Sewen

Bježim od svjetla, a tama me ne zove,
Nema mira, po te moje snove.
Bježim od prozora, na vrata boli,
K'o da sam sazdan od kvasine i soli.

I bježim od istine da olakšam dušu ovu,
Poklanjam pažnju svakom napisanom slovu,
Bježim od sebe, od ljudi dragih i ljudi čednih,
Bježim od uspomena...onih dobrih i bezvrijednih.

Do kada bježati, do kada skrivati ovu narav zlatnu?
Do kada lice skrivati u tvrdoj čipci i sivom platnu?
Do kada biti, a ne biti...
Dal' ću ikad naučiti?..