Sewen

Ja sam rođen kad bagremi cvatu,
Gdje niz polje Čikola žubori.
Imao sam mladost svu u zlatu,
Od ljepote koju sam Bog stvori.

Mnoge vojske protutnjaše stazom,
Ostaviše pustoš i prazninu,
Al' procvjeta cvijeće s prvim mrazom,
K'o ljubav za moju domovinu.

Domovino uvijek će te biti,
Sve dok snage u ljudima ima.
Što se voli, to se srcem štiti,
Gdje je vatre zu ima i dima.

Domovino, postojana, sveta,
Ja ti pjevam s pratnjom tamburaša,
Nevina si k'o duša djeteta,
Domovino, ti si lijepa naša.

Sada kćeri i svog malog sina,
Učim što je i moj otac mene.
Na svijetu je jedna domovina,
Najsvetije to su uspomene.

Pa da duša,kad joj dođe vrijeme,
Mirno krene ka nebeskom raju,
Zasadili mi smo čvrsto sjeme,
Nek' su sretni oni što ostaju.

Sinoć kasno telefon je kćeri zazvonio,
Javio se netko, poruku ti ostavio,
U večernje sate, novi ispit znanja,
Kad mi slim na učitelja ta me misao proganja,

Kakvo li je došlo vrijeme, kćeri moja mila,
Ispiti su noću, a sve već si položila.
A ti zaboravljaš, prošao sam škole,
Pazi mi se oko moje, kad ti kažu da te vole.

Ja se sjećam dušo kad si mala bila,
Majka ti je pred spavanje uvijek govorila,
Ti si cvjetak mio, najljepša si ruža,
Kad porasteš ne žuri se odabrati muža.
Zanosne ti oči i zlaćana kose,
Svi će momci htjeti da mi te isprose.

Ratujem
Na zatvorenom frontu,
Bez metka, bez puške.
Al' ratujem
Bez gubitaka, bez pobjede,
Bez one časti muške.

Ratujem,
Na zatvorenom frontu,
Bez ordenja, bez priznanja,
Ja ratujem,
Bez potrebe, bez namjere,
Rušim, dosta je zidanja.

Ratujem
U meni buntovnik
I činovnik.
S razlogom il' bez njega.
Ratnik sam,
Ratujem bez stijega!

Ja misao imah
Pa prosvirah.
Sad nadu gajim,
Da tajim,
Misao jednu,
Meni vrijednu.

Ja misao imah
Pa je skrivah,
Pismom svetim
Da se sjetim,
Kumim Boga,
Jedinoga.

A misao k'o misao,
Jer nisam je zapisao,
Pobježe u trenu,
Zaboravljenu!

Tko se veseli jadu?
Ima sreće - u rasadu?
Taj se ne pita,
Čemu sva ta svita.
Kolone u nizu,
K'o za dijalizu!

Tko se veseli zlu?
Ima dušu metalnu?
Toga ne mori,
Što led zna da gori.
I uz vatru hladno je,
Kao zime Sibirske.

Al' svaka tuga ima kraj.
Kao i pogani - oproštaj.
Da li je pošteno, što grijeh,
Bog pretvara u smijeh?!
Od Božjeg nauma,
U meni - trauma!

Ne pojavljuje se ljubav tako često,
Na onim mjestima, gdje bih je očekivao.
Ja ponekad sam tvrd kao stijena,
Al' me ponekad raspusti vjerovanje
U skladan odnos dječaka i zvijeri....
Dječak ne sanja, a zvijer čeka....

Bjes počiva na koljenima umornim,
Kao nemoć od koje nema spasa.
Bijes kali slabe, a slabi gube,
Jer teško je dostići snagu vjetra
Kad vjetar u lice kamenje baca,
I oči zaspima muljem i pijeskom.

A dječak hoće mijenjati svijet strpljenjem,
A dječak hoće mjenjati svijet saznanjem,
Da je sutra, zaista jedno sutra,
Da je jučer pospremljeno već,
U albume sa slikama od prekjučer....
Sa sjećanjem.....

Stani zoro i sporije rudi,
Da se moje zlato ne probudi.
Neka sanja, neka lipo sni,
Čuvali je za me' anđeli.

Stani zoro i blaga nam budi,
Da se moje zlato ne probudi,
Neka spava tim blaženim snom,
Kad je vidim i ja bi sa njom.

Stani zoro, stroga nam ne budi,
Da se moje zlato ne probudi.
Ne umivaj sunce lica njena,
Nek' je skriva od večeri sjena.

Neka sanja, neka lipo sni,
Čuvali je za me' anđeli...

Imao sam prijatelja sto,
Niti jedan nije ostao.
Sav je život lažnog sjaja trud,
Poslije svega čovijek nema kud.

Zlatnom stazom kročio sam ja,
Prošao bezbroj kilometara,
Sva se moja sila slomila,
Ko i vino gorkog okusa.

Što mi majko nisi dala to -
Tvrdo srce, srce pogano.
Bacila me među vuke,
I svezala obje ruke.
U šaci je grumen zlata,
Svak me ima ko za brata,
A kad šaka prazna osta,
Rekli su mi da je dosta.

Rodila mi ditelina,
Želja nije manja.
S tobom bi se, s tobom bi se
Po ledini valja.

Ajmo tražit četri lista,
Ako bude sriće.
Vrlo brzo, vrlo brzo
Tebi dosadit će.

Kad zažeže zlatno sunce,
A ti moja mlada.
Dođi samnom, dođi samnom,
Dovati se lada.

Lipo mi je s tobom biti,
Tvoj sam evo zakoniti.
Lipo li je ludovati,
I za tobom gladovati.
Od tebe sam glavu niži,
Pa mi se približi.

Tuku valovi s juga,
Vraćaju se kao sluga,
Svome gospodaru...
Kao brod mornaru.

Hridi su se nazubile,
Svu lipotu izgubile,
Nima dobra,
Nima zla...

A brod me nije čeka,
Na obali osta san ja,
Moj brod je uteka,
Na put bez povratka.

Valovi isto tuku,
Kad brod se vrati u luku,
Jos čekam...samo ja,
A nema nikoga...

Posušio sam suze sjećanjima,
Komentarima i obećanjima.
I samo želim zaborav da me drži...

I sve što smo obećavali - kome smo obećavali?
I sve što smo imali - kome smo predali?
A da li smo obećali?!
A da li smo imali?!

I u svakom si danu mom, a i ne znas to,
I danas poslije različitih života...
I zamjenit sam te htio tamnijim očima,
Ne ide...

Pitam se samo, što mi to ljubav radi?
Zašto je život, k'o tajnu me skrio?
I povratka nema!
I povratak ne želim, jer žrtvujem svoju sreću,
Jer imati nikad je neću.

Posušio sam suze da ih ne vidiš,
I nikad ih vidjeti nećeš,
A ja cu ti sjena biti...

Dobre vijesti odašiljem
I uvijek se smijem,
Za smijeh imam dara,
I bez honorara.

Nema više šetnje,
Ja ne nosim smetnje,
Kristalna je slika,
A zvuk mi je dika.

Digi digi digitalno,
Gledajte me stalno.
Stereo sam na sve strane,
Bez prepreke i bez mane.

A tek glazba koja svira,
Ta u srce dira.
Nema više greške,
Ni za vijesti teške.

Ma njih je sve manje,
Jer super je stanje,
Blago ovoj naciji,
U digitalizaciji!

Više ne pričam,
Moga bi koga ranit,
Bože moj, lipo li je divanit!

Više ne pivam,
Glas bi moga puknit,
Bože moj, ajmo jednu zuknit!

Sitan vez, sitan vez,
Za stolom sam paša.
Nema modnih divojaka,
Samo lipih snaša.

Sitan vez, sitan vez,
Na stolu je paša.
Desno, livo, gori, doli,
To je lipa naša!

Nekad sam cijenio Bregovića,
Dok ne spoznah da je tat.
Rastopio se poput Snjegovića,
Al' čovjek zna svoj zanat.

Ipak, novac je u svemu glavni,
Ja prodat ću ime i zvanje.
I nevažni - bit će slavni,
Makar ples im je obično igranje.

Padaju mi na um psovke,
U naletu bjesnoće se hladim.
Bregović je poput muholovke,
Pita li se - što radim?!

Eto ti Gorane Balkan i trubači.
Dugme, al' crno sad nosi.
Zamisli se pa onda zaplači,
Zapitaj se, tko si!

Nestvarno i neskromno,
Razuvjeravam tišinu na šum,
Čudne stvari pokušava moj um.
Da li mi to razum strada,
Ili se pak ljudima nada?!

Nestvarno i neskromno,
Isčekujem razgovor k'o spas,
Samo jedan muški, ženski glas,
Cvrkut ptica, riku životinja,
Bez vjetra sam sirotinja.

Aveti vladaju među nama,
Svak ima svoj prazni svijet,
Svima godi osama,
Svi ćemo umrijet.

Tehnika će nas stajati,
Više nego što znamo,
Nema se što zbrajati,
Tišina, tišina samo!

S istog smo oblaka mi sišli,
Al' smo se opet mimoišli,
Opet mi pobježe tvoj treptaj sanjivi.
Da li to meni činiš svjesno,
Od tebe to je neumjesno,
Kad oboje smo malena ranjivi.

Vjetar me nosi k'o maslačak,
Ja opet čekam nade tračak,
Otpuhnut će me daleko u pravcu tvom,
Redovito me peru kiše,
Crni se oblaci nadviše,
A ide nedjelja za nedjeljom.

Strah me je dalje krenuti,
Ponovno razodjenuti,
A znam da trebam to,
Ma kako god izgledalo.

Strpljiv sam, čekam uzalud,
Možda se isplati moj trud,
Možda češ sutra mignuti
Iz očaja me dignuti.

Nemam vjeru, koja bi me spasila,
Niti ljubav, da bi se oglasila.
Ja svako povečerje kidam zastavu,
Nisam nikad u nijednom sastavu.

Neki ljudi imaju moć svu,
I svejedno im je kada ustaju.
Ja svako jutro mislim, opet novi dan,
I vrtim se u krugu kao začaran.

Otimam se učenjacima - učim.
Uličnim mučenicima - mučim.
Iz ovih usta više, niti jedan slog,
Ja donro znam, što s nama radi Bog.

U previranjima sam, neposluh,
A krstio me otac, sin i sveti duh.
Ja samo jedno znam, da ostavit ću trag,
Začaran Bogom ili to bio Vrag!

Bježim od svjetla, a tama me ne zove,
Nema mira, po te moje snove.
Bježim od prozora, na vrata boli,
K'o da sam sazdan od kvasine i soli.

I bježim od istine da olakšam dušu ovu,
Poklanjam pažnju svakom napisanom slovu,
Bježim od sebe, od ljudi dragih i ljudi čednih,
Bježim od uspomena...onih dobrih i bezvrijednih.

Do kada bježati, do kada skrivati ovu narav zlatnu?
Do kada lice skrivati u tvrdoj čipci i sivom platnu?
Do kada biti, a ne biti...
Dal' ću ikad naučiti?..

Žao mi je,
Al' vidim ta lica koja ne poznajem,
I vidim da me ništa ne veže,
Samo crnina pomješana s trenucima...

Žao mi je,
Ja gledam u zidove koji govore,
I hladni su i vlažni i stari,
I uzbuđen sam jer još uvijek sam dijete.

Žao mi je,
Jer nemam kome reći da sam miran,
Jer nemam kome reći da je kasno,
A moram ipak pruziti ruku.

Žao mi je,
Ni jedna adresa mi nije poznata,
I ni jedan cvijet ne miriše više,
Samo lišće šušti kad jesen svane...

Potriba mi bila, da te volin ja,
Križ za moje grije, ti si nosila,
Nije život cukar pa da zasladiš,
Teško je oprostit, kada privariš.

Neće priko usta ni dobro ni zlo,
Ne triban ti dušo, sad razumin to,
A ti još me voliš, meni daješ se,
Srce tvoje voli - oprošteno je.

Dužnik san u svemu, neka sazna svit,
Pokoru ću ovu, za te' učinit.
Jubit ću te odsad, bez imalo stida,
Jubit ću te nek' se, svitom pripovida!

Samostalan u samovanju.
Naizgled sam dobro.
Zaklanjam svjetlost umom.
Pjeskarim iluzije, da sjećam se!

Potreba za tišinom je jača.
Pa izgovaram kratke parole.
Ne tražim suosjećanje,
Ja, vlastelin predsoblja pakla.

Proljevam pjenušava vina,
Utapam tugu u keksima suhim.
Zapravo gladujem i žeđam.
Još uvijek, sve je ljutski.

Prodoran odavno više nisam,
Razborit još i manje.
Kidam mape izgubljenog blaga,
Svakog četvrtka u sedam!

Nemam se više gdje iskazati,
Potreba je progutana,
Razlila se kao jutranja rosa,
Isklizla kroz prste.....

Samostalan u samovanju.
Naizgled sam dobro.
Zaklanjam svjetlost umom.
Pjeskarim iluzije, da sjećam se!

Potreba za tišinom je jača.
Pa izgovaram kratke parole.
Ne tražim suosjećanje,
Ja, vlastelin predsoblja pakla.

Proljevam pjenušava vina,
Utapam tugu u keksima suhim.
Zapravo gladujem i žeđam.
Još uvijek, sve je ljutski.

Prodoran odavno više nisam,
Razborit još i manje.
Kidam mape izgubljenog blaga,
Svakog četvrtka u sedam!

Nemam se više gdje iskazati,
Potreba je progutana,
Razlila se kao jutranja rosa,
Isklizla kroz prste.....

Puno se ljudi prepozna u mojim stihovima,
I puno je nostalgije i plača u njima.
Jer puno je tužnih sudbina na svijetu,
Ja sam jos jedna od njih.

Puno sam utjehe dao ovom svijetu,
I praznim svoju snagu u bespućima vremena.
A ja bih htio, odmoriti ove brige,
Da legnem na travu i stopim se s mirom...

Hoću li ikada moći vjerovati u sebe,
Da li ću se ikada znati nadati?..
Hoću li ikada dobiti neuzvraćeni pogled,
Da li će mi itko pružiti ruku bez naknade?..

Oslušnite malo ovo srce leptira,
I pustite me da nestanem u magli.
Da sam na tren samo svoj, da dodirnem dno,
Prije nego vam poklonim i zadnji dah...

Dilimo se ka dva puta,
Svak na svoju stranu.
Sunce, misečina guta,
Zvizde svanut, branu!

Sušimo se ka i dunje,
Miris se ne ćuti.
Posrid srca pukle munje,
Na dobro ne sluti.

Rekli su, vrime će reć,
I opet skupa će leć,
Ma s moje strane postelje,
Ladno je....
Rekli su, dobro će bit,
Sve će se to ispravit,
Ma s moje strane postelje,
Ladno je....

Šta se piniš more moje, ka da ti je tisno,
Ko li te je naidija pa si tako bisno.
A ja san te doša vidit, znan da bura puše,
Davno san ti prida tilo, evo sad i duše.

Pokidala su se more, moja jidra bila,
A bila su more moje, galebova krila,
Skupila se koža suva, na rukan i licu...
Meni more puno znači, tebi tek sitnicu...

Umiri se samo čas, zamirisi jače,
Pusti suze nek mi teku, nek mi obraz plače,
Ja sritan san more moje, a isto me straj,
Ovu sliku nosin more, sa sobon u raj...

Pošla vila u šparoge, upala u drače,
Zapomaže iz kupine, mladi momak skače.
Joj vilo vilo, imaš lipo tilo,
Joj vilo vilo, nešto mi se snilo,
A san kao java pa mi se ne spava.

Pošla vile tražit spuže, sklizla se i pala,
Zapomaže kraj kamena pa mi ruku dala,
Joj vilo vilo, imaš lipo tilo,
Joj vilo vilo, nešto mi se snilo,
A san kao java pa mi se ne spava.

Pošla vila u jagode, zaspala na travi,
Nešto škaklja pa se smije, a to nisu mravi,
Joj vilo vilo, imaš lipo tilo,
Joj vilo vilo, nešto mi se snilo,
A san kao java pa mi se ne spava.

O nebo, toliko srce za tobom vapi,
A ti mi šalješ ledene kapi.
Sjećanja trgaš, razum mi mutiš,
Kako je teško, ti i ne slutiš.

O nebo, bio je čovjek i jedna žena,
Izjava tvrda i ishitrena,
Gordost smo tkali za nešto vječno,
Na kraju sve je ispodprosječno!

Nebo, gdje su nestale čari,
Zašto sve ima svoj rok?
Zašto je tuga sreći uz bok?
Pa čovjek bez ljubavi stari,
Čovjek uvijek sve pokvari!

O nebo, tko čuva oprost za grijehe,
Svu dobru zbilju i osmjehe,
Predajem tebi, moj zapis plah,
O nebo, tako me strah....

Šta san ti to učinila?
Jesan li ti ikad draga bila?
A dala san ti smij,
I svoj prvi grij,
Dala čari muze,
A ti meni suze.

Kud nas nosi ovo vrime?
Ja borin se, a ti se miriš s njime!
Dala san ti sne,
Tu i mladost je,
Potribe san skrila,
Iza bolna tila.

Za druge lipa, al' za sve slipa,
Bolja od kruha, al' na sve gluha.
To bila san ja,
Ka neprobuđena.
Nikad ti reći nisam stigla,
Uvik bi u kut brzo pobigla,
To bila san ja,
Al' sam se probudila...

Otvorenih očiju gledam u svit,
I more, sad more mi bit.....

Samo uspomene su ostale i one lijepe i one ružne,
Razabirem slike po stolu i one vesele i one tužne.
Samo uspomene su ostale da im se divim kao jelu,
Kao muškarac ženi, kao umjetnik djelu...
Samo slike bez tona; zar samo to da imam ja?
Zar da imam slomljeno srce i dušu što oprašta?..

Sanjao sam noćas zlatne snove i anđele kako kolo vode,
Al' sve ode...propustio sam sve,
Da bih zadržao se, na tren...

Sanjao sam noćas zlatne snove, uvijek iste, nikad nove,
Sanjao sam zlatne snove, da brodovi morem plove,
Sanjao sam zlato moje, svoje zlatne snove...

More suza iza mene,
I te lude uspomene...

Mogla san slaba bit,
Mogla se oparit.
Mogla san se skrit,
I mogla san umrit.
Ma je forca za životom bisna,
Svitli ka hostija misna.

Ispod zvizda, ja san mala,
I bezbroj san puti pala,
Digla san se, Bogu fala.
Kad novo sutra se rodi,
Novo me sunce vodi,
Život, život mi tako godi.

Ne želin slabosti, svite,
Svi ljudi upamtite...

Mogla san slaba bit,
Mogla se oparit.
Mogla san se skrit,
I mogla san umrit.
Ma je forca za životom bisna,
Svitli ka hostija misna.

Moje molitve poznaju svi,
Ma skupa smo snažniji,
Život, život je važniji!

Opet bezvoljan i trom,
Spaljenih osjećaja, što nemir ih uze.
Ja ljubim kišu, tu mi je dom,
Isušena lica, isušene guze.

Vrijeme je prijatelj loš,
Vrijeme ne uživa u pogledu mom,
Znam da mogu, da hoću još,
Al' tuče me, prži grom.

Pjesmu bih htio,
Neka se ori ovim znanim krajem.
Ja nešto drugo sam naumio,
Ovakvog sebe ne poznajem....

Vrijedan jesam, al' čemu trud,
Više ne znam to objasniti zorno.
Ne zamjećujem, postajem lud,
Otkrivam se, gledate moj porno.