisanju. Jednoj od najdražih mi vrsta pismenog izražavanja.
Jbt, mora da sam u prošlom životu bila nekakav danonoćni službenik sa ozbiljnim rascjepom psihe, kad mi tako teško pada prihvatiti svu raskoš mog uma.
Ili ja to još uvijek dječji skrivam ispod stola? igram se skrivača...
u svakom slučaju, volim kad mi se dodiruje psiha. mrvicu više nego tijelo.
Sretna sam ovako rastavljena na komadiće, dok pišem. Tako rastepena, a tako cjelovita. Gotovo božanski osjećaj. Zen?
Sve je u redu dok ne bježim u fantazije.
Post je objavljen 20.11.2012. u 12:27 sati.