Sewen

Jebem taj lik u ogledalu što se kesi,
Valjda je trebalo to da se desi.
Pa postajem prikriveni biseksualac,
A vjerovao sam da jesam, intelektualac.

Jebem te izgovore upućene samom sebi,
Jer odraz mi kaže, jebi me jebi....
I ne postoji ništa što bi mi branilo,
Što moju požudu nebi hranilo.

Palim cigaretu, ja okorjeli protivnik cigara,
Sad mi parola kruži mozgom, kruha i igara.
Osjećam, sebe sam dao vlastitom - meni,
Kako sad ispuniti dužnost prema ženi?

Oj divojko, zlaćana ti kosa,
Oj divojko, zašto hodaš bosa?

Jutros rano sa najprvim mrazom,
Mladi momak prolazio stazom.
Pa mi veli što u travi ležim,
A ja njemu da od starca bježim.

A što će mi zlatnici i svila,
Kada sa njim sretna nebi bila,
Meni treba poslije svake ure,
Komad mesa, a ne samo pure.

Oj divojko, zlaćana ti kosa,
Ma ne reče, zašto hodaš bosa?

Ma slušaj me, ono momče mlado,
Ponudi se, pomoć će mi rado.
Sve do zore pa do mrklog mraka,
Ne dade mi da dođem do zraka.

Oj divojko, zlaćana ti kosa,
Ne razumin zašto hodaš bosa?

Aj reć ću ti, kad si takva luda,
U tog momka puna šaka muda.
Vrištala sam ka vještica Grička,
Ne gladuje više moja pička.

Kad je momče počelo da jebe,
Nisan cili dan znala za sebe.
Jebao me i sprida i straga,
Zazivala sam i Boga i Vraga.

Oj divojko, zlaćana ti kosa,
Sada znadem zašto hodaš bosa!
Cipele su letjele ka nebu,
Da tabane mekane ne grebu.

Ja bih tebi isto pomoć htio,
Draga djevo samo kad bi smio.
Ja te čekam putniče, sve vridi,
Za početak pored mene sidi...

Kad zapriti oluja,
Pravit ću se da je nisan čuja.
Još ću malo s tebon bit,
U njidra se tvoja skrit.

Zapucat će gromi,
Ja se nedan da i to me slomi.
Još ću malo s tebon leć,
Još neću uteć.

Nek pucaju cakla,
Al' ja jedno znan,
Tebi pripadan.
Ni ti se nisi makla,
Uz mene se stisla
I samenon kisla.

Ja bi se ka triba ocu i materi izvinit,
Za sve pizdarije koje i ne pantin.
I jednom povuć crtu, sve staro prikinit,
A neću, jer ipak san in sin.

I neću žalit, ka ono, oprosti mati,
I skužaj stari, jebiga desilo se.
Odsan će nan uvik ruže cvati,
To kod mene ne pali i ne more.

Stvorili ste me iz svoga gušta,
Ja san vaš slatki grij.
Ćaća mi nikad nije popušta,
Mater bi rekla, šta moš, prikrij.

I šta sad, takvi san kakvi jesan,
I dobar i loš i bolji i gori,
Nisan da, da se tesan,
Ovo se tilo za sebe bori.

Ma nisan ljut i nisan štufan,
Isto volin te majko i tebe stari.
Fala šta dikod i na ladno puvan,
Ovi sin svejedno za vas mari.

Znan, tili ste mi dobro dat,
Ni ispalo tako, ma nema veze.
Takva mi je sestra i mlađi brat,
Ja za vas neman riči greze.

Ja imam grija, al' sam kamen potega,
Šta radi tebe, šta radi njega.
Ti nisi ti, dok on se u tebi krije,
Oprosti, ali ne mogu drugačije.

Jer uvatila si me na jednu falšu kartu,
I zato sam popizdija u startu.
Ti nisi ti, nisi ruža koja miriši,
Imaš falše lice i pogrešne skice.

Ružo, kako si se prije zvala,
Kad si bila mala?
Ružo, žaj mi je i uvik bit će,
Zva sam te na piće!
Ružo, tila si mi radit sve,
Tija sam poljubit te!
E moja Ruško,
Ali ti si muško.....

Kako se odvići navika,
Koje svi susjedi već odavna znaju.
Čim nadomjestiti vrijeme,
Ta ovdje se čuda ne događaju.

Naš poštar više ne svraća,
Neki novi naraštaji su u službi.
Bezglasje i krivi pogled,
Svijet postade pun optužbi.

Ružino trnje i nevene,
Gradski oci obljubiše u betone.
Ne miriše prva kava,
Sad imamo aparat na žetone.

Osjećam se beskorisno,
S limunadom u sjeni od stakla.
Takve su danas kuće,
Praznina ih cestom razmakla.

Ni buke, a ni mira,
Negdje na pola u vrevi ležim.
Sve rijeđi su trenuci
Kad sa starim slikama bježim.

Razlog je jednostavan,
Što slike te sve više gledam.
Veća je mogućnost,
Da se u praznovjerju predam.

Tko može nabrojati lica,
Sve one što iza nas spiju.
Rado bi nas kleli,
Al' ne znaju i ne smiju.

Kako se odvići navika,
Kako dresirati svijet oko sebe,
I pokazati svima
Da to su moje potrebe.

Ja ostarih u molbi,
A molbe se na tuđem stolu slažu.
Da mu ne razbijem zube,
Dobro je da čuvaju mu stražu.

Nadam se bljesku,
Da, zabljesnut ću sva ta lica,
Jer navika svojih,
Ne želim biti izdajica.

Ja bi svog anđela čuvara,
Makar se prividno za mene stara,
Makar bi i da me vara.
Al' nek' je tu da krilima mahne,
Kad duša teško uzdahne.

Ja bi svog anđela čuvara,
Pa da mi pjeva s misnog oltara,
A za pjesmu nema dara.
Al' nek' je tu, kad mi zagusti,
Da me isplakati pusti.

Hoćeš li ti, moj anđeo biti,
Pa nek' me laž tvoja zaštiti?!
Samo da ne budem prisan sjeti,
Poleti, doleti, sleti.....

To mi je moj ćaća da,
Ka da je u gene usadija.
Da budem pošten i vridan
Di triba da budem glasan,
Di triba da budem stidan.
Jer isto svima ja san
Pružija ruku i obraz,
I bija ka vitra odraz.

To mi je mila mater tila,
Još dok je živa bila.
Da budem o najtvrđeg platna,
Da budem sukno i svila.
Jer takva su čeljad zlatna,
Ka anđeli imaju krila.
Znaju prid kim će kleknit,
I ono ljudsko nametnit.

Čoviče, budi čoviku štit,
Za cili svit,
I dobro će bit....
Čoviče, budi čoviku svića,
Budi mu srića.

Čoviče, budi mu otac i mati,
Duplo mu vrati,
Uvik ga prati....
Čoviče budi čoviku dar,
Jer bit ćeš star....

Treba mi sreća, stalna i divna,
Treba mi sreća, progresivna.
Treba mi snaga, ruku i uma,
Treba mi kum i kuma.

Da budem svoj, s drugima skladan,
Svih ovih godina, bio sam gladan.
Napisat ću pjesmu, svečarsku, proznu,
Da otjeram sjetu, tešku i groznu.

Trebaš mi srećo, smiri me kivna,
I budi mi stalna i progresivna.

Bezgrešnog mi začeća,
Meni treba sreća....

Ne govorim s tobom, prošle su godine dvije,
Duboko u sebi srce, sedamsto poraza krije.
I zna da jednoga dana, mi ćemo se sresti,
Ja već prosijedih vlasi i ti ćeš kosu splesti.

Vise ne pišem pisma, da bi ti odgovor dao,
Već da se sjetim nekog, koga sam davno znao,
Više ne tražim noći, kojima zvijezde sam krao,
Ja sam kao i ti, sve ono drugo izabrao.

A kada se oči sretnu i dah u grlu stane,
Pruži mi barem ruku, daj oprost u stare dane,
Da lakše proživim i ovo malo što slijedi...
Zaklopim oči i znam, naš dogovor vrijedi...

Ti si sva java moga sna,
Svoj život skoro san ti da,
Pa se zajeba....

Još jedno, tija bi ti reć,
Prije šta pođen doma leć,
Pripozna san te rano,
Pa pričan simultano.
Bez točke i bez zareza,
Vanka san iz tog saveza.

Još jedno, tija bi da znaš,
Nije me ni bolilo baš.
Aj, možda pinku je,
Jer san navika se.
Al' neću svoje suze lit,
Sam sebi ja ću nazdravit.

Ti si sva java moga sna,
Skoro san bija se prida,
Toliko lud san ja....

Ja nisam zvijezda i ne sjajim,
Ja sam čudak i od vas tajim,
Tko sam i gdje sam bio.
Jer svijet još nije sazrio.

Ja nisam zvijezda, nemam čuvare,
Ja nikad neću pisati memoare.
Koga je briga, koga se to tiče,
Za moje slike i moje priče.

Ja sam profesionalac,
Al' već pomalo starac.
Ni sate više ne brojim,
I od njih se znojim.

Mene iz visina,
Tek dodirne prašina.
Zvijezda dalekih i malih,
I već odavna palih.

Ekipa mi je čista dvojka,
Na intelektualnoj razini odojka.
Pa me limunska kiselina nagriza,
I mislin se - neš ti koja spiza.

Al' pušta san se u tu konverzaciju,
Neugodnu situaciju, pretvaram u senzaciju.
Glumatajući kako osićan duševni mir,
Podsvjesno znajući - sve je samo hir.

Teritorij mi je tvorevina betona i humusa,
Idealna kombinacija za sadnju kupusa.
Orem, a noge mi na suvu,
Ustrajan da ne provan tu ritku juvu.

No, kad sagledam sve te dvojke,
Kad zbrojim i oduzmem sve sastojke.
Ocjena je prolazna, sve sise su dojke,
Eko test je nepotreban, svi vozimo stojke.

Šta to u čoviku ima,
Dok bilu halju prima?
Dok licem gleda u pod,
A srcem nebeski svod?!

Koja je to snaga ljudska,
Da viruje da je ljuska?
I iz ljuske će izaći vani,
Od Boga su odabrani!

I čovik bi Bogu bliže,
Nevirnik ostaje niže.
Po sredini moj je lik,
Ja nisan svećenik.

Ja volin i svoje grije,
I nove i one od prije.
Ne mogu sagradit ti zid,
Jer ničeg me nije stid.

Ja virujen u sunca sjaj,
Da dobru nije kraj.
Ja virujen i ocu i sinu,
Ja virujen u Severinu!

Nisan li i ja čovik?
Čuje li i moj poklik?
Ako Ga ima, ja znan,
Da mi je da opraštan!

Šta to u čoviku ima,
Dok bilu halju prima?
I jesu li oni čisti,
Ili smo svi mi isti?!

Na rukama pljesan
I pitam se, gdje sam?!
Čiji to glas iz ormara,
Šapatom me odgovara,
Od noćnih mora,
Od jeftinih fora?!

Pod noktima crnina,
U mislima praznina.
Ne vjerujem u prazninu,
Nemam tu razinu.
Daleko od blaženosti,
Daleko od neistraženosti.

Dok netko isčekuje Godota,
I da ga pokupi Noah,
Ja lutam pučinom smjelo,
Jer mi se prohtjelo.
Razmišljajući u svezi veze i s čim,
Tom pučinom praznom, ne starim.